Emanuel

Polog kršćanske zemaljske vjere

i Ostatak naroda od Boga

posta sada cijela svijeta polje.

Rođendansko slavlje svud se stere

da bi svaka duša svoda toga,

svako srce bili ljudi dobre volje.

Nekad bijaše tu samo Majka, Djeva

koja zače Svetinju od Duha,

Sina Neba da se k zemlji prigne,

da ispuni riječ o kojoj narod pjeva,

da podari puku svome sluha,

siromaha sve do danas da pridigne.

Jedna jedina je duša bila izabrana,

Božja miljenica i neznatno tijelo,

sva je ona Bezgrešno Začeće.

Sad joj hrle slavljenici sa svih strana,

mnogi ljube Sina njena i slavno Raspelo,

čak i oni koji nikad vjerovati neće.

Od davnina zna se ovo što se zbiva,

puk je vjerni svjestan svoga Korijena

i svoje zemaljske perspektive.

U tom svijetu Majka još uvijek prebiva,

beskrajna je njena Sina cijena.

Jaganjac se rađa sred nacije žive.

Tako nam Gospodar ljudi sve odredi,

jer je Ljubav slobodnu nam volju dade.

Isus, Bog je s nama, uvijek nas se sjeća.

Na prijestolju vječnom Janje sada sjedi,

On je uzrok, On je ispunjenje svake nade.

Jaslama tko priđe, sve to čuje i osjeća.

15.12.2020. 05:53

"Evo, Djevica će začeti i roditi sina
i nadjenut će mu se ime Emanuel
– što znači: S nama Bog"

Mt 1,23

 

Božić prima na se križ

Osudiše nam javno Boga koji tek se rodi

i već teški križ Mu stoji Herodove vlasti

iznad Majke što Ga nježno ljubi.

Božić nije zato da svim ljudima ugodi

jer je Istina pod kojom mnogi svat će pasti

koji priklanja se laži, kletvi što ga ubi.

Sve je manje razloga za svijet

i za profane probleme isticati;

svečanost se značajna priprema.

Jučer neke laste spremale svoj let,

svati različiti počeli se prestizati

tko će bolje da u njima grijeha nema.

Stupnjevi su zimski, kao da prizivaju

malo više blagdanskoga ugođaja

u kojem se uvijek Mlado Sunce čeka.

Crjepovi svi, okna injem se okivaju

da urese ranu zoru sveta događaja:

kreće mnogih duša molitvena rijeka.

„Vrijeme je darivanja”, pogani sad viču

kao da je njima rođendanska ura,

kao da se ima još za trgovati.

Sve kršćanstvo i svi sveti uvijek kliču

da se slabe, siromahe vazda gura

i da nikad neće svijet ih vrbovati.

Ništa ne skrivismo dragom Bogu

već za svoju vlastitu nam kožu Spas,

Isus koji dolazi nam kao Sluga.

Kao Dijete što na slami leži u svom logu,

dođe radi tebe, mene, radi sviju nas

da Ga potražimo sred zemaljska luga.

Bog je jedan, ali nismo isti mi,

slijepci koji ne vide ni vrapce u visini,

koji gledaju u smrtnu raku i u grobove.

Ne razumijemo se jer smo tako zli,

a naš Božić smjestio se više u nizini

gdje otkupio je sve nas, robove.

Vrijeme stiže za obraćenje prekasno

i za poniznosti samo jedan mah

protiv sebičnosti nepopravljive.

Samo Bog te spašava prekrasno

jer ti daje da doživiš Njegov sveti dah,

svježu krepost koja budi sve uspavljive.

Srušio je đavla, staroga pobunjenika

što se ljudskih duša grčevito hvata

u svom smrtnom času teške agonije

jer mu nije jasno da je čovjek Božja slika.

Zato ljubi sebe, svoju sestru, svoga brata

i ne sudi nikog jer to posao tvoj nije.

14.12.2020. 06:57 

Riječi

 

„Jer će iz Siona zakon doći,

iz Jeruzalema riječ Gospodnja.” Iz 2,3c

"Reče stoga Isus dvanaestorici: »Da možda i vi ne kanite otići?« Odgovori mu Šimun Petar: »Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! (Iv6,67-68).

