Jer
ne posla me Krist krstiti, nego navješćivati evanđelje, i to ne
mudrošću besjede, da se ne obeskrijepi križ Kristov.
18 Uistinu,
besjeda o križu ludost je onima koji propadaju, a nama spašenicima
sila je Božja. 19 Ta pisano je: Upropastit
ću mudrost mudrih i odbacit ću umnost umnih. 20 Gdje
je mudrac? Gdje je književnik? Gdje
je istraživač ovoga svijeta? Zar ne izludi Bog mudrost
svijeta? 21 Doista, kad svijet u mudrosti Božjoj Boga ne
upozna mudrošću, svidjelo se Bogu ludošću propovijedanja spasiti
vjernike. 22 Jer i Židovi znake ištu i Grci mudrost
traže, 23 a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima
sablazan, poganima ludost, 24 pozvanima pak – i Židovima
i Grcima – Krista, Božju snagu i Božju mudrost. 25 Jer
lûdo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od
ljudi. 26 Ta gledajte, braćo, sebe, pozvane: nema mnogo
mudrih po tijelu, nema mnogo snažnih, nema mnogo plemenitih. 27 Nego
lûde svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog
da posrami jake; 28 i neplemenite svijeta i prezrene izabra
Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, 29 da se
nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom. 30 Od njega je da
vi jeste u Kristu Isusu, koji nama posta mudrost od Boga, i
pravednost, i posvećenje, i otkupljenje, 31 da bude kako
je pisano: Tko
se hvali, u Gospodu neka se hvali."
„ Duh
Gospodnji na meni je jer
me pomaza! On
me posla blagovjesnikom
biti siromasima, proglasiti
sužnjima oslobođenje, vid
slijepima, na
slobodu pustiti potlačene, proglasiti
godinu milosti Gospodnje.
Tada
savi svitak, vrati ga poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi
bijahu uprte u njega. On (Isus) im progovori: »Danas se ispunilo ovo
Pismo što vam još odzvanja u ušima.«
Lk
4,18-21”
Čovjek
je čovjek po onome po čemu je drugačiji od životinja, biljaka,
vremenskih prilika, prirodnih pojava, raznih stvari i predmeta, onih
koji postoje na zemlji i onih koje izrađuju ljudi za svoju upotrebu.
Čovjek
se po mnogo čemu razlikuje od brda i dolina, od oblaka, kiša i
snjegova, od mora i morskih bića, od sunca i mjeseca.
Razlikuje
se od biljaka koje uvijek imaju korijenje što ih veže za neko
mjesto, razlikuje se od životinja koje žive po svojim životinjskim
nagonima. Biljke se daju ubrati i uzgajati od čovjeka, životinje se
daju pripitomiti – od čovjeka.
Čovjek
je gospodar i upravitelj na svijetu i u svijetu.
Jer
dobio je takvo ovlaštenje odozgo, iz velikih visina postojanja, od
samoga Bitka svega.
Čovjek
može primijetiti da ima razum i govori razumno iako se može glasati
kao mnoge životinje.
Čovjek
vidi i sam da životinje, biljke i planine ne mogu tako stvarati kako
stvara čovjek, ne mogu istraživati sve tajne koje se pojavljuju na
svijetu, u svemiru.
No,
čovjek ne zna uvijek da je različit od svega drugoga po svome
povjerenju koje ima prema sebi, nekim drugim ljudima, čak i prema
životinjama za koje vjeruje da imaju povjerenja u čovjeka.
Ne,
životinja nema povjerenja, životinja ima druge razloge zašto je
poslušna gospodaru, ona se ponaša prema tjelesnim iskustvima.
Povjerenje
čovjeka postoji jedinstveno i različito od svega drugoga, postoji
kao naklonost i ljubav koje mogu biti veoma dobro usmjerene, ali
također mogu biti loše kao što je povjerenje prema onome koji
povjerenje ne zaslužuje, naklonost prema životinjama koje često
iznenade čovjeka svojom agresivnošću prema gospodaru; ljubav može
biti ljubav za dobro, ali i ljubav prema pogrešnim stvarima, prema
zlim činima, prema neurednom životu.
