Plače crkva

 

Plače crkva, velebno je zdanje,

jednostavno, lijepo u svom Bogu

koji mu namijeni da tu časti Janje

što je ovdje kao u svom logu.

Plaču klupe, škripe, cvile,

drhte kao neki list na vjetru,

poput marame od svile

što leprša na tom svjetlu.

Tamo naprijed tabernakul se zlati,

ali nema tko se u njemu ogledati.

Na Oltaru Djetešce već pati,

ali nema tko se pred Njega poredati.

Euharistijsko je slavlje,

Isus kruha dijeli

siromasima za zdravlje.

Kruh za život cijeli.

Pjevala bih naše ode,

ali nemam s kim

kad se suze rode

u dvorima tim.

Gdje ću sada rado mrijeti,

gdje ću oganj svoj utišati?

Kamo ideš, puče sveti,

zove Janje koje bi se dati.

08.01.2021. 15:47

Čovjek između duha i tijela

Izraz „tijelo” po biblijskim spisima krije u sebi određenu dvoznačnost za nas, ljude koji živimo ovdje, na zemlji, u vremenitoj stvarnosti. Prema Pavlovoj Poslanici Galaćanima, ljudsko „tijelo žudi protiv Duha (Gal 5,17a)”. Tjelesni način postojanja je, dakle, suprotan duhovnosti. Većina nas ovdje živi negdje između tijela i duha, to jest između tjelesnosti i duhovnosti. Duh je taj koji potiče tijelo, ali također i tijelo je onaj činilac koji može utjecati na duhovnost. Neki su učili od malena da bavljenje sportom ili tjelesnim vještinama donosi zdravlje duha. To je sigurno točno, ali istinsko i kompletno zdravlje začinje se u duhu čovjeka gdje i završava na kraju života.

U svakom slučaju se svima nama očituje vrlo jasno da je tijelo propadljivo, ma koliko da ga održavamo, naročito ako nam je duhovnost slaba strana. Eliksir mladosti i lijek protiv propadanja nalazi se u duhu i duhovnom razvoju jer čovjek se razvija cjelovito, u duhu i tijelu, i u duši kojoj je opet izvor Božji Duh:

„Onda Gospodin reče: »Neće moj duh u čovjeku ostati dovijeka; čovjek je tjelesan, pa neka mu vijek bude stotinu dvadeset godina.« (Post 6,3).”

„Zakon je, znamo, duhovan; ja sam pak tjelesan, prodan pod grijeh (Rim 7,14).”

„Predmet misli njihove, strah srca njihova –
tjeskobno je iščekivanje dana smrtnoga (Sir 40,2).”

Kad se čovjek uzdaje kao vjernik Kristov, ne u tijelesne žudnje i u svoje tjelesne slabosti i krhkosti, već u silu smrti Spasiteljeve, u taj izvor životvornog Duha, tada pobjeđuje i smrtnost kojoj su uzrok čovjekovi grijesi.

Razlike su među nama, ljudima, samo u tome do koje je tko mjere uspio u svome životnome pouzdanju povjeriti se na milost Božju.

„

„Jer ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost.

Pobjednički hvalospjev

A kad se ovo raspadljivo obuče u neraspadljivost i ovo smrtno obuče u besmrtnost, tada će se obistiniti riječ napisana: Pobjeda iskapi smrt. Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj? Žalac je smrti grijeh, snaga je grijeha Zakon. A hvala Bogu koji nam daje pobjedu po Gospodinu našem Isusu Kristu!
Tako, braćo moja ljubljena, budite postojani, nepokolebljivi, i obilujte svagda u djelu Gospodnjem znajući da trud vaš nije neplodan u Gospodinu. (1 Kor 15, 53-58).”

„Doista, mi se živi uvijek na smrt predajemo poradi Isusa da se i život Isusov očituje u našem smrtnom tijelu (2 Kor 4,11).”

„Uvijek smo stoga puni pouzdanja makar i znamo: naseljeni u tijelu, iseljeni smo od Gospodina. Ta u vjeri hodimo, ne u gledanju. Da, puni smo pouzdanja i najradije bismo se iselili iz tijela i naselili kod Gospodina. Zato se i trsimo da mu omilimo, bilo naseljeni, bilo iseljeni. Jer svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo (2 Kor 5,6-10).”