Riječ je moćna jer Ti si Riječ svih riječi, ona je oštar mač koji probada i oganj koji sažiže.

Samo Ti, Isuse, imaš riječi života vječnoga. Nitko na ovome svijetu nije govorio i činio ono što si rekao Ti. Nitko Ti ne nađe prigovor, nitko Ti ne nađe odgovor i protuargument, nitko Ti ne nađe niti jedan grijeh, niti jednu grešku. Postoji vjera i sablazan, samo sablazan kao odgovor nevjernika, sablazan nad Tvojim neljudskim, neznabožačkim djelima, riječima i činima, a zapravo nad Tvojom smrću, nad Tvojim križem.

Govore da nisi Bog jer ne znaju priklopiti Tvojim riječima ništa, ništa nemaju za prigovoriti.

Ali ne znaju mnogi što znači vršiti tu riječ pa se zgražaju ili Te uznose samo kao Proroka koji je pokušao živjeti svoje ideale i za njih poginuo.

Ali nitko nema niti jednu jedinu riječ kojom bi opovrgnuo makar samo jedan Tvoj zarez; studiraju jezike, prevode na sve moguće načine, proučavaju onaj način života i poštapalice, običaje i slično.

Nitko Ti ne nađe niti jedan jedini prigovor na Tvoje riječi koji bi bio realan, argumentiran, bilo kojem umu prihvatljiv.

Moćna je riječ, najmoćnija od svega što čovjek zna.

Nitko ne nađe svoje ljudske riječi kojima bi opisao i dočarao potpuno ono što si Ti govorio.

Neki su Te prepoznali. Spoznali su da si Ti ona ista Osoba koja je Mojsiju govorila i prorocima, onaj Bog isti koji im dade Deset zapovijedi. Jer govorio si kao netko tko ima vlast. Možda su mislili o Tebi da si veoma hrabar i mudar čovjek.

Tvoje su riječi lake, pitke, jednostavne i tako ozbiljne.

A čovjek je na Tvoju sliku načinjen.

I čovjek ima riječi.

Ali riječi su ljudske teške, prljave, uznosite, komplicirane i čista ljudska verbalna prostitucija, prostitucija ljudskih riječi. Riječima se ništa ne vjeruje, čak niti kada ih prate dosljedna djela. Kada bi govorili ono što čine i kada bi činili ono što govore! Ali ne, uvijek vele "to je nešto drugo" ili kažu da "to nije isto".

A kod Tebe je, Isuse, riječ ista kao Tvoja slavna dobra djela. Kod Tebe nije riječ nešto drugo, a čin i djela nisu drugačija.

Naravno da ljudima nije isto kada nekoga žele povrijediti pa ga psuju, a nisu svjesni da ga ubijaju riječima. Nema njima to veze, oni ne bi zaista ubili. I kada obećavaju, oni ne bi zaista predali život za svoje riječi. Ne znaju da si Ti Onaj koji daje život za svoju riječ i za ljudske živote. Ne znaju da Ti čovjeka koji Ti vjeruje i vrši Tvoju riječ nećeš poslati na križ kojega taj čovjek ne bi mogao podnijeti.

Zbog riječi se ne ide u smrt, velimo mi. Ili kažemo "pa to su samo riječi". Ne cijenimo riječi, ne poštujemo se. Blebećemo. Psujemo. Grdimo.

A Ti si Sin Božji, Riječ Oca našega nebeskoga.

I mi smo Tvoje riječi, Božja djeca, Tvoji prijatelji. Ti si nam kao stariji brat i ako si Ti riječ i mi smo riječ. To je za nas bitno, najbitnije, riječi su naše naša bit, naša komunikacija, naš međusobni odnos, naše jedinstvo i zajedništvo. Riječ ne putuje kao vozilo, ne leti kao ptica, ne stremi kao pružena ruka, ne hoda kao što mi hodamo; riječ se nalazi u srcu onoga kome ju govorimo ili pišemo, ona siječe naš duh kao oštrica mača. Ako je dobra, ozbiljna, promišljena, dosljedna, tada je mila, nježna, ljekovita i draga.