Planine
ili pustinje, koje ljudi istražuju, izgledaju kao da su ponekad jako
prijateljski naklonjene ljudima, ali su također i strašni
neprijatelji čovjeka kada čovjek učini nešto što nije dobro za
prirodu.
O
tome zapravo odlučuje ona Egzistencija koja je iznad svega.
To
nisu vanzemaljci iz svemira.
To
je Bog, Stvoritelj svega, čak i kad bi bilo vanzemaljaca, Božji bi
bili, od Boga stvoreni jer Bog je Vrhovno Biće koje vlada svime što
postoji i što ljudi vide, ali često i ne vide.
Ljudi
ne vide uvijek da su svi ljudi religiozni.
Mnogi
kažu da je religioznost slabost ljudska.
To
je zato što je čovjekova ljubav i naklonost često usmjerena na
zlo, umjesto da slavi svoga Boga koji ga je stvorio i daje mu vječni
i dobar život.
Sve
ono što Bog učini čovjeku koji Ga ljubi, izgleda mnogim ljudima
nemoguće i nevjerojatno. To nije zato što su mnogi ljudi
nereligiozni nego zato što im je religioznost na niskom stupnju,
vapi za pogrešnim stvarima, ljubi zlo.
Kada
ljudska religioznost ne zna ljubiti Boga, sve što je Dobro, ta
religioznost postaje praznovjerje i krivovjerje.
Može
se ispravno vjerovati i biti pravilno religiozan.
Može
se također još bolje vjerovati, još točnije, još pravilnije,
jasnije, čvršće jer nagrada slijedi svakome tko „pogodi” kako
i što je dobro vjerovati, a što nije.
Nagrada
ogromna slijedi svakome tko povjeruje svome Stvoritelju sve i slijedi
Njegovu Objavu ljudima, Njegovu riječ i pravila. Nagrada su ono što
svi drugi ljudi nazivaju čudima ili lažima, ili umišljenim
događajima, ili jednostavno nemogućim i nevjerojatnim stvarima jer
ljudima koji ne slijede Stvoritelja, Bog ne može dati razum i
razboritost, otvoreno srce, svoga vlastitoga Duha i duhovnost u kojoj
čovjek otkriva puno lakše i brže sve tajne postojanja.
Praznovjernom
čovjeku je sve moguće što god takav čovjek zamisli ili umisli.
No
čovjek koji ljubi svoga Stvoritelja jako dobro zna kako on sam nije
upravitelj mogućega i nemogućega već o tome odlučuje Gospodin Bog
koji čini ono što je čovjeku nemoguće ako čovjek ne živi u
prisnom zajedništvu sa svojim Bogom.
Bog
nije čovjeku dao religioznost i povjerenje, vjeru i ljubav zato da
bi ljudi bili robovi.
Ljudi
robuju svojim kućnim ljubimcima, robuju svojim upraviteljima, robuju
medijima, robuju bankama, robuju svojim predrasudama, robuju kad
ljube zlo, robuju tom zlu, robuju svojim grijesima.
Bog
je Istina i dao je vjeru i ljubav ljudima koji Ga slijede da bi svi
oni prestali biti robovi, robovi grijeha, robovi svega i svačega,
robovi laži i zavaravanja. Bog je dao vjeru ljudima da ih oslobodi
svakoga ropstva, jednom riječju ropstva grijeha ljudskih,
udaljavanja od prave vjere u pravoga Boga.
Da
bi čovjek „pogodio” u pravu ljubav, pravu vjeru i pravoga Boga
koji je jedini Dobro, jedini je Pravi Bog, mora znati iskreno
zamoliti vjeru od Boga, slijediti Bogočovjeka Isusa i Njegovu Majku
Mariju, krstiti se u Kristovoj univerzalnoj i jedinstvenoj,
apostolskoj i evanđeoskoj Katoličkoj Crkvi gdje će promatrati
život i djelo, smrt i uskrsnuće Boga i Čovjeka Isusa Krista, Boga
koji sam sebe zove Sinom Čovječjim. On je jedini Put do Obećane
zemlje, kraljevstva nebeskoga u kojemu se vjernik oslobađa svakoga
ropstva. 12.08.2021. 10:10
Za
svoga vjernika Bog će otvoriti vrata neba gdje prebiva Bog sa svojim
anđelima i sa svojim svetima, ljudima koji su već povjerovali
prije, a nisu umrli nego žive.
