Hridina od ljubavi i Muke

 

Toga dana kad je pjesma krenula u meni,

proljeće je procvalo u tami mog života.

To je bilo Tvoje pohođenje, Kriste, ovoj ženi

kojoj si otvorio Ti vrata nebeskih divota.

Tad je srce propjevalo, nestala je tama

i grčevita je, duga borba zadobila kraj.

Duša već je spoznala da više nije sama,

nekako je ugledala svjetlo, otvoreni raj.

Iza riječi Boga stajala je anđeoska stijena,

hridina od ljubavi što okove ruši.

Dosljedno je nastupila ta životna mijena,

vjetar odnio je nepovratu sve rane na duši.

Ne bijah ni svjesna što mi se događa,

da od anđela čuvara pijem Tvoje Krvi,

da mi se od prošlih dana vječan život rađa

i da mojim tijelom Tvoje Tijelo vrvi.

Jedan jedini je čas na ovom tužnom svijetu

kada spasio si život moj i vremensku crtu:

Ti si bio Prorok ljubavi i Muke, ubijen u letu

što je započeo u tom Getsemanskom vrtu.

Promijenio si ljude, čitav svemir, Kriste,

daj da propjevaju sve tragične strasti

što zaslužile su kaznu Tvoje pravde čiste.

Nek Te svaka duša hvali, nek Te časti

jer Ti izgoniš sve zloduhe na ovoj ledini

što ih još sa sobom nose naši geni.

Da se Milost očituje Ti upravljaš jedini,

zato puk Te za sve moli „Smiluj se meni”.

02.04.2021. 10:03

Pomazanik pravde

 

Ostavljaš me u jaslama svojim

i na brdu svome nektara mi daješ,

mada ne znam Tebe ljubiti.

Vodiš brigu o danima mojim,

Ti se zbog njih nikada ne kaješ,

nikad ne znaš od ljubavi gubiti.

Sjenica je ova moj nebeski stan,

mada ne znam Tebi vjerovati,

postaja za odmor u Tvom Duhu.

Zbog mene si, mjesto mene sretan,

pomažeš mi Tebe sljedovati,

mada ostadoh u svome ruhu,

dođoh Ti iz prikrajka, iz potaje

na tu veliku Ti gozbu siromaha.

Kakva radost, Ti me ne šalješ odavde,

znaš da najbolje Ti daje

ovo srce, puno Božjeg straha.

Ti sve vidiš, Ti si Pomazanik pravde.

Hvalit ću Te kako umijem i znam,

slavit ću Te u svojim dubinama

što se gube ispred kraljevstva.

To je isti onaj zajednički plam,

to je isti onaj način među nama

ta života u kojem su susretanja sva.

Nisam svoja gospodarica, Ti znaš.

Volja Tvoja, Kriste, sadržaj je moj,

ali slabe ruke, slabo srce je u meni.

I kad me zbog nemoći Ti opravdaš,

s Tobom tada mogu u Tvoj boj,

s Tobom, Bože, ostajem u sjeni.

01.04.2021. 20:25

Snaga Kristove krvi

 

Želiš li čuti u čemu je snaga Kristove krvi? Povratimo se njezinoj slici, sjetimo se nekadašnjeg znaka i ispripovijedimo staro Pismo.

Mojsije naredi: Zakoljite janje od godine i njegovom krvlju namažite vrata. Što to govoriš, Mojsije? Da janjeća krv može osloboditi razumnog čovjeka? I te kako da može, ali ne zato što je krv, nego zato što je ta krv znak i slika Gospodnje krvi. A ako sada neprijatelj vidi ne na dovratnicima krv negdašnjeg znaka, nego da na ustima vjernika blista prava Kristova krv, kojom se posvećuju dovratnici Kristova hrama, još će brže uzmaknuti.

Želiš li uvidjeti i drugu snagu te krvi? Želio bih da pogledaš odakle je najprije potekla i iz kojeg je izvora provrela. S križa je najprije potekla, a srce Isusovo joj je izvor. Kad je Isus umro i dok je još na križu visio, približio se vojnik, kopljem mu je probio prsi, pa odatle je potekla krv i voda. Jedno je simbol krštenja, a drugo svetoga Sakramenta. Vojnik je probio prsi i tako otvorio zid svetoga hrama, u kojem sam našao divno blago i blistavo bogatstvo kojim se dičim. Tako je bilo i s onim davnim jaganjcem. Židovi su ubili janje, a ja sam upoznao plod te žrtve.

