Revolucija koju Isus donosi jest revolucija bezgranične ljubavi u svijetu sebičnosti i sile.
Tko je, dakle, bio taj Isus iz Nazareta?
Jedni Ga shvaćaju kao mesijanskog donositelja spasenja, drugi Ga osuđuju kao bogohulitelja i lažnog proroka ili kao buntovnika. Herod Ga izruguje kao luđaka, a Njegovi bliži rođaci drže da je izvan sebe. U narodu, čini se da su se o Njemu pronosile najrazličitije glasine. Govorilo se da je On Ivan Krstitelj koji je ustao od mrtvih, Ilija, očekivani eshatološki prorok. Kasnija povijest nastavila je s nizom takvih i drugih sudova. Galerija slika Isusova života bogata je i vrlo raznolika; ona se i danas još nastavlja prema mogućnostima. Isus, ćudoredni propovjednik, humanist, socijalni obnovitelj i revolucionar, zanesenjak, superstar, nekonformist, slobodnjak. Međutim, većinom je to bio duh samih autora preslikan na Isusa. Jer sve ove značajke otkrivaju uvijek samo pojedinačni kut promatranja, ali nikada cijeli fenomen Isusa iz Nazareta. Isusa nije moguće na površan način modernizirati. On je Židov koji živi u svijetu Staroga zavjeta i tamo ima svoje duhovne korijene. U biti Isus nadmašuje svaku unaprijed zadanu shemu; On je čovjek koji nadilazi sve sheme.
Isus se razlikuje od Ivana Krstitelja. On ne živi asketski, povučeno, niti bježi iz svijeta. Ne odvaja se i ne povlači u samostan kao ljudi Qumranske sljedbe. Ide k ljudima i živi među njima. Na izvjestan način može se reći da je otvoren prema svijetu. Za Nj je svijet Božje dobro stvorenje čija su dobra Božji darovi za čovjeka. On ne odbija ni poziv na gozbe bogatih, niti potporu pobožnih žena. Ali nije „liberal” kao saduceji. Ne misli da svojim religioznim dužnostima može udovoljiti pravovjernom korektnošću i izvršavanjem određenih kultnih i obrednih čina. Volja Božja potpuno Ga ispunja. Iz mnogih Njegovih riječi progovara bezuvjetni zahtjev i krajnja ozbiljnost. Njemu je sve važno. Njegovo „sve napustiti” tjera Ga da raskine sa svojom obitelji i ostane u ovom svijetu beskućnik. Pa ipak nije revnosnik i fanatik; Njegova ozbiljnost nikada nije pretjerana ozbiljnost. Razlikuje se i od farizeja. Nije pobožan u prosječnom značenju riječi. Ne uči ljude ni religioznoj tehnici, niti moralnoj kazuistici. Boga naziva „svojim Ocem” čija ljubav nadilazi sve sheme i istodobno oslobađa za smirenu bezbrižnost.
Ljubav Božja potpuno Ga usredotočuje na druge. Ništa ne želi činiti za sebe, a sve za Boga i za druge. Među svojim učenicima On je kao služitelj koji ne odbija ni najniže podložničko služenje. Nije došao da Mu služe nego da On služi. Ne spada u krugove koji imaju vlast i privilegije jer i sam potječe iz nižih slojeva te ima srca za svagdašnju nevolju i muku malih ljudi. U odnosu na antičko shvaćanje iskazuje izvanredno poštovanje prema ženama. Siromaštvo i bolest nisu za Njega Božja kazna; naprotiv, upravo siromasima i bolesnima upravljena je Božja ljubav. Traži izgubljene. Već tada je bilo vrlo upadljivo da se družio s grešnicima i ljudima na rubu društva, obredno nečistima i odbačenima, i s njima blagovao. Međutim, to Mu nije razlog mržnje i zavisti prema bogatima. I s izrabljivačima, carinicima, ima dobre odnose; ponekog od njih pozvao je čak u krug svojih najbližih učenika. Krilatice o klasnoj borbi zaista se ne mogu pozivati na Isusa. Njegova borba nije upravljena protiv političkih vlasti nego protiv demonskih sila zla. Ne vodi gerilski rat, niti organizira agrarnu reformu. Čak i ne ozdravlja sve bolesne odreda. Isus nema programa. U Njegovu nastupu nema planskog i organiziranog. On vrši volju Božju kako je u datom času spoznaje. Sve ostalo prepušta u djetinjoj bezbrižnosti Bogu, svome Ocu. U molitvi Ocu ima svoje najdublje uporište. Njegovo služenje drugima u biti služi za to da ljudi spoznaju Božju dobrotu i slave Boga. Tako On nije samo čovjek za druge nego isto tako čovjek od Boga i za Boga.
