Kraljevski blagoslov

 

Znam da se mora sići

niz te planine od mjedi,

niz te iskovane rijeke

kojima je gaz sve plići,

gdje ti svaka misao izblijedi

na božanske ruke meke.

Znam da mora se izaći

iz nebeskih stanova od čipke,

poći carstvima i svakom srcu

jer su mnogi koji žude naći

puteve do Majke i do Zipke,

ali traže u vremenitome grču.

Često potrebna je ona nadljudska snaga

da se primisli te ne čuju od zlobe

i od zavisti i ljubomore

što ne vide kako ta je Ljubav blaga

da bi mogla prodrijeti u grobe,

da bi stigla živa sva u pomore.

Znam da poznaš izgubljene ovčice

i da brineš za sve koji su daleko

dok još s malenima razgovaraš

i da s njima bacaš novčiće

na te Jasle gdje izvire med i mlijeko,

sve onako kako Bog ti progovara.

Znam da nagrada je Ljubavi ti pregolema

i da nitko nema posjede tolike

kakvi tvoje okružuju dvore

i da veći si u Bogu od najveća problema;

duše čeznu sve te nagrade, a ne znaju kolike,

da je prema njima maleno i more.

Znam da potreban je Zaglavni taj Kamen

što dojuri odnekuda poput vjetra

i poruši carstva koja visoko se grade;

da je Božić strašan kraljevski taj Znamen

što nam kraljuje u noćima Svjetla

kada svatko tamu skriva i Repaticu krade.

Sve se događa u meni dok sam tijelom u daljini,

dok za nas još molim redovne te molbe,

nemoćna prošetati po serpentinama

pored mnogih vjernih tijela, sretna u tišini.

Bdijem često jer su sada jače one strašne borbe,

smiješim se zbog Kraljevske vladavine u nama.

10.12.2021. 09:19

Kraljica i Božić

Opet pjevati bez glasa

lijepo li je, čisto

kad bez grijeha Djeva stasa

i obdari nam sve nas Kristom;

tako ona tiha, neprimjetna bila

u začeću svog života

kao da se namjerno je skrila

usred božanskih divota

da ne sjaji prekomjerno

veličanstvom djevičanstva.

Sveto pučje, njojzi vjerno,

otkrilo je proročanstva

molitvenom kontemplacijom

i Kristovim Tijelom

koje vječnom se komunikacijom

čini Dušom potpunom i cijelom

jer se tako predaju i vjerni

Bogu svome, Božiću mladom,

svi ti narodi i puci smjerni,

makar i sa svojim jadom.

Kraljica je naša istovremeno

novu povijest započela

s našim grešnim sjemenom:

Duha Sveta moliti je htjela,

a za njome apostoli svi

te svi vjerni sveti postadoše.

Ona kojoj ništa ne mogu ni zli

okupila ih je pa se sastadoše.

Sada jedno tijelo jest i jedan Duh,

neki veliki i neki mali,

Božić, samo Jedan, vječan Kruh

kojega su apostoli dali.

07.12.2021. 15:52

 

Narod je trava

 

Gledam tu gugelovu pizzu, pizzu napuljsku i sjećam se uzrečice: „Vidjeti Napulj i umrijeti”. I ta mi sada pizza čini upravo raspoloženje umiranja, a da ne vidim taj predivan i šarmantan Napulj jer više nemam nikakve volje za to turističko razgledavanje.

No, problem je kako se diviti hrani koja je u Napulju izmišljena. Pizza k'o pizza, što ću s njom? Zašto gledati pizzu na internetu iz dana u dan? Da je barem naručim i pojedem dio, još bih mogla nekako uskladiti svoj život. Kakvoga smisla to sada ima i traje danima?

Sad ću ti reći, to je nalog da se ljudi nagledaju gluposti kako bi zaboravili tko su i što su, odakle potječu i što čine. Pizza na internetu kao čežnja čovjeka da postane svemoguć. Da mu bude dovoljno da nešto pomisli i zamisli pa da se zbude.