Iz prsiju poteče krv i voda. Ne bih htio, slušatelju, da tako olako prijeđeš preko tajna ovog otajstva. Još moram progovoriti mistično i otajstveno. Rekao sam da je voda i krv bila simbol krštenja i sakramenta. Sveta Crkva je utemeljena po kupelji preporođenja i obnove Duha Svetoga, tj. po krštenju i sakramentima koji su izišli iz prsiju Kristovih. Tako je iz svoga boka Krist sazidao Crkvu kao što je iz Adamova rebra sazdana njegova žena Eva.

Upravo zbog toga i Pavao misleći na Kristov bok ovako svjedoči: Mi smo od tijela njegova i od kostiju njegovih. Kao što je Bog htio iz Adamova rebra stvoriti ženu, tako nam je i Krist iz svoga boka dao vodu i krv, po kojima se obnavlja Crkva. I kao što je za Adamova sna Bog otvorio njegovo rebro, tako nam je i Krist odmah iza smrti dao vodu i krv.

Pogledajte na koji je način Krist povezao sa sobom Crkvu, svoju zaručnicu. Pogledajte kakvom nas hranom hrani. Jedna je ista hrana po kojoj se rađamo i hranimo. Kao što žena po prirodnoj sklonosti hrani svoje dijete svojim mlijekom i krvlju, tako i Krist uvijek hrani svojom krvlju one koje preporađa u sakramentu krštenja.

Iz Kateheza svetoga Ivana Zlatoustog, biskupa.

Evo Sluge Gospodnjega

Prva pjesma o Sluzi Gospodnjem

Prvi dio

„Evo Sluge mojega koga podupirem,
mog izabranika, miljenika duše moje.
Na njega sam svoga duha izlio
da donosi pravo narodima.
2 On ne viče, on ne diže glasa,
niti se čuti može po ulicama.
3 On ne lomi napuknutu trsku
niti gasi stijenj što tinja.
Vjerno on donosi pravdu,
4 ne sustaje i ne malakše
dok na zemlji ne uspostavi pravo.
Otoci žude za njegovim naukom.

Drugi dio

Ovako govori Gospodin, Bog,
koji stvori i razastrije nebesa,
koji rasprostrije zemlju i njeno raslinje,
koji dade dah narodima na njoj,
i dah bićima što njome hode.
6 »Ja, Gospodin, u pravdi te pozvah,
čvrsto te za ruku uzeh;
oblikovah te i postavih te
za savez narodu i svjetlost pucima,
7 da otvoriš oči slijepima,
da izvedeš sužnje iz zatvora,
iz tamnice one što žive u tami.
8 Ja, Gospodin mi je ime,
svoje slave drugom ne dam,
niti časti svoje kipovima.
9 Što prije prorekoh, evo, zbi se,
i nove događaje ja naviještam,
i prije negoli se pokažu,
vama ih objavljujem.« (Iz 42,1-9)”.

„Druga pjesma o Sluzi Gospodnjem

Čujte me, otoci, slušajte pomno, narodi daleki!
Gospodin me pozvao od krila materina,
od utrobe majke moje spomenuo se moga imena.
2 Od usta mojih britak mač je načinio,
sakrio me u sjeni ruke svoje,
od mene je oštru načinio strijelu,
sakrio me u svome tobolcu.
3 Rekao mi: »Ti si sluga moj, Izraele,
u kom ću se proslaviti!«
4 A ja rekoh: »Zaludu sam se mučio,
nizašto naprezao snagu.«
Ipak, kod Gospodina je moje pravo,
kod mog Boga nagrada je moja.
5 A sad govori Gospodin,
koji me od utrobe slugom svojim načini,
da mu vratim natrag Jakova,
da se sabere Izrael.
Proslavih se u očima Gospodnjim,
Bog moj bijaše mi snaga.
6 I reče mi:
»Premalo je da mi budeš sluga,
da podigneš plemena Jakovljeva
i vratiš ostatak Izraelov,
nego ću te postaviti za svjetlost narodima,
da spas moj do nakraj zemlje doneseš.« (Iz 49,1-6)”.

