Sin Božji - Veliki Svećenik

 

Najjači zaziv Bogu je molitva koja se pjeva, a također i molitva posvećene Božje osobe, to jest molitva svećenika.

Kada Isus citira Psalam 22, On zapravo pjeva pjesmu svećeničku i Njegov je zaziv najbliže što je ikada bila Bogu ljudska riječ. To su posljednje riječi Isusa Raspetoga prije nego što će izdahnuti na Križu, svojem uzvišenju, i otići Bogu. Ujedno je to i najjači zaziv čovjeka koji pati na zemlji.

Isus Krist je Prorok, Kralj, ali i Svećenik naroda Božjega.

Biblija počinje dvostrukim izvještajem o Božjem stvaranju svega.

Jedan izvještaj se veže na objavu samoga Boga Mojsiju u obliku gorućega grma gdje Bog otkriva Mojsiju svoje ime, ime koje je On sam sebi dao, ime „Ja Jesam”.

No, ljudi i izvan Biblije mogu doseći pravoga Boga kojega zovemo 'El ili 'Elijon, to jest gotovo kao opća imenica „Bog” i može se naći u raznim religijama. Svećenici okolnih i susjednih religija upotrebljavali su taj naziv za Boga, „Eli” i postoje tumačenja po kojima je i Abraham, dok je živio u blagostanju Mezopotamije, u gradu Uru, između ostalih bogova znao i za jednog bezličnog Elija koji Abrahamu nije mogao biti ispunjenje.

Bog otaca i patrijarha Izraela, Bog Abrahama, Izaka i Jakova, u razdoblju od 17. stoljeća prije Krista, objavljuje se Mojsiju oko 1250.-te godine prije Krista na brdu Horebu u obliku gorućega grma koji ne izgara te se predstavlja imenom „Ja Jesam” što se na hebrejskom piše „JHVH”.

Gospodin Bog govori Mojsiju u Knjizi izlaska, glava 6, redak 3a:
„Abrahamu, Izaku i Jakovu objavljivao sam se kao El Šadaj...”.

Kao što Abraham ostaje kroza svu Bibliju čovjek vjere, tako Mojsije ostaje čovjek Zakona. Mojsije postavlja narodu temelje na kojima će kasnije pokoljenje graditi nacionalnu i duhovnu svijest.

U starinskom i pjesničkom govoru El je isto što i Elohim. El pod nazivom El Elion je Bog šalemskoga kralja Melkisedeka, a istovjetan je s Bogom Abrahamovim.

No, El/Elohim zapravo je priznavan kao pravi Bog samo kad se objavljivao svome narodu pod imenom „JHVH”, „Ja Jesam”. Njegova jedinstvena osobnost podaje uvijek liku božanstva postojanost i životnost što se same od sebe nameću. Bog Izraela je Bog prisutni.

Predaja u najranijem vremenu tako govori jahvističkim i elohističkim stilom jedno te isto, naročito kada se sluša ili čita u svjetlu vjere.

Židovski narod upotrebljava za Boga Abrahama i Mojsija naziv Gospodin, to jest „Adonaj”.

Isto govori i Krist kada moli svoga Oca na nebesima.

No, Isus također za sebe potvrđuje:

„Vi ste od ovoga svijeta, ja sam od neba.

Vi ste ovosvjetski, ja nisam ovosvjetski.

Tako, rekoh vam da ćete umrijeti u grijesima svojim.

Da, ako ne budete vjerovali da Ja Jesam, umrijet ćete u svojim grijesima.”

„Tko si onda ti?”, upitaše Ga.

Isus im odgovori:
„Prije svega, ono što vam i govorim.

Imao bih mnogo toga govoriti o vama i suditi!

Ali koji me posla istinit je, i ja što sam naučio od njega, to govorim svijetu.”

Oni ne shvatiše (nevjerni Židovi) da im govori o Ocu.

Tada Isus reče:

„Kad podignete Sina Čovječjega, tada ćete saznati da Ja Jesam i da ništa od sebe ne činim, već da govorim ono što me Otac nauči. Onaj koji me posla sa mnom je. On me ne ostavlja sama, jer ja uvijek činim što je njemu ugodno.”

Dok je On to govorio, mnogi su povjerovali u Njega.

Iv 8,23-30

Isus se u opisivanju svog poslanja služi svećeničkim izrazima, naročito kad govori o svojoj smrti. Ona je za Njega žrtva koju On opisuje starozavjetnim slikama: uspoređuje ju sad s pomirnom žrtvom Sluge Božjega, sad sa žrtvom Saveza Mojsijeva podno Sinaja. Krv koju on daje u vrijeme Pashe podsjeća na krv pashalnog janjeta. Isus prihvaća tu smrt koju Mu zadaju; prinosi sam sebe kao što svećenik prinosi žrtvu; upravo zato što On od toga očekuje okajanje grijeha, uspostavu novoga Saveza, spas svoga naroda. Jednom riječju, Isus je svećenik vlastite žrtve.

Isus je Sin neodvojiv od Oca, Sin Čovječji koji u sebi okuplja svekoliko čovječanstvo: On je istovremeno veliki svećenik novoga Saveza, Mesija-Kralj i Riječ Božja.