Jer 'narod je trava' (Iz 40,7b), govori prorok Izaija, a to govori Gospodin Bog koji nas je stvorio. Čovjek je prolazan, glup, neuk, nevrijedan, prolazan kao pizza ili kao trava.

 „Svako je tijelo k’o trava, k’o cvijet poljski sva mu dražest.

Sahne trava, vene cvijet, kad dah Gospodnji preko njih prođe. Doista, narod je trava.

Sahne trava, vene cvijet, ali riječ Boga našeg ostaje dovijeka. (Iz 40,6-7)”.

Ali evo!

Evo Boga vašega, vjernici!

Nek se govori među poganima da Gospodin Bog dolazi, da kraljuje!

Neka čuju trave i cvijeće, nek se pomiču planine i neka vjetrovi zahuje, neka huči more i sve što je u njemu!

Gospodin Bog kraljuje, spašava narode, oživljava ljude i čini ih vječnima!

Sva Vrhovništva i Vlasti poklonit će se Kralju, Djetetu koje, evo, već rađa se i putuje u Betlehem, raduje se u krilu Djevice Marije koja s mužem Josipom stiže iz onoga nepoznatoga, nikada priznatoga, prolaznog grada Nazareta!

„Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima.” Ef 6,12 

Jer nije nam se othrvati krvi i mesu, nego zlodusima koji vladaju, glavarima i vrhovništvima kojima zlodusi upravljaju.

Kako je to točno i istinito govorio Sveti Pavao!

Pizza na internetu je gugelov potpis kojime potvrđuje da gugelom vlada zloduh, vrhovništvo zlih i prolaznih smrtnika.

Danima, uoči Svetkovine BEZGREŠNOG ZAČEĆA BLAŽENE DJEVICE MARIJE, gugel i njegovi vrhovnici dive se pizzi napuljskoj, vidješe pizzu ljudi i pomriješe.

Svetkovina Marijina začeća od njezinih roditelja Joakima i Ane nije svetkovina kojom bi se slavila prolaznost ljudi već samo vječnost jedne djevojke i ljudske osobe koja bijaše poslušna Gospodinu i koju njezini roditelji posvetiše Bogu. Bog uze Mariju i oslobodi je od grijeha u trenutku kad su je roditelji začeli. I postade Bezgrešna, vječna, jedina, Božje milosti puna.

Oci II. vatikanskog sabora uče nas: »Urešena već od prvog časa svog začeća sjajem sasvim osobite svetosti, nazaretska je Djevica po Božjoj zapovijedi bila pozdravljena od anđela navještenja kao milosti puna...« Izražavajući vjeru Crkve još iz vremena svetih Otaca, papa Pio IX. proglasio je dogmu o Bezgrešnom Začeću 8. prosinca 1854. godine.

Marija postade Kraljicom neba i zemlje, Utočištem svih ljudi, grešnika i Naučiteljicom svih vjernika, grešnika, ali i svetih, Marija postade Majka Crkve.

A Crkva nas uči o Bogu, Gospodinu našemu Isusu Kristu:

„Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce.

Najamnik — koji nije pastir i nije vlasnik ovaca —kad vidi vuka gdje dolazi, ostavlja ovce i bježi, a vuk ih grabi i razgoni:

najamnik je i nije mu do ovaca.

Ja sam pastir dobri i poznajem svoje i mene poznaju moje,

kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca i život svoj polažem za ovce.” Iv 10,11-15

Potrebno je pogledati Gospodina i – živjeti.

PSALAM 96

GOSPODIN – KRALJ I SUDAC

Pjevajte Gospodinu pjesmu novu!
Pjevaj Bogu, sva zemljo!

Pjevajte Gospodinu, hvalite ime njegovo! 

Navješćujte iz dana u dan spasenje njegovo,

kazujte poganima njegovu slavu,
svim narodima čudesa njegova.

Nek’ se govori među poganima: »Gospodin kraljuje!«
Svijet on učvrsti da se ne pomakne,
narodima pravedno upravlja.

11Raduj se, nebo, i kliči, zemljo!
Neka huči more i što je u njemu!

12Nek’ se raduje polje i što je na njemu,
neka klikće šumsko drveće

13pred Gospodinom, jer dolazi,
jer dolazi suditi zemlji.
Sudit će svijetu u pravdi
i narodima u istini svojoj.