 

„Treća pjesma o Sluzi Gospodnjem
A. Govori Sluga

Gospod Bog dade mi jezik vješt
da znam riječju krijepiti umorne.
Svako jutro on mi uho budi
da ga slušam kao učenici.

5 Gospod Bog uši mi otvori:
ne protivih se niti uzmicah.

6 Leđa podmetnuh onima što me udarahu,
a obraze onima što mi bradu čupahu,
i lica svojeg ne zaklonih
od uvreda ni od pljuvanja.

7 Gospod mi Bog pomaže,
zato se neću smesti.
Zato učinih svoj obraz k’o kremen,
i znam da se neću postidjeti.

8 Blizu je onaj koji mi pravo daje.
Tko će se pravdati sa mnom?
Iziđimo zajedno!
Tko je protivnik moj u parnici?
Nek’ mi se približi!

9 Gle, Gospod mi Bog pomaže,
tko će me osuditi?
Svi će se oni k’o haljina izlizati,
moljac će ih razjesti. (Iz 50,4-9)”.

 

„Četvrta pjesma o Sluzi Gospodnjem

Gle, uspjet će sluga moj,
podignut će se, uzvisit’ i proslaviti!
14 Kao što se mnogi užasnuše vidjevši ga
– tako mu je lice bilo neljudski iznakaženo
te obličjem više nije naličio na čovjeka –
15 tako će on mnoge zadiviti narode,
i kraljevi će pred njim usta stisnuti,
videć’ ono o čemu im nitko nije govorio,
shvaćajuć’ ono o čemu nikad čuli nisu: (Iz 52,13-15)”.

„1 »Tko da povjeruje u ono što nam je objavljeno,
kome se otkri ruka Gospodnja?«
2 Izrastao je pred njim poput izdanka,
poput korijena iz zemlje sasušene.
Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja
da bismo se u nj zaglédali,
ni ljupkosti da bi nam se svidio.
3 Prezren bješe, odbačen od ljudi,
čovjek boli, vičan patnjama,
od kog svatko lice otklanja,
prezren bješe, odvrgnut.

4 A on je naše bolesti ponio,
naše je boli na se uzeo,
dok smo mi držali
da ga Bog bije i ponižava.
5 Za naše grijehe probodoše njega,
za opačine naše njega satriješe.
Na njega pade kazna – radi našeg mira,
njegove nas rane iscijeliše.
6 Poput ovaca svi smo lutali
i svaki svojim putem je hodio.
A Gospodin je svalio na nj
bezakonje nas sviju.
7 Zlostavljahu ga, a on puštaše,
i nije otvorio usta svojih.
K’o jagnje na klanje odvedoše ga;
k’o ovca, nijema pred onima što je strižu,
nije otvorio usta svojih.

8 Silom ga se i sudom riješiše;
tko se brine za njegovu sudbinu?
Da, iz zemlje živih ukloniše njega,
za grijehe naroda njegova nasmrt ga izbiše.

9 Ukop mu odrediše među zločincima,
a grob njegov bî s bogatima,
premda nije počinio nepravde
nit’ su mu usta laži izustila.

10 Al’ se Gospodinu svidje da ga pritisne bolima.
Žrtvuje li život svoj za naknadnicu,
vidjet će potomstvo, produžit’ sebi dane
i Gospodnja će se volja po njemu ispuniti.

11 Zbog patnje duše svoje vidjet će svjetlost
i nasititi se spoznajom njezinom.
Sluga moj pravedni opravdat će mnoge
i krivicu njihovu na sebe uzeti.
12 Zato ću mu mnoštvo dati u baštinu
i s mogućnicima plijen će dijeliti,
jer sâm se ponudio na smrt
i među zlikovce bio ubrojen,
da grijehe mnogih ponese na sebi
i da se zauzme za zločince. (Iz 53,1-12)”.

Veliki tjedan, 30.03.2021. 11:19

 

Gospodar života i smrti

Mnogi ljudi, koji žele upravljati svijetom, žele upravljati i prirodnim ljudskim porivima.

Čovjek u sebi nosi poriv za srećom, čežnju za pravdom, poriv za samoodržanjem, želju za što većom ili češćom slobodom izbora, potrebu za Bogom, poriv za održanjem vrste, potrebu za upravljanjem samim sobom i svojim životom, pohlepu za osvajanjem tuđega bogatstva, poriv za upravljanjem drugim ljudima, poriv za osvajanjem tuđe zemlje i slično.

