Sidro

Pjevala bih pjesmu smijeha,

pjevale bi moje krhke lađe

vjetrovima, moru, sprudovima.

Eh, da nisam puna grijeha,

da iz mene ništa ne izađe

što je nečisto u srcu i na udovima.

Pjevala bih pjesmu suza,

jarboli bi laka jedra spustili

da se klate kao prnje nevezane.

Eh, da nisam ostala bez uza,

ne bi morski valovi mi dopustili

da zaplovim poput mjesečine izrezane.

Tamo gdje zaboravlja se sitna briga,

gdje se gleda Boga na toj vodi

kako prilazi i pruža svoje ruke,

mada more pjeni, nebo vatru riga,

ne bih pjevala sad o slobodi

i o zakonu mi srca izvan luke.

Ti si, Kriste, dao meni Zvijezdu sjajnu

da mi slabe lađe k Tebi nosi,

da mi samozatajnošću dušu resi,

da mi majčinsku tumači tajnu,

da za moje stvari milost prosi.

Po njoj sada svoj mi blagoslov donesi

da ja budem ono što Ti srce hoće

i da ispunim sve morske brazde

po kojima netko možda za mnom krene.

Načini mi brodicu od ove slaboće

da mi čvrsto prima nevolje što dažde

i da jarbole mi ne polome stijene.

Pošalji mi svoju ljubav u tome okviru

jer ja ne znam vladati se gdje naiđu vuci,

jer ja samo gledam te majčinske skute,

njene ruke koje greške mi otiru.

U toj huki valova i noćnoj buci

ne vidim ni svjetlo svoje rute.

Nisu navikle te moje olupine

nit' na mirno more, niti na pravicu

koju ispisuje ljubav Tvoja trajna

na te njine morskih algi nakupine.

Načini mi sidro, veži ga na žicu

da zaplovim gdje je putanja mi sjajna.

12.12.2020. 17:41 

Kemija duha

 

Kontemplacija o besmrtnosti duše, vječnome ljudskom životu, utjelovljenju i ideologiji reinkarnacije, o uskrsnuću tijela, o idejama i materiji, o duhovnom i tjelesnom postojanju vodi me u neko dokazivanje samoj sebi nekih pojmova o kojima zapravo nije potrebno razmišljati da bi se povjerovalo Bogu.

Pri kraju zapravo čini mi se da dobro promatram temu, ali sam s teme skrenula u udubljivanje o tome što je to što je besmrtno u čovjeku.

„Tko je čovjek?”, ispravno je pitanje. Često zbunim sama sebe kada pokušavam dokučiti „što je čovjek”. Jer, Sveto pismo govori uvijek o čovjeku, kao i kršćanska vjera, o uskrsnuću čovjeka na život vječni.

Uskrsnuće tijela naglašavamo u „Vjerovanju” vjerojatno najviše zbog toga što oduvijek postoji ideologija i filozofija o seobi duša, o besmrtnosti duše koju se ne dohvaća nikada u punom smislu riječi.

Tko je čovjek? Stvorenje Božje i slika Boga živoga koji je apsolutan Bog u tri božanske Osobe. Tako je i čovjek u apsolutnom smislu čovjek (to jest: nije Bog, ali nije ni životinja, ni biljka, niti je kakav predmet) i to čovještvo živi u ljudskoj trojstvenosti.

Budući da je Isus, Božja Riječ, postao tijelom, može se reći da je ljudska riječ u ljudskome duhu, ali i u tjelesnosti ( u govoru), odnosno duševnosti čovjeka gdje se ostvaruje u prvotnoj zamisli te se također ostvaruje i u drugome čovjeku kada ljudi slušaju i doživljavaju jedan drugoga pa je stoga ljudska riječ, koja je niknula u jednoj kratkoj misli, u duhu, nužno i socijalna, da se nalazi u narodu.

Poznato mi je također da se pojam „osoba” može definirati kao relacija pa to samo potvrđuje onu misao da je čovjek, to jest ljudi, jedinstven i apsolutno i kompletno čovjek. A kako je naš Bog također i sama Ljubav, tako je jasno da osoba ne može biti relacija drugačije nego u ljubavi, samo što postoji i prevelika sklonost (da ne kažem ljubav) prema pogrešnim stvarima.