Neznanka

 

Boli razne, dušo, bolujem,

ali kao da mi ništa nije,

samo tijelo se odmara.

Kao da ne vidim i ne čujem,

ali zrno se života budi, klije

sve dok nebo ne raspara.

Um se ovaj često sapliće,

uzroci su organski, zemaljski.

Dosadno je boli bolovati.

Ali duša vjerna rijetko posrće

jer joj neće rod nauditi taj zmajski

što sve duše želi okovati.

Kada izdaje te sluh i vid, i živci,

ili što je kostobolja ili umor česti

prema ljubavi, najvećoj od svijeta?

Kada stope zaostaju, plaču kao krivci,

i kad ne brinem se što ću piti ili jesti,

ova ljubav štiti me na ulicama geta

kamo sklanjam se od nemoći i žala.

Ne može me stići siromaštvo veće

dugovanja prema svoj vremenitosti

koja pravde nikada mi nije dala.

Zvjerad nikada me primijetiti neće

jer sam slaba u sjenovitosti.

Vjetrovi će prašinu nabaciti u hipu

na one ostatke što ih ptice zaborave;

neće biti niti tragova, ni smeća.

Neću dati niti jednu kunu, niti lipu

za sva obećanja ili riječi varave.

Samo stih se uvijek jasno sjeća.

Inkognito sam doputovala,

svi prodavali su tu identitete,

trgovali su na mojoj klupi.

Zemlja mi je stope okovala,

prolazne mi darovala epitete.

Nudili se programi, životi skupi.

Ne vidješe od sljepoće svoje

što je očigledno srcu prostom,

ništa istinito ne vjeruju, dušo draga.

Zbog te ljubavi i pažnje tvoje

slavim Boga, makar i pod mostom

gdje je klima stabilna i blaga.

03.12.2021. 01:46

Hodočašće strpljivosti

 

Što čini putnik,

čovjek na proputovanju?

Nikada nisam voljela putovati, niti željela vidjeti svijeta.

Život mi je statičan, kamo me postaviš, tamo jesam.

Pogledi su mi statični, ali u glavi je jako dinamično.

Voljela sam hodočastiti, ali nisam stigla previše.

Život kao hodočašće mogu razumjeti, život je zaista hod, ali to nikada ne bih nazvala putovanjem jer životom volim pješačiti, polako, sporo, meditativno.

Ipak, najviše i najbolje molim u pokretu. Molitva mi je dinamična, valjda zato jer mi po glavi neprekidno lete digresije. Hodanje u molitvi ili molitva u hodu me vuče samo na još bolju molitvu, na dublje uranjanje u otajstva. I, kad jednom započneš, postaje sve draže i sve lakše, poželjnije moliti.

Kad ne mogu hodati, moram barem bilježiti.

Nadam se da je to neki primitivni oblik molitve jer mislim na Isusa, molim Mariju i dozivam Duha Svetoga.

„Isuse, daj mi sad riječ”, „Moli, Djevice, za mene”, „Hvala Ti, Duše Sveti”, to su moje poštapalice.

Hodočašće ima svoj cilj, ali sam hod je čašćenje i hvaljenje Boga.

Častim svetinje u hodu prema Svetinji. Da stignem tamo, odnosno da me Bog uputi, pronađe, susretne i da stignem pripravna na taj susret, to je važno. Najvažnije je biti budan i pripremiti se. Biti pozoran. No, nisam sigurna je li to pozornost ako molim, mada mi se molitvom otkrivaju otajstva, kao da učim božanske misli.

Naravno, živjeti po Riječi, biti riječ koja postaje djelo, to je sigurno pozornost.

Ali što mi je zapravo ono ulje za svjetiljku kojega mi ne smije nedostajati nikada?

Vjera moja, pravovjerje, promatranje, radne navike, navike osobe dobre volje, navike molitvenoga života.

Nada da će Isus doći brzo.

