Uvod
Postoje bezbrojna svjedočanstva i mnogi svjedoci i očevici stvaranja, novoga stvaranja Božjega, stvaranja nove zemlje i novoga neba, novoga stvaranja svijeta od onoga dana kada se promijenilo označavanje vremena u povijesti.
Neposredno prije nego što će ljudi označiti staro i novo, prije Krista i sve godine Gospodnje koje poslije uslijediše, staru i novu eru, pojaviše se anđeli, ljudi svjedoci, ljudi proroci, žene, čak i zlodusi te se svi oglasiše i usuglasiše s Duhom Svetim i jedinstveni s objavom samoga Gospodina Boga koji je najavio po prorocima i Pismima:
„Evo,
činim nešto novo;
već
nastaje. Zar ne opažate?
Da,
put ću napraviti u pustinji,
a
staze u pustoši.” Iz
43,19
Tada, s pojavkom Isusa Krista na zemaljskom području, na sred svega naseljena svijeta, svi oni bijahu jednodušni, i Bog i ljudi, svatko na svoj način, da se događa presedan u povijesti svega, u samome srcu postojanja svih i svakoga.
Bog se objavio ljudima, objavilo se Presveto Trojstvo u anđelu Gabrijelu, u Duhu Svetome i u samim slavnim Isusovim riječima kod našašća u Hramu.
Javiše se predstavnici svih svjetovnih i vjerskih skupina u svećeniku Zahariji, u proroku Ivanu Krstitelju, u pravedniku Josipu, u kraljevima svega svijeta, u zločestom vlastodršcu Herodu.
Javiše se mnogo poštovani starci u Elizabeti, u starcu Šimunu, u proročici Ani.
Objavi se Gospodin u Djevici Mariji.
Dvanaest ujedinjneih svjedoka, dvanaest otajstvenih znakova, dvanaest pupoljaka što su se razvili svaki na svoju stranu na ogromnoj poljani povijesti svijeta.
Sada se ne može reći da netko nije znao da se rađa Bog na zemlji.
Ne može se govoriti o Riječi koja je tijelom postala, a da se ne obuhvati sve i svatko.
Ne može se reći da ima netko tko ne vjeruje u Boga.
Jer u tih dvanaest pupoljaka našlo se dvanaest klica koje postadoše razgranata stabla kraljevstva nebeskoga u kojemu smo svi grešnici, a griješiti znači udaljavati se od Boga, ali kamo, kamo otići i pobjeći?
Veličanstveno čudo Božjega milosrđa u stvaranju slobodne ljudske volje: svatko ponekad ili češće može reći: 'Ne' ili 'Neću'.
Rekoše to Adam i Eva pa nastade opća kataklizma, ali dođe Stvoritelj da otkupi čovjeka od njegova grijeha.
Prvi svjedoci: anđeo, Duh i sam Krist
Svi vjeruju, ali svatko na svoj način, a među nama postade i rodi se Majka Crkva s Djevicom Marijom kao kraljicom neba i zemlje, jedinom ljudskom osobom koja nikada ne počini grijeha jer bijaše oduvijek u velikoj milosti Boga svoga.
Nju odredi Providnost da bude alfa i omega, začetak i kruna ljudskosti u istinskom smislu te riječi i tog pojma 'čovjek', 'humanist'.
„A rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše nađe se trudna po Duhu Svetom (Mt 1,18)”.
Što bi to značilo, naći se trudna po Duhu Svetom? Je li to samo tvrdnja iz neke bajke koja ne priznaje ništa nečisto? Ne, to bi samo bila i ostala bajka.
Odnos između Boga i Djevice Marije veoma je tajanstven za većinu nas. Nitko od svih nas ostalih nije bezgrešan, to jest nitko nije mjerodavan komentirati začeće Božjega Sina ako ne blaguje sakramente Katoličke Crkve koja je sveta i grešna istovremeno i koja u molitvenom vjerskom promatranju gleda na sve stvarnim očima, očima srca kojima je realnost tako jasna, logična, spontana, pripadajuća za sva vremena.
Anđeo Gabrijel navijesti Djevici da će postati majkom Spasitelja:
'Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji.” Lk 1,35'
Duh je Sveti, dakle, začetnik sile Božje u ljudima. A sila Boga je upravo ono po čemu čovjek postaje zaista svet i uzoran humanist, bez Boga čovjek se može uspoređivati samo sa životinjama, biljkama, zemljom i svojim idejama. A te ideje ljudske nastaju u duhu čovjeka i po tom ljudskome duhu može i Božji Duh djelovati jer Bog je Duh, Duh koji stvara sve duhovno i materijalno.
