Molitva za mudrost kralja Salomona

"Molitva za mudrost

Bože otaca naših i Gospode milosrđa,

ti koji si riječju svojom stvorio svemir 

i koji si sazdao čovjeka mudrošću svojom 

da vlada nad stvorovima tvojim

i da svijetom upravlja u svetosti i pravednosti

i da sud sudi dušom pravičnom:

daj mi mudrost, prisjednicu tvoga prijestolja

i ne odbaci me između djece svoje.

Jer sam sluga tvoj, sin sluškinje tvoje,

čovjek slab i malovjek,

nesposoban shvatiti pravdu i zakone.

Jer ako bi tko od sinova ljudskih bio i savršen,

ali bez mudrosti koja od tebe dolazi,

opet ne bi ničemu vrijedio.

Ti si me izabrao za kralja svome narodu 

i za suca sinovima i kćerima svojim.

Odredio si mi da sagradim na svetoj gori tvojoj

i žrtvenik u gradu boravišta tvojeg,

u liku svetoga šatora

koji si odiskona bio spremio.

S tobom je mudrost koja zna djela tvoja,

koja je bila nazočna kad si stvarao svijet;

ona zna što je milo tvojim očima 

i što je pravo po tvojim zapovijedima.

Pošalji je s nebesa svetih 

i otpravi je od svoga slavnog prijestolja,

da uza me bude i potrudi se sa mnom 

i da spoznam što je tebi milo.

Jer ona sve zna i razumije,

ona će me razborito voditi u pothvatima mojim 

i štititi svojom moći.

Tad će ti djela moja biti ugodna,

i ja ću pravedno upravljati pukom tvojim

i bit ću dostojan prijestolja oca svoga.

Jer tko može spoznati Božju namisao 

i tko će se domisliti što hoće Gospod?

Plašljive su misli smrtnika 

i nestalne su naše namisli.

Jer propadljivo tijelo tlači dušu 

i ovaj zemljani šator pritiskuje um bremenit mislima.

Mi jedva nagađamo što je na zemlji 

i s mukom spoznajemo i ono što je u našim rukama:

a što je na nebu, tko će istražiti?

Tko bi doznao tvoju volju

da ti nisi dao mudrosti 

i da s visine nisi poslao duha svoga svetoga.

Samo tako su se poravnale staze ljudima na zemlji

i samo su tako naučili ljudi što je tebi milo

i spasili se tvojom mudrošću."

Mudr 9

 

Veličaj, dušo moja, Gospodina

Ono što je ljudima najznačajnije u životu,

ono što im je najveća tajna,

ono za čime žale na samrti,

to im je za života uglavnom dosadno i tako strano, nerazumljivo.

Radi se o ljudskoj duši, o životu duše. Ona živi sve što čovjek proživljava, ali čovjek umire i nada se da mu je duša besmrtna.

Kako to spojiti?

Kako može biti besmrtno ono sve što predstavlja čovjeka i njegov život, smrtni život.

E, pa čovjek nekako vjeruje da je duša ipak nešto drugo u čovjeku, nešto što izgleda kao božanski promatrač ljudskih života, nešto što neće umrijeti nikada, nešto što se događa za života na zemlji i proživljava se, ali i mnoge stvari zadrži za sebe.

Kao da duša čovjeka ima neki svoj poseban život u čovjeku, mada ljudi često govore o životu svoje duše, to jest o svojim emocijama uglavnom, a puno manje ili nikako dušu ne povezuju s onim što ljudi, duboko u svojoj nutrini, zaista misle. Na primjer, čovjek često pjeva kako ga duša boli, ali rijetko pjeva ili govori „moja duša zna, moja duša misli” i slično.

A duša, to je čovjek, to je tijelo čovjekovo, i duhovnost ljudska.

Duša pada kad čovjek padne, duša boli kada čovjeka nešto boli, duša se uspinje kada čovjek ustaje, duša se nadahnjuje i dobiva inspiraciju kada čovjek pjeva.

Ako čovjek misli da će umrijeti, duša tuguje i propada.

A kada duša propada, propada čitav čovjek.

No, ljudima je jako teško shvatiti da je ono što im govori duša istina čitavoga čovjeka i cijeloga njegova života.

I duša umire.

O tome je nekako najteže promišljati, ali nije tako teško shvatiti da je ljudska duša mrtva kada čovjek hlepi za bogatstvom i krade, a uzgred i puno laže, bludi, vrijeđa, psuje i ubija.