Duša je osobnost, duša izvire iz duha kao i tijelo, ali ljudski duh bez tijela ne može jer je u Bogu zamišljeno tijelo od početka. Da bi duša bila besmrtna, čovjek mora umrijeti, mora se raspasti ono vječno u čovjeku od onoga što je grešno, raspadljivo, smrtno i smrdljivo. Dakle, ako je duša čovječja besmrtna, tada je još više besmrtan ljudski duh, to jest identitet čovjeka u širem smislu.

Jer, što čini osobnost, od čega nastaje ljudska osobnost ako ne od tjelesnosti koja je spojena sa sposobnošću duhovne artikulacije od samoga začeća, čak već i od same namjere roditelja da imaju dijete.

Jer isto tako kao što je važna sama najunutarnija bit i porijeklo nekog čovjeka, osobnosti ili individue, jednako je važno tjelesno mjesto i dan rođenja.

Roditelji posebno...

Dakle, ako se osobnost čovjeka nadopunjuje i ako je obraćenje poželjno i moguće, osobnost ljudska na zemlji je promjenjiva. Bog zamisli čovjeka, kreira ga i predodredi, ali ne definitivno.

Ako je duša definirana kao osobnost koja je besmrtna, tada mislimo vjerojatno na samu srž i bit nekog čovjeka, njegovo predodređenje od Boga u kojemu Bog nikako nije zamislio i ljudske grijehe. Tada, ako pokušamo zanemariti grešnost, što ostaje od osobnosti?

Ipak, identitet u širem smislu opstaje, nikada se ne može promijeniti činjenica o tjelesnom životu čovjeka.

Tu dolazimo do tvrdnje da se čovjek svojih grijeha neće sjećati i da niti jedna nečistoća ne može ući u raj.

Takvo rezoniranje navodi čovjeka na pomisao da se grijesi možda mogu raščlaniti na dobre ili zle namjere, okolnosti i same čine. Također je važno da je Bog oprostio i zaboravio čovjeku grijeh. U konačnici, grijesi su jako dosadni i lako ih je zaboraviti ako netko tko je sagriješio zatraži oproštenje.

Što je to u nepromjenjivoj biti ljudskosti i individue ono što je vječno, to jest besmrtno ili neraspadljivo? Možda ne bi bilo zgodno dalje raščlanjivati i promatrati strukturu grijeha. Sam Otac laži i grijeha nije doživio da bi ga Dragi Bog poništio i srezao do krajnosti. No, grijeh se sam uništava samim time što je on zapravo suicidno bacanje u provaliju, daleko od raja. Ako se grešnik ne obrati, nužno mu slijedi pogibija iz koje, pak, Bog Otac naš nebeski može izbaviti na čudesan način.

U svakom slučaju, duša jest onaj neznatni dio osobe koji moli, koji razmišlja, koji osjeća. Besmrtna duša u čovjeku je zaista zanemareni i neznatni dio čovjeka koji se na času čovjekove smrti može prepustiti u Božje ruke jer ta dušica, sama po sebi, nema snage za opstanak na svijetu u nekom tjelesnom i duhovnom obliku, odnosno kao cjelina, kao jedno, kao jedna individua, jedna ljudska narav i bit.

To što je duša besmrtna, ne znači da je sposobna samostalno opstati.

Mnogi pretpostavljaju da čovjek ostaje u duhovnom tijelu.

Duša u roditeljima.