Stari zavjet je razlikovao posredovanja kralja i svećenika (vremenito i duhovno), svećenika i proroka (instituciju i događaj): to je razlikovanje potrebno za razumijevanje vrednota Objave Božje, vrednota svojstvenih Objavi. Budući da Ga Njegova transcendentnost stavlja iznad povijesnih dvoznačnosti, Isus u svojoj osobi sjedinjuje ta razna posredovanja: kao Sin On je vječna Riječ koja nadopunjuje i nadilazi proročku poruku; kao Sin Čovječji On u sebe prima svekoliko čovječanstvo, On je tom čovječanstvu Kralj, prije njega s neviđenim autoritetom i ljubavlju; kao jedincati posrednik između Boga i Njegova naroda, On je savršeni svećenik po kome se ljudi posvećuju.

(Dufour, str 1310). 18.11.2020. 14:40

PSALAM 22 (21)

Patnje i nade pravednika

 Zborovođi. Po napjevu »Košuta u zoru«.
Psalam. Davidov.
2Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?
Daleko si od ridanja moga.

3Bože moj, vičem danju, al’ ne odvraćaš;
noću vapijem i nema mi počinka.
4A ipak, ti u Svetištu prebivaš,
Nado Izraelova!
5U tebe se očevi naši uzdaše,
uzdaše se, i ti ih izbavi;

6k tebi su vikali i spašavali se,
u tebe se uzdali, i postidjeli se nisu.

7A ja, crv sam, a ne čovjek,
ruglo ljudi i naroda prezir.
8Koji me vode, podruguju se meni,
razvlače usne, mašu glavom:
9»U Jahvu se on uzda, neka ga sad izbavi,
neka ga spasi ako mu omilje!«

10Iz krila majčina ti si me izveo,
mir mi dao na grudima majke.
11Tebi sam predan iz materine utrobe,
od krila majčina ti si Bog moj.
12Ne udaljuj se od mene, blizu je nevolja,
a nikog nema da mi pomogne.

13Opkoliše me junci mnogobrojni,
bašanski bikovi okružiše mene.
14Ždrijela svoja razvaljuju na me
k’o lav koji plijen kida i riče.

15Kao voda razlih se,
sve mi se kosti rasuše;
srce mi posta poput voska,
topi se u grudima mojim.
16Grlo je moje kao crijep suho,
i moj se jezik uz nepce slijepi:
u prah smrtni bacio si mene.

17Opkolio me čopor pasa,
rulje me zločinačke okružile.
Probodoše mi ruke i noge,
18sve kosti svoje prebrojiti mogu,
a oni me gledaju i zure u me.
19Haljine moje dijele među sobom
i kocku bacaju za odjeću moju.

20Ali ti, o Jahve, daleko mi ne budi;
snago moja, pohiti mi u pomoć!
21Dušu moju istrgni maču,
iz šapa pasjih život moj.
22Spasi me iz ralja lavljih
i jadnu mi dušu od rogova bivoljih!

23A sada, braći ću svojoj naviještat’ ime tvoje,
hvalit ću te usred zbora.
24»Koji se bojite Jahve, hvalite njega!
Svi od roda Jakovljeva, slavite njega!
Svi potomci Izraelovi, njega se bojte!

25Jer nije prezreo ni zaboravio muku jadnika,
i nije sakrio lice svoje od njega;
kad ga je zazvao, on ga je čuo.«

26Zato ću te hvaliti u zboru veliku,
pred vjernicima tvojim izvršit’ zavjete.
27Siromasi će jesti i nasitit će se,
hvalit će Jahvu koji traže njega:
nek’ živi srce vaše dovijeka!

28Spomenut će se i Jahvi se vratit’
svi krajevi zemlje;
pred njim će nicê pasti
sve obitelji pogana.
29Jer Jahvino je kraljevstvo,
on je vladar pucima.

30Njemu će se jedinom klanjati svi koji snivaju u zemlji,
pred njim se sagnuti svi koji u prah silaze.
I moja će duša za njega živjeti,
31njemu će služiti potomstvo moje.
O Gospodu će se pripovijedat’ 32sljedećem koljenu,
o njegovoj pravdi naviještati narodu budućem:
»Ovo učini Jahve!«

Sin Čovječji - Gospodar gospodara

 

Evanđelja izvještavaju kako Isus sama sebe obično označuje naslovom Sina Čovječjega. Nikada se ne proziva Mesijom iako jest Mesija, ali i puno više.

Izraz „Sin Čovječji” maksimalno nas upućuje na najtranscendentalniji vid Isusove fizionomije, to ime i naslov, koji zapravo jedini ima puninu tajne i otajstva Isusa Krista, sam Isus je napominjao kao svoj naziv, bremenit značenjem kroz povijest religija i izabranoga Božjeg naroda u kojemu je sam Gospodin Bog i Stvoritelj objavio sve odgovore na pitanje božansko-ljudskih odnosa.

Hebrejski i aramejski izraz „sin čovječji” javlja se često u istom značenju kao i izraz „čovjek”, a taj naziv glasi „ben-'adam” ili „bar-'naš”. To je naziv za pripadnika čovječanstva, a ako se misli na onoga koji je otac svega plemena, on nosi naziv „sin Adamov”. Taj naziv ističe ljudsku krhkost, grešnost i smrtnost. Čovjek je pred Bogom samo dašak, a ipak ga veliki Bog obasipa svojim darovima što je čovjeku teško razumjeti dok u Gospodinu ne spozna kako se nečija veličina krije upravo u slabosti, u pažnji prema najslabijem.