Za
svoga vjernika Bog je pripremio nevjerojatna uslišanja svih molbi.
Svome
vjerniku Bog zdušno pomaže u pravilnoj vjeri.
Svome
vjerniku Bog daje sebe samoga u otajstvu Euharistije, a On sam je
čisto milosrđe.
Svoga
vjernika Bog će obilno okupati u Milosti svojoj.
Bog
će svome vjerniku dati kušnje kako bi ljubav između Boga i
vjernika bila čvrsta i prokušana, a tada će Bog uskrisiti vjernika
od smrti na vječni život i vjernik Božji više nikada neće moći
biti rob, čak niti rob smrti jer više nikada neće moći umrijeti
nego će živjeti kao pravednik. No, bit će potpuno drugačiji od
onoga dana kada je tek povjerovao prvi put u svoga Stvoritelja, u
svoga Spasitelja Isusa Krista.
„8 Savršen
je zakon Gospodnji
– dušu krijepi;
pouzdano je svjedočanstvo Gospodnje
– neuka uči;
9 prava je naredba Gospodnja
– srce sladi;
čista je zapovijed Gospodnja
– oči prosvjetljuje;
10 neokaljan strah Gospodnji
– ostaje svagda;
istiniti sudovi Gospodnji
– svi jednako pravedni,
11 dragocjeniji od zlata, od
mnogo zlata čistoga,
slađi od meda, meda samotoka.
15
Moje ti riječi
omiljele
i razmišljanje srca moga pred licem tvojim. Gospodine
Bože, hridi moja,
otkupitelju moj!Psalam 19, 8-11.15”
Ivan
KARLIĆ, Smisao i izvor mariologije (Bogoslovska smotra)
..........
„Zanimljivo
je promišljanje Josepha Ratzingera o Mariji, koje on iznosi u svojem
Razgovoru o vjeri. Tadašnji kardinal i predstojnik Kongregacije za
nauk vjere, a kasnije papa, sažima u šest točaka svoj pogled na
Djevicu i Bogorodicu Mariju te na njezinu ulogu u Crkvi:
1.
Priznati Mariji mjesto koje joj daje crkvena dogma i Predaja znači
stajati čvrsto ukorijenjeni u autentičnu kristologiju. Naime,
Marijine dogme rezultat su proučavanja kristologije.
2.
Mariologija pretpostavlja pravi odnos, nužnu integraciju između
Svetog pisma i Tradicije: sve četiri marijanske dogme sadržane su u
Pismu kao u jezgri, a razvile su se u Tradiciji, koja ih je svečano
proglasila.
3.
Kao židovska djevojka, Mesijina majka povezuje u sebi stari i novi
Božji narod, Izrael i kršćanstvo, sinagogu i Crkvu.
4.
Prava marijanska pobožnost jamči sklad razuma i srca u vjeri;
pobožnost Mariji jamči vjeri kompletnu ljudsku dimenziju.
5.
Rabeći rječnik Drugoga vatikanskog koncila, Ratzinger govori o
Mariji kao o liku, slici, modelu Crkve, koja u Mariji otkriva svoje
lice Majke.
6.
Kao Djevica i Majka, Marija osvjetljuje smisao žene svih vremena,
napose našeg vremena, u kojem je često ugrožena bit ženstvenosti.