„Teži za pravednošću, pobožnošću, vjerom, ljubavlju, postojanošću, krotkošću! 12 Bij dobar boj vjere, osvoji vječni život na koji si pozvan i radi kojega si dao ono lijepo svjedočanstvo pred mnogim svjedocima! 13 Zapovijedam pred Bogom koji svemu život daje i pred Kristom Isusom, koji pred Poncijem Pilatom posvjedoči lijepo svjedočanstvo: 14 čuvaj Zapovijed (ljubavi), neokaljano i besprijekorno, do Pojavka Gospodina našega Isusa Krista. 15 Njega će u svoje vrijeme pokazati On,
Blaženi i jedini Vladar,
Kralj kraljevâ i Gospodar gospodarâ,
16 koji jedini ima besmrtnost,
prebiva u svjetlu nedostupnu,
koga nitko od ljudi ne vidje
niti ga vidjeti može.
Njemu čast i vlast vjekovječna!
Amen. (1 Tim 11-16).”

Biblija od početka odgaja vjernika za život po Duhu. No, tek kada dođe Isus, razjasni se koja je zapovijed i koji je savjet za čovjeka najvažniji.

„Najveća zapovijed

(Mt 22, 34–40; Lk 10, 25–28)
Tada pristupi jedan od pismoznanaca koji je slušao njihovu raspravu. Vidjevši da im je dobro odgovorio, upita ga: »Koja je zapovijed prva od sviju?« 29 Isus odgovori: »Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. 30 Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje!«
31 »Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih.« (Mk 12,28-31).”

 

Tako Bog ulijeva ljubav i nadu, i vjeru u čovjeka po ljudskome pouzdanju u Božju riječ.

„I. SPASENJE PO VJERI

„A. OPRAVDANJE

Navještaj poruke o spasenju

Ne stidim se, uistinu, evanđelja: ono je snaga Božja na spasenje svakomu tko vjeruje – Židovu najprije, pa Grku. 17 Jer pravednost se Božja od vjere k vjeri u njemu otkriva kao što je pisano: Pravednik će od vjere živjeti.

 

1. GNJEV BOŽJI NAD POGANIMA I ŽIDOVIMA

Nad poganima

Otkriva se doista s neba gnjev Božji na svaku bezbožnost i nepravednost ljudi koji istinu sputavaju nepravednošću. 19 Jer što se o Bogu može spoznati, očito im je: Bog im očitova. 20 Uistinu, ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire tako da nemaju isprike. 21 Jer premda upoznaše Boga, ne iskazaše mu kao Bogu ni slavu ni zahvalnost, nego ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači bezumno srce njihovo. 22 Gradeći se mudrima, poludješe i 23 zamijeniše slavu neraspadljivog Boga likom, obličjem raspadljiva čovjeka, i pticâ, i četveronožaca, i gmazova.
24 Zato ih je Bog po pohotama srdaca njihovih predao nečistoći te sami obeščašćuju svoja tijela, 25 oni što su Istinu – Boga zamijenili lažju, častili i štovali stvorenje umjesto Stvoritelja, koji je blagoslovljen u vjekove. Amen.

 Stoga ih je Bog predao sramotnim strastima: njihove žene zamijeniše naravno općenje protunaravnim, 27 a tako su i muškarci napustili naravno općenje sa ženom i raspalili se pohotom jedni za drugima te muškarci s muškarcima sramotno čine i sami na sebi primaju zasluženu plaću svoga zastranjenja.  Znaju za odredbu Božju – da smrt zaslužuju koji takvo što čine – a oni ne samo da to čine nego i povlađuju onima koji čine. (Rim 1,16-32).”
 

