Povratak Bogu

„Boga nitko nikada ne vidje:
Jedinorođenac – Bog –
koji je u krilu Očevu,
on ga obznani.” Iv 1,18

Tjeskoba ništavnosti

Ljudskom životu nedostaje smisao u najširem pogledu i u svakoj pojedinosti.

Ljudi često govore da se bore za nešto ili nekoga. Te ljudske borbe su zapravo rat, osvajački rat koji zamjenjuje stravičnu tjeskobu ništavnosti koju čovjek doživljava, uglavnom polusvjesno.

Čovjeku je potrebno samo jedno: Bog, pravi, jedini, istinski Bog; Bog u kojega se može uvijek pouzdati i na kojega se može u svim okolnostima osloniti.

Čovjek ima svog boga na svakom koraku i taj ljudski bog je najčešće jedan vrlo prikladan bog, božanstvo koje čovjeku život čini lijepim i ugodnim. No, čovjek se ipak neprekidno bori i ratuje.

Pravi i jedini Bog nije prikladan čovjeku, ali čovjek je upravo zato čovjek da bi bio prikladan pravome Bogu. Sve što čovjeka čini čovjekom u pravom smislu riječi jest namijenjeno prijateljevanju s istinskim Bogom koji je čovjeka stvorio.

Onoga trenutka kada se čovjek izliječi, on spoznaje kako je bio teško bolestan, bolestan na smrt.

Kad se čovjek izliječi od svoje grabežljivosti, zavisti, zlobe i ljubomore, od svojega ponosa i oholosti, od svoje lijenosti i razvratnosti, od njega ostaje ono što je u ljudskom biću nepropadljivo i besmrtno.

Tada je čovjeku potrebno učiniti samo još jedan korak: izliječiti se od svoje besmrtnosti.

Potom se čovjek pretvara u istinskog prijatelja Božjega, vraća se Bogu i postaje sposoban činiti svako dobro, biti pravedan, imati mir i dostojanstvo, radosno graditi zemaljski život i pravednost.

Božja objava čovjeku

„Biblijska se religija temelji na povijesnoj objavi, zbog te činjenice ona dobiva posebno mjesto među ostalim religijama. Neke se od njih uopće ne utječu objavi: budizmu je polazište čisto ljudsko prosvjetljenje jednoga mudraca.

Druge prikazuju svoj sadržaj kao nebesko objavljenje, ali njegov prijenos pripisuju nekom legendarnom ili mitskom osnivaču.

U Bibliji je, naprotiv, objava povijesno uhvatljiv događaj: njezini su posrednici znani, njihove su riječi sačuvane, bilo izravno, bilo pouzdanom predajom.

To isto bi vrijedilo za Kuran. Ali ona, bez obzira na znakove koji biblijsku objavu čine vjerodostojnom, ne počiva na naučavanju samo jednog osnivača; vidimo da se razvija kroz petnaest ili dvadeset stoljeća, prije negoli dosegne svoju puninu u događaju Krista, objavitelja u najvišem smislu riječi. Vjerovati, za kršćanina znači prihvatiti tu objavu koja ljudima pristiže nošena poviješću.” Dufour, str. 720

„U svojoj dobroti i mudrosti odlučio je Bog da objavi Sebe i da saopći Otajstvo svoje volje kojim ljudi po Kristu, Riječi koja tijelo postade, u Duhu Svetom imaju pristup k Ocu i postaju zajedničari božanske naravi. I tako, ovom objavom nevidljivi Bog u bujici svoje ljubavi zapodijeva razgovor s ljudima kao prijateljima i s njima druguje da ih pozove u zajedništvo sa sobom i da ih u nj prigrli.

Taj brižljivi raspoređaj objave ostvaruje se zahvatima i riječima, iznutra među sobom povezanima, tako da djela koja je Bog u povijesti spasenja izveo pokazuju i potkrepljuju nauku i stvari što ih riječi označuju, a riječima se proglašuju djela i osvjetljuje misterije u njima sadržan. Po toj nam je objavi dubina istine o Bogu i o čovjekovu spasenju u punom svjetlu zasjala u Kristu koji je ujedno i posrednik i punina sve objave...