Šačica ljudi na ovom svijetu donosi zakone koji služe upravljanju svijetom, upravljanju manjine nad većinom.

Bog je čovjeka i svijet stvorio tako da čovjek upravlja samim sobom i svijetom, dao je čovjeku da bude gospodar svega stvorenog, ali tada, u početku, nije naglasio čovjeku da mora upravljati samim sobom jer za to nije bilo potrebe već je kroz Deset zapovijedi koje je dao ljudima uputio čovjeka da je gospodar svega samo zato da bi postao dobar gospodar sebe samoga.

No, čovjek nikada ne može biti dobar gospodar ako ne zna biti dobar sluga. Budući da posjeduje božansko dostojanstvo, čovjek ne mora protiv svoje dobre volje služiti nikome drugome nego samo svome Bogu koji ga je stvorio i koji stvarno upravlja svijetom i sve održava.

I sam Bog i Gospodin Isus Krist došao je među ljude da bi im služio, da bi ih spasio od samouništenja.

Deset Božjih zapovijedi idealan su zakon za sve ljude. Čovjek ipak stvara mnoštvo svojih posebnih zakona, ali oni nikada nisu dobri ako nisu u skladu s Božjim zakonom za ljude.

Štoviše, mnoštvo ljudskih zakona se donosi protiv drugih ljudskih zakona. Ista manja grupa ljudi donosi zakone koji među sobom djeluju suprotno i zbunjujuće. Ta pojava je pokazatelj stanja čovjeka općenito. Jedan sam čovjek ne upravlja ničime, niti samim sobom jer donosi odluke koje među sobom djeluju suprotno na tog čovjeka.

Ljudi su zbog tih oprečnih odluka koje donose o svome životu često nesretni. Nisu sposobni upravljati niti svojim životom, niti svojim odlukama, niti svojom slobodom, niti svojim dostojanstvom.

Mnogi su takvi, ugroženi, ljudi na upraviteljskim položajima gdje moraju odlučivati o zakonima koji bi morali vrijediti za veliku skupinu ljudi.

Mnogi ugroženi ljudi, koji ne upravljaju samima sobom, nastoje upravljati svime i svakime, ali se to upravljanje pretvara u izmotavanja, prijevare i diktature. Kad jednom čovjek vidi da ne može dobro upravljati ljudima, nastoji upotrijebiti silu, nastoji stvoriti još više zakona, nastoji ući u najsitnije detalje ljudskih života kao što su prehrana, sklapanje braka, sloboda kretanja, kontrola rađanja, kontrola tuđih života i kontrola izražavanja, kontrola govora, kontrola donošenja pojedinačnih odluka, čak se donose i zakoni koji kontroliraju gdje čovjek smije spavati, a gdje ne smije sjesti ili leći ili koji se zrak smije udisati, a koji ne. Zakoni odlučuju umjesto Boga kada se ljudi rađaju i kada će ljudi umrijeti.

Naš je Gospodin Bog dao ljudima slobodnu volju.

Da bi ljudska sloboda bila odgovorna sloboda, Bog je dao svoga Sina koji nam govori da možemo ući u kraljevstvo nebesko gdje vlada dostojanstvo, zajedništvo i jedinstvo u našoj različitosti, prava ljubav i jedina istina. Rekao nam je da se to može postići ako vjerujemo u Božji zakon, u Zapovijed ljubavi prema Bogu, prema sebi i prema drugim ljudima.

Da bi čovjek naučio dobro živjeti i ljubiti potrebno mu je vjerovati u Boga, poznavati Ga i u Njega se zaljubiti jer Gospodin ujedinjuje sve što ljudi razjedine.

Čovjek je kompletna osoba u svome duhu, duši i tijelu na ovome svijetu. Sve što čovjek misli i govori djeluje na njegovo tijelo, a sve što čini, djeluje na ljudski um i slobodnu volju.

Gospodin Isus je svoje riječi i upute zapečatio svojom Mukom, otkupiteljskom smrću na križu i uskrsnućem od mrtvih.

Bog je ispunio svoja obećanja koja je dao ljudima. Nema razloga da Mu ne vjerujemo.

