Zidine Emausa

 

Pola svoga svjesna životnoga puta

provela sam u tom pustom kraju,

Emaus mi sladak poput medna saća.

Tu je procvala i ona ruža, bijelo – žuta,

kakvu često plodne zemlje daju;

evo, cvate kao da se mladost vraća.

Tu sam naučila zahvaljivati tišini,

reći „hvala” svakom svojom gestom,

stihovima ili šutke, otvorenih dlanova

koji streme božanskoj visini;

i pokleknuti oduševljenju čestom.

U tom jednom stavu imam bezbroj stavova.

Pitam Boga kako srcem reći „hvala” u dubini,

kako pronaći taj izraz uzdignuća

i bez mnoštva riječi, i bez mača,

suptilno i nježno kao što je dodir fini

jer osvojila je ona ruža nepregledna bespuća,

probila se, nježna, preko trnovita drača.

Da Ti riječi, Kriste, ne sasipam sada,

da ne blebećem u duhovnoj praznini,

zovem Tebe Emausom svog života i nebeskim tragom.

On je za me duh, zidina mi vječna grada

u kojem Te gledam, ćutim u blizini

sve dok zalijevam tu ružu molitvom Ti dragom.

13.06.2021. 23:34

Preobrazba

Nemam žara da se predam,

samo snažnu potrebu za stihom.

Niti svoje ime ne dam,

dat ću sebe svome križu tihom.

Nemam jutro da ga budim

i ne posjedujem tuđu slavu.

Promociji se svakoj čudim,

ona hoće tvrdovratu glavu.

Nemam slobodnoga vremena,

ono je za jako neslobodne ljude.

Uvijek nosim izobilje sjemena

pa ga bacam, pa što bude.

Ove su pjesme kao tijesne lađe,

one plutaju i plove, ili su na vezu.

Kad ih tražim, preteško ih nađem,

radije ih stvorim kao novu tezu.

Čovjek uvijek traži sebe, svoju nit

koja veže ga za Nebo strasno

jer je ona prava ljudska bit

u kojoj se čini sve prekrasno.

Izgorjet ću sretna dostojanstva

kao što će potonuti mnoga lađa.

Usred ova ogromna prostranstva

ne može se dogoditi niti krađa.

Kažu da u vatri preživljava neko zlato,

a i vjeru dajem preobrazbi, Uskrsnuću

pa ne pjevam zato da iscrpim blato

već da poeziju stvaram umiruću.

12.06.2021. 23:31

 

Sklonište života moga

 

Srce Marijino, da te nemam u životu,

bila bih sad izgubljena, protjerana

poput ostarjelih tih ovčara

koji valjda pamte samo nebesku divotu

što je nekako s njih oderana

jer ih bacila je neka vojska stara.

Tužne sudbine i vedre priče lutalica,

pantomimičara, klaunova i pajaca

kao da su sjatile se sve u jedno srče.

Ne bih nikad više gledala u vedra lica,

samo jedna ostala bi moja štraca,

slušala bih svoja crijeva kako krče.

Usvoji me, Majko, i prisvoji mene,

vodi me u sva nebeska skloništa

gdje ću uvijek znati da sam živa,

gdje se neću obazirati na sjene,

gdje me neće nasrditi ništa

i gdje nikad neću biti kriva.

Stavila si lanac oko moga vrata,

prstenovala si dušu koja traži

samo jedan dan do vječnog sna.

Spustila si pečat svoj od blata

što mi noću žarko čelo blaži

da sad ginem za te sve do dna.

Čista Ženo, nad ženom si svakom,

postelja u skloništu ti ne postoji,

samo klecalo na kojem tkaš

ako kad ne moliš dušom jakom,

ako srce tvoje krunicu ne broji

jer za svaku dušu njenu patnju znaš.

Kažu da je patnja transcendentna,

al' da dobar život blaguje ti Kruh

kroz kojega Sin ti tješi svoje ovce.

Ako treba, bit ću konzistentna

jer ćeš mi izmoliti taj dar za duh;

bit ću tebi kao vjeran pas za lovce.

Otkad si me pohodila, Škrinjo sveta,

sve što ne znam, ali trebam, imam.

Sve što jesam nije bitno kao ti.

Beskućnika stvorila je sudba kleta

koju sada objeručke od Boga ja primam

i u mome srcu nek se spase beskućnici svi.

12.06.2021. 13:45

Konopci ljubavi

 

Ti si mi čaša i kalež,

širina silna i dužina,

moja baština i uzdanica.

Moje duše Ti si savez,

njezina visina i dubina,

tijela moga svaka stanica.

Blago onom tko Te dade,

vječna će mu radost biti

što je Boga proslavio.