Sve od Boga objavljeno, što nam se u Svetom pismu slovom čuva i daje, pismeno je utvrđeno dahom Duha Svetoga. Jer, knjige i Starog i Novog zavjeta u cjelini, sa svim njihovim dijelovima, sveta Majka Crkva na temelju apostolske vjere drži svetima i kanonskima zato što – po nadahnuću Duha Svetoga napisane – imaju Boga za auktora i kao takve su samoj Crkvi predane. A pri sastavljanju svetih knjiga Bog je izabrao ljude koje je, u djelatnosti njihovih sposobnosti i moći upotrijebio, da – njegovim djelovanjem u njima i po njima – kao pravi auktori pismeno predaju sve ono i samo ono što on hoće...

A budući da je Bog u Svetom pismu govorio po ljudima na ljudski način, to tumačitelj Svetog pisma, da bi proniknuo ono što nam je Bog htio priopćiti, mora pažljivo istraživati što su hagiografi stvarno htjeli reći i što je Bog odlučio njihovim riječima otkriti...

Crkva je uvijek častila božanska Pisma slično kao i samo Gospodinovo Tijelo, budući da – osobito u svetoj liturgiji – ne prestaje uzimati i pružati vjernicima kruh života tako sa stola riječi Božje kako sa stola Tijela Kristova. Ta božanska Pisma, zajedno sa Svetom predajom, uvijek bijahu i jesu Crkvi vrhovno pravilo njezine vjere, jer – Bogom nadahnuta i jednom zauvijek pismom ustaljena – nepromjenjivo saopćuju riječ samoga Boga i čine da se u riječima proroka i apostola ori glas Duha Svetoga. Sve, dakle, crkveno propovijedanje – kao i sama kršćanska religija – treba da se hrani i upravlja Svetim pismom. U svetim knjigama, naime, Otac nebeski s velikom ljubavlju dolazi u susret svojim sinovima i s njima razgovara. A tolika je sila i moć u riječi Božjoj da je ona uporište i životna snaga Crkvi, a sinovima Crkve ona je jedrina vjere, hrana duši, čisto i nepresušno vrelo duhovnoga života. Stoga za Sveto pismo izvrsno vrijede riječi: 'Živa je uistinu Božja riječ i djelotvorna' (Heb4,12) 'koja ima moć da gradi i dade svima baštinu među posvećenicima' (Dj 20,32; usp. 1 Sol 2,13).” (DEI VERBUM, 393/416, Drugi vatikanski sabor).

Abrahamova vjera

Abraham, Praotac naše kršćanske vjere u svoje je vrijeme vjerovao svakojakim bogovima, živio u društvu mnogobožačkih religija. Vjerojatno je tu bilo i predviđanja budućnosti, čaranja, vračanja, uzdizanja čovjeka i omalovažavanja vladajućih prema narodu.

Vjerojatno je tražio barem jednoga među bogovima koji bi ga uslišavao i vjerojatno mu je bilo potrebno to iskustvo traženja Boga i životno iskustvo vjere u jednoga Boga.

Bog pravi i istinski mu se objavio i obećao mnogobrojno potomstvo te sklopio Savez vjernosti s njime. Na taj način se Abraham, zahvaljujući dobroj volji Boga Stvoritelja, okrenuo prema pravome Bogu.

Mojsijev Zakon

Mojsiju, ne samo da se Bog objavio i da je sklopio s njim Savez, već Bog je dao i Zakon za narod, za potomstvo Abrahamovo. Od tada, kada je Mojsije izveo narod iz ropstva, stari Židovi su slijedili Deset Božjih zapovijedi. Individualna vjera postaje vjera čitave zajednice.

Pavlovo obraćenje

Sveti Pavao je bio židovski učitelj, ali i rimski građanin. Stari Rimljani su, za razliku od židovske vjere koja gleda čovjeka kompletno, uvijek razlikovali duhovni svijet od tjelesnoga.

Pavao primjećuje da je Mojsijev Zakon, od kojega su nastali mnogi drugi zakoni, često neučinkovit za vjeru u Boga kao neko mrtvo slovo na pločama i papirusu.