Nije dovoljno reći "volim te" jer iza riječi moraju stajati djela. Mnogi olako izgovaraju te riječi, ne misle ništa jer ne znaju, jer ne vjeruju Tebi. Tako, ako ti netko kaže da te voli, a znaš da te i grdi i psuje, ta riječ "volim te" boli kao najteži udarac, vrijeđa čovjeka do dna duše i sreća je ako je čovjek vjernik i poznaje Tebe, Isuse, jer u ljubavi odmah oprašta.

Riječi se ne mogu povući, mogu se oprostiti.

Riječ je misao, posljedica umne aktivnosti, ali ljudi imaju dar govora i kada nemaju umnih aktivnosti, a to je kada misle na vrijeđanje i pohlepu, kada su zlobni, kada planiraju osvetu. Kad je čovjek u grijehu, kod njega um ne vrši svoju funkciju kao da je bolestan pa vidi u negativnosti svojoj samo grijeh, grijeh i grijeh, a ne vjeru, ljubav, poštovanje, odanost, povjerenje. Tako neki pohlepnik sam sebe kažnjava i sudi sebi samome.

Kojim riječima da Te hvalim, kojim riječima da Ti iskazujem poštovanje?

Ti si izvor vode bistre, pitke, vode života.

Ti si tajna mojega postojanja, Ti si moje nastajanje.

Ti pokrećeš moju dušu, daješ mi svoje riječi kao da su moje, razvijaš mi darove i sposobnosti, rađaš moje osjećaje, stvaraš mi neopisivo dostojanstvo jer mi daješ snagu postojanja i života, i životnu energiju, puniš me Duhom svojim da gledam ljepote svijeta oko sebe, da razumijem smisao svega što vidim i što činim; Ti me liječiš od zastranjenja od kojega sam bolesnija nego što jesam i tako ozdravljaš svaki djelić mene od grijeha i od mogućih grijeha pa Te, tako pročišćenoga srca, još bolje upoznajem.

Ti me uvijek preduhitriš, a govoriš mi točno na vrijeme ono što moram znati.

Ti potenciraš moje želje i od mene činiš nekoga tko želi samo ono što Ti možeš i želiš potencirati, Ti mi daješ da budem ja iako želim biti samo dio Tebe, Bože moj, jer Ti si ljubav i dostojanstvo, radost i postojanje, raj i sreća istinska, duboka.

Ti čezneš za mojom naklonošću, Tebi je svaki moj treptaj duše neizrecivo važan i značajan; Ti si moja majka i moje dijete, moj zaručnik i prijatelj, brat i sestra.

Ti imaš lice moje braće i sestara, Ti imaš ruke mojih prijatelja, Ti imaš riječi svoje u njihovim riječima, Ti me gledaš njihovim očima.

Sve ono od čega živim, plodovi zemlje, ovaj zrak što ga udišem, ove pjesme koje slušam, ova svijeća koja mi svijetli, moja hrana i piće, moja voda i kruh, moje vino i radost, sve si to meni Ti.

Tvoji su darovi neizmjerni i uvijek neki novi, Ti me uvijek ugodno iznenadiš.

Posvuda Te imam, u kutu moje sobe, na ploči moga stola, na ulaznim vratima, na zastrtim i širom otvorenim prozorima, na predlošku po kojemu pišem, na ulicama moga grada, na mojim dlanovima, na mome čelu.

Uvijek si tu da me podsjetiš kada griješim i da me iz toga izvučeš; kad liježem i kad ustajem, kada obavljam poslove, kad se odmaram, kad spavam i sanjam, kad bolujem, kad se radujem, kada dolazim blagovati Tvoju riječ i Tvoje Tijelo, Kriste.

Ti si moja dobra namjera, moja nada, moja vjera i moja naklonost.

Ti si moj duh i tijelo, moj grad i hram, moje nebo i zemlja.

Ti si moj raj i moj ponor, moja nježnost i moja bol, moja smrt i moj vječni život.

19. siječnja 2019. 03:18:07

„Jer će iz Siona zakon doći,
iz Jeruzalema riječ Gospodnja.”