I ljubav, obilje ljubavi, što više, što češće gledati sve kroz onu ljubav kojom me Isus puni u molitvama. Zadržati tu ljubav, a čim počne blijediti, brzo se prikloniti molitvi, dnevnoj, svakodnevnoj, noćnoj, svakonoćnoj, jutarnjoj, večernjoj, strelovitoj i sporoj.

Što kada te izdaju misli, memorija, duševna odlučnost, slabo tijelo i duh koji postaje kao malo bezvoljan, migrena uporno stražari?

E, tada je post najbolji lijek iako će mnogi reći da bolesnik i starac ne smije pretjerano postiti. Smije ako želi, i to tako da ne posti prekratko jer tek nakon nekoliko dana dolazi snaga, otpornost i živost duha.

A svjedočanstva?

Nemam se čime pohvaliti. Možda strpljivošću.

Teško je nešto reći, a da ne izgleda kao samohvala ili kao tužakanje drugih ljudi. Radije prešućujem mnoge misli.

Šteta što nemamo puno više svećenika, redovnika, duhovnika i časnih.

Čovjeku je uvijek potrebna životna ispovijed. Vodič puta. Vodič za dušu. I redovne ispovijedi su uvijek savršene, ali i češće potrebne.

Putujem, dakle, kroz vrijeme u meni. Kroz moje starenje i sazrijevanje. Kroz moj život jer nisam dio tuđega života, osim Božjega. Nisam društvena. Smijem li biti nedruštvena ako sam svjetlo svijeta, sol zemlje? Ne, ali ponekad se mora, a s vremenom vidiš da ti je vjera slaba, da ti je psiha osjetljiva, da ti je tijelo iscrpljeno. I odmaraš se u Gospodinu. I čekaš, kao kad čekaš autobus ili presjedaš neprekidno iz jednog vlaka u drugi, neprekidno si na nekoj privremenoj postaji na kojoj moraš biti strpljiv. Čudna li putovanja.

Od najranije dobi do one mladalačke učila sam strpljenje, a poslije sam shvatila da ga još moram uvježbavati. I još, i još.

No, drugo je strpljivost u bolesti i patnji. Ona je aktivna strpljivost i često je takva i kada vjernik nije nešto posebno ugrožen.

Ali ova, pasivnija strpljivost može biti teža od gladi.

Čovjek se neprekidno pita je li na pravom putu. Gospodin ga vrlo jasno utješi, ali ubrzo se pokreću ista pitanja: jesam li zabrazdila, jesam li skrenula i slično.

Teže je nešto započinjati u starijim godinama što čovjek možda neće stići dovršiti.

Oči peku, glava zaboli, noge ne služe, a ne možeš se predugo odmarati i moraš opet nešto započeti. I činiš ono što jedino preostaje, uvijek iznova. To ti je poziv, to ti je odrednica, iako se može i to promijeniti, nikad se ne zna.

Strpljivost, dakle, u nemoći i strpljivost u vremenu snage.

Neki ljudi legnu kada ih boli, a drugi opet šeću naokolo kao da su u kavezu.

Pasivna i aktivna strpljivost naizmjence.

Svako putovanje zahtijeva itinerar, stroge točke kojih se moraš pridržavati: molitva, lijekovi, hrana i svakodnevna obaveza.

Ali moraš znati da je to samo kostur putovanja kako ti vrijeme ne bi uzaludno proletjelo.

Ako stalno imaš osjećaj da moraš još nešto učiniti, slijedi ispit savjesti, temeljit.

Svakog dana, svake večeri: jesam li Te uvrijedio, Bože, kada sam povrijedio sam sebe, kada sam oprostio i ono što možda nisam smio odmah oprostiti? Jesam li Ti dovoljno zahvalan za sve ili se uopće ne sjetim lijepih i teških životnih vremena na kojima je potrebno zahvaljivati jer na taj način zahvaljujem na životu što si mi ga dao?