Slično je bilo i Abrahamovo iskustvo kada je krenuo po Božjem nalogu žrtvovati Bogu svoga sina. Bog mu reče da je po toj Abrahamovoj nakani uvidio veliku Abrahamovu vjeru u Boga jer Abraham se i nadao da će žrtvovanje njegovoga sina završiti bez tjelesne žrtve: Abraham je iskusio duhovnost jer njegova nada i vjera se svrstavaju u duhovni svijet.

Sveti Pavao nam tumači da posluh Zakonu bez udjela povjerenja u Boga ne vrijedi ništa. Abrahamovo potomstvo je potomstvo u krvi, ali i u vjernosti Bogu.

Vjernost Gospodinu Bogu čini od čovjeka pravednika pa takvu osobu Bog prigrljuje i opravdava grijehe ljudske koji su sprečavali život u vjeri i donosili smrt. Pavao nam tumači da Zakon služi čovjeku kako bi što prije otkrio gdje griješi i vratio se na pravi put, a pravi put je povratak Bogu Stvoritelju.

Isus i apostoli

Isus nije došao ukinuti Zakon koji je važan i Abrahamu, i Mojsiju, i apostolima kao i čitavom vjernom puku. Isus Krist je došao Zakon ispuniti, odnosno dodati i objaviti židovskom i poganskom narodu svoju Ljubav iznad svih ljubavi, svoju patnju koja čisti i koja djeluje konstruktivno, oslobađa od grijeha, to jest od smrti što nastupa zbog raznih grijeha, a najviše zbog Istočnoga grijeha Adama i Eve, prvih ljudi.

Uskrsnuće Isusovo

Uskrsnuće nam svima ukazuje da ljudi nisu ni po čemu drugome značajni, samo po Božjoj volji i ljubavi; nisu besmrtni ni na koji drugi način nego po Isusovoj pobjedi nad grijesima čovječanstva čiji je rezultat smrt.

Bogu se vratiti i obratiti se mora onaj tko je previše egoističan, tko misli da može sam živjeti bez povjerenja u ljude, ali prvo u Gospodina Isusa i koji misli da može sam sebe spasiti, da je besmrtan zato jer je po nečemu velik i važan čovjek; onaj tko izmišlja razne vjere i ideologije, onaj tko sudi svima i svemu, onaj tko izmišlja bogove i pravi sebi likove štovanja.

Isusova ljubav uvjetuje čovjeku vjernost, pravednost i posluh jer Gospodin daje točno ono što je čovjeku potrebno za spasenje od grijeha, smrti, pakla, mrtvog slova Zakona. Isusova ljubav je ljubav Boga Duha koji može sve i zna sve što čovjekovo srce želi te pomaže u Duhu Svetome ostvariti najsmjelije ljudske snove i čovještvo, odnosno pravednost. 28.10.2021. 12:51

Riječ tijelom postala

„Riječ Božja, spasiteljska sila Božja svakome koji uzvjeruje u spisima je Novog zavjeta na istaknut način prisutna i iskazuje svoju moć. Riječ tijelo postade i – puna milosti i istine – nastani se u nama. Krist je uspostavio Kraljevstvo Božje na zemlji, djelima je i riječima otkrio svoga Oca i samoga sebe, i djelo je svoje dovršio smrću, uskrsnućem i slavnim uzašašćem i poslanjem Duha Svetoga. Uzdignut sa zemlje sve k sebi privlači – On koji jedini ima riječi vječnoga života.

A taj Misterij ne bijaše razotkrit drugim naraštajima kao što je sada bio otkriven svetim njegovim apostolima i prorocima u Duhu Svetom da propovijedaju Evanđelje, da pobude vjeru u Isusa, Krista i Gospodina, i da sabiru Crkvu. Za sve to spisi Novog zavjeta stoje kao trajno i božansko svjedočanstvo (DEI VERBUM, str.407).”

Vazmena žrtva i gozba

„Naš je Spasitelj na Posljednjoj večeri, one noći kad bijaše izdan, ustanovio euharistijsku žrtvu svoga Tijela i Krvi, da ovjekovječi žrtvu na križu kroz stoljeća, sve dok ne dođe, te da tako Crkvi, svojoj ljubljenoj Zaručnici, povjeri spomen - čin svoje smrti i uskrsnuća, vazmenu gozbu na kojoj se Krist blaguje, duša se napunja milosti i daje nam se zalog buduće slave (DEI VERBUM, str.33).”