Kada žena čuje od muškarca neku prisniju riječ, kada im se susretnu pogledi ili čak kada samo iz daljine vide jedno drugo, događa se u njihovim tijelima kemija na sve strane. Događaju se impulsi koji su možda kratki, možda gotovo osjećajno neprimjetni, ali dovoljno jasni da se može reći da su oni spolne prirode, to jest da dolazi do trzanja spolne snage kod takvih susreta iz daleka. Događa se misao, događa se blaga ili jača zainteresiranost, a to je životnost iz dna duše. Žena zna da se takav susret događa na istom planu kao i začeće novoga života, trudnoća i nošenje djeteta pod srcem te rođenje i njegovanje mladoga bića. Žena to zna biološki, više nego u socijalnom smislu jer se društvo uvijek nameće agresivno ljudskoj prirodi sa svojim izmišljenim pravilima koja nisu uvijek duboko utemeljena. Također zna i muškarac ako pogleda neko žensko tijelo pa se zainteresira da vidi i lice neke žene, to jest da je pogleda u oči ili da susretne njezin pogled. No, muškarac ne razmišlja uopće tako često o porijeklu svoje znatiželje, on samo vidi u nekoj ženi tajanstveni pogled ili osmijeh. Kada dođe do prisnije komunikacije i kada žena svjesno ili manje svjesno daje na znanje muškarcu da bi spolni odnos mogao dovesti do začeća djeteta, tada, ako ne prije, i u muškom tijelu dolazi do možda kratkog i neznatnog impulsa, ali sigurno je to iznenađenje ili lagani strah, odnosno trzaj na spolnom planu. Dakle, kemija se nerođenog djeteta već priprema kao što se neka posuda priprema za kuhanje ili, ljepše rečeno, kao što se zemlja priprema zagrijavanjem na plodno djelovanje i primanje. To što se dogodilo budućim roditeljima, sigurno je upisano u novorođeno dijete. Ako su se roditelji dvoumili oko rađanja djece, tada je i strah od smrti upisan jače u djetetovu genetiku, odnosno identitet. Kamo bismo sada stigli kada bismo analizirali i razmatrali što se sve upisuje u identitet svakoga pojedinca.

Potrebno je reći da se prvi susret budućih roditelja događa u njihovom duhu, u njihovim dušama, a ne samo kao kemija u njihovim tijelima.

Kemija ili takozvana kemija duha događa se već u prvom pogledu. Ako su oči ogledalo duše, tada susret dvaju pogleda između žene i muškarca možemo opisati kao događaj sjedinjavanja, kako duhovnoga, tako i duševnoga koje proizvodi tjelesne reakcije, one biološke, a ne samo socijalne.

Budući da se čovjek ne može rastaviti na sastavne dijelove, mora se reći da besmrtna duša sigurno nosi sa sobom i besmrtan duh i besmrtno tijelo, to jest duša nosi veliki dio svoje povijesti, nosi svoj osnovni oblik i nosi svoju prepoznatljivost. 12.12.2020. 05:05

„A sam Bog mira neka vas posvema posveti i cijelo vaše biće – duh vaš i duša i tijelo – neka se besprijekornim, savršenim sačuva za dolazak Gospodina našega Isusa Krista.” 1 Sol 5,23

Korablja

Nikad slavlja nisu bila tako svijetla,

tako redovna i česta, prikladna za dob.

Rekli bismo, ranih jutra, još i prije pijetla,

snimaju se zornice i kršćanska se vidi kob.

Depresivno vrijeme, kaže ovaj svijet,

magle, mraz i kiša koja dugo, mlako pada.

A sred kuće moje, moga doma, živi cvijet,

bliješti poput Betlehema da poraste nada.

Svi su, koji žeđaju, pristigli na duhovni rast,

čitavog se dana vjera ljudima događa.

Sva se potrošila ona svađalačka strast,

značajno se Bog u svakom srcu rađa.

Starci, bolesnici svi na kupelj su stigli,

mnogima je prva ta božićna radost.

Nakon dugo vremena, mnogi se pridigli,

nakon cijela vijeka vidi se i mladost.

Isuse blaga i ponizna srca, Bože moj,

u skromnosti svojoj pokušavam prići

ovom kraju svega gdje nestaje nespokoj,

mada uskoro ću sigurno u pokajanje sići.

I još da Ti dođem bliže, na pričešće

jer si ukusan Ti, Isuse, Ti, Kruše slatki,

da Te takva, svoga blagujem još češće,

da božanske budu večeri i dani kratki.

Da susretnem se s tim Tvojim pukom,

da ispjevam dušu zajedništva toga.

I da zrelija Ti dođem, zajedno s tom Mukom

koju nosim Bogu, Ocu Boga svoga.

Da Ti hodočastim na jedinstveno slavlje

gdje se spaja godina u kalendaru

kao što i cvijet se noću povlači za zdravlje

poput ove mlade pšenice u đaru.

Tako bit će sva ta slavlja jedno tijelo

kao što je jedna zemlja, jedna korablja i lađa.

Tu, u mojoj duši nestalo je groblje cijelo

što sam gledala ga dugo kao da je moja građa,

kao da je životni mi križ za kojega sam kriva.

Idi, dušo, reci svima da je narod stigao na svoje.