U apokaliptičkoj biblijskoj literaturi susrećemo upravo taj naziv za Boga.

Apokalipsa u Dn 7 carstva su „Zvijeri” koje se dižu iz mora i lišena su svoje moći kad se pojave pred sudištem Boga koji je prikazan u liku starca. On tada dolazi na oblacima nebeskim kao Sin Čovječji, primiče se sudištu i dobiva kraljevsku vlast nad svemirom (Dn 7,13sl).

Neki tumači se pozivaju na iranski mit o iskonskom čovjeku koji se vraća kao spasitelj na svršetku vremena, ali tu se ne spominju otajstva Mesije, Kristovo božansko utjelovljenje, rođenje od Djevice Marije, muka i smrt te uskrsnuće; taj iskonski čovjek je samo pralik onoga kako bi čovjek morao izgledati i kakav je bio u početku, prije istočnoga grijeha.

U Dn 7 Sin Čovječji i Zvijer suprotstavljeni su kao božansko i sotonsko. U tumačenju koje se nadovezuje na to viđenje kraljevsku vlast preuzima puk „Svetaca Svevišnjega”; prema tome Sin Čovječji očito predstavlja upravo taj puk Svetaca Svevišnjega u njegovoj konačnoj slavi. A Zvijeri su bile slike carstava i njihovih poglavara.

Ono što se pripisuje Sinu Čovječjemu nadilazi ono što se pripisuje Mesiji, sinu Davidovu: sav ga kontekst dovodi u vezu s božanskim svijetom i ističe njegovu transcendentnost.

Kad Isusa na farizejskom suđenju veliki svećenik upita da li je On Mesija, Sin Preslavnoga, Isus odgovara neizravno, poistovjećujući se sa Sinom Čovječjim koji sjedi s desne Bogu i dolazi na oblacima nebeskim (usp. Dn 7 – Mt 26,64//). Isus je zbog te tvrdnje osuđen kao hulitelj. No, Isus zapravo odbacuje svako zemaljsko poimanje Mesije i političkoga vođe te ukazuje na svoju transcendentnost. Naslov Sina Čovječjega je pogodan da to objavi.

U poniznosti svoga skrovitog života, Isus počinje vršiti neke ovlasti Sina Čovječjega: vlast opraštanja grijeha, vlast nad subotom, navješćivanje Riječi; to očitovanje Isusova skrivenog dostojanstva najavljuje očitovanje posljednjeg dana.

U Četvrtom evanđelju Isus čak otkriva da, kada Ga „podignu”, a misli se na razapinjanje na križ, znat će da je On Bog i Gospodin, da je „Ja Jesam” koji se objavio Mojsiju.

Sveti Pavao se sjeća teme o Sinu Čovječjemu, Sinu Čovjekovu kad Isusa opisuje kao nebeskog Adama čiji će lik uzeti na sebe oni koji uskrsnu.

Kršćansko razmišljanje povezuje „sina Adamova” iz psalama, Sina Čovječjega iz apokalipsa i novog Adama kod svetog Pavla. Kao sin Adamov, Isus je dionik naše poniženosti i naše patnje. No, budući da je već i u tom času bio Sin Čovječji koji je došao s neba, pozvan da se vrati na dan suda, Njegova muka i smrt vodile su Ga u slavu Uskrsloga, Uskrsloga kao novog Adama, glave preporođenog čovječanstva.

Gospodstvo Boga koji jest „Ja Jesam” nije ograničeno na narod što ga je On izabrao i kome je On Kralj. „Ja Jesam” jest „Gospodar nad gospodarima” jer je i Bog nad bogovima.

Kao sveopći Gospodin, Bog na svakom mjestu vrši svoje gospodstvo u prilog svoga naroda. Već u Starom zavjetu se predstavlja i opisuje imenima koja izražavaju Njegovu vlast, to su imena „Melek” i „Adon”.

Melek znači Kralj: kraljevanje Boga Izraelova proteže se na svekoliko Njegovo stvorenje, dakle i na same pogane.

Adon znači Gospodar: „Ja Jesam” je Gospodar sve zemlje.

I Bog se zaziva imenom „Gospodine”; to je kraljevski oslov „Adoni” koji se obično javlja u obliku „Adonaj” (jačinska množina) ako je upućen Bogu. Ovaj oslov postaje Božje vlastito ime.

„Adonaj” se u grčkom jeziku prevodi kao Kyrios za prijevod imena „Ja Jesam”. To i jest razlog da oslov Kyrios može imati dva značenja: sad označuje Božje gospodstvo, sad opet nesaopćivo Ime jedino pravog Boga.

(iz Rječnika, Dufour, str.1161 i str.268): 18.11.2020. 11:48

Pobjedničke suze

Zašto tugom odijevaš se, pobjednice,

zašto tužiš i proplačeš bez poleta strasna

kao da bi žrtve pale radi žala tvoga?

Nebeske se sada slave obljetnice

onih dana kada zemlja čitava je bila časna

i dobila vječno mjesto sveto pokraj Boga.

I ta siva magluština što se sporo diže,

i ti dani, i ta sjećanja su kao mrena

što je nije razastrla zemlja crna

po kojoj još uvijek mnoga tajna gmiže;

i ta buduća je slava kao jesen lijena

koja broji teške dane, trn do trna.

O, dođite, dođite, svijete na tu Rijeku,

makar samo zato što su takvi interesi

dok ne svanu istina i oproštenje

bez kojih se sve sudbine sijeku!