Divnoj zemlji užad moja pade

gdje je lako Tebe uzljubiti.

Cijelom svijetu Ti si život podario.

Ali samo neki ljudi znaju

što je žudnja Tvoja, Bože,

što je Tvoja ljubomora,

Tvoja briga, želja da se kaju

i da Tvoju ljubav množe,

da se drže Tvoga ugovora.

U toj ljubavi Ti odgajaš me šibom,

daješ mi da izrastem visoko,

da Te spoznam zakonom i bijedom;

hraniš mene solju, sitnom ribom,

vezuješ mi konopce široko,

vežeš mene tim božanskim redom.

Samo neki nose križeve i kob

s istom radošću u srcu svome,

samo neki ljube Tvoje ukore.

Blažen onaj koji Tebi bude rob,

sretan je u domu Tvome

gdje mu anđeli o Tebi zbore.

11.06.2021. 06:24

Stvoreni od ljubavi

 

"Tebe žeđa duša moja, Gospodine, Bože moj" Ps 63,2

„Neću vjeru Boga, tebe želim”,

govore mi ljudi koji ljubav traže.

Kada god te tragove podijelim,

uzimaju od mene najdraže:

povjerenje koje vječno traje.

Ali to im se ne sviđa,

to im nije dosta kad se daje.

A ljubav, ona se rijetko viđa.

Što bi bila ako nema pouzdanja

koje svjedoči je i dokazuje?

Da li gradili bi ljudi moćna zdanja?

Da li imali bi što ih obrazuje?

Stvoreni od ljubavi, ljudi čvrsta tla

teže neprekidno i bez kraja

da se njima samo daje ljubav ta,

samo njih da u sebi uvijek zbraja.

Nosi svoju čežnju, čovječe, do dna.

Ako treba, padni i poklekni.

Tebe samo nosi tvoja ljubav sva,

zbog nje sebi blago stekni.

Stvoren si od ljubavi pa ne traži

da te prašna zemlja vuče

nego znaj da Bog te snaži

da ti čežnje plodove poluče

kada padneš u ponore stresa.

„I ta zemlja prašna sva je moja,

ali ja ti nudim sva nebesa”,

božanska te zove ljubav tvoja.

10.06.2021. 20:34

Vrati se, dušo, Gospodinu

 

Zarobljene misli plutaju

sad još uvijek mojim tijelom,

razuzdano lutaju.

Na području cijelom,

na mojim životnim ulicama

nalaze se iskrivljeni putokazi

koji ne služe ni pticama.

Da ne vode krugom, to pripazi,

da ne skreću s glavne teme,

da ne klanjaju se ovom svijetu

jer je rijetko dobro sjeme

što ga ptice pokupe u letu.

Brzo će te odvesti na put

s kojega se teško vratiti

jer je dobar život krut.

Za njega je dobro patiti

jer iz truda plodovi izrastu

što ih gledaš na svom putu

gdje susrećeš sokola i lastu

pa prepoznaš tu nebesku rutu.

Zamalo me zarobila zemlja crna

jer sam sva od pepela i praha.

Kruna Boga probila me poput trna,

slava Kristova me dovela do daha

da se opet vratim, to je slatko.

Slušaj putokaze srca svoga

da ti putovanje ne bude prekratko.

Slušaj samo zakon Krista, Boga.

09.06.2021. 02:43

Zato što odlaziš

Zato što odlaziš,

magličaste livade

spokojem odišu.

Zato što odlaziš,

još jedna suza pade

na toplu kišu.

Neopisivo, daleko

putujem stazama,

a imam te uvijek tu,

na srcu poprijeko.

I srne će za nama

po našu melodiju..

Jer, znam, kroz tebe živim,

mada se ni časa ne broji

ono što zauvijek vrijedi.

Da se sada ne smirim,

čuvaju me običaji tvoji

jer srce ne blijedi

već, naprotiv, jača si krila

za posljednji, najdulji let

jer, zato što odlaziš,

isto sam ono što sam bila.

Ne marim što vene taj cvijet,

čak i da ga nekako zgaziš

jer, pravi je život u nama,

u našem nebeskom srodstvu.

Ne gubi se već sve se dobiva

u Kristu jer, nisam sama

u Njegovom blagom vodstvu.

Naš Bog nam sve pokriva.

Sjetim se bilo čega, bilo kada,

oživim jače i radujem se više.

Putevi Njegovi da su moji hoću,

kao što bijaše i do sada.

Na Božjem dlanu sve piše;

i što želim, znam danju i noću.

Zato što odlaziš, pjevam dalje,

sad je nekako više to važno,

sve dok ne izgubim glas,

dok ne vidim kamo me šalje,

dok ne krenem odvažno

Njegovim putem života za nas.

07.06.2021. 11:42