Ne vraćaj se k samicama dokle god si ovdje živa,

makar sve pošasti svijeta naišle na srce tvoje.

11.12.2020. 19:35 

Vjera i riječ

„Dakle: vjera po poruci, a poruka riječju Kristovom.” Rim 10,17

„Credo” je formula koja je ostala od prvobitnog dijaloga: „Vjeruješ li?” - „Vjerujem”. A taj dijalog upućuje na „vjerujemo”, pri čemu subjekt „ja vjerujem” ne biva apsorbiran, nego u njemu poprima svoje mjesto. Tako je u pretpovijesti ovog ispovijedanja vjere i u njegovu prvobitnom obliku nazočan čitav antropološki lik vjere.

Pokazuje se da vjera nije posljedak zasebnog mozganja, gdje „ja” nešto za sebe razmišlja i samo umuje o istini, lišeno svih spona; štoviše, ona je posljedak dijaloga, izraz slušanja, primanje i odgovor, što čovjeka uvodi u zajednicu onih koji također vjeruju, i to uvodi kroz „moju” i „tvoju” međusobnu pripadnost.

„Vjera se stječe slušanjem” - kaže Pavao (Rim 10,17). Može to izgledati kao nešto što je umnogome uvjetovano vremenom te se može mijenjati; mogao bi čovjek doći u napast da u tome vidi samo rezultat određene sociološke situacije, tako da bi se jednoga dana umjesto toga moglo reći: „Vjera se stječe čitanjem”, ili „umovanjem”. A zapravo je tu riječ o nečemu što je mnogo više od odsjeva nekog prošlog povijesnog trenutka. Štoviše, u formuli „Vjera se stječe slušanjem” dana je trajna strukturalna izjava o onome što se tu zbiva. U njoj se očituje temeljna razlika između vjere i obične filozofije, razlika koja uostalom ne priječi da vjera u svojoj nutrini pokrene filozofsko traženje istine. Zaoštrivši to, mogli bismo reći: uistinu, vjera se stječe „slušanjem”, a ne kao u filozofiji - „umovanjem”. Njezina je bit u tome da ne domišlja ono što se može domisliti i što bi mi tako na kraju stajalo na raspolaganju kao rezultat moga mišljenja; štoviše, za nju je karakteristično da se stječe slušanjem, ona je primanje onoga što nisam sam domislio, tako da mišljenje u vjeri zapravo uvijek znači umovanje o onome što sam već prije čuo i primio. Drugim riječima: u vjeri postoji prednost riječi pred mišlju, prednost kojom se vjera strukturalno razlčikuje od filozofskog gradivnog sloga. U filozofiji misao prethodi riječi, jer filozofija je produkt umovanja, koje se NAKNADNO pokušava obući u riječi, no one ostaju stalno sekundarne s obzirom na misao, i zato ih načelno mogu uvijek nadomjestiti druge riječi.

Nasuprot tome, vjera pridolazi čovjeku izvana, i za nju je bitno upravo to da dolazi izvana. Ona – da ponovimo – nije rezultat mog vlastitog umovanja, već nešto što mi je rečeno, nešto što me pogađa kao nedomišljeno i nedomislivo, nešto što me zove i obavezuje. Za nju je bitna ova dvojaka struktura: „Vjeruješ li?” - „Vjerujem!”, to jest poziv izvana i odgovor na taj poziv.

Vjeru nisam stekao privatnim traženjem istine, već primanjem koje me je na neki način predusrelo. Vjera ne može i ne smije biti jednostavni produkt umovanja. Zamišljanje da bi vjera stvarno imala nastati na taj način što bismo je mi sami izmislili i našli je na putu čisto privatnog traženja istine, to je u biti već izraz određenog ideala, određenog misaonog stava koji omalovažava samobitnost vjere. Jer, njezina se samobitnost sastoji upravo u tome da je ona primanje onoga što se ne može domisliti – dakako, odgovorno primanje, jer ono čuveno nikada ne može u potpunosti postati mojim vlasništvom, i nikada ne može potpuno dokinuti odstojanje onoga što je primljeno, no cilj mi ipak mora biti da sve više usvajam ono što sam primio, i to tako da mu se sve više predajem kao većem od sebe.