Osnaži se, pobjednice, divno se uresi

jer ćeš proslaviti obraz i poštenje.

18.11.2020. 08:39 

Bože, čuvaj Hrvatsku

Nisam u koloni.

Nisam dostojna ni onoga lampiona na prozoru.

Mnogima je pobjeda i pobjedničko slavlje lijek za sve društveno-političke frustracije.

Ma gdje bili u Domovini Hrvatskoj, rat nas je zahvaćao iz dana u dan, iz noći u noć, iz smrti u smrt, iz nade u nadu. Frustracije su rasle jer nitko „izvana” nije pomagao, samo dragi Bog. Zatražiš pomoć i dobiješ pljusku.

„Grad, to su ljudi”, govorio je Siniša Glavašević.

U prvom redu to su žrtve, umotane u bijele haljine:

„Tako će pobjednik biti odjeven u bijele haljine i neću izbrisati imena njegova iz knjige života i priznat ću ime njegovo pred Ocem svojim i anđelima Njegovim. Tko ima uho, nek posluša što Duh govori crkvama!” Otk 3,5-6

I Vodotoranj je jedna žrtva među mnogima, simbol žrtve, pobjede i suverenosti; simbol sposobnosti opstanka u teškim vremenima, čak i simbol Domovine.

Ipak, Memorijalni centar i zeleni Križ koji se nalazi nad posljednjim zemaljskim počivalištem Vukovaraca bio bi moje mjesto na kojemu bih obilježila sjećanja da sam u koloni. A o sjećanjima ne bi bilo lijepo govoriti na današnji dan jer sjećanja nisu tako lijepa kao Križ sa svojom nebeskom puninom.

Nisam u koloni, nisam bila ni blizu žrtvenicima tijekom agresije na Domovinu. Osim u srcu, u mislima, u molitvi ili u vapajima. Bili smo okupirani, okruženi, bili smo jedno.

„Suverena Hrvatska!”, ponavljao je predsjednik Franjo Tuđman.

Naravno da je suverena, suverena po broju žrtava, po strahoti žrtava, po izobilju siromaha. Kad je znala sve to pregrmjeti, kako ne bi bila i u pobjedi jedna jedinstvena i samostalna, i kako ne bi u povijesti ostala jedna, cjelovita, jedina.

„Molitva je srušila Zid”, govori Crkva u Hrvata.

„Molitva i vapaji, žrtve i ljubav došli su do nebeskih visina. Bog nas čuva”, govorili smo tada i danas govorimo isto.

Ne idem u Kolonu sjećanja, nisam tamo ni blizu.

Evo me na drugom kraju, u gradu u kojemu sam živjela i u kojemu stanujem i živim i danas. U slobodi. U vjeri. U suverenosti.

Vi, u bijelim haljinama, svi vi koji ste kod Boga moga, velika vam hvala, hvala za sve. 17.11.2020. 09:43

 

Vrijeme pustinje

 

Religiozni smisao pustinje različito je usmjeren, već prema tome da li se misli na neko zemaljsko mjesto ili na neko razdoblje u povijesti spasenja.

Bog hoće da Njegov narod prođe kroz veliku i strašnu pustinju da bi ga uveo u zemlju kojom teče med i mlijeko. Taj prolazak kroz vrijeme pustinje blagoslovljen je prisutnošću Boga u mnogim nevoljama kao što je glad, žeđ ili bolest te različite opasnosti, kušnje i napasti.

No, ako u narodu nema vjere, pustinja postaje paklena dok za vjernoga Slugu Božjega ona jest pobjeda i zasluga za ulazak u Obećanu zemlju.

Oni koji su se tvrdokorno zatvorili u svoju nevjeru, moraju izginuti u pustinji te se može reći da je pustinja neka vrst čistilišta i pročišćenja vjere naroda Božjega.

Tko god vjeruje Bogu, može u pustinju otići bilo kada i potaknut Duhom Svetim.

Jer čovjek je uvijek nesavršen i uvijek može biti bolji i savršeniji.

U svakom slučaju, pustinjom se mora proći kao jedinim prolazom do Obećane zemlje jednako kao što se kroz smrt mora obavezno proći kao jedinim prolazom do uskrsnuća.

Pustinja predstavlja ovaj zemaljski svijet u kojemu ljudi teže za prestankom ratova i različitih nereda, ali i bježe od zloga kojega se užasavaju.

Pustinja za čovjeka pojedinca znači uređivanje njegove nesavršene ljudske naravi. Ljudska narav je ono što povezuje sve ljude i čini jedinstveno čovječanstvo, ali zbog svoje neuredne naravi to čovječanstvo pati. Samo onaj tko se pouzdaje u Boga i Njegovu pravednost i milosrđe, može djelotvorno urediti narav čovječanstva kako ne bi bilo nereda i ratova, odnosno straha od svega i svačega jer strah često navede čovjeka na nasilje kao na unaprijed smišljenu samoobranu od nasilja i zla koje se očekuje.

Vrijeme pustinje je vrijeme ovoga zemaljskoga svijeta koji se prostire na četiri osnovne strane i četiri osnovna smjera: lijevo i desno, gore i dolje. Lijevo i desno se ravna po svjetlilima na nebu, a gore i dolje se ravna po zemaljskoj vrtnji. Te četiri strane svijeta u biblijskoj simboličnoj literaturi predstavlja „broj svijeta, brojka četiri”. Četiri stotine godina Božji narod je proveo u egipatskom ropstvu kada Bog odredi Mojsija da povede narod – u pustinju, u slobodu. Budući da narod nije solidarno vjerovao Bogu svome koji ga je izbavio iz ropstva, pustinja postade strašna i teška za mnoge, čak i ubojita.