„Kršćanin oslobođen Zakona

Ili zar ne znate, braćo – poznavaocima zakona govorim – da zakon gospodari čovjekom samo za vrijeme njegova života. 2 Doista, udana je žena vezana zakonom dok joj muž živi; umre li joj muž, riješena je zakona o mužu. 3 Dakle: dok joj muž živi, zvat će se, očito, preljubnicom pođe li za drugoga. Ako li joj pak muž umre, slobodna je od zakona te nije preljubnica pođe li za drugoga.
4 Tako, braćo moja, i vi po tijelu Kristovu umrijeste Zakonu da pripadnete drugomu, Onomu koji je od mrtvih uskrišen, te plodove donosimo Bogu. 5 Doista, dok bijasmo u tijelu, grešne su strasti, Zakonom izazvane, djelovale u našim udovima te smrti donosile plodove; 6 sada pak umrijevši onomu što nas je sputavalo, riješeni smo Zakona te služimo u novosti Duha, a ne u stareži slova

Dok se ne ispuni otkupljenje, Stari zavjet ne može proniknuti dubine Sotonine i stoga oklijeva da opake duhove pripiše nekome drugom osim Bogu, ali potvrđuje da dobri duhovi u svakom slučaju dolaze izravno od Boga. Čovjek naslućuje da postoji Duh svet i posvećujući, jedini izvor svake nutarnje preobrazbe.

Svojstvo duhovna čovjeka, čovjeka poučena Duhom Svetim jest da upoznaje darove Božje i da čezne za većima.

Budući da je Bog sam Duh, ono što se rađa od Boga rođeno je od Duha i duh je te se može klanjati u duhu i istini, odreći se smrtnosti grešnoga tijela i svojih mrtvih djela da bi donosilo plodove Duha koji oživljuje.

Čim posjedujemo Duha, Boga, ništa na svijetu ne može nas upropastiti jer se Bog darovao nama, a mi živimo u Njemu (Dufour, str. 214., 215., 1056.). 08.01.2021. 05:01

 

Hodočašće slave

Stope moje streme pa klecaju,

velika je navala pod stare dane,

a još zidovi i podovi mi jecaju;

tu sam, čekam da mi dan osvane.

Zarobljeništvo i progonstvo,

srce samo ne može se snaći

da načini maleno poklonstvo

tamo gdje je naviknulo zaći.

Tvoga Tijela žeđam, prosim,

Sjaju mog života, Svjetlo duše moje,

i taj vjeran puk u sebi nosim

koji moli, koji pjeva zahvalnice Tvoje.

Izobilja daješ, makar u tišini

ova tamna područja što vodi

pjevati mi slavu Tvoju u visini

jer ja znam da naći ću se na slobodi

gdje već sada činim sve što činiti se mora.

Makar bijedna, ja sam radosna i zdrava;

makar grešna, službenica sam Ti dvora.

Nevidljiva Milost prisutna je Tvoja slava,

Kriste moj do kojeg stižem Ti na rukama,

s kojim živim gdje me Tvoje stope drže.

Ti me pojiš nektarom na ovim mukama,

blizu si mi, riječi Tvoje nikad me ne sprže.

Hvala Ti, moj Isuse, Zaštito od svega zla,

Hridino mi spasa u tom ostarjelom stanju.

Čekam samo predati se Tebi sva

jer Ti stanuješ u mome jedinome zdanju.

07.01.2021. 16:04

„A što je život?

Umorno hodočašće čija slava u jednom danu

ispunjava pozornicu djetinjstvom, muškošću i oronulom dobom”,

Francis Quarles 

Domaći ekumenizam

Kraljevi i mudraci otišli su, vratili su se valjda odakle su došli, ali drugim putem. Pitam se jesu li našli svoje stare domove, onako obogaćeni Djetešcem kojemu su se poklonili na najbožanskiji i najbolji vjernički način što dokazuje da su bili izuzetno mudri i Duhom Svetim nadahnuti.

Činjenica je da se o trima mudracima može govoriti alegorijski, a ne samo doslovno; simbolički, a ne samo povijesno; svestrano, a ne samo zbog tamjana, zlata i smirne.

Predstavljaju nam najčešće ljude čitavoga naseljenoga svijeta iz doba Isusova. Dok se domaćim pastirima objavljuje Bog preko anđela, na privilegirani način, kraljevi, to jest mudraci su tražitelji, vjernici i ateisti.

No, ponekad se ateisti ponašaju više bogobojazno od vjernika, a mnoštvo, naša velika vojska vjernička, često se ponaša bezbožnički.