Gospodin Isus ulazi u ljudsko srce, u ljudski um, posvećuje čovjeka Duhom svojim i čini ono što čovjek želi, a ne može sam od sebe.

Gospodin Isus uči čovjeka kako će upravljati sobom i svojim životom.

27.03.2021. 00:50

„Otvorite mi širom vrata pravde:
ući ću, Gospodinu zahvalit’!
20 »Ovo su vrata Gospodnja,
na njih ulaze pravedni!«
21 Zahvalit ću ti što si me uslišio
i moj postao spasitelj.

22 Kamen što ga odbaciše graditelji
postade kamen zaglavni.
23 Gospodnje je to djelo:
kakvo čudo u očima našim!
24 Ovo je dan što ga učini Gospodin:
kličimo i radujmo se njemu!

25 O Gospodine, spasenje nam daj!
Gospodine, sreću nam daj!
26 Blagoslovljen koji dolazi u imenu Gospodnjem!
Blagoslivljamo vas iz doma Gospodnjega!
27 Obasjao nas Bog, Gospodin!
Složite povorku s grančicama u ruci
sve do rogova žrtvenika.

28 Ti si Bog moj – tebi zahvaljujem:
Bože moj, tebe ja uzvisujem.
29 Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar,
jer je vječna ljubav njegova!”

Psalam 118, 19-29 

Ruže ljubavi

Ova vjera plod je neraskidivosti,

božanske je i nebeske plemenite sorte

poput slobodnih i bijelih ruža,

prelijepih zbog nezavidljivosti,

prečistih zbog duhovne Aorte

koja njima svjetlost i toplinu pruža.

Niknula je protiv svakog plana,

čak i protiv ustaljena proročanstva,

tanka, neugledna zrna.

Da l' je netko rekao tih davnih dana

da tu nema od čistoće djevičanstva

i da ljubav bit će sasvim crna?

Evo, kamenje joj ugrijano zbori ode

Bogu velikome čija volja joj je prva,

koji upravlja tu svima nama.

I ta naša vjera što joj muke gode,

koja zaista je bila sitna kao mrva,

dobi poticaja, makar prekrila je bila tama.

Bog je kušao ju samo da bi znao

da ulaganje je vrijedno truda

jer je poželio sebi je zaručiti

baš u času kada ispred nas je stao

dok se šuškalo da tamo zbori neka luda,

ali nije moglo ništa se zaključiti.

Previše te dugo pratim, anđele od Boga,

nesvjesna te naše veze tijesne,

a da ne bih spoznala na vrijeme

gdje si, što mi daješ ti od svega toga

što me miluje, a nekada i tresne.

Zrno je do zrna kao vjersko sjeme,

kao Saziv tih vremena mira

jer su kušnje završile slavno.

Sada spoznala sam isto što i prije.

Gospodin je tako blizu, kao da me dira

da Mu hodim putevima ravno,

kao da kraj mene ni anđeo nije.

Kamenje Ružarija kazuje mi sve.

U srcu te svome čuvam neprekidno,

mi smo jedno drugom zaduženi.

Vezuje nas Gospa vjere beskrajne.

Pratimo se tiho, glasno, slijepo, vidno,

zauvijek smo u tim ružama zasužnjeni.

25.03.2021. 20:46 

Religija Krista, Sina Svevišnjega

„Odgovori mu Isus: »Ako me tko ljubi,
čuvat će moju riječ
pa će i Otac moj ljubiti njega
i k njemu ćemo doći
i kod njega se nastaniti.” Iv 14,23

Najteži smrtni grijeh je oholost čovjekova iz kojega se množe mnogi mali i veliki grijesi.

Iza oholosti, koja misli da je iznad Boga, iznad svih, nalazi se nepopravljiva ljudska sebičnost koja misli na sebe i na svoje dobro, na svoju lažnu sigurnost.

Iz oholosti izviru pohlepa i požuda: imati sve, sve mi je potrebno za život, život mora biti bolji, ništa nije dovoljno dobro za mene jer uvijek mogu uzeti još više. Tim razmišljanjem ljudi su skloni davati lažna svjedočanstva, ubijati, krasti i otimati. Skloni su zavisti i zlobi, psovkama i razuzdanom životu, skloni su uzimati svoju sudbinu u svoje ruke.