 

Poklonite se Kristu, svi bozi

Gospodin Bog, jedan, jedini i pravi, proslavlja se svojim djelima, svojim čudesnim intervencijama, svojim stvaranjem, svojom milošću u srcu vjernika, pred očima nevjernika, u prošlosti, sada i u budućnosti.

No, Bog naš nije zato slavan što je učinio i čini slavna djela ili stoga što iskazuje svoju božansku moć od koljena do koljena u ljudskoj povijesti.

Gospodin Bog, Otac i Sin i Duh Sveti, slavan je sam po sebi i zbog toga što se slavi i zbog toga što je ispunjen slavom svojom, Gospodin čini slavna djela ljudima među kojima se Njegova slava očituje.

„Izraz „slava” označava Boga samoga (Dufour, str 1181.)”.

Gospodin je slavan i tada kada se slava Božja prikriva u poniznosti ili i tada kada neki nevjeran puk ne zna za slavu Boga, ili kada pojedinci pate, tuguju ili čak i tada kada se ponašaju kao zločinci jer zločini povlače za sobom kazne i grižnju savjesti, ili izazivaju sablazan malenih, a sve to je opet slavno djelo Božje.

Ljudska slava je nešto što posjeduje čovjek ili nešto što ga okružuje: bogatstvo, visok društveni položaj, ugled, društveni ili sasvim naravni utjecaj na druge ljude i slično.

Božja slava izvire prema ljudima iz same božanske biti Boga, Bog ne može ne biti slavan u puno višem i većem smislu nego što to čovjek može zamisliti. Bog također posjeduje svoju slavu i ona ga okružuje neizmjerno, to jest veća je od čovjeka, od zemlje i samoga neba, veća je od svemira, veća je od najvećeg i najslavnijeg zamislivoga dobrog i svetog djela.

Slava Boga je i u tome što se može svakom vjerniku i svakom narodu očitovati, mada je neizmjerna i velika; može se očitovati patniku, siromahu, zločincu ili nekoj ludi. Božja slava čini čovjeka sposobnim da je vidi, čuje, osjeti ili primijeti, da je spozna.

Slava Boga je Božja pjesma, milina za dušu, lijek za nevolje, melem za rane i bolesti. Kad čovjek slavi Boga, Božja slava mu se sve više očituje, milostivo ga ispunjava i pomaže mu kao vjerniku na dugim putovanjima kroz vremenite tmine zemaljske.

„Proroci promatraju slavu Gospodnju pod vidom kraljevske slave (Dufour, str. 1182.). Prorok Izaija vidi Gospodina, Njegovo uzvišeno prijestolje, skute Njegova plašta kojih je puno svetište, kor serafa što kliču Njegovoj slavi. Ona je oganj što proždire, svetost što razgaljuje prljavštinu stvora, njegovo ništavilo, njegovu krajnju krhkost. Ta slava čisti i preporađa čovjeka te obuzima svu zemlju. Ezekielova viđenja kazuju o transcendentnoj slobodi slave koja napušta Hram kao pustinju, a potom zrači nad zajednicom što ju je Duh obnovio.”

Za čovjeka, biti slavan kao kralj u najboljim i najraskošnijim kraljevskim vremenima znači biti okružen odobravanjima mnoštva i blještavilom. Za čovjeka, biti slavan znači uzvisivati njegov ljudski ego. Najčešće su slave željni ljudi koji ne vjeruju u sebe same, koji nemaju osnovnoga ljudskoga samopouzdanja. Za čovjeka, biti kralj znači nešto najuzvišenije što si čovjek može poželjeti, to znači i vladati ljudima, biti kao Bog, to jest zauzeti položaj božanstva i beskrajne slave besmrtnosti. Čovjeku, koji je na dobrom i visokom položaju, neslavno bi bilo spustiti se na razinu običnoga i svakodnevnog čovjeka, sivog prolaznika. Taj čovjek mora uvijek imati bogatstva na raspolaganju, dobru volju ljudi iz okoline i šire, ne smije ostati ni u čemu zakinut, samo stoga što je postao kralj ili samo zato što je među ljudima i za sebe velik i slavan.