Kako bi se grijesi nesavršene i neuredne ljudske naravi uništili i prebrodili, Božji izabrani narod je morao provesti u pustinji četrdeset godina te mnogi stariji tamo ostaviše svoje kosti. Sam Mojsije, koji se trudio svojim krepostima urediti međuljudske odnose i povjerenje u Božje milosrđe, bijaše iskušan ljubi li Boga ili se više priklanja narodu u kojemu su se događale pobune i prepirke. Mojsiju je Bog dao da doživi izlazak iz pustinje, prijelaz pročišćenog naroda u Obećanu zemlju, ali sam nije tamo stigao već mu se gubi trag nakon uzlaska na brdo koje se zove Nebo odakle je pucao veličanstven pogled na tu buduću zemlju izabranog Božjega i Mojsijeva naroda.

No, narod je postao preljubnički kada se dokopao blagostanja, mnogi se počeli plodovima blagostanja klanjati kao božanstvima, zaboravljajući na Onoga koji ih je izveo i iz ropstva i iz nereda i ratova, jedinoga i njihovoga Boga u kojega su vjerovali, imali pouzdanje, a to ih je i dovelo do Zemlje blagostanja.

Morao je doći Sin Božji, koji se utjelovi po Duhu Svetom od Djevice Marije, na zemlju da bi spasio i pročistio ljudsku narav.

Isusa je Duh također odveo u pustinju u kojoj je On proveo četrdeset dana nakon što se krstio u zemaljskoj Rijeci. Isus u pustinji bijaše savršene, uredne i stabilne božanske naravi, ali upravo zbog toga što je sav bez grijeha i što je Svetac Božji, morao je proći najteže kušnje u pustinji. Isus se tamo izravno susreće sa Sotonom, onom zmijom koja je zavela Adama i Evu, s onim uzročnikom napasti pod koje podliježe čovječanstvo, s onim zmajem koji čeka da Bezgrešnoj Mariji proždre Dijete čim se rodi i to sve do sada. Pobjeda Božjega Sina nad Sotonom u pustinji znak je pobjede svih koji Isusu Kristu vjeruju jer više se ne razlikuje tko je pripadnik Božjega izabranog naroda već tko je tijelo Kristovo, odnosno Isusova, kršćanska Crkva.

Svi vjerujući u Krista putuju s Njime kroz pustinju u sakramentima Katoličke Crkve, kršćanske Crkve koji oslobađaju od ropstva grijeha i uređuju ljudsku narav do istinskoga blagostanja, sve do dana kada će proći kroz smrt sa Kristom da bi s Njime i uskrsli kao što je On uskrsnuo kada je ponio na križ sve nerede i grijehe čovječanstva, poslušan volji Boga Oca sve do smrti na križu.

Katolička Crkva odlazi u pustinju, vođena Duhom Svetim, četiri tjedna ili čak četrdeset dana prije očekivanog Blagdana u kojemu slavimo Rođenje Isusovo na zemlji. Mnogi će pripovijedati priče o Adventu i adventskom vijencu, vijencu pobjede Isusa Krista i kršćana nad zlom u kršćanskoj vjeri i sakramentima. Taj adventski vijenac nije obavezno doma imati, nije obavezno zapaliti svake nedjelje jednu svijeću više, nije obavezno postaviti samo četiri svjećice i davati im nazive ljubavi, vjere, nade i mira.

Ono što je obavezno jest pročistiti svoju narav i svoju savjest u sakramentima pomazanja i ispovijedi. Obavezno je suočiti se s ljudima i u Kristu im oprostiti, zamoliti ih oproštenje kao što se to u kršćanskom svijetu čini svaki dan jer svaki dan je kršćanima još samo jedan dan putujuće Crkve kroz pustinju.

„Glas viče: 'Pripravite Gospodinu

put kroz pustinju.

Poravnajte u stepi

stazu Bogu našemu.

Nek se povisi svaka dolina,

nek se spusti svaka gora

i brežuljak.

Što je neravno, nek se poravna,

strmine nek postanu ravni.

Otkrit će se tada Slava Gospodnja,

i svako će je tijelo vidjeti,

jer Gospodnja su usta govorila!'

(Iz 40,3-5):”

16.11.2020. 09:37

Klica vječnosti

 

„Glas nalaže: 'Viči!'

Odgovorih: 'Što da vičem?'

- 'Svako je tijelo ko trava,

ko cvijet poljski sva mu dražest.

Sahne trava, vene cvijet,

kad dah Gospodnji preko njih prođe.

Doista, narod je trava.

Sahne trava, vene cvijet,

ali riječ Boga našega ostaje

dovijeka.' (Iz 40,6-8).”

Kontemplacije o smrti, besmrtnosti, životu i uskrsnuću, odnosno o ljudskoj duši i Božjem dahu te o duhovnosti i sili Duha Svetoga prema Svetome pismu i iz Rječnika biblijske teologije.

Klica vječnosti na zemlji krhka je poput nerođena djeteta.