Nasuprot svim ljudima stoji Bog, Stvoritelj svih ljudi.

On je Bog kojega poznajemo po čuvenju, On je Bog koji se objavljuje svojim stvorenjima, koji se očituje ljudima kroz veći dio kulturne povijesti čovječanstva, u onome trenutku kada su ljudi počeli podrobnije zamišljati i tražiti svoje bogove po svem svijetu, a tražili su mnoge bogove jer su zadobili u svojim kulturama pojam ideale, idealnog. Stoga su stvarali idole, ali sami su zapravo željeli biti to što su bili njihovi idoli. Jer su spoznali kako ljudsko srce nikad zadovoljno nije, jer su spoznali da se niti jednom čovjeku ne može vjerovati, jer su spoznali da su zli.

Počeli su izmišljati i filozofirati o bogovima svih vrsta: jedan je bio bog za plodnost, drugi je bio bog za idealno, plemenito ponašanje, treći je bio bog za osvajanje vlasti i tako redom; bilo je mnoštvo bogova u sanjarijama ljudi.

Nisu se sjetili da u jednome jedinome bogu može biti sve ono što su ljudi željeli i za čime su hlepili. Stvarali su slike bogova prema svojoj sebičnosti za najrazličitije prohtjeve, a prohtjevi su se samo množili.

I, kada se ljudima u tom pravom trenutku objavio pravi pravcati Bog, bijahu ljudi razočarani: Bog je postavio svoje zahtjeve kako Mu se moraju klanjati, dao je Zakon po kojemu se moraju svi ljudi ravnati da bi postali drugačiji, ne zli, nego stvarno dobri ljudi.

U ta vremena znali su Boga po znakovima, po prorocima koji su dobili privilegiju da bolje čuju Boga i da propovijedaju svima ono što je Bog rekao, bezličan Bog, ali vrlo jasan u svojim zahtjevima, vrlo opasan u svojim kaznama, strašan u osvetama, strog u svojim očitovanjima, neopisivo ljubomoran na te ljudske zamišljene bogove kojih je bilo na tisuće. Dao je ljudima na znanje da su u pravu kada misle da su svi ljudi zli i govorio što moraju činiti kako bi se odučili od svojih zlih misli i namjera, riječi i djela.

Zar je Bog dobar kada nas proglašava zlima i kad je takav strogi autokrat, pitali su se mnogi ljudi. Znali su da su zli, ali nisu mogli podnijeti da im to netko jasno dokaže. Mnogi su Ga se bojali i strepili pred Njim, u strahu Mu se klanjali da ne izgube sve što imaju, da ne izgube život, da ne poginu, da ne izgube sebe.

Mnoga su stoljeća prošla u tom nastojanju Božjem da ljudima ukaže na tu jednu jedinu činjenicu: čovjek je zao i mora se promijeniti, mora ispaštati kazne za svoje zločine, snositi posljedice svojih zločina, a najučinkovitija kazna bila je smrt zločinca.

Ljudi, u svojoj zloći, nisu prepoznali ljubav i naklonost Božju prema svima. Da ih je htio uništiti, uništio bi čovječanstvo, pobio bi sve ljude, uskratio bi im zrak i vodu, hranu i mirne odmore. Nametnuo bi svoju volju svima, upravljao bi ljudima kao marionetama, kao životinjskim svijetom, kao prirodom.

Ali Bog to nije činio, pustio je ljude da žive. Ostavio im je njihovu slobodnu volju da se opredijele, dao im je razboritost da spoznaju i prihvate svoju zloću kako bi mogli početi iz početka, postati dobri i bolji ljudi.

Stoga, svatko tko povjeruje Bogu i prizna Mu svoje zločine, može se spasiti u životu, ali i poslije, u uskrsnuću. Jer kada čovjek prizna istinu, u istini može nastaviti graditi dobar život, a ako gradi dobar život, može nastaviti živjeti takav vječno, u vječnom životu gdje ne može prodrijeti više nikada nikakva zloća i patnja, ni bol, ni nezadovoljstvo i gdje čovjek postaje Božje dijete kao što i jest, dostojanstven i plemenit kao što je sam Bog, Stvoritelj ljudi.