Ratzinger
drži da je izuzetno važno vratiti se Mariji ako se želimo vratiti
istini o Isusu Kristu, istini o Crkvi i istini o čovjeku. Izvori
objave (Pismo i Tradicija) vide Mariju u središtu
povijesno‑spasenjskog zbivanja, na njegovim ključnim mjestima,
tamo gdje »padaju« velike odluke: pri utjelovljenju Sina Božjeg, u
trenutku njegova otkupiteljskog djela na križu, pred »silazak«
Duha Svetog, kojim započinje vrijeme Crkve. O tome novozavjetni
pisci govore svaki pod svojim vidom: »Kada dođe punina vremena,
odasla Bog Sina svoga; od žene bi rođen…« (Gal 4,4-5); »Što je
u njoj začeto od Duha je Svetoga. On će spasiti narod svoj od
grijeha njegovih« (Mt 1,20-21); »Začet ćeš i rodit ćeš sina…
kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke…« (Lk 1,26-27); »Ženo,
evo ti sina« (Iv 19,25-27).
Marija
se spominje i u prvim Simbolima vjere prve Crkve: »rođen od Djevice
Marije«. Prema tome, govoreći o spasenju, nemamo pred očima samo
Boga koji ga daje i omogućava, nego i stvorenje koje ga prima.
Marija je predstavnica svekolikog stvorenja u dijalogu spasenja i
uzor je odgovora na Božji poziv čovjeku. Zbog toga se kršćani ne
mogu odnositi ravnodušno prema mariologiji i mariološkim vjerskim
istinama. Nije dovoljno tek priznati im objektivnu istinitost, jer
one se tiču svakog vjernika, budući da sudjeluju u oblikovanju
kršćaninova stava prema spasenju i prema Bogu Stvoritelju i
Spasitelju.
.......
Sve
što vjera govori o čovjekovoj suradnji u djelu spasenja, o milosti
i o otkupljenju, u Mariji je savršeno ostvareno. Čitavo njezino
biće potpuni je i bezrezervni »Da!« Bogu Spasitelju. No, Marija,
dakako, nema ništa neovisno od svojeg Sina, niti što poduzima mimo
njega. Zbog toga će se teološki govor o Mariji najbolje smjestiti u
okviru kristologije i njezine soteriologije.
S
druge pak strane, govor o Mariji ulazi i u ekleziologiju, jer je ona
prvi član Kristova otajstvenog Tijela, početak Crkve i njezin uzor.
Stoga će se Marijina slika najbolje razviti ako je se gleda na
raskrižju putova kristologije, ekleziologije i antropologije.
Marija
je u svemu podređena Isusu Kristu i upravo po tome je na vrhuncu
Crkve. To je ključ za zdravu mariologiju i za plodnu marijansku
pobožnost. Izvor svih vjerskih spoznaja o Mariji jest Božja objava,
koju daruje čovjeku po svojim djelima i riječima.
Mariju
treba promatrati u svjetlu čitava Božjeg objaviteljskog djelovanja:
ono što o njoj znamo treba povezivati s ostalim istinama vjere.
Takav cjelovit pogled pokrenuo je na početku kršćanstva rast
vjerske spoznaje o Mariji i vodit će ga do kraja. Vjera u mariološke
istine i pobožnost prema Bogorodici Mariji moraju ostati uklopljene
u čin vjere i ljubavi prema Bogu, koji se u Isusu Kristu daruje
ljudima. Po tom zakonu (uklapanju u čin vjere i ljubavi) dozrijevaju
sve vjerske spoznaje i razvija se teologija. Za Mariju to je posebice
važno, jer je objava o Mariji sažeta u razmjerno malo biblijskih
riječi. Od svih marioloških dogmi samo dvije nalazimo u Svetom
pismu izričito objavljene. To su: istina da je Marija začela svojeg
Sina djevičanski, osjenjena Duhom Svetim (usp. Lk 1,35; Mt 1,20) te
istina njezina bogomajčinstva. Ostale marijanske istine su u Svetom
pismu tek kao u klici. Do njihove izričite spoznaje ne dolazi se
toliko egzegetskim analizama biblijskih tekstova koliko čitanjem
svetih tekstova u svjetlu vjere Crkve. To su istine da je Marija
sačuvala djevičanstvo u porodu, da je djevicom ostala do kraja
života, da je začeta bez istočnog grijeha, da je čitav život
bila bez osobnih grijeha te da je na nebo uznesena »dušom i
tijelom«.