Isus Krist, Pomazanik i Sin Boga, Spasitelj svih ljudi bijaše još Dijete, to jest bio je na izlasku iz djetinjstva kada je Mariji i Josipu, a i pismoznancima u Hramu posvjedočio da je Bog zapravo Isusov Otac, istinski roditelj i pošiljatelj svojih riječi na zemlju, predavač koji predaje svoju objavu, svoja pravila, svoje tijelo i duh, svoje srce i dušu pa čak i svoje božanstvo, čitavoga sebe i prolijeva od svoje krvi, a sve to za – čovjeka. Daje svoga Sina s kojim u otajstvu Duha Svetoga živi i kraljuje u vijeke.
Druga skupina svjedoka: starci
Za Marijinu rodicu Elizabetu bilo je već prekasno da rodi, ali Bogu je moguće ono što nije uvijek moguće ljudima: njoj i Zahariji rodio se Ivan Krstitelj.
Starci svjedoče da razna čuda uopće nisu čuda već normala i realitet vjerskoga života u hodu s čovjeka s Bogom.
Dijete se ljudima može roditi kao Božji dar, a ne kao ljudski napor i umovanje, toga ima u povijesti uvijek i za to znaju stariji ljudi.
Također je to sigurno znala i proročica Ana koja se našla u Hramu kad su Josip i Marija prikazali Isusa Bogu.
„A bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu.” Lk 2,36-37
Ana je svima razglasila dolazak Pomazanika.
A u Hramu je već bio starac Šimun koji je tamo godinama čekao, čekao je vidjeti spasenje ljudskoga roda i slavu svoga puka te i svjetlost na prosvjetljenje sviju naroda. Starac Šimun je upečatljivo prorokovao Djevici buduću tešku kob.
Treća skupina svjedoka: svi predstavnici čovječanstva
Svećenik Zaharija bio je vjeran poslužitelj Boga, ali nevjeran upravo u onom času kad je njegova vjera bila na kušnji i kao što je Djevica Marija povjerovala anđelu Gabrijelu, tako Zaharija nije povjerovao da će mu Elizabeta postati trudna u poznoj dobi.
Ali Ivan Krstitelj, sin Elizabetin i Zaharijin, bio je prorok vjeran i preteča svoga Gospodina te je imao čast i privilegiju krstiti Isusa i poginuti radi Boga i svoje vjere.
Zaručnik i muž Djevice Marije, sveti Josip mogao je u svojoj vjeri i pravednosti doživjeti najveća čudesa Božja kada je Marija ostala trudna po Duhu te kada je u snu čuo i vidio anđela Gospodnjega pa sve do kraja svoga zemaljskoga života kojega je provodio kao zemaljski otac Isusov. Josip je živio uglavnom nadnaravni život s Isusom i Marijom.
Kada su se tri svjetska kralja došla pokloniti Isusu u Betlehem, poklonilo se Bogu čitavo čovječanstvo, nasljednici Noina tri sina, Šema, Hama i Jafeta od kojih se ljudi razgranaše, i vjernici Božjega naroda, i vjernici poganskoga porijekla, i nevjernici, i zbunjenici, i znanstvenici, i siromasi i tako redom; svi priznaše Isusa Krista svojim Kraljem, Učiteljem i Svećenikom.
A u vlastodršcu Herodu pokloniše se čak i zlodusi i sam Grijeh jer Herod je dao pobiti svu nevinu dječicu u Betlehemu kako bi pronašao, pogubio i uništio mladoga Boga.
Zaključak
Na sve četiri strane svijeta proširilo se Presveto Trojstvo koje se objavljivalo ljudima od početka svijeta, u dvanaest sinova i dvanaest plemena Izabranog naroda; od prvih svjedočanstava Isusova začeća i rođenja do dvanaest izabranih apostola koji su hodali prisno s Kristom i u kojima je Sin Božji utemeljio svoju Crkvu kao svoje tijelo na zemlji, nakon što je naučavao, činio samo dobro, predao se zlodusima i prolio svoju krv da se spase koji vjeruju.
A sve je počelo s Marijom koja je kraljica i majka Katoličke Crkve Kristove i sve završava na kraju vremena Posljednjim sudom gdje će Bezgrešna i Duh Sveti biti jedini branitelji svih vjernika, velikih i malih.
25.11.2021. 05:51
„Tada
Onaj što sjedi na prijestolju reče:
»Evo, sve činim novo!«
I
doda: »Napiši: Ove su riječi
vjerne i istinite.« I još
mi reče:
»Svršeno je!
Ja sam Alfa i Omega,
Početak
i Svršetak!
Ja ću žednomu dati
s izvora vode života
zabadava.
To će biti baština pobjednikova.
I
ja ću njemu biti Bog,
a
on meni sin.” Otk 21,5-7