Na žalost, ima o tome sva svila svjedočanstava koja su anti – svjedočanstva za Isusa Krista. A ateisti sude Boga po Njegovim vjernicima dok istinski vjernici ne sude nikoga, samo grijehe. Ako se toga držimo, reći ćemo da je nas, istinskih vjernika, jako, jako malo.

Zašto?

Ljudi poistovjećuju svoju zemaljsku nacionalnost sa svojom vjerom i, kada je u pitanju opstanak zemaljske nacije, tada se laćaju krunice ili molitve, pitaju svoje pastire što im je činiti, a da s Bogom uopće ne komuniciraju u molitvama, poklonstvima, sebedarju i slično. Pogledamo li malo dublje, mnogi naciji privrženi ljudi uopće ne žele dobro svome vlastitome narodu jer, zbog nedostatka molitve, ne ljube svoje muževe ili žene, ne ljube svoje političare, ne ljube zaista svoj narod.

Oni malobrojniji, koji intenzivnije vjeruju, razumiju svetost braka i obitelji, svetost ljubavi za naciju, kako svoju, tako i za sve druge nacije, poslušni su građanskim vlastima, vide mnogo dobra, mole za političare.

Svjedočiti Isusa Krista ne može se bez čestih konzultacija s Isusom. To je ono što moraju naučiti vjernici, odgovoriti ateistima na mnoga praznovjerja naglašavanjem činjenice da se Svemogući u Kristu objavljuje, da ima inicijativu prema čovjeku, bilo kojem te da su lažni bogovi izmišljotina ljudska. Mnogi vjernici ne vole i izbjegavaju ateiste.

Mnogi se busaju ekumenizmom, a mrze vjernike drugih vjeroispovijesti, čak oni iz jednoga ogranka Katoličke akcije ne podnašaju one iz drugoga ogranka; jedni su Marijini, a drugi su Antunovi.

Najžalosnije je vidjeti da su i malobrojni pastiri potpali pod utjecaj nevjernih vjernika i obrnuto. Većina pobjeđuje, jači kvači. Nikada se ne čuje ona Isusova riječ:

„Nova pravednost veća od stare

»Uistinu kažem vam: ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko.« (Mt 5,20)”.

Potrebno je ateistima prići s ljubavlju, saslušati i proniknuti njihove razloge. U dubini duše svi Te trebamo, Isuse, Gospodine. Kad ateist posluša jednoga vjernika, on u razgovoru može iznijeti mišljenje koje inače ne bi nikada iznio. No, kada vjernici pripovijedaju da je biti vjernik katolik i biti Hrvat jedno te isto, oni zapravo hule na Tebe, Gospodine Bože. Hrvati nisu Izabrani narod već su to sve duše dobre volje. Samo tako mogu ući u kraljevstvo nebesko svi ljudi.

I među pastirima postoji negativna selekcija, i oni su ljudi, i oni se bore s ohološću i egocentričnošću, i oni moraju pobijediti nacionalizam ili lokalni patriotizam.

Ali, to je jedna sasvim druga tema. 07.01.2021. 10:51 

Platno

Zaboravi putuju kroz mene,

potresena ljuljam se u mreži

poput kakva malena pajaca.

Ali prošle nisu uspomene

već mi nadahnuće bježi,

duh moj stranputicom gaca.

Ovaj svijet je tako krasan

i tako mu malo sunca sja,

sasvim dovoljno za čari.

Njegov put nam nije sasvim jasan,

ali po njemu se platno tka

o kojemu čovjek nit ne mari.

Na tom platnu stoje grude,

nabacane bilo kako,

od divljaštva pa do milja;

raznih boja nosi sprude,

neke teško, neke lako:

odraz Božjeg izobilja.

Sad se vraćam svojoj lađi

što sam površno je vezala,

sad sam opet negdje doma.

Misli su mi pune čađi

što je rado bih zarezala

da od sarxa budem soma.

Tad se sjetim majke ili brata

pa mi dođe tiho proplakati,

zagrliti Tvoje srce zlatno

da ne gledam voće rata

već da mogu suze dati,

makar baciti ih na to platno

da se razlije k'o sunca zraka,

da se resi svjetlom ili soli

pa da bude sasvim bijelo.