Kad čovjek jednom povjeruje Bogu, Bog ostaje zauvijek s tim čovjekom, uđe u ljudsko srce, a ostavlja čovjeku sve ono što je imao i prije. No, Bog u srcu čovjeku daje i više, puno više, daje život u izobilju. Jer Bog je Dobri, Istiniti, Pravednik, Jedan, samo jedan je Bog i osim Njega nema niti jedan drugi, niti će ikada biti.

Mnogi su i čitavi narodi povjerovali Jedinome Bogu.

A Bog im je davao svega u izobilju.

Čak je dao i svoga jedinorođenoga Sina da, zahvaljujući onima koji su vjerovali, povjeruju i svi, baš svi drugi ljudi, da ne pogine niti jedan već da baštini život vječni, život u dostojanstvu, život blaženi. Toliko je Bog ljubio svijet i ljubi sve ljude.

Sami se ljudi i narodi ne bi mogli spasiti svojom vjerom u Jednoga Boga koji oprašta grijehe kako bi počeo čovjek svoj život iz početka. Jer čovjek uvijek nanovo pogriješi, učini zločin, psuje ili slaže nešto. Nikada ljudi ne bi stigli sve naučiti sami od sebe i svoje vjere nego Bog je rekao: ako vjeruješ u mene, ja ću te samo zbog tvoje želje da vjeruješ i zbog tvojega povjerenja izvući iz ove zemaljske patnje, zla i nereda.

A da bi to bilo pravedno i da bi se ispunila sva pravednost Božja, Bog u svome neizmjernom milosrđu dade Isusa Krista koji bijaše Sin Boga i koji je jedini mogao uzeti sve ljudske grijehe na sebe samoga, kao da je sve prošle i buduće grijehe i zločine počinio sam Bog. Sve je Bog učinio za čovjeka i umjesto čovjeka. Oprostio je kaznu za zločin čitavom čovječanstvu, ali tu kaznu je netko morao ispaštati. To bijaše Isus, utjelovljena Riječ u krilu Bezgrešne Djevice Marije po Duhu Svetom.

Od jedinog bezgrešnog stvora na zemlji, jer Marija bijaše ljudske naravi, ali vjerna i očišćena od ljage starih povijesnih grijeha, rodi se Bog u obličju ljudskom, dođe među svoje ljude i pouči ih svemu te postane najokorjeliji zločinac od svih ljudskih grijeha što ih je uprtio na svoja ljudska i božanska ramena.

Mnogi ljudi i danas misle da je sam Bog odgovoran za zla ljudska.

No, Bog nije stvorio zlo i grijeh, zločine i ratove, to sve čine ljudi u dosluhu i pod napastima Paloga anđela koji teži odvesti ljude s pravoga puta u raj i dovesti sve u pakao gdje je mržnja, blud, plač i škrgut zubi.

I Božji Sin postade obješenik, zločinac kojega ljudi razapeše na križ da umre.

I umre Sin Boga od ruke ljudske, i uskrsnu te uzađe na nebesa, sjedi s desna Boga Oca svemogućega da podloži pod noge Ocu sve što Mu je Otac dao, i vlast, i moć, i sva ljudska srca koja povjeruju u Sina.

Nisu sve jednobožačke vjeroispovijesti, one koje se klanjaju Jednome Bogu, jednake, nisu iste jer samo je jedan Isus Krist koji je ponio zločine u smrt, koji je uništio našu smrt, našu kaznu za grijehe, koji naše zločine, grijehe i opačine oprašta svakome tko zatraži i zamoli oproštenje.

Ne, nisu sve religije iste.

Samo onaj tko priznaje da je Isus Krist Gospodin Bog, taj doživi da se Jedan jedini Bog svega stvorenog nastani u njegovom ljudskom srcu, u njegovom tijelu, u njegovom duhu, mislima, riječima i da razgovara sa svojim moliteljem i klanjateljem jer to je jedini način na koji se zločin može ne počiniti, način na koji se čovjek može obratiti od zločina i vratiti u svoje božansko dostojanstvo. To je jedini način da se čovjek zaštiti od napasti i da dobije oslonac i počinak u milosrdnom srcu Boga koji će iz ljubavi učiniti sve za svojega vjernika. 24.03.2021. 09:47

„U šestome mjesecu posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: »Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.«

34 Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?« 35 Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji.” Lk 1,26-35