Jesam li se prepustio Tvojoj volji onako kako je razabirem? Jesam li sastavio svoja pravila, propovijedam li sebi i drugima neko drugo evanđelje? To se događa svima, to je sigurno greška. Molim li Te prečesto za sitnice, a premalo živim u Tebi ili jesam li se usudio moliti od Tebe ono što mislim da je nemoguće? Jesam li postao neodgovoran zato što sam star ili bolestan? Jesam li zaista spreman za Tvoj dolazak, Isuse? Što mi je potrebno učiniti, misliti, govoriti? Brinem li se previše tjeskobno za spas? Jesam li prihvatio sve ljude koje si mi stavio na put u mome životu ili sam ih često odbacivao kao da ti ljudi nisu za mene, niti ja za njih? Jesam li se ulijenio u molitvi i čitanju svete literature? Jesam li se dobro prilagodio svijetu? Ako jesam, vodi me što prije odavde. Dođi, Duše Sveti, obnovi moj duh, dušu, tijelo, život, misli i molitvu. Obrati me, Gospodine.

Što mi znači to moje vrijeme u meni, moje starenje i sazrijevanje?

Bolest je takva da se misli vrte u krug. Zaboravljam ono što sam čula, ali Ti mi osvježavaš memoriju. Često zastanem u molitvi i bilježim nešto kako bih se sjetila barem djelomično što sam čula od Tebe, Isuse. Ne biram koje je vrijeme, je li prikladno, već odmah pokušavam dohvatiti u pamćenju ono što sam spoznala kao neku novost ili kao istu spoznaju i predmet, ali gledano na druge načine.

Starost mora biti primjerna za mlade naraštaje.

Bez obzira gdje sam bila, što sam činila i govorila, iskustvo mi daje dostojanstvenu starost, naročito u mojoj katoličkoj vjeroispovijesti.

Prijelomni trenutak života bilo je moje krštenje negdje na polovici vremena. Obraćenici nisu uvijek nalik tradicionalnim vjernicima. Ima ih koji uživaju do mile volje u svojoj vjeri, ali mislim da katoličkom vjerniku to ne priliči, valjanje u izobilju života i ljubavi. Uživanje nije toliko važno za Isusovog vjernika. Ako se dogodi sreća, ona se zove blaženstvo, tako bih se ja o svome vremenu izrazila.

Moj dio vremena što si mi ga odredio, Gospodine, nije bio pust već kao da sam putovala u obraćenje od malena, kao da me je sve vodilo k Tebi. Događa li se to svima, pitam se. Sigurno ne uvijek i svakome.

Divno je biti s Tvojim svetima, sa Crkvom Tvojom živih duša. S Abrahamom, s Rahelom, s Jakovom, sa časnim slugom ocem Antićem, s Terezijom Avilskom, s Ivanom od Križa, sa svetom Katarinom Aleksandrijskom, s Franjom, s Augustinom; s Djevicom Marijom.

A bila sam tako izgubljena u potrazi za istinom. Nepravdi, onih općih i velikih, nisam uopće bila svjesna, sve dok nisam spoznala Tvoju pravednost. Milosrđe Tvoje. Hvala Ti na mom pozivu strpljenja, daj mi ga još puno kako bih smogla snage opraštati jer to se uvijek mora, na opraštanje čovjek mora biti spreman uvijek i pod punom spremom da ga ne zaskoči srdžba ili čak mržnja, bol i tuga umjesto blažena Tvojega milosrđa.

Svi koji nekoga ljube, mole za te ljubljene ljude, a ti ljubljeni ljudi mole za neke druge drage i potrebite ljude i tako se lanac spasenja proteže u nedogled. A ne moramo se svi držati za ruke i ophoditi kuglu zemaljsku. Ne, zaista se ne moramo čvrsto držati jedni drugih, ali spašavamo se u tom lancu gdje se svatko čvrsto drži za Tebe, Isuse, za Tvoj put i zakon.

Ima ih puno koji ne znaju kamo idu.

Jer ima ih puno koji Te ne poznaju, Isuse, barem nešto malo.

A usta su im puna vjerskih poštapalica i Tvojega imena.

Mi, koji putujemo u Tebe, u Tvoju milosrdnu ljubav, dobrotu i pravednost, znamo barem toliko da svijet od toga nije ništa vidio, vrijeme ovoga svijeta nije se obratilo, ali na pola puta toga vremena Ti si mnoge već spasio, pravednima podigao nepravedne, milosrdnima načinio oholice, siromasima stvorio bogataše.