Klica vječnosti koja postoji u svakom čovjeku lako se može zatrti grijesima i veoma se postepeno, i uz mnogo njege, može razvijati poput zrna gorušice koje izraste u ogromno stablo kako bi ga zauzele i gnijezdile se u njemu ptice nebeske, a to je vrhunac ljudskoga postojanja i života u Gospodinu.

Riječ „duh” u svim klasičnim i biblijskim jezicima može poprimiti različita značenja.

Između vinskog duha („špirita”) i čovjekova duha, između „uliti duh” i „živjeti po Duhu” ima mnogo razlike, ali i stvarnih sličnosti.

Duh je u hebrejskom „ruah” što znači „dah” i to ponajprije dah vjetra. U vjetru ima nešto tajnovito.

Vjetru je sličan dah što se udiše.

I dah, i vjetar dolaze od Boga, a na času čovjekove smrti, njegov se dah vraća Bogu.

Dah od čovjekove puti i tijela čini dušu živu. Svi doživljaji i raspoloženja odražavaju se u ljudskom dahu i disanju.

Dakle, riječ „ruah” je izraz za ljudsku svijest, za duh. Predati svoj duh u Božje ruke znači ispustiti svoj posljednji dah i vratiti Bogu samo svoje biće.

Duša je oznaka za čitava čovjeka, živa čovjeka, ona je znak života, ali mu nije izvor. U kršćanskom poimanju duh i duša se razlikuju u srži ljudskog bića i te razlike omogućuju da se govori o „duševnima bez duha (Jd 19)” ili da se u „duševnima” vide vjernici koji su iz duhovnog, „pneumatskog” stanja u koje ih je privelo krštenje, pali natrag u „zemaljsko” (1 Kor 2,14; 15,44; Jak 3,15). Za duh se nikada ne kaže da umire već da se vraća Bogu, a duša, naprotiv, može umrijeti (Ez 13,19), biti predana smrti, upravo kao i suhe kosti (Ez 37,1-14) ili tijelo (Ps 63,2; 16,9-10), jer mrtvi obitavaju mjesto Tišine (Ps 94,17; 115,17). Ukratko 'nje više nema' (Job 7,8.21; Ps 39,14).

„Zar prijestupa moga ne možeš podnijeti

i ne možeš prijeći preko krivnje moje?

Jer, malo će proći i u prah ću leći,

Ti ćeš me, Bože, tražiti, ali me biti neće (Job 7,21).”

No, kad ljudska duša siđe u dubine Podzemlja, Božje će svemogućstvo dati te će odanle ponovno ustati (2 Mak 7,9.14.23.) i opet oživjeti kosti rasijane: kršćanska i biblijska vjera je u to sigurna, u smrt i uskrsnuće tijela i duše.

Uskrsnuće je djelo Duha života, a nije neka imanentna sila ili besmrtnost. Čovjek će opet postati živa duša i duhovno tijelo: on će sav uskrsnuti (Post 2,7 i 1 Kor 15,45).

Samo onaj tko jede Tijelo Kristovo i pije Krv Kristovu neće umrijeti nikada, ima život vječni (Iv 6,53-56).

Život je nešto sveto.

Svaki život dolazi od Boga, ali čovjekov dah dolazi od Boga na sasvim poseban način: da bi čovjeka učinio živom dušom, Bog mu je u nosnice udahnuo životni dah koji opet uzima na času smrti. Stoga Bog uzima u zaštitu čovjekov život i zabranjuje ubojstvo, ma bilo to i ubojstvo ubojice Kajina.

Čak i u životu životinje ima nešto sveto; čovjek se može hraniti njenim mesom pod uvjetom da se iz njega istoči sva krv jer je život živoga bića u krvi (Lev 17,11), u tom sijelu žive duše koja diše (Post 9,4), a upravo po toj krvi čovjek stupa u dodir s Bogom u žrtvama, a Bog je tri puta svet.

Oni koji su očišćeni od svoga grijeha su preobraženi, sveti , obijeljeni su u krvi Janjetovoj i tako imaju dio u slavnom Božjem biću (Otk 7,9-14).

Ako je život najdragocjenije čovjekovo dobro, onda spasiti dušu znači spasiti sama sebe: na kraju duša označava osobu.

S tom puninom smisla mogu neki obrasci opet naći prvotnu snagu: duše se moraju posvetiti (1 Pt 1,22), a Isus obećava dušama pokoj ako uzmu na sebe jaram Kristov jer breme je Isusovo lako (Mt 11,29).

Te su duše bića od mesa, ali u njih je položeno sjeme života, klica vječnosti, a to je u ljudskom duhu jer Bog je vječnost, jer Bog je Duh.

Bitne su razlike između vjetra ili daha i Duha Svetoga ili ljudskoga duha i duhovnosti.

Duh se Božji ne može odvojiti od Oca i Sina; On se objavljuje s njima u Isusu Kristu, ali ima i vlastitu osobnost. Duh nema lica, pa čak ni imena pogodnog da izazove predodžbu ljudskog lika. Njegovo ime je opća imenica. On uvijek djeluje preko nekog drugog kojega obuzima i preobražava. Njegovo djelovanje polazi iznutra, a iznutra Ga i spoznajemo. Gospodin Bog je Duh.

U Starom zavjetu djelovanje Duha ima mesijanski pravac spasenja, proročki pravac riječi i svjedočanstva te žrtveni pravac služenja i posvećivanja. Duh Božji podiže, potiče, pokreće, daje snagu te čini sve božanske aktivnosti prije Krista, čak i kada proroci kažu da im je došla riječ Gospodnja. Pomazanje od Boga dobiva se Božjim Duhom.