No, krhko je to i ništavno kraljevanje i slava koja nema sjaja, slava koja krije zločinačke čine kako bi se jedva održala.

Božja slava našega Gospodina zaslužuje sve, i kraljevstvo, i slavljenje ljudi, i moć u vjekove. Čovjek to odmah spozna kada mu se Bog objavi u velikoj slavi svojoj. Vjernik i molitelj zna da je ta slava nadnaravna i nikada viđena na kugli zemaljskoj u čitavoj povijesti svijeta i svemira.

Jer slava Božja nema tako male dimenzije da bi ostala bez sjaja, niti ima tako velike dimenzije da se ne bi mogla pokazati i objaviti bilo kojemu stvorenju. Slava Boga je sve i u svemu jer je Gospodin Stvoritelj svega toga, On može biti Pokazatelj slave svoje, no ona Mu uvijek ostaje u Njegovoj božanskoj vječnoj biti i prisutnosti.

Gospodinu Isusu nije bilo ni malo stalo do ljudske slave, prezreo je sramotu križa. Jedina je Kristova čast ispuniti svoje poslanje.

- „41 Slave od ljudi ne tražim,
42 ali vas dobro upoznah:
ljubavi Božje nemate u sebi.
43 Ja sam došao u ime Oca svoga
i vi me ne primate.
Dođe li tko drugi u svoje ime,
njega ćete primiti.
44 Ta kako biste vi vjerovali
kad tražite slavu jedni od drugih,
a slave od Boga jedinoga ne tražite!”

Iv 5,41-44

- „Uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa, koji umjesto radosti što je stajala pred njim podnese križ, prezrevši sramotu te sjedi zdesna prijestolja Božjega.” Heb 12,2 

- „Usred blagdana uziđe Isus u Hram i stade naučavati. 15 Židovi se u čudu pitahu: »Kako ovaj znade Pisma, a nije učio?« 16 Nato im Isus odvrati:
»Moj nauk nije moj,
nego onoga koji me posla.
17 Ako tko hoće vršiti volju njegovu,
prepoznat će da li je taj nauk od Boga
ili ja sâm od sebe govorim.
18 Tko sâm od sebe govori,
svoju slavu traži,
a tko traži slavu onoga koji ga posla,
taj je istinit
i nema u njemu nepravednosti.”

Iv 7,14-18

- „54 Odgovori Isus:
»Ako ja sam sebe slavim,
slava moja nije ništa.
Ima koji me slavi – Otac moj,
a vi velite da je on vaš Bog,”

Iv 8,54

Liturgijska slavljenja Otkrivenja rekapituliraju svu veličanstvenu dramu otkupljenja čovjeka u Božjem Sinu.

„U zajedništvu vjernika, Crkva je narod što ga je Bog sebi stekao na hvalu slave svoje, Ocu se odaje slava u Ckrvi i u Kristu Isusu u sva pokoljenje i sve vjekove (Dufour, str. 1187, DM).

Bogoslužnoj doksologiji mučenik pridružuje doksologiju krvi.

Vjernik ispovijeda da vjernost Bogu ima prednost pred svakom ljudskom slavom i vrednotom.

Posljednja je doksologija, na svršetku povijesti, pjesma 'Janjetove svadbe' (Otk 19,7). Dolazi Zaručnica odjevena u blistav, čist lan.

U ognju velike nevolje Crkva se za vječne zaruke odjenula jedinom slavom koja je dostojna njezina Zaručnika, vrlinama, prinosima, žrtvama svetih.

Ipak, sva slava Zaručnice dolazi od Zaručnika. U Njegovoj su krvi obijeljene haljine izabranih, a Zaručnica nosi na sebi tu blistavu opremu zato što joj je to 'dano' ( Otk 19,8). Ona se iz dana u dan odijevala odjećom djela ljubavi koja Bog unaprijed pripremi da u njima živimo (Ef 2,10).

Na izvoru te slave je ljubav Kristova; jer Krist je ljubio Crkvu i sam sebe predao za nju da je sam sebi privede krasnu, bez ljage, bez bore, bez ičega tomu slična, da bude sveta i bez mane (Ef 5,25.27.)

U tom misteriju ljubavi i svetosti dovršava se objava slave Božje (DM, Dufour, str.1187.)".