U svom izvanjskom nastupu Isus pokazuje izvjesnu sličnost s pismoznancima. Naučava kao Učitelj i oko sebe ima krug učenika; raspravlja o tumačenju z7akona i ljudi Mu se obraćaju u pravnim odlukama. Ali za pismoznanca nedostaje Mu osnovna pretpostavka: teološki nauk i završno ređenje. Isus nije teolog sa završenim stručnim studijem. Kad Ga nazivaju Učiteljem, onda to nije teološki naslov kao naš „gospodine doktore” nego općenito učtivo oslovljavanje kao naš „gospodine”. Narod je očigledno vrlo brzo osjetio razliku između Isusa te teologa i zakonoznanaca. Isus naučava kao Onaj koji ima punomoć. Stoga Ga se može najprikladnije opisati kao Proroka. Tako je u narodu glasio sud o Njemu. I Njegovi učenici smatraju Ga Prorokom. Sam Isus svrstao se u red proroka. Bio je optužen i osuđen kao krivi prorok. Međutim, ako je prema Isus već Ivan Krstitelj više od proroka pa ipak je najmanji u kraljevstvu Božjem veći od njega, tko je onda Ovaj koji se tako suvereno stavlja i iznad Krstitelja? Očito i naslov Proroka nije dostatan da primjereno opiše fenomen Isusa iz Nazareta. Njegov zahtjev može se u biti izraziti samo stupnjevitim izričajima: „više od Jone”, „više od Salomona” (Mt 12,41 s).
Ovo „više” ima eshatološki prizvuk. Isus nije samo jedan u nizu proroka nego eshatološki, posljednji, konačni Prorok koji nadmašuje sve dosadašnje. On donosi konačnu riječ i konačnu volju Božju. Prema ondašnjem židovskom shvaćanju Duh Božji bio se nakon vremena proroka ugasio. U predodžbi o ugašenom Duhu dolazi do izražaja spoznaja o Božjoj odsutnosti. Bog šuti. Još se samo čuje „jeka Njegova glasa” (bat-kol). Duh se opet očekuje istom u posljednje vrijeme. Ako Isusa smatraju karizmatikom i prorokom posljednjeg vremena, onda to znači da je došao taj čas. Završava vrijeme nevolje i Božje odsutnosti, Bog prekida svoju šutnju i opet Ga možemo čuti. Snažno djeluje u svom narodu. Počinje vrijeme milosti. Međutim, taj početak je istodobno bio krajnje neobičan, posve drugačiji od predodžbi suvremenika. Nekolicina neobrazovanih, krajnje sumnjivih ljudi, zar da to bude kraj svijeta? Pored toga, Isus je nastup za jednog pobožnog Židova bio vrlo sablažnjiv. Je li mogao biti pravi prorok Onaj koji je kršio zakon i družio se s grešnicima? Je li to bio način kako Bog govori i djeluje? Isusu su tako predbacivali da ima zlog duha. Od početka su se oko Njega sukobljavala mišljenja. Prisiljavao je na odluku. U toj odluci radi se o temeljima židovstva i Staroga zavjeta. U Isusu čovjek u biti ima posla s Bogom. Na Njemu se konačno odlučuje tko je Bog.
Isus nadilazi sve sheme. Da bismo Ga razumjeli, nisu dovoljne ni antičke, ni moderne pa niti starozavjetne kategorije. On je baš posve jedinstven fenomen; jest i ostaje tajna. On sam ne čini puno da tu tajnu otkrije. Nije Mu uopće stalo do Njega samoga. Stalo Mu je jedino i isključivo do Božjeg dolazećeg kraljevstva u ljubavi. Stalo Mu je do Boga i ljudi, do Božje povijesti s ljudima. To je Njegova stvar. Samo ako se o njoj raspitamo, približit ćemo se i tajni Njegove osobe. Jedino teološka perspektiva može udovoljiti Isusovoj osobi i stvari (Walter Kasper: „Isus Krist”, str. 77sl.). 13.11.2020. 18:20