Iz 2,3c

Over A Thousand People Came Together To Break a Record - Angels From The...

Da Te živim

 

Uzmi, Kriste, život moj,

uzmi moje nevolje i muke

i sve lijepo što se zbiva

primi kao da to puk je Tvoj

čije primaš ispružene ruke

i koji Te danas odozdo doziva.

I ne gledaj sve te grijehe, mane

nego malo vjere svoga bića,

Tvojega stvorenja što ga rađaš

kao duše samo Tvoje, izabrane,

za koje Ti uvijek imaš dobra Ića;

bića koje nikad mačem ne pogađaš.

U to Srce Tvoje milosrdno, blago

predajem sad sve svoje Ti klijetke,

duhovne i ranjene, da zaborav ih skrije

i da olakšanje duševno mi, drago

sada opet ispjeva Ti slavljeničke retke,

one koje nitko nikad čuo nije.

Čini sa mnom sve što mora biti,

sve po milosrdnoj Tvojoj volji

da Te živim kao što Te često ljubim.

Samo Ti me možeš odrobiti,

puti Tvoji za me su najbolji,

na njima se nikad ne izgubim.

Slava Tvoja već je blizu stigla,

već me prožima u duši i na tijelu

jer Ti dolaziš odjednom, kao tat.

Duša moja već na tlo Ti se je prigla

da bi mogla vidjeti Ti slavu bijelu

kako ljubi mene kao sestru brat.

13.12.2020. 16:22

Sidro

Pjevala bih pjesmu smijeha,

pjevale bi moje krhke lađe

vjetrovima, moru, sprudovima.

Eh, da nisam puna grijeha,

da iz mene ništa ne izađe

što je nečisto u srcu i na udovima.

Pjevala bih pjesmu suza,

jarboli bi laka jedra spustili

da se klate kao prnje nevezane.

Eh, da nisam ostala bez uza,

ne bi morski valovi mi dopustili

da zaplovim poput mjesečine izrezane.

Tamo gdje zaboravlja se sitna briga,

gdje se gleda Boga na toj vodi

kako prilazi i pruža svoje ruke,

mada more pjeni, nebo vatru riga,

ne bih pjevala sad o slobodi

i o zakonu mi srca izvan luke.

Ti si, Kriste, dao meni Zvijezdu sjajnu

da mi slabe lađe k Tebi nosi,

da mi samozatajnošću dušu resi,

da mi majčinsku tumači tajnu,

da za moje stvari milost prosi.

Po njoj sada svoj mi blagoslov donesi

da ja budem ono što Ti srce hoće

i da ispunim sve morske brazde

po kojima netko možda za mnom krene.

Načini mi brodicu od ove slaboće

da mi čvrsto prima nevolje što dažde

i da jarbole mi ne polome stijene.

Pošalji mi svoju ljubav u tome okviru

jer ja ne znam vladati se gdje naiđu vuci,

jer ja samo gledam te majčinske skute,

njene ruke koje greške mi otiru.

U toj huki valova i noćnoj buci

ne vidim ni svjetlo svoje rute.

Nisu navikle te moje olupine

nit' na mirno more, niti na pravicu

koju ispisuje ljubav Tvoja trajna

na te njine morskih algi nakupine.

Načini mi sidro, veži ga na žicu

da zaplovim gdje je putanja mi sjajna.

12.12.2020. 17:41 

Kemija duha

 

Kontemplacija o besmrtnosti duše, vječnome ljudskom životu, utjelovljenju i ideologiji reinkarnacije, o uskrsnuću tijela, o idejama i materiji, o duhovnom i tjelesnom postojanju vodi me u neko dokazivanje samoj sebi nekih pojmova o kojima zapravo nije potrebno razmišljati da bi se povjerovalo Bogu.

Pri kraju zapravo čini mi se da dobro promatram temu, ali sam s teme skrenula u udubljivanje o tome što je to što je besmrtno u čovjeku.

„Tko je čovjek?”, ispravno je pitanje. Često zbunim sama sebe kada pokušavam dokučiti „što je čovjek”. Jer, Sveto pismo govori uvijek o čovjeku, kao i kršćanska vjera, o uskrsnuću čovjeka na život vječni.

