„Nakon toga, kako je Isus znao da je sve dovršeno, da bi se ispunilo Pismo, reče: 'Žedan sam' (Iv 19,28).”
Tražim najmanje što Ti mogu dati jer bolujem, jer starim, jer nestaje moć.
Jer Ti želim biti vjerna u najmanjem; jer Te u velikim djelima slijediti nikada nisam stigla; jer mi sitnice život znače;
jer se svetost uči korak po korak, milimetar po milimetar; slovo po slovo;
jer nemam takva uzora pa tako nisam u opasnosti od idolatrije ili od umišljenosti; svi su nam uzori neki velikani iako znamo da su čuvali ono najmanje i najslabije u sebi, ono najkrhkije; nikoga ne štujemo zato što je bio i ostao neznatan i nepoznat;
jer biti mali svetac je najvelebniji osjećaj za moje umorne godine; jer si me postavio u takve okolnosti, jer si me ograničio, jer još ne vidim niti jednu drugu ostvarivu mogućnost;
biti malen, neznatan, krhak, osjetljiv, umoran znači za mene potragu za nečim u Tebi što je točno po mjeri moje malenosti; nataložene vremenite posljedice različitih lakih grijeha i izdržavanje uzastopnih i upornih malih progona koji donose starenje i odumiranje prirodnoga života znače za mene raširiti malo krilca duhovnoga.
Biti kršćanin oduvijek je značilo biti kulturan, kultiviran, a ne divljak jer divlji život vodi u grubosti; biti kršćanin znači za mene ostati normalan i nakon najrazličitijih iskustava u ne tako kratkom životu; biti kršćanin znači biti uravnotežen, harmoničan sa svime, s okolinom, s ljudima, s prirodom, sa samim sobom, a prvenstveno s Tobom, Isuse moj, moj Gospodine na križu, moj Gospodine nježni i osjetljiv na svaku nevolju.
Za Tebe je smrt bila grozna i najgrublja na svijetu, za Tebe je krštenje na rijeci Jordan bilo najveća i najpolaganija muka na svijetu tada, kad si ponio tu grešnu rijeku na svojim ramenima, kada si posvetio vodu kojom su se ljudi ispirali i napajali pa sve do kraja Tvoga, Tvojega razapinjanja na drvo. Od samoga početka Tvoga aktivnijega božanskoga djelovanja na svijetu Ti si korak po korak patio i nosio svu muku, sve veću i veću, na sebi: pustinja i post, kušnje u pustinji, dolazak u sinagogu proglasiti Godinu milosti Božje pa pretrpjeti odbacivanje onih koji su Te morali čuti, prepoznati prvi; sve veća ljudska znatiželja, potreba za čudima i senzacijama; sve više ispitivanja i postavljanja zamki i razne klopke ljudske u koje su Te nastojali uhvatiti; nerazumijevanje Petra i apostola, progoni onih koji su vodili narod; beskonačno propovijedanje i tumačenje, uporno tumačenje božanskih stvari u prispodobama pred ljudima u grijesima, pred ljudima koji nisu mogli razumjeti ništa, kakva nemoć u Tvome srcu, zaljubljenom u čovjeka!
Kakvo strpljenje u malenosti! Istrpio si posljednje svoje dane na zemlji u optužbama, bičevanju, krunjenju trnjem, pod teškim križem se uspinjao na Kalvariju, dao se razapeti i, čekajući čovjeka, ostao žedan. Tvoje tijelo bilo je žedno, Tvoja duša je žeđala, Tvoj Duh je zavapio i Tvoje nježno srce žeđalo je milosrđe ljudsko, vjeru i povjerenje čovjeka, dobrotu i razumijevanje. Nisi se htio proglasiti Gospodarom, želio si biti čovjek kao svaki drugi, želio si da u Tebi pronađu susjeda, prijatelja, brata; govorio si o zemaljskim stvarima jer si znao da neće razumjeti božanske stvari; govorio si i činio božanske stvari jer si znao da će ta čudesa upamtiti i zapisati.
Želio si biti malen i bio si najmanji na zemlji. Želio si da Ti pomognu u sitnicama, da Ti ponude nešto s lakoćom kako ne bi ni primijetili da su se nečega odrekli, tražio si nešto neznatno kao što je neznatno zrno gorušice; barem jedan pokret, jednu spontanu reakciju u ljubavi i naklonosti prema Tebi, prema drugima, prema životu. Čak si morao pitati ljude jesu li potrebiti spasenja, žele li progledati, žele li zdravlje jer čak niti jasne zahtjeve i molbe za ljubavlju Tvojom nitko nije znao izreći. Čitao si misli nesretnih ljudi, pogađao njihove nevolje i potrebe kako bi uvidjeli da su željni Tebe, Boga i da su nesretni jer nemaju čovjeka, druge ljude, sami sebe.
Ljudi kažu: „Samo da je zdravlja”, „Kada bih doživio ljubav”, „Kada bih bio sretan”, „Da sam barem malo bogatiji”, „Kada bih dobio zgoditak u igri”, a ne znaju da imaju sve što im je potrebno, život, ali da ga ne konzumiraju. Pojasnio si kako se istjeruju zlodusi. Naučio si nas moliti Boga. Probudio si u nama čežnju za ljubavlju i naučio nas da se ljubavlju dobiva ljubav, da se vjerom dobiva povjerenje, da se na dobra djela odgovara dobrotom i zahvalnošću, da su blaženi oni koji zaboravljaju na sebe radi sreće drugih, mirotvorci: „Sinovima Božjim će se zvati”, obećao si. Ali za mirotvorstvo je potrebna nesebičnost.
Nama nije stalo do stradalnika koji su daleko, nama je stalo da ne poginemo mi i naši dragi. Mi smo zabrinuti za sebe i svoje i tu brigu cijenimo iznad svega, takvu zabrinutost svi razumiju.
Divljaci, pogani, to smo mi, slavimo poganske svečanosti, doživljavamo milosrđe Tvoje na poganski način, samo prirodno i naravno, to jest grešno, i ne vidimo što je nadnaravno – život. A to si Ti.
19.04.2019. 00:18