Previše je tamo mraka,

prepuno je raznih boli,

premda stremi biti cijelo.

Gospodine Isuse, dođi

i povedi me u rajske dvore

u stvarnome vremenu.

Kroz to platno prođi

da me besmisao sad ne mori,

da se nađem u Tvom lakom bremenu.

07.01.2021. 01:36

Ranjena Zemlja

Šuljam se kroz drvorede,

kradem kruške

da me mine strah

koji me odvede,

povuče za uške,

oduzme mi dah.

Nisam došla se pomiriti

sa svime i svačime,

a otići ne mogu.

Moram sluga straha biti

i nervoze ove klime

što me vodi k Bogu

pa se pitam za rakete

koje letjele su davno,

razorne i zemlji strašne,

koje još i sada lete,

sasvim sigurno i ravno,

pune smrti te izdašne.

More meko, Zemljo nježna,

je l' ti kožu uništila,

je l' ti srce sad probada

ta raketa neizbježna?

Je l' te sasvim unizila

namjerom da vlada?

Pa neka si buknula,

pobunila se malo,

pokazala snagu

što je gore suknula!

I sve što je dalo

dušu, Bogu blagu,

sad se lomi, bori,

a muka tek slijedi.

Ranjena si kao Janje,

u dubini srce tvoje gori

jer za čovjeka ne vrijedi

mirnodopsko stanje.

Jesu l' krivi siromasi,

je li Dijete krivo

što se utroba ti ruši?

Da li čovjeka da spasi

il' zemaljsko tkivo

Bog što nosim Ga u duši?

05.01.2021. 11:32 

Svečano obećanje ljubavi

Mi, ljudi koji neprekidno vičemo za slobodu i tražimo svoja prava, nismo uopće tako sigurni u dubini savjesti da smo nešto zaslužili jer uopće ne znamo što je istinska pravednost.

Vjernici znaju: istinska pravednost je milosrđe.

Kako dolazi do toga?

Čovjeku se svidi svemogući Bog, ali ga i kopka što je taj Bog zapravo jedini čovjekov Stvoritelj koji stvori čovjeka te koji vlada životom i smrću. Tako čovjek spoznaje, dok slijedi Boga svoga, onu božansku istinu o sebi: da je prah i pepeo, ali da može, ako želi, postati dionik u Bogu, posjedovati život božanske naravi.

Smrt mu i tako sigurno prijeti u svakome času, pa što može izgubiti ako se prepusti ljubavi Božjoj?

Tada dolaze velika i ugodna iznenađenja jer Bog je zapravo sav za čovjeka; vjerniku svome Bog vraća sve što je čovjek izgubio i za čime žali, ali vraća mu to sve na drugačiji, božanski način, u nikada shvatljivom izobilju. Tako vjernik već na zemlji posjeduje udioništvo u božanskoj naravi te umjesto smrti dobiva vječni život, umjesto sreće dobiva blaženstva, umjesto briga dobiva izvjesnu sigurnost, umjesto žeđi za pravdom, slobodom, ljubavlju i različitim idealima dobiva stvarnost u kojoj se ostvaruje život iznad svih ljudskih očekivanja pa ideali postaju smiješno zanemarivi.

Jer Božje misli nisu kao ljudske misli i Božji putevi nisu kao oni ljudski.

Kad uzljubi Boga, vjernik obazrivo čuva ono što ima, svjestan u svakom trenutku da nešto od životne važnosti može izgubiti svojom nesmotrenošću i ljudskom nepažnjom i nemarom. To nije isto kao kad se čovjek posvadi s čovjekom pa misli kako uvijek postoji neki drugi čovjek s kojim se može bolje dogovarati i odlazi od onoga s kim se posvadio, ili ga uništava, udara i ubija, i neprekidno traži onoga drugog čovjeka s kojim se može lijepo dogovarati; tu uvijek dolazi do neugodnih iznenađenja jer čovjek čitava života u tom slučaju ostaje beznadežni tražilac pravednosti.

No, Bog je samo jedan.