Uskrsnuće tijela naglašavamo u „Vjerovanju” vjerojatno najviše zbog toga što oduvijek postoji ideologija i filozofija o seobi duša, o besmrtnosti duše koju se ne dohvaća nikada u punom smislu riječi.

Tko je čovjek? Stvorenje Božje i slika Boga živoga koji je apsolutan Bog u tri božanske Osobe. Tako je i čovjek u apsolutnom smislu čovjek (to jest: nije Bog, ali nije ni životinja, ni biljka, niti je kakav predmet) i to čovještvo živi u ljudskoj trojstvenosti.

Budući da je Isus, Božja Riječ, postao tijelom, može se reći da je ljudska riječ u ljudskome duhu, ali i u tjelesnosti ( u govoru), odnosno duševnosti čovjeka gdje se ostvaruje u prvotnoj zamisli te se također ostvaruje i u drugome čovjeku kada ljudi slušaju i doživljavaju jedan drugoga pa je stoga ljudska riječ, koja je niknula u jednoj kratkoj misli, u duhu, nužno i socijalna, da se nalazi u narodu.

Poznato mi je također da se pojam „osoba” može definirati kao relacija pa to samo potvrđuje onu misao da je čovjek, to jest ljudi, jedinstven i apsolutno i kompletno čovjek. A kako je naš Bog također i sama Ljubav, tako je jasno da osoba ne može biti relacija drugačije nego u ljubavi, samo što postoji i prevelika sklonost (da ne kažem ljubav) prema pogrešnim stvarima.

Duša je osobnost, duša izvire iz duha kao i tijelo, ali ljudski duh bez tijela ne može jer je u Bogu zamišljeno tijelo od početka. Da bi duša bila besmrtna, čovjek mora umrijeti, mora se raspasti ono vječno u čovjeku od onoga što je grešno, raspadljivo, smrtno i smrdljivo. Dakle, ako je duša čovječja besmrtna, tada je još više besmrtan ljudski duh, to jest identitet čovjeka u širem smislu.

Jer, što čini osobnost, od čega nastaje ljudska osobnost ako ne od tjelesnosti koja je spojena sa sposobnošću duhovne artikulacije od samoga začeća, čak već i od same namjere roditelja da imaju dijete.

Jer isto tako kao što je važna sama najunutarnija bit i porijeklo nekog čovjeka, osobnosti ili individue, jednako je važno tjelesno mjesto i dan rođenja.

Roditelji posebno...

Dakle, ako se osobnost čovjeka nadopunjuje i ako je obraćenje poželjno i moguće, osobnost ljudska na zemlji je promjenjiva. Bog zamisli čovjeka, kreira ga i predodredi, ali ne definitivno.

Ako je duša definirana kao osobnost koja je besmrtna, tada mislimo vjerojatno na samu srž i bit nekog čovjeka, njegovo predodređenje od Boga u kojemu Bog nikako nije zamislio i ljudske grijehe. Tada, ako pokušamo zanemariti grešnost, što ostaje od osobnosti?

Ipak, identitet u širem smislu opstaje, nikada se ne može promijeniti činjenica o tjelesnom životu čovjeka.

Tu dolazimo do tvrdnje da se čovjek svojih grijeha neće sjećati i da niti jedna nečistoća ne može ući u raj.

Takvo rezoniranje navodi čovjeka na pomisao da se grijesi možda mogu raščlaniti na dobre ili zle namjere, okolnosti i same čine. Također je važno da je Bog oprostio i zaboravio čovjeku grijeh. U konačnici, grijesi su jako dosadni i lako ih je zaboraviti ako netko tko je sagriješio zatraži oproštenje.

Što je to u nepromjenjivoj biti ljudskosti i individue ono što je vječno, to jest besmrtno ili neraspadljivo? Možda ne bi bilo zgodno dalje raščlanjivati i promatrati strukturu grijeha. Sam Otac laži i grijeha nije doživio da bi ga Dragi Bog poništio i srezao do krajnosti. No, grijeh se sam uništava samim time što je on zapravo suicidno bacanje u provaliju, daleko od raja. Ako se grešnik ne obrati, nužno mu slijedi pogibija iz koje, pak, Bog Otac naš nebeski može izbaviti na čudesan način.