Kad je tome tako, kad vjera nije produkt moje misli, već mi pridolazi izvana, ja njezinom riječju ne mogu po volji raspolagati niti je mogu izmijeniti; naprotiv, ona mi je stalno nadređena i uvijek nadilazi moje mišljenje. Pozitivitet onoga što mi pridolazi, onoga što ne potječe od mene, a što mi čini pristupačnim ono što ne mogu sam sebi dati, taj pozitivitet karakterizira oblik vjere kao događaja. Zato na tom području riječ vjere i ima prednost pred mišlju, tako da si misao ne stvara svoje riječi, već darovana riječ ukazuje put razumskom mišljenju. S ovim pak primatom riječi i „pozitivitetom” vjere što se tu pokazuje stoji u vezi socijalni karakter vjere a to je već druga razlika u odnosu na bitno individualističku strukturu filozofskog mišljenja. Filozofija je po svojoj biti djelo pojedinca koji za sebe razmišlja o istini. Misao i zamisao barem prividno pripadaju meni samome, jer proistječu iz mene, mada ničije mišljenje ne živi isključivo od svoje samobitnosti već je, svjesno ili nesvjesno, prožeto svakojakim čimbenicima. Prostor gdje se misao zbiva jest unutarnji prostor duha; tako je misao ponajprije vlastita moja stvar, ona ima individualističku strukturu. Tek sekundarno postaje ona priopćiva, onda kad se izgovori riječju, što je opet za drugoga počesto samo približno shvatljivo. Suprotno tome, kao što smo vidjeli, za vjeru je primarna naviještena riječ. Misao je nešto unutarnje, a riječ je, naprotiv, snaga koja povezuje. Ona je način kako u duhovnom području dolazi do komunikacije, oblik po kojemu duh u neku ruku biva nešto ljudsko, to jest nešto tjelovito i socijalno. Ovaj primat riječi znači, dakle, da je vjera usmjerena prema zajedništvu duha na posve drugačiji način nego filozofsko mišljenje. U filozofiji stoji na poičetku privatno traženje istine, koje onda, sekundarno, traži i nlazai suputnike. Vjera je, naprotiv, u prvom redu poziv na zajedništvo, na jedinstvo duha pomoću jedinstva riječi. Još više, njezin smisao ima izvorno socijalni biljeg; njezin je zadatak da stvara jedinstvo duha pomoću jedinstva riječi. A tek sekundarno vjera pojedincu otvara put za njegove posve osobne pustolovine u traženju istine.

Dok se tako u dijaloškoj strukturi vjere ocrtava čovječji lik, možemo dodati da se tu pojavljuje i Božje obličje. Je, kad čovjek ima posla s drugim čovjekom, on time ima posla i s Bogom. Vjera je bitno usmjerena prema „Tebi” i prema „nama”, i ona povezuje čovjeka s Bogom samo pomoću ove dvojake sveze. I obratno, to znači da su odnos prema Bogu i sučovječnost na temelju unutarnjeg ustrojstva vjere nerazdvojivi jedno od drugoga; odnos prema Bogu, prema „Tebi”, prema „nama” bitno se međusobno prožimaju, a ne stoje jedan do drugoga uporedo. To bismo mogli reći i drugačije: Bog želi doći čovjeku samo preko čovjeka; on čovjeka traži samo u njegovoj sučovječnosti.

Možda bismo ovdje, barem u unutarnjem prostoru vjere, mogli objasniti jednu činjenicu koja na prvi mah mora izgledati čudnovato i u kojoj se religiozno držanje čovjeka može pokazati kao nešto problematično. Religijska fenomenologija ustanovila je – a svaki od nas može to provjeriti - kako u religiji, kao i u svim ostalim područjima ljudskoga duha, postoje, barem prividno, stupnjevi nadarenosti. Tako su nam, na primjer, na području glazbe poznati stvaralački, samo primalački i najzad potpuno nemuzikalni tipovi; isto tako, izgleda, stoje stvari i u religiji. I ovdje susrećemo religiozno „nadarene” i „nenadarene”; i ovdje je sasvim malo onih kojima je dostupan neposredan religiozni doživljaj, a time i neka vrsta religioznog stvaralaštva na temelju dubokog proživljavanja religioznog svijeta. „Posrednik” ili „utemeljitelj”, svjedok, prorok, ili kako već povijest religija naziva takve ljude što su sposobni stupiti u neposredan dosticaj s božanstvom, i ovdje je iznimka. Ovom malom broju kojima je božanstvo postalo otvorena sigurnost stoji nasuprot mnoštvo onih koji su tek receptivno religiozno nadareni, kojima je uskraćeno neposredno iskustvo svetoga, a koji opet nisu toliko nesposobni da se ne bi mogli s time susresti i to preko čovjeka kojemu je takvo iskustvo moguće.