1 

PSALAM 97 (96)

Gospodin – slavni Kralj

Gospodin kraljuje: neka kliče zemlja,
nek’ se vesele otoci mnogi!
2 Oblak i tama ovijaju njega,
pravda i pravo temelji su prijestolja njegova.

3 Oganj ide pred njim
i sažiže okolo dušmane njegove.
4 Munje mu svijet osvjetljuju;
zemlja to vidi i strepi.

5 Brda se tope pred Gospodinom Bogom k’o vosak,
pred vladarom zemlje sve.
6 Nebesa navješćuju pravednost njegovu,
svi narodi gledaju mu slavu.

7 Nek’ se postide svi što likove štuju
i koji se hvale kumirima.
Poklonite mu se, svi bozi!

8 Sion radostan sluša,

gradovi Judini kliču
zbog tvojih sudova, o Gospodine!
9 Jer ti si, o Bože, Svevišnji – nad svom zemljom,
visoko, visoko nad bozima svima.

10 Gospodin ljubi one koji mrze na zlo,
on čuva duše pobožnika svojih,
izbavlja ih iz ruku opakih.

11 Svjetlost sviće pravedniku
i radost čestitima u srcu.
12 Radujte se, pravednici, u Gospodinu,
slavite sveto ime njegovo!

Slava Božja na licu Isusa Krista

Sigurnost kršćana da imaju pristup k samoj tajni Boga ne počiva na nekom zaključivanju; umovanje može tu sigurnost izrijekom samo potvrditi: „On, koji čak nije poštedio vlastitog Sina već Ga predao za sve nas, kako nam neće dati sve ostalo s Njime?” (Rim 8,32); ali snaga te sigurnosti ne dolazi od naše logike, već od posvemašnje Objave nama ljudima koji živimo u tijelu: prisutnost žive Riječi u tijelu. U Kristu se stvarno očitovala Božja ljubav prema ljudima (Tit 3,4). Isus nam nije samo opisao i ocrtao Onoga koga nitko nikada nije vidio (Iv 1,18), On nam nije samo pružio pravu predodžbu o Bogu. Krist nam je dao vidjeti i pogotovo opipati odsjev Božjeg sjaja i otisak Njegove biti (Heb 1,3): „Tko je vidio mene, vidio je i Oca (Iv 14,9)”. Nije tu posrijedi samo pretisak, pa bio on i savršen, nekog dvojnika što je istovjetan izvorniku.

Isus je jedinorođeni Sin, On je u Ocu i posjeduje u sebi Oca (Iv 14,10); stoga Isus ne može reći ni jednu riječ, ni učiniti bilo koji pokret, a da se ne okrene k Ocu, da ne primi od Oca poticaj i da prema Ocu ne usmjeri svekoliko svoje djelovanje (Iv 5,19 sl. 30). Kao što ništa ne može učiniti, a da ne gleda Oca, Isus ne može reći ni što On jest, a da se ne pozove na Oca (Mt 11,27). Na izvorištu svega što čini, svega što On jest, stoji prisutnost i ljubav Isusova Oca; tamo je tajna Kristove osobnosti, slave što zrači s Njegova lica (2 Kor 4,6) i obilježava Isusove čine. (JG, Dufour, str.82/3) 26.10.2021. 23:27

 „Ta Bog koji reče: Neka iz tame svjetlost zasine!, on zasvijetli u srcima našim da nam spoznanje slave Božje zasvijetli na licu Kristovu. (2 Kor 4,6).”

Vinograd

Nisam svoja

i ne stižem reći

natuknice bajne,

čuda Tvoja,

a ne prestaju me peći

da ne ostanu mi tajne.

Vikala bih s krovova,

rumenih od jeseni,

kojima ne staje šapat

podno visih borova.

A oni, kao sneni,

dočekuju Ti tapat.

Više nisam, Kriste, ja;

mene nema,

ne znam što sam;

da li neka poezija,

jalova tema

ili mrtav plam.

Izgubila sam putovima

onu jedinku samoće

što se samo kinji

pod nebeskim skutovima

i pjevati hoće

strancu i strankinji.