Proroke vrhovna sila primorava da govore. Riječ Božja koju proroci govore ima svoju cijenu. Kod Ilije naročito ocrtava se veza između riječi Božje i Božjega Duha. Božji Duh daje pristup do smisla i tajne svoga djelovanja. Kod Isusa Mesije je Duh Sveti posvetitelj.

Ivan Krstitelj s Mesijom očekuje i Duha koji će krštavati ognjem.

Na Isusovom krštenju Duh, koji je udružen i s vodom, i s vjetrom, u viđenju neba koje se otvara pojavljuje se u liku pitome ptice, kao golub.

Isus dobiva krštenje u Duhu. Otac govori Sinu u Duhu Svetome, u tom ljubavnom kanalu kroz koji se stvari događaju i riječi razumiju. Duha čin je susret, prema Isusu kao prema ljubljenome Sinu, a prema Bogu Ocu kao posvećenje Krista, prvine žrtve Sina ljubimca.

Isus je začet Duhom Svetim.

U Isusu Duh ne izaziva pojavu nove osobnosti; Duh od prvog trenutka u Isusu prebiva i čini da postoji; već u majčinu krilu Duh čini Isusa Sinom Božjim. Duh djeluje u Isusu od prvog početka, to je više od obične posvete. Isus, bez ikakva obreda, bez upletanja nekog čovjeka, već samim djelovanjem Duha u Mariji nije više tek posvećen Bogu nego „svet” samim svojim bićem (Lk 1,35).

Isus svim svojim ponašanjem pokazuje da u Njemu djeluje Duh u kojemu Isus staje pred đavla i izbavljuje njegove žrtve, donosi siromasima radosnu vijest i riječ Božju. U Duhu Isus ima pristup k Ocu. Isusova čudesa, snaga i istina Njegove riječi, Njegova neposredna prisnost s Bogom – sve je to dokaz da je na Isusu Duh i da je Isus u isti mah spasonosni Mesija, očekivani prorok i ljubljeni Sluga.

U Isusu su očitovanja Duha nešto trajno; Isus ne prima riječ Božju kao proroci već u svemu što kaže Isus izražava tu riječ Boga. Isus ne čeka trenutak da učini čudo već čudo kod Isusa nastaje kao što u nas nastaje najobičnije djelo. Isus ne mora čekati da Mu Bog nešto povjeri već uvijek živi pred Bogom u posvemašnjoj providnosti. Nikada nitko nije posjedovao Duha kao Isus, „preko svake mjere” (Iv 3,34).

U Isusu nema traga prisile, onoga što nama znači nadahnuće. Duh je uvijek s Isusom kao što je i Otac uvijek s Njim. Isus je u Duhu kod kuće, Duh Isusu pripada jer je Isusov vlastiti Duh.

Isus obećava Duha. Da bi se Duh izlio i postao raspoznatljiv, potrebno je da Isus ode. Tada će se razaznati što je Duh i spoznati da Duh dolazi od Isusa. Duh će biti svakog dana s učenicima jer će oni biti neprekidno pod teretom progona, neprijateljstava i prijetnje. Duh će učenicima biti Branitelj umjesto Isusa i govorit će uvijek o Isusu od kojega se ne može odijeliti i kojega će Duh proslaviti. Učenici će razumjeti Gospodinove riječi, udijelit će im snagu da u imenu Isusovu stupe pred svijet, da otkriju smisao Isusove smrti i da svjedoče o Božanskoj tajni koja se zbila u tom događaju što je za mnoge sablazan: osuda grijeha, poraz Sotonin, pobjeda Božje pravednosti (Iv 16,8-11).

Isus raspolaže Duhom i udjeljuje Crkvi dar svoga Duha.

Kad Isus umire i predaje svoj Duh Bogu, On Duha u isti mah prosljeđuje svojoj Crkvi (Iv 19,30). Do Isusove smrti izgledalo je kao da je Duh zatvoren u naravne granice Njegove ljudske osobnosti i njezina djelokruga. Sada, kad je Sin Čovječji uzvišen da bi stao s desne Oca u slavi, Isus okuplja spašeno čovječanstvo i izljeva na nj Duha.

Kao novo stvorenje, Crkva se može roditi samo od Duha u kojemu je izvorište svega što se događa u Bogu (Iv 3,5sl.). Djela su apostolska kao neko evanđelje Duha.

U njima djelovanje Duha čini čudesa i neobična djela: nadahnuti su zanosom obuzeti, bolesnici i opsjednuti izbavljeni, junačka neustrašivost učenika. Na drugoj strani znakovi konačnog spasenja svjedoče da je obraćenje moguće, da su grijesi oprošteni, da je došao čas kada u Crkvi Bog izljeva svoga Duha.

Taj je Duh Isusov Duh: On čini da se ponavljaju Isusovi čini, da se propovijeda Isusova riječ, da se ponovno govori Isusova molitva, da se u lomljenju kruha trajno nastavlja Isusovo zahvaljivanje; Isusov Duh podržava jedinstvo među braćom, jedinstvo koje je okupljalo učenike oko Isusa. Učenici sami od sebe slijede stope Isusove jer su primili Isusovog Duha (Dj 13,52).