Kad se čovjek posvadi s Bogom, on spoznaje da je vjerojatno izgubio svaku nadu u veliko izobilje ljubavi Božje, dobrote i milosrđa. Ne može ljutito otići od Boga jer ga Bog inače uvijek u svemu uslišava, jer mu je Gospodin Bog najbolji i jedini pravi prijatelj. Bog se srdi, ali zapravo opominje čovjeka da je pao u smrtnu narav jer to je moguće dokle god je čovjek na zemlji. Ako padne u smrtnu narav, vjernik zna da ga očekuje muka i patnja i to srazmjerna blaženstvu u kojemu je živio prije pada u svoju smrtnu i nepravednu, krhku ljudskost. Naravno da vjernik moli Boga da mu oprašta i da se smiluje jer zna, budući da je iskusio Božju ljubav, da mu je to izlaz iz nevolje i da se može korigirati u usporedbi s Bogom, po uzoru na Isusa Krista, Blaženu Djevicu Mariju i sve svete zagovornike.

Vjernik koji je uzljubio Boga dobiva u srcu i šire Boga za sebe. Također nauči kako će uzvratiti božansku ljubav i kako će on također dati Bogu sebe iako je samo smrtnik i grešnik. Jer Bog njega traži takvoga kakvoga je stvorio, ali ne definitivno već uz vjernikovu suradnju i slobodnu volju. To je najljepša stvarnost koja se čovjeku može dogoditi: on ima svoju slobodu, ali ima i Boga za sebe i može, ljubeći, činiti sve što misli da bi mogao poželjeti jer ga Bog prati i potiče na kreativnost, na zajedništvo ljubavi, na otkrivanje ogromnoga dostojanstva koje čovjek ima u Božjim očima.

Takva je, eto, božanska pedagogija prema ljudima u čitavoj povijesti spasenja čovjeka.

Kada se vjernik tako pokaje i traži oproštenje, Bog milosrdni prašta sve, ali i upućuje na pokoru u kojoj vjernik nauči što nije dobro za njega i njegovu okolinu, za čitavo čovječanstvo, nauči kako će činiti dobro, kako će postupiti da bi bio pravedan, kako će se izmiriti s ljudima jer se izmirio s Bogom, zahvaljujući tome što je Bog dao svoga jedinorođenoga Sina Isusa Krista da ne pogine niti jedan čovjek koji u Boga vjeruje već da ima život, u izobilju da ga ima. U svome Sinu, u svojoj Riječi Bog je poravnao svaku nepravdu, bez obzira od koga dolazi, a dolazi od svakog čovjeka. Tako čovjek dobiva još i pravednost na dar, besplatno. Bog je sam utišao svoju srdžbu da bi čovjek mogao živjeti.

Naravno da tada vjernik ne može nastaviti sa svojim grijesima i iskušavati do koje mjere Bog može trpjeti zla koja čini čovjek.

Bog je Ljubav i Istina, i Pravednost. Istina se govori i čini obavezno u ljubavi, život se živi u ljubavi jer je ona stvaralačka i sve popravlja te tako čovjek, naravno, kao vjernik uči opraštati uvrede i nepravde koje mu se događaju u ovome palom čovječanstvu. To nije tako teško kako se čini jer vjernik ima veliku utjehu u svome Bogu koji okreće loše događaje na dobre prilike za vjernika.

Tako čovjek dobiva osjećaj za druge ljude, razumije njihovu grešnost kao i svoju, i oprašta. Najdraže bi mu bilo da se ljudi obrate kao što se i on obraća Bogu, ali tada vidi koliko je teško pokazati Boga ljudima jer su ljudi slijepi od grijeha.

Kod zrelijih vjernika, onih koji su već navikli na božanski život i na opraštanje, nije nikakav veći problem iskazati milosrđe ljudima kad znaju da je Isus Krist poravnao svaku nepravdu. U Bogu je pravda, naknada za uvrede, istina koja je dobra, pravednost, milosrđe i beskrajna ljubav koja neprekidno cvate. 04.01.2021. 07:02  

8»Jer misli vaše nisu moje misli
i púti moji nisu vaši púti«, riječ je Gospodnja.
9»Visoko je iznad zemlje nebo,
tako su puti moji iznad vaših putova,
i misli moje iznad vaših misli.« Iz 55,8-9