Opet samo teglim, radim

poput upregnuta vola

koji svršit' će u žrtvi

pred ovcama mladim;

vučem neka kola

kao da sam zadnja brtva.

Kamo puste sreće

da je to što mnijem,

da to Tvoja je ljepota;

da su mješine i vreće

pune Vina koje pijem,

pune košare divota.

Kriste, Vinograde moj,

moje trpko, slatko Zrno,

moje sada, moje sve!

U meni je život Tvoj

u kojem je zmaj utrn'o

koji blazni se na to što zre.

26.10.2021. 12:05

 

Staza Obećane zemlje

Kada kažem „samotnost”, „samoća”,

ja ne mislim reći da sam sasvim sama.

Božja pustinja mi je svojina i kakvoća,

moji nameti, moje svjetlo, moja tama.

Pustinja je zato jer sam u divljini

svoje ljudske naravi u meni.

Nalazim se Bogu u svojoj dubini,

sjedim Kristu podno drva, u njegovoj sjeni.

Kada kažem da sam sama, to je susret s krimenom

što je poput zvijeri na me srdit, neprekidno ljut.

Sve što imaju i drugi ljudi, poklapa se s mojim imenom

što ga nosim, što mi smeta i što stane na moj put.

Kad mi duša sama, tada mir u meni vlada

što mi daje uvida u sve grehote i sve mane.

Druge duše svijeta više guraju i moju, ona strada

u tom društvu koje griješi na sve strane.

Pustinja je rijetko naseljena ljudskom biti,

ona može biti carstvo zloduha i hijena,

ali mnogo vode s Neba može uvijek piti

jer je uvijek pregolema žeđa njena.

Tu sam jača, bar ponekad sebe vidim bolje.

Ispred Boga sama, ja u sebi nemam pravde,

nemam pravednosti dosta, one dobre volje.

Nikada ne želim pobjeći odavde

dok ne spoznam onu kotu gdje mi duša griješi.

Svete duše ovdje dobro znaju grijeh presjeći,

oni su mi uzor, Bogorodica se smiješi,

vodi mene tamo gdje ću svetost sebi steći.

Kada kažem da sam sama, Bog u meni stoji

i sva sveta Crkva u mom srcu siguran su spoj.

Ono društvo svijeta samo materiju broji

dok u Duhu Svetom ima sasvim drugi zbroj.

Zato svijet se buni, zato zemlja peče

jer ne ljubi Boga u Njegovom Zboru

u kojem se čuje sve što Krist nam reče,

da pobijedio je svijet i zemaljsku horu.

24.10.2021. 11:38

 

Hijerarhija blaženih

„Evo dolazim kao tat! Blažen onaj koji bdije i čuva haljine svoje da ne ide gol te mu se ne vidi sramota!” Otk 16,15

Bogatstvo milosti Tvoje, zaljubljeni Isuse, Bože moj, moj živote, radosti moja, utjeho u miru blaženome, iz dana u dan vodi me samo Tebi u naručje, Tebi, Kriste, i svetima Tvojim koje si okupio za sebe u sjajnim dvorima svojim.

Ne može svatko, ne, ne može svatko imati privilegije.

Kao što sve gradiš hijerarhijski, tako gradiš i nastambe svetih.

Kao što su anđeli nebeski podložni Tebi i jedni drugima, tako i mi, ljudi u Tebi život vječni slavimo.

Tko je u većoj milosti, taj je više odgovoran, ali i potpunije blažen u Tebi.

O, kako bismo spoznali blaženstvo vječnoga života kad zemaljske smrti ne bi bilo?

Kako bi čovjek postao više duhovan kada ga njegova vremenita pamet i čitavo tijelo ne bi izazivali na grijeh i kušnje s kojima se mora nositi?

Kako bi drugačije mogao čovjek naučiti o svetoj ljubavi kada ga ne bi kinjila ravnodušnost svih pozemljara?

Duh je Sveti Tvoja pamet i ljubav, Bože.

On je Mudrost koja se utjelovljuje u čovjeka i njegovu ljudsku glupost i tvrdoglavost.

Kako da Te drugačije, bolje i lakše spoznam ako ne po svojoj odanoj vjeri i povjerenju u Tvoj život i u Tvoju riječ, u Tvoja obećanja?

