Spremam
se ka dalekome kraju,
u
daljine srce sad me vuče
da
odmaknem žabokrečini
za
koju i lastavice ovdje znaju
što
ih južinasti vjetar tuče
koji
prisjeo bi čak i mutnoj mjesečini
čije
tragove sam noćas nazirala
dok
me crne note Doma moga
kopkale
u svojoj okrutnosti
jer
sam gorkom istinom ih prozivala
kojoj
ne daju da viče pokraj Boga
da
ju ne bi saznale te suhe kosti
što
su Domovinu prejako zadužile,
sve
onako, inkognito, žedne pijeteta
jer
su puku oči progutale prašinu
pa
su rijetke duše odano protužile
istinom
što uvijek živi, tako sveta,
mada
mnogi misle da su ubili i nju
te
smo žrtve u tom Domu svi,
mada
neki sve prikažu pred Oltarom
dok
za druge igra samo ta
politika
što
je tako prozirna, mora se to priznati,
da
se ne može to nazvati ni darom
jer
zaostala je dobu neolitika.
Sveti,
jaki, vječni i besmrtni Bože,
Kriste,
pravi, istinski Ti Zavičaju,
Istino
nad svakim zemaljskim gospodstvom,
što
se drugo tvrdoj šiji učiniti može
nego
da približiš sve nevine svome raju
koje
spasio si već Ti svojim Prvorodstvom?
Srčana
je molitva mi kao more sinje
da
nas uslišavaš kao uvijek, kao svoje,
da
nam predaš milosrđe na zemljicu staru
i
otpustiš ove ljute kazne što nas kinje;
da
obratiš ovu šaku jada, ovo milje moje,
da
se obraduješ svakom prinesenom daru
što
ga rijetki pojedinci iskreno prinose,
tako
bespomoćni u kaljuži stare dame
koja
već je senilna od silnih prohtjeva.
Spasi,
dragi Kriste, od te smrtne kose
moju
Domovinu, palu u tunelu tame,
počuj
molbu što je vjerni narod pjeva!
21.07.2021.
11:38