Duh Sveti je snaga koja Crkvu što se tek rađa pronosi sve do kraja zemlje; Duh prati i vodi djelatnost apostola, njihovim odlukama pridaje svoju vlast. Riječ Božja raste i sve se više širi, a Duh je nutarnje vrelo ovog poleta u radosti. 15.11.2020. 01:40

„Bratska ljubav

Pošto ste pokoravanjem istini očistili svoje duše da postignete bratsku ljubav, čistim srcem ljubite žarko jedan drugoga, jer ste ponovno rođeni, ne iz raspadljiva, nego iz neraspadljiva sjemena: riječju živoga i vječnog Boga. Svaki je, naime, čovjek kao trava, sva njegova slava kao cvijet od trave: trava se osuši i cvijet joj otpadne, a riječ Gospodnja zauvijek ostaje! A to je ta riječ koja vam je naviještena kao Radosna vijest. (1 Pt 1,22-25).”

Jaganjac - Kralj kraljeva

 

Uskrsli je Krist ušao u svoje kraljevstvo.

Ali On mora najprije dati da Njegovi svjedoci shvate narav tog mesijanskog kraljevstva koje se razlikuje od onoga što Židovi očekuju: ne radi se više o tome da On uspostavi kraljevsko dostojanstvo u korist Izraela; Njegovo će se kraljevanje uspostavljati navješćivanjem Njegova evanđelja.

Kralj On ipak jest; takvim Ga obznanjuje kršćansko propovijedanje koje na Nj primjenjuje proročka Pisma: On je Kralj pravde iz Ps 45,7 (Heb 1,8); Kralj svećenik iz Ps 110,4 (Heb 7,1). On je to na otajstven način bio već u početku svog zemaljskog života, kako to naglašavaju evanđelisti kad pripovijedaju Njegovo djetinjstvo.

Njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta i njega u tom svijetu ne predstavlja nikakva ljudska monarhija na koju bi Isus bio prenio svoje ovlasti; Njegovo kraljevstvo nikako ne ugrožava vlast zemaljskih kraljeva.

Kršćani postaju Njegovim podanicima kad ih Bog istrgne iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo svoga Sina u kome imaju otkupljenje (Kol 1,13). A to im ne priječi da se podlože kraljevima ovoga svijeta i da ih časte pa bili ti kraljevi i pogani: dostatno je da oni kao pohranitelji vlasti ne suprotstavljaju vlast koja im je dana Isusovoj duhovnoj vlasti.

Nesreća je u tome što oni ponekad ustaju protiv Isusove duhovne vlasti i tako se ostvaruje proročanstvo Ps 2,2:

„Mesijanska drama

Zašto se bune narodi,

zašto puci ludosti snuju?

Ustaju kraljevi zemaljski,

knezovi se rote protiv Gospodina

i Pomazanika Njegova:

'Skršimo okove njihove

i jaram njihov zbacimo!'.”

To se već dogodilo u vrijeme Muke, a biva t6ako i kroz cijelu povijest kad kraljevi zemlje provode blud s Babilonom (Otk 17,12) i puštaju da im on kraljuje (Otk 17,18), postajući u isti mah dionicima sotonskoga kraljevstva Zvijeri (Otk 17,12): tada se oni, opijeni vlašću, bacaju progonstvom na Crkvu i njezinu djecu, kao i sam Babilon koji se opija krvlju Isusovih svjedoka (mučenika; Otk 17,6).

U simboličnoj slici posljednjih vremena što je ocrtava Otkrivenje konačni će, dakle, preokret započeti pohodom svih kraljeva protiv Janjeta: predavši svoju vlast Zvijeri (Otk 17,13), oni se sabiru u očekivanju velikog Dana (Otk 16,14), ali Janje će ih pobijediti (usp. Otk 19,18sl.) jer je Ono Gospodar gospodara i Kralj kraljeva (Otk 17,14; 19,1sl.; usp 1,5). Njegova će Paruzija značiti silovito očitovanje Njegova kraljevskog dostojanstva, a ujedno i Božjeg kraljevanja. Prema Izaijinu proročanstvu (Iz 11,4) Kralj – Sin Davidov uništit će tada Antikrista sjajem svoga dolaska (2 Sol 2,9). On će zatim vratiti kraljevsku vlast Ocu je, prema tekstu Ps 110,1 On ima kraljevati dok ne podloži svoje neprijatelje pod svoje noge.

Po isteku eshatološkog rata koji će On voditi kao Božja Riječ, Krist će – kaže Ps 2,9 – vladati nad svojim neprijateljima palicom gvozdenom (Otk 19,15sl.). Tada će, kao udionici Njegova kraljevanja, svi mučenici, obezglavljeni zato što su odbili da se klanjaju Zvijeri, uskrsnuti i zavladati zajedno s Njime i s Bogom (Otk 20,4sl.). Tako će oni, prema obećanju u Dn 7,22.27, sudjelovati u vječnom kraljevanju Sina Čovječjega.

Nije li to sam Isus obećao Dvanaestorici na Posljednjoj večeri: „Zato ja vama dajem kraljevsku čast kao što ju je Otac moj meni dao, da jedete i pijete za mojim stolom u mome kraljevstvu te da sjedite na prijestoljima i sudite dvanaest Izraelovih plemena (Lk22,29sl; usp. Otk 7,4-8.15)?

Iz Rječnika biblijske teologije, Dufour, str. 438. 14.11.2020. 13:16