Ovdje nam se po sebi nameće prigovor: zar ne bi moralo biti tako da svaki čovjek ima neposredan pristup Bogu, kad je „religija” stvarnost koja se svakoga tiče, i kada je Bog svakome zadatak? Ne bi li onda morala postojati potpuna „jednakost šanski” i svakome dostupna jednaka sigurnost? Nadamo se da naše polazište pokazuje kako ovo pitanje gađa u prazno: dijalog Boga s ljudima zbiva se samo kroz međusobni dijalog ljudi. Različitost religioznih nadarenosti, koja ljude dijeli u „proroke” i one koji slušaju, prisiljava ih na jedinstvo i solidarnost. Program mladog Augustina: „Bog i duša, i ništa drugo” - nije ostvariv, on je i nekršćanski. Najzad religije i nema na samotničkom putu mističara, već samo u zajedništvu naviještanja i slušanja. Razgovor čovjeka s Bogom i međusobni razgovor ljudi uzajamno se traže i uvjetuju. I, možda je tajna – Bog od početka najsnažniji izazov ljudima na DIA – LOG, izazov koji nikada neće donijeti potpunog rezultata. A u dijalogu, ma koliko on bio zastrt i rastrojen, odzvanja „logos”, suštinska riječ, od koje dolaze sve riječi i koju sve riječi trajno pokušavaju izreći.

Pravi se dia – log još ne zbiva kad ljudi govore tek o nečemu. Razgovor ljudi biva autentičan tek onda, kad oni više ne pokušavaju reći nešto, već nastoje izreći sami sebe: kada dijalog postaje komunikacija. A gdje se to događa, gdje čovjek izriče sama sebe, tu je na neki način riječ i o Bogu, koji je bitna tema spornog razgovora među ljudima od početka njihove povijesti. Ali, i samo onda kad čovjek izriče sama sebe, samo onda s logosom čovjekovog bitka ulazi u riječi ljudskog govora i Logos svega bitka. Stoga svjedočanstvo o Bogu zanijemi onoga časa, kad jezik postane samo tehnika saopćavanja „nečega”. U logističkom računu nema mjesta za Boga. Možda ova poteškoća da danas govorimo o Bogu dolazi upravo odatle što naš jezik sve više naginje tome da postane čisti račun, da sve više postane puka signifikacija tehničkog priopćavanja, a sve manje dodir Logosa zajedničkog bitka, u kojem se dira svjesno ili barem u slutnji i temelj svih stvari. 10.12.2020. 05:01

Joseph Ratzinger: „Uvod u kršćanstvo”, str. 65.

„Dakle: vjera po poruci, a poruka riječju Kristovom.” Rim 10,17

Svjetlo kajanja

 

Ne osvrćem se često,

tko li će znati

gdje im je mjesto,

ti prošli sati.

To što sam dala,

uvijek premalo,

nisam ni znala

da srcu je stalo.

Namjerno ljubiti,

puno teškoća.

Još više izgubiti

da sve onemoća,

to zlatan je savjet.

Po tome se mjeri

vrijedi li zavjet

u velikoj vjeri.

Mrve sa stola

što popadaju

kao puna su kola

svih što se nadaju.

Mrvice noći

što ih nabaci

Gospodin u moći

svijetli su traci.

Po njima ići,

to je umijeće,

može se stići

do životne sreće.

Oprosti mi, Bože,

moju suhoću,

daj da se množe

danju i noću

svjetla kajanja

u praznini

što nema trajanja

u nizini

jer znam da vrijede

više od čina

koji izblijede

do visina.

Želim naprijed,

iz toga izaći

jer gubim slijed,

neću umaći

grijesima starim

i napasti strašnoj

da ne ostvarim

u godini časnoj

više i bolje.

Gospodine, milost!

Na dnu moje volje

povrati mi čilost.

10.12.2020. 03:20

FlashMob in Manchester - Greek Zorbas / Zempekiko tis Evdokias

Tchaikovsky Flashwaltz at Hadassah Hospital