Teže je shvatiti da se duša može oporaviti od smrti već u ovome vremenitom i zemaljskom životu; čovjek shvati na samrti, ili puno prije toga, kako to duša živi istinu života, najdublje ljudske misli bave se u duši uglavnom dobrotom, istinom, ljepotom i čežnjom za nebeskim dobrima, a ta dobra su nebeska zato što ljudi ne vjeruju da na zemlji ima takvih stvari za kojima ljudi čeznu i radi kojih bi se bili spremni promijeniti kako bi živjeli duševno, kako bi preživjeli smrt.

„Samo je u Bogu mir, dušo moja,
samo je u njemu spasenje.”

Ps 62,2

„Samo je u Bogu mir, dušo moja,

samo je u njemu nada moja.”

Ps 62,6

„Blagoslivljajte Gospodina, sva djela njegova,
na svakome mjestu vlasti njegove:
blagoslivljaj Gospodina, dušo moja!”

Ps 103,22

„Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja;

Gospodine, Bože moj, silno si velik!”

Ps 104,1

„Nek’ zločinci sa zemlje nestanu
i bezbožnika nek’ više ne bude!
Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja! Aleluja!”

Ps 104,35

„Dušom svojom žudim tebe noću

i duhom svojim u sebi te tražim.

Jer kad se na zemlji pojave tvoji sudovi,

uče se pravdi stanovnici kruga zemaljskoga.”

Iz 26,9

 

Sveto ognjište

 

Svijetla zvijezda svratila je u moj kraj,

mojim noćima postala je gost,

domaćinstvu mome jasan znak

da sva Božja djeca stići će u raj,

da će ona biti do ta raja most,

da će ona raspršiti svijetu mrak.

To je kraljica i majka sviju svetih,

ukućana nadahnutih Božjim Duhom

koji čine građevinu – sveto zdanje,

sastavljeno od srdaca vjernih, svijetlih

što su oduvijek se hranili tim kruhom

koji daje mudrost i nebesko znanje.

Ona daruje mi duše, patrijarhe,

grešne glave da im mudrosti udijeli

da bih mogla i ja, tako tvrde šije,

postati obitelj spasonosne Božje arke,

da bih spoznala to sve što Bog moj želi

jer za volju Krista moje srce bije.

28.08.2020. 05:48

Baština

Zaglušujuća tišina srca moga,

samo tutanj koraka u glavi,

pusta zemlja, sve oblačno.

Ostavi mi blago, Majku, Boga,

dušu da se nikada ne javi,

ruke da poprate nebo mračno.

Na dan obraćenja uspomenu,

stupove od hrama, dima,

jednu klupu praznu, pustu;

ostavi mi u pogledu mrenu

da me postojano čeka zima,

da mi spusti kišu gustu.

Ostavi me za samoću udovištvu,

zloduhe i sumnje da me kinje,

jedinoga Savjetnika za baštinu moju

da me uči i pouči zaručništvu.

Ostavi mi pozdrave za more sinje,

ostavi mi ljubav, sve na broju.

Sada, kad me napušta memorija,

neka sjećanja su tako jasna

da me sve još više raduje i boli,

da me sretne čak i melankolija,

da obuzima me želja krasna

da za miran odlazak ja molim.

Već prepoznajem i otvorena vrata,

anđele što čekaju taj čas

samo radi mene, moje sreće.

Preda mnom su dvori, sve od zlata,

nasljeđe što donosi mi spas,

Boga koji ostavit me neće.

26.08.2020. 08:21

 

Isusovo Drvo

 

Znaš li da je Uskrs moje žiće,

da su moje pjesme srca zov

što i za užitak traži piće,

i za patnju ovaj dubok rov?

Izrovana duša Jaslama se tješi,

oštrom slamom za maleno Dijete

koje ljubavlju i zloduha se riješi,

koje daje Tijelo za sve svijete

i za svaku umiruću zvijezdu

svemirskih širina što se snivaju

kao da je čovjek ptič u gnijezdu,

kao da svi ljudi podzemlju prebivaju.

Tako slično čujem Isusovo Drvo

da iz toga Križa ja izvučem bit u svemu

kako saznala bih što je bilo prvo

mom životu što je nekad nalik Njemu.

Znaš li što mi znači taj Pashalni dan

u kojemu padam, rastem i plačući ljubim,

gdje susrećem cijela čovječanstva san?

Znaš li da se stoga vječnošću obrubim,

da me primaju svi sveti i Kraljica neba?

Da u tome Danu i ti dođeš kao dah,

kao netko kome nitko nikada ne treba,

kao čovjek koji želi biti samo prah?

Od svih ljudi važnije je Kristov biti

u te blagdane od Gospe, njena Sina

jer tih dana možeš Božje krvi piti,

božanska života poput čaše najboljega vina,

uživati možeš u hrani od ukusna Tijela

koje predaje se svom božanskom snagom.

Potpuno se daje Bog za čovjeka cijela

istinskim životom, riječima nebeskim, žrtvom blagom.