A ta obećanja su sva tako nevjerojatna! Tako teško je grešniku pokazati blaženstvo koje ga spašava, po vjeri i ni po čemu drugome.

I kome Ti udijeliš milost, taj ju mora iskoristiti, mora ju dočekati ponizno i objeručke. Jer ako je netko više u milosti Tvojoj, taj spoznaje svoju vjeru i, kada griješi, unižava Tebe i Tvoj dar. Ako pak netko prebiva u manjoj milosti, ali vjeruje svom snagom u Tvoju riječ, prije će se spasiti, stići će dalje na ljestvici hijerarhije blaženih jer je svu Tvoju milost iskoristio i čuvao se grijeha.

Čovjek je u punini blažen, bez obzira na kojoj je hijerarhijskoj točki na kraju svoga puta. I uvijek ima netko viši od kojega može još nešto bolje spoznati. 23.10.2021. 04:05

 

Zbog svega, Isuse

 

Tvoje sam dijete, sin Tvoje škole,

Tvoga učiteljstva i molitve divne,

posinak Ti riječi što ne venu.

Moje usne samo Tebe uvijek mole,

mada ponekad su malo kivne;

moje srce nosi čvrstu stijenu

i na njoj sam započela gradnju.

Ima oblik i dimenzije križa,

nevelika, prozirna je poput stakla

i na njoj temeljim svaku sadnju

od koje tu postajem sve niža

i koja me štiti od duhova pakla.

Uvijek postoji ta slutnja da Ti ne znaš sve,

onu žarku odanost za Tvoje staze,

ovu bijedu zakonskoga neposluha

što navali na me kao vile zle

pa sve mislim nek me zgaze,

uvijek imam Tvoga Sveta Duha.

Često mislim, mada nemam čime,

da mi ljubav vječna pamet nudi

da ja krenem k Tvojoj Mudosti

koja daje snagu da se nosim s time

što me čeka, zove, što me žudi;

to je poziv Tvoje svete nužnosti.

Uvijek mene prate svi afekti, osjećaji

kakvi ikada su valjda postojali tu,

koji dodaju mi ulja, slatke Hostije i meda;

od toga mi nadolaze podsjećaji

i na ljubav, i na sreću, na nostalgiju

jer me Tvoja ljubav prati, gleda.

Neiscrpna potraga života moga

vodi me na pute koji nikada ne staju,

preširoki za svu moju snagu

sve dok ne pokažeš sebe, Boga;

tada znam da savršenom raju

dodajem i žrtvu, zahvalnicu blagu,

i da raste vječno Ime Ti u svima,

svi su Tvoji sinovi i kćeri sa mnom.

Kada god naviještam ili molim,

usklađujem se s Tvojim svetima

i sa umaklima ponoru pretamnom;

i zbog svega sve Te više, Kriste, volim.

22.10.2021. 19:52

Rosa blagoslovna

 

Moli, dušo moja, za svoj put

i za svoje putovanje diljem svijeta.

Neka ne bude ti zaziv krut,

neka cvate molitva ti poput cvijeta.

Nosi srce svoje ti sa sobom uvijek

jer je sigurna ta sjenica za Krista

u kojoj se čuje samo Božji pravorijek

i gdje teče voda sveta, rijeka čista.

Udovi ti tijela nek tim putem kroče

koji gleda nebo i svog Boga;

neka um ti vazda kliče: „Abba, Oče!”

kad susreće duše, bilo gdje i bilo koga.

Kao mir presveti blagoslov ti pada

oko tebe, i na duše, i na svaka duha,

čak na onog što se nikada ne nada

i na jadna koji ne blaguje Krista, Kruha.

Rosa blagoslovna oružje je moći

koju daje Bog za srce ti i spas.

Kad ju šalješ nekom, na tebe će doći

sveti Kristov mir u pravi čas.

Ako netko tvoju riječ ne primi,

ako proklinje te zavist ili zloba,

duh taj slomit će se kao trska zimi,

sav će se pretvoriti u bezopasna roba.

Vratit će se na te Božji mir i hvala

kojima ti moliš, kojim Boga ljubiš.

Čuvaj riječ u srcu koju oduvijek si znala,

dušo moja, da se putem ne izgubiš.

22.10.2021. 03:53