U svakom slučaju, duša jest onaj neznatni dio osobe koji moli, koji razmišlja, koji osjeća. Besmrtna duša u čovjeku je zaista zanemareni i neznatni dio čovjeka koji se na času čovjekove smrti može prepustiti u Božje ruke jer ta dušica, sama po sebi, nema snage za opstanak na svijetu u nekom tjelesnom i duhovnom obliku, odnosno kao cjelina, kao jedno, kao jedna individua, jedna ljudska narav i bit.

To što je duša besmrtna, ne znači da je sposobna samostalno opstati.

Mnogi pretpostavljaju da čovjek ostaje u duhovnom tijelu.

Duša u roditeljima.

Kada žena čuje od muškarca neku prisniju riječ, kada im se susretnu pogledi ili čak kada samo iz daljine vide jedno drugo, događa se u njihovim tijelima kemija na sve strane. Događaju se impulsi koji su možda kratki, možda gotovo osjećajno neprimjetni, ali dovoljno jasni da se može reći da su oni spolne prirode, to jest da dolazi do trzanja spolne snage kod takvih susreta iz daleka. Događa se misao, događa se blaga ili jača zainteresiranost, a to je životnost iz dna duše. Žena zna da se takav susret događa na istom planu kao i začeće novoga života, trudnoća i nošenje djeteta pod srcem te rođenje i njegovanje mladoga bića. Žena to zna biološki, više nego u socijalnom smislu jer se društvo uvijek nameće agresivno ljudskoj prirodi sa svojim izmišljenim pravilima koja nisu uvijek duboko utemeljena. Također zna i muškarac ako pogleda neko žensko tijelo pa se zainteresira da vidi i lice neke žene, to jest da je pogleda u oči ili da susretne njezin pogled. No, muškarac ne razmišlja uopće tako često o porijeklu svoje znatiželje, on samo vidi u nekoj ženi tajanstveni pogled ili osmijeh. Kada dođe do prisnije komunikacije i kada žena svjesno ili manje svjesno daje na znanje muškarcu da bi spolni odnos mogao dovesti do začeća djeteta, tada, ako ne prije, i u muškom tijelu dolazi do možda kratkog i neznatnog impulsa, ali sigurno je to iznenađenje ili lagani strah, odnosno trzaj na spolnom planu. Dakle, kemija se nerođenog djeteta već priprema kao što se neka posuda priprema za kuhanje ili, ljepše rečeno, kao što se zemlja priprema zagrijavanjem na plodno djelovanje i primanje. To što se dogodilo budućim roditeljima, sigurno je upisano u novorođeno dijete. Ako su se roditelji dvoumili oko rađanja djece, tada je i strah od smrti upisan jače u djetetovu genetiku, odnosno identitet. Kamo bismo sada stigli kada bismo analizirali i razmatrali što se sve upisuje u identitet svakoga pojedinca.

Potrebno je reći da se prvi susret budućih roditelja događa u njihovom duhu, u njihovim dušama, a ne samo kao kemija u njihovim tijelima.

Kemija ili takozvana kemija duha događa se već u prvom pogledu. Ako su oči ogledalo duše, tada susret dvaju pogleda između žene i muškarca možemo opisati kao događaj sjedinjavanja, kako duhovnoga, tako i duševnoga koje proizvodi tjelesne reakcije, one biološke, a ne samo socijalne.

Budući da se čovjek ne može rastaviti na sastavne dijelove, mora se reći da besmrtna duša sigurno nosi sa sobom i besmrtan duh i besmrtno tijelo, to jest duša nosi veliki dio svoje povijesti, nosi svoj osnovni oblik i nosi svoju prepoznatljivost. 12.12.2020. 05:05

„A sam Bog mira neka vas posvema posveti i cijelo vaše biće – duh vaš i duša i tijelo – neka se besprijekornim, savršenim sačuva za dolazak Gospodina našega Isusa Krista.” 1 Sol 5,23