O
tim istinama govore, osim Svetog pisma i crkvenog učiteljstva,
kršćanska liturgija i stoljetna pučka pobožnost. Ima li među
mariološkim istinama jedna središnja iz koje izviru sve ostale,
odnosno koje bi bilo temeljno načelo mariologije? U traženju te
istine teolozi idu različitim putovima, no svi oni vode prema
Marijinu bogomajčinstvu. Uz tu istinu usko je vezana istina da je
Marija djevičanski začela svojeg Sina, zatim vjera u njezino
bezgrešno začeće i slavno uznesenje na nebo, što je plod
tisućljetnoga vjerskog promišljanja.
..........
Važnost
VIII. poglavlja Lumen gentium sastoji se u vrijednosti njegove
doktrinarne sinteze o Blaženoj Djevici Mariji u okviru Kristova
otajstva i otajstva Crkve. Nadovezujući se na patrističku
tradiciju, Koncil je ukazao na činjenicu da Marija nije marginalna
figura na području vjere i teologije, nego »u sebi na neki način
sjedinjuje i odražava najveće istine vjere« (LG 65) s obzirom na
Krista i s obzirom na Crkvu.
a)
s obzirom na Krista: osvjetljavajući sudjelovanje Djevice Marije u
povijesti spasenja, Koncil ukazuje na mnogovrsne odnose između
Marije i Krista. Ona je: – najodličniji plod otkupljenja (SC 103),
»na najuzvišeniji način otkupljena s obzirom na zasluge svoga
Sina« (LG 53); stoga crkveni oci, liturgija i Učiteljstvo nisu
oklijevali nazivati Djevicu »kćerkom svoga Sina« u redu milosti
(DH 536); – Majka, koja je, prihvaćajući vjerom navještenje i
snagom Duha Svetoga bez sudjelovanja muža, začela u svojem
djevičanskom krilu Božjeg Sina u ljudskoj naravi; rodila ga je,
hranila, čuvala i odgajala (LG 57; 61). – vjerna službenica, koja
je »potpuno posvetila samu sebe osobi i djelu svoga Sina« (LG 56).
– socia Redemptoris: »Time što je Krista začela, rodila, hranila
[…] i, dok joj je Sin na križu umirao, na sasvim osobit način
sudjelovala u Spasiteljevu djelu posluhom, vjerom, ufanjem i žarkom
ljubavlju« (LG 61; 56; 58).
– učenica
koja je za vrijeme Kristova propovijedanja »primila riječi kojima
je Sin proglasio blaženima one koji slušaju i čuvaju Božju riječ
(usp. Mk 3,35; Lk 11,27-28), kako je ona to vjerno činila«.
b)
s obzirom na Crkvu: Bog je od vječnosti htio i predodredio Djevicu.
Stoga se ona u odnosu na Crkvu: – pozdravlja i kao odlični i
sasvim osobiti član Crkve i njezin najizvrsniji uzor zbog darova
milosti kojima je urešena (LG 53); – ona je i Majka Crkve jer je
Majka onoga koji je od početka utjelovljenja u njezinu djevičanskom
krilu; – kao djevica, zaručnica i majka ona je tip (lik, figura)
Crkve (LG 64); – zbog svojih kreposti, ona je model Crkve, koja se
na njoj nadahnjuje u vjeri, ufanju i ljubavi (LG 65); – ona je
odvjetnica, pomoćnica i posrednica (LG 62), koja se neprestano
zauzima za Crkvu; – uznesena na nebo, ona je eshatološka slika i
početak Crkve kakva će biti u budućnosti (LG 68).
............
Od
davnine postoji mišljenje u Crkvi da je Božja objava zaključena
završetkom Pracrkve (»smrću posljednjeg apostola«) pa se »ne
može više očekivati nikakva javna objava« (DV 4). No, u Katekizmu
Katoličke Crkve čitamo da, iako je »objava dovršena, ipak nije
sva potpuno izrečena niti joj je sadržaj iscrpljen. Na kršćanskoj
je vjeri da postupno tijekom stoljeća dosegne cjelovito domašaj
vjere« (KKC, br. 66).