Znaš li da sam tada snažna,

da sam sve to više slavna

dostojanstvom neka stvora važna

i da nastajem od Proviđenja davna

koje čeka svakoga na kraju puta,

koje prati neprekidno ovaj rov,

pozemljare sve i njihov svijet što luta;

mene ljubi, dođe stanovati pod moj krov.

25.08.2020. 20:15

„Zaručit ću te sebi dovijeka;

zaručit ću te u pravdi i pravu,

u nježnosti i u ljubavi;

zaručit ću te sebi u vjernosti

i ti ćeš spoznati Gospodina.”

„I posijat ću ga u zemlji,

zamilovat ću Nemilu,

Ne-narodu mom reći ću:

'Ti si narod moj!'

a on će reći: 'Bože moj!'.”

Hoš 2,21-22.25

Noćni leptir

Već te dugo ja ne sanjam

i ne tragam uzaludno,

to je ono što donosi dob.

U Raspelu blaženo se klanjam

i ništa mi nije čudno,

vrlo mi je mila moja kob.

Tuga rijetko ovdje cvate,

duboka je, istinska i lijepa

u presvetoj volji Svevišnjega.

Sjetim te se, molim za te.

Niti jedna molba nije slijepa,

zna se uvijek što je povrh svega,

to je ljubav naša, Savez naš.

Da i hoću, ja ne mogu

nešto protiv tebe reći,

ti već možda sve to znaš

jer si mio mome Bogu,

Majci svetoj, našoj sreći.

Jedan leptir na mom stropu stoji,

cijele noći se ne miče,

preko dana uspavano miruje

kao da si zimsku kuću kroji.

Moje srce ga ne tjera i ne viče,

moja duša kao da ga miluje.

To je ono što mi križ dodijeli,

i što prikladno je za moj čas.

Samo neka tako i potraje.

Kušnja moja sva pobijeli

poput Riječi koja nosi spas

i blaženstva meni daje.

Ako prođu ta vremena slatka,

sanjat ću te i tragati opet, znam,

da se sjećanjima novim ja opremim

jer je svaka nova kušnja kratka,

jer je jače gorljiv svaki novi plam

još od dana kad me Bog za to pripremi.

Hvala, Kriste, za sve to što meni dade,

zar da ne pijem ja Tvoju čašu

kad si Ti Kreator i moj Urednik života?

I taj noćni leptir što mi pažnju krade

toliko je nalik na sudbinu našu;

svi smo ukućani nebeskih divota.

23.08.2020. 21:19

 

Stvaranje života

Svi su očekivali Krista.

Naziv i ime Krist predstavlja Mesiju, Pomazanika Božjega, jednoga Sina Božjega među svim Njegovim sinovima.

I Abraham, i Noa, i Mojsije bijahu slavni pomazanici i sinovi Boga.

Abraham u vjeri poradi Boga ostavi život blagostanja i krenu u pustinju jer ga je tamo vodio Bog o kojemu Abraham nije znao ništa osim toga da je Bog.

Noa bijaše jedini pravednik koji je živio po Božjim pravilima u doba kada se svijet potpuno okrenuo od Boga, slično kao danas kada mnogi napadaju kršćane. I, slično kao Abraham, Noa ode graditi korablju spasa u koju će smjestiti svoju obitelj i imanje jer ga je Bog poslao da to učini. I zaista, dođe opći potop, a Noa i obitelj se jedini spasiše.

Mojsije, čije ime neodoljivo podsjeća na naziv „Mesija” bio je već znao i razgovarati sa svojim Bogom o detaljima svoga poslanja.

Prorok Ilija je također bio pomazanik Božji, također je bio jedini vjernik među mnogima koji otpadoše od civilizacije života i koji se klanjahu kulturi smrti.

Svi su oni bili poslanici i pomazanici Boga koji je preko njih vodio čitav narod, govorio narodu kako će živjeti i upućivao obitelji i plemena izabranog naroda kako bi svi drugi postojeći narodi upoznali Boga Abrahamova, Boga Noina, Boga Mojsijeva, Boga Ilijina.

Preko jednog čovjeka, proroka Bog je govorio narodu, a preko jednog naroda Bog je govorio čitavom svijetu. Svi su mogli vidjeti i znati za Boga preko pomazanika Njegovih, preko poslanika koji su se zvali sinovima Božjim.

Tako se rađala mesijanska nada, pomazanička nada, sinovska nada, kristovska nada: Bog će poslati Kralja koji će spasiti svoj narod od bluda i zla, i ropstva i odvesti ga u blagostanje. Svi su znali da taj narod iščekuje Mesiju, Kralja i svojega Pomazanika, ljubljenoga Sina svoga među mnogim sinovima. Svi su okolni narodi znali za Boga koji vodi židovski narod.