Pred Tobom je nagrada Tvoja.

A kada dolaziš, poslije, iza Tebe, nađem se na Posljednjem sudu.

To Tvoje opraštanje, to Tvoje tako dirljivo milosrđe prema zločinima i zlikovcima! Ta Tvoja opipljiva ljubav! Kakvo Ti divno proizvodiš pokajanje za sve, zato što sam grešna, zato što sam nesavršena, a mogla sam biti Tvoja od početka, kroz čitavo moje vrijeme!

Taj tvoj jednostavan zakon, Tvojih desetak riječi u kojima je sva mudrost postojanja vjernika i postizanja blaženstva! Pa ta Tvoja blaženstva, Tvoja molitva, Tvoja velikosvećenička molitva, i to Tvoje preobraženje pred Petrom, Jakovom i Ivanom, kad si ih poveo visoko, visoko na goru! Kada si nam sve rekao. Kada si nam život obećao. Kada si nam pokazao istinsko značenje božanske slave u kojoj putujemo i po kojoj nam gaze stope, nebeski koraci u vremenu koje si nam predodredio!

Taj Tvoj program, Isuse, Tvoja intuicija, scenografija!

To ovaj svijet nije vidio.

To ne uđe u naša srca nikada, nikome!

I ta Tvoja toliko željena jednostavnost!

I ta naša jednost. Ti sve činiš kako čuješ od Oca. Vodiš me na izlet u savršenstvo, a potom bacaš me u svijet. Ta, kako ne bih bila sol i svjetlo kad sam prazna posuda, nekad stara, nekad nova, ali tako prijemčiva da se to mora na meni odražavati kao svjetlo na licu proroka. Svjetlo u duši, mislim, vidi se i čuje.

O, kada bi došli svi zavidnici i ljubomorni da vide kako si dobar, Gospodine! Da se zaljube. Da se obrate. Da se predaju.

28.11.2021. 22:00

„Kad mi dođoše riječi tvoje, ja sam ih gutao:
riječi tvoje ushitiše
i obradovaše srce moje.
Jer sam se tvojim zvao imenom,
o Gospodine, Bože nad vojskama.” Jer 15,16

Realno stanje raja

 

Za većinu nas, ljudi nema ništa stvarnije, ništa nije tako realno kao blagovanje hrane, žvakanje, hranjenje i slično, kao što je izuzetno teško i realno stanje čestoga i prevelikoga gladovanja u siromaštvu i neimaštini.

Prvi čin kojega doživljava čovjek po svome rođenju na ovaj svijet jest uzimanje hrane, odnosno dojenje majčinim mlijekom.

Velika tragedija su i ratovi gdje stradaju civili, naročito za majke i malu djecu.

Također, novorođenče dobiva s majčinim mlijekom i tekućinu, a tek kasnije i uči napiti se čiste vode.

Rat, glad i žeđ su najgore moguće stvarnosti za čovječanstvo. Najgore su i najrealnije iskustvo pa stoga i sitost, hranjenje, utaživanje žeđi i mir u srcu i u okolini možemo nazvati realnošću u punom smislu riječi, ali realnošću koju zanemarujemo i uzimamo zdravo za gotovo. Bolesnik je onaj tko hedonistički uživa realna dobra jer čovjek živi i od duhovnosti, od mira i slobode, od što veće i bolje pravednosti i od dobre volje, to jest od sreće i radosti.

Tko blaguje Tijelo Kristovo, taj pije vodu života vječnoga.

To je realnost od koje nema veće.

Ali, što nam zapravo znači ta voda vječnoga života?

Što mislimo kada kažemo 'raj' ili kada spominjemo 'vrata paklena', vrata raja ili podzemlje?

Što molimo kada molimo za duše u čistilištu? Pojam čistilišta nam je nekako najbliskiji i najrealniji: čovjek vjernik se čisti kada se redovno ispovijeda, kad pristupa sakramentima pomirenja i Euharistije, oslobađa svoje tijelo i svoj duh od posljedica pokvarljivosti i grijeha kako bi mogao što kvalitetnije dostići 'vrata raja' – to se događa na misnim slavljima, a nastavlja se i u međuvremenu.