........
Crkva
je prihvatila fatimske poruke i stoga što ta objava sadrži istinu i
poziv koji su u svojoj jezgri istina i poziv samog evanđelja.
»Obratite se – činite pokoru – i vjerujte Evanđelju« (Mk
1,15). Taj je poziv upućen na početku XX. stoljeća. Dakle, upućen
je suvremenom svijetu i čovjeku, a upućen je i nama, ljudima trećeg
tisućljeća. Fatimska Gospa očito »čita« posebnom pronicljivošću
»znakove vremena«, znakove našega današnjeg vremena. Zato dobro
zaključuje, tada kardinal, Joseph Ratzinger, koji sažimajući
fatimsku poruku kaže kako je iz toga mjesta upućen »ozbiljan
signal koji se suprotstavlja vladajućoj nepromišljenosti, poziv na
ozbiljnost života i povijesti, na opasnosti koje prijete
čovječanstvu.
I
kad sam Isus razmišlja o ovome, ne boji se reći: ’Ako se ne
obratite, svi ćete propasti’ (Lk 13,3). Obraćenje – Fatima to
naglašava – potreba je kršćanskoga života. To bi vjernici
trebali znati na temelju cijeloga Pisma’.«”
Djelomično
preuzela s IT: „BS_2_18 _ Karlic o Mariji.pdf”
Isuse,
Gospodine, nisam obišla sva svetišta Marijina u našoj zemlji. Nije
bilo ta zadovoljstva. Put me često nosio na zapad i na jug, prema
Lourdesu, prema Trsatu, Sinju, a i Mariji Bistrici. Ne mogu se
pohvaliti da sam oran hodočasnik, niti Marijin, niti koga drugoga.
Nakon
moga krštenja, kad je počelo obraćenje moje s poganstva na
kršćansku i katoličku vjeru, prvo što me se dojmilo u vjerskom
smislu, bilo je susretanje sa svetima, živima na zemlji i onima na
nebesima.
Marija
je bila uvijek tu, blizu. Možda preblizu mom spuštenom pogledu,
preblizu moga slijepog srca, svježeg srca obraćenika.
Govorili
su da je Majka Crkve. To mi je izgledalo kao da, uz Oca, moramo
dobiti i Majku, ali Ti si meni, Kriste, već bio najbolja Majka na
svijetu.
Govorili
su da je Kraljica Hrvata i to mi je bilo prilično jasno jer svi
molimo Mariju, čak molimo Tebe, Bože, da zamoliš Mariju da nas
uslišava.
Sveto
pismo, koje je meni bilo izvor i temelj moga obraćenja, tako je
šturo napominjalo kako je Marija neznatna, šutljiva, nevidljiva i
gotovo neugledna, a katolici je časte svom snagom svojom, svim umom
svojim, svom dušom svojom i svim srcem svojim.
Nije
mi bilo jasno.
Mislim
na Boga, a molim Mariju.
Nakon
čestih molitvi ružarija, spoznala sam da je Marija jedina, najbolja
i najdraža sugovornica s kojom mogu pripovijedati do mile volje o
svojoj ljubavi za njenog Sina, a od Marije dobivam i značajne
podatke o Tebi, Gospodine.
Ta,
s kime drugim da pripovijedam, kome da kažem božanske i zemaljske
divote?
I
tada, jednom kad te Marija upozna i uzme za sugovornika ili za
sugovornicu, nikada te više ne napušta, uvijek ima vremena, uvijek
ima razumijevanja za velike zahtjeve i za one banalne; uvijek ima
nešto za nadometnuti tvojim riječima, mnoštvo malih detalja,
velikih i značajnih informacija; Marija te čak odvede iz jednog
otajstva u drugo, na sasvim drugu stranu, kako bi lakše razumio
veličinu i dubinu božanske ljubavi koja se tako konkretno javlja u
praktičnom životu svakoga vjernika.