Svi su čekali Krista.

No, ipak, nisu se svi pripravili za Njegov dolazak jer se iščekivanje oteglo kroz mnoga stoljeća.

I mi danas očekujemo Božić krajem kalendarske godine.

Očekujemo rođenje Boga među ljudima, dolazak Sina kojega nam daje i šalje isti taj jedini Bog koji nas uči civilizaciji života. No, ne pripravljamo se svi kroz čitavu godinu na Njegov dolazak; znamo da će doći, ali promoviramo kulturu smrti, griješimo teško protiv dostojanstva svakoga čovjeka, griješimo protiv jedinstva u različitosti, protiv međusobne ljubavi i tolerancije; griješimo protiv prava na stvaralaštvo, protiv sebe samih i protiv drugih, protiv njihove slobode i protiv svoje slobode. Nalazimo se neprekidno u nekom zarobljeništvu, putujemo iz jednog ropstva u drugo.

Tako i Božji narod prije mnogih stoljeća očekivaše Krista, ali Mu ne pripraviše put, ne otvoriše svoja srca za Božju riječ i pravila, upute i zakon života.

I, kad je došao, htjeli su Ga komercijalizirati kao što mi komercijaliziramo Božić; molili su Ga da ih ozdravi, da ih obogati, da im učini čudesa kao što i mi našoj djeci obećavamo brda i doline, uspjeh na lakši način.

I Krist je činio čuda, ozdravljao ljude, ali je i tumačio svoja pravila na jedinstven i neponovljiv način: prispodobama i demonstracijom istinske moći Osobe koja živi kao jedno sa svojim Bogom Ocem.

No, Krist nije našao puno istinske vjere u Boga na ovoj zemlji. Nije našao pobornike kulture života.

Izabrao je Dvanaestoricu da Mu budu temelji Crkve.

Da preko njih govori svim drugim ljudima.

Da ih krsti, da im oprašta, da ih pečati kao Božju djecu kojima je dao obećanje vječnoga života.

Niti Dvanaestorica nisu bili pripravni na dolazak Krista, a znali su i čuli za Njega. Isus ih je morao prihvatiti kao prijatelje kako bi oni doživjeli i proživjeli moć Božje ljubavi.

U jednom trenutku ih je poslao po dvojicu u okolna sela i gradove da učine sve što je i On činio. Oni su snagom ljubavi Kristove izgonili zle duhove, u ime Isusa Krista na očigled su stvarali život tamo gdje je život bio nemoguć i gdje je vladalo zlo i smrt. A nisu bili potpuno svjesni što čine, nosila ih je ljubav Kristova, mada nisu bili spremni na dolazak Pomazanika baš k njima, nisu bili otvoreni na dolazak Mesije već je Krist kao Sin Čovječji otvorio njihova srca i dao im snagu.

I, kad su se opet okupili na redovan sastanak, morali su postati malo više svjesni da je Krist došao, da je došao baš k njima kao i svima, da je njih izabrao kao što je Bog izabrao za sebe jedan mali narod među mnogima.

„Ispovijest Petrova

(Mk 8, 27–30; Lk 9, 18–21)
Kad Isus dođe u krajeve Cezareje Filipove, upita učenike: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?« 14Oni rekoše: »Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od prorokâ.« 15Kaže im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« 16Šimun Petar prihvati i reče: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.« 17Nato Isus reče njemu: »Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. 18A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. 19Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.« 20Tada zaprijeti učenicima neka nikomu ne reknu da je on Krist. (Evanđelje po Mateju, glava 16, redak 13-20).”

Tako, u ono vrijeme Krista je čekala Muka, smrt i uskrsnuće, Pashalno otajstvo kako to danas u Crkvi zovemo, čekalo Ga je još preobraženje pred učenicima, mnoga čuda, mnoge pouke za vječnost. Nije tada htio da se pročuje tko je i što je. Ljudi su znali da će Krist doći, ali Ga nisu prepoznali prema Božjem Zakonu što su ga slijedili, a kojeg im je dao Bog još od Mojsijevih vremena.

Krist je donio veliku novost, a došao je kao jedan od nas.

Donio nam je svima pravo na uskrsnuće, na vječni život koji počinje ovdje, na zemlji.

Da, ne samo da Ga nisu prepoznali, nisu Ga prihvatili već su Ga i razapeli.

I mi danas pokušavamo manipulirati osjećajima, ljudima i Bogom kao da su sve to naše privatne stvari, stvari za osobnu upotrebu. Svi čekamo spas, manipuliramo Božićem, a na kraju ćemo još i razapeti Boga.

No, Krist je uskrsnuo i svi Njegovi uskrsavaju s Njime.

22.08.2020. 21:44