Možda mi ipak malo previše doslovno shvaćamo pojmove raja i pakla.

Otići u raj ili stići u pakao možda ne znači promijeniti mjesto boravka, nastaniti se negdje samo u onom potpuno doslovnom smislu riječi već, kao što znamo, to su naša realna stanja i raspoloženja, stanja duha našega, naše duše i našega tijela.

Ta stanja su realna kao što je smrt čovjeka realna.

Različita ljudska stanja i raspoloženja morali bismo pažljivije promatrati jer u tom promatranju možemo realno sagledati činjenicu da ćemo ubrzo umrijeti.

Dakle, egzistencija financijske naravi, ovrhe, vraćanje dugova, brige oko novaca i kreditiranja, posuđivanja nisu tako realne brige kao što je realno da će čovjek, sit ili gladan, bogat ili siromašan, sigurno i realno vrlo brzo umrijeti. Ne bismo smjeli govoriti da se o tome može razmišljati tek nakon što postanemo siti, zadovoljni i bogati jer na taj način nikada nećemo imati vremena za najvažnije razmišljanje, sagledavanje realnosti.

Činjenica jest da bogati i siromašni egzistiraju u zajedništvu na kugli zemaljskoj. Onaj koji krade živi pored onoga od koga je ukrao; ubojica se približava vrlo često onome koga polako ili naglo ubija i tako redom.

Da ljudi ne poznaju zlo, ne bi spoznali što je dobro i kada im je dobro.

Ta sigurnost u takvu realnost, u realnost da je mnogim ljudima dobro, dolazi od činjenice da postoji zlo koje su ljudi iskusili ili primijetili pored sebe. Također, u Svetom pismu nitko tako jasno ne svjedoči da postoji Dobri kao što to svjedoče zlodusi. Sigurnost pakla i smrti daje nam sigurnu i realnu nadu da postoji vječni život.

Adam i Eva živjeli su prije grijeha u sterilnoj realnosti, bili su najsavršeniji što su mogli biti i bilo im je najbolje što je moglo biti.

Ipak, znatiželja, a možda i nesavršeno zadovoljstvo, odnosno nezadovoljna srca, prevladaše već u početku stvaranja svijeta i ljudi.

Vječnost je potpuno i trajno zadovoljenje svih ljudskih želja, nada i potreba. To je Euharistija, blagovanje Tijela i Krvi Kristove, blagovanje Riječi, Sina Božjega.

Pitanje je samo kada će se dogoditi kao kolektivno raspoloženje, a ne samo pojedinačno? Vjerojatno nikada za sve ljude već samo za izabrane i pozvane u zajedništvo svetih.

Jer, iako grešna, znam i osjećam da sam na vratima raja u sakramentima Katoličke Crkve. To je duhovna realnost od koje nema ništa važnije, niti više stvarno jer čak i kada sam depresivna dušom i tijelom, moje znanje i iskustvo Boga i našega zajedništva sjedinjuje me s vječnošću.

Čovjek često misli da mu je dobro, a zapravo egzistira na paklenim vratima.

Upravo to moje grešno stanje potvrđuje mi svakoga trena da postojim u vječnosti kada iz toga grešnoga stanja prelazim u slobodu vječnoga života, naročito nedjeljom i blagdanima na Euharistijskom slavlju kada slušam Sveto pismo i kada se pričestim, i to u slavljeničkom raspoloženju koje se razvija i produbljuje na svečanostima ovoga ili onoga života. Blagujem Boga, Isusa Krista, klanjam se i preobražavam, to je realno samo pitanje ustrajnosti. 28.11.2021. 06:22

11 Vjerodostojna je riječ:
Ako s njime umrijesmo,
s njime ćemo i živjeti.
12 Ako ustrajemo,
s njime ćemo i kraljevati.
Ako ga zaniječemo,
i on će zanijekati nas.
13 Ako ne budemo vjerni,
on vjeran ostaje.
Ta ne može sebe zanijekati!

2 Tim 2,11-13