Moliš,
na primjer, krunicu žalosnu, a ona pripovijeda kako je prikazala
Sina u hramu; jer Marija je slutila, a ubrzo je i znala da će joj
mač probosti dušu, već tada je znala kad je rodila Sina, već je
prebirala, nakon devet mjeseci svoje svete trudnoće i po rođenju.
Znala je po tome kako je teško putovala od Nazareta do Betlehema;
znala je kako je rađala, a nije imala gdje; i znala je, kako je to
sve s njenim Sinom počelo, bit će još teže.
I
tada, kad je starac Šimun pristupio Djetetu u hramu i poklonio Mu
se, saznala je da se moraju otkriti namisli mnogih srdaca, a mnoga i
premnoga srca imala su opasne namisli, zeloti, na primjer, pa ono
starješinstvo u Jeruzalemu. Ta, i njene, Marijine, misli prebirale
su kao što vjernik prebire riječi svoje dok moli i prebire tekstove
iz Pisama.
Marija
je jedina znala sve, mnogo toga što ljudi iz okoline nisu znali,
osim pravednoga zaručnika Josipa, zemaljskoga oca Marijinog Sina.
Marija
je bila u dosluhu s Bogom od malena, vjerojatno su joj anđeli
služili i bili joj svakodnevni sugovornici. Znamo po njenom
ponašanju i riječima iz psalama koje je izgovarala, veličajući
Boga Oca kada ju je rodica Elizabeta oslovila kao Majku svoga
Gospodina.
Kalvarija
je bila vrhunac za Marijino nevino i čisto, ali hrabro srce.
Znala
je, dakle, da je rodila Mesiju.
Znala
je da Mesija neće biti politički vođa, znala je da neće biti samo
prorok ili samo učitelj.
Znala
je da Njegovoj istini ne može nitko pobjeći.
Znala
je da ju Isus poznaje do srži.
Znala
je da su Isus i Bog Otac jedno, to sigurno Mariji nije bilo nepoznato
ili teško shvatljivo.
I
pratila Ga je. I ne da je pokušavala shvatiti jer nije imala puno za
shvatiti: Isusa su od malena gledali čudno ili su Ga moljakali za
sitnice.
A
kad Ga je našla u Hramu, upitala je što će biti s njezinim brigama
i s njezinim poslanjem, pitala je majčinskim riječima zašto joj
nije ništa rekao i znala je da joj Sin može samo potvrditi sve ono
što već zna ili naslućuje.
I
već tada je slutila da to neće onako dobro i sretno završiti, to
naviještanje njezina Sina. Svi su hrlili za kruhom, za zdravljem, za
čudima i znakovima, za životom koji bi bio bolji.
Čisto
srce Marijino nije bilo zato manje mudro, znala je Marija kakvi su
ljudi, dobro je znala.
I
tako, dok je još njezin Sin bio Dijete, Marija Mu je postala
najbolja prijateljica i supatnica, surađivala je poput savršene
tajnice, nenametljivo, ali hrabro i dosljedno.
I
tako, plačem s Marijom u radosnim otajstvima, a veselim se u
žalosnim otajstvima; u slavnim otajstvima kličemo od veselja i
pobjedničkog zanosa, slavimo i iščekujemo istinski susret na
nebesima. U otajstvima svjetla tek Marija me podučava najviše.
No,
previše sam se napripovijedala.
Marija
je veliko otajstvo.
Što
je bolje poznaješ, to bolje vidiš da je u njezino srce Sin položio
apsolutno povjerenje i ljubav kakvoj nema premca.
Naravno,
Gospodin i Marija su jedno.
I
ja se nađem u Marijinom srcu, i znam da su oni jedno.
To
je veliko otajstvo naše katoličke vjere, značajan polog za naš
narod.
Marija
te rodi i odvede putevima Sina.
Nema
druge.
Nema
drugačijeg spasenja jer tko ljubi Sina, njega spašava Bog Otac i
Sin i Duh Sveti.
A
tko poznaje Sina, taj Ga ljubi i tko Ga ljubi, taj Ga poznaje.
