Klapa Maslina - Da te mogu pismom zvati

13. Baruni - Ljubav nosi tvoje ime (DJ Gallardo SoC Vol.5 Remix)

Isusove tri metafizičke dimenzije

Govor o uzlasku na nebo i o silasku nad pakao (podzemlje), to je za našu generaciju, koju je Bultmann probudio na kritičnost, izraz one trostupnjevite slike svijeta koju zovemo mitskom i smatramo je definitivno prevladanom. Svijet „gore” i „dolje” jest posvuda samo svijet, posvuda podložan istim fizikalnim zakonima, svijet koji se u biti posvuda može istraživati na isti način. U njemu nema stupnjeva, katova, a pojmovi „gore” i „dolje” relativni su, ovisno o stanovištu promatrača. Štoviše, kako ne postoji neka apsolutna središnja točka (a posve je sigurno da zemlja to nije), onda se uopće više ne može govoriti o „gore” i „dolje” - ili o „lijevo” i „desno”; kozmos više nema stalnih pravaca...

Nema više prostorno shvaćene trostupnjevitosti svijeta. No, da li se u vjerskim iskazima o Gospodinovu silasku nad pakao i uzlasku na nebo uistinu pomišljalo na to? Sigurno da je predodžbeni materijal uzet iz takve slike svijeta, ali isto je tako sigurno da to za vjeru nije bilo ono odlučujuće, bitno. Štoviše, ova dva članka vjere, zajedno s priznavanjem povijesnog Isusa, izriču sveopću dimenziju ljudske egzistencije, koja doduše ne obuhvaća tri kozmička stupnja, ali zato obuhvaća tri metafizičke dimenzije. Zato i jest dosljedno kada pristaše onog stava koji sebe u ovaj trenutak smatra modernim odbacuju ne samo uzlazak na nebo i silazak u pakao nego i povijesnog Isusa, to jest sve tri dimenzije ljudske egzistencije; on što preostaje može još biti samo različito oslikana utvara, pa i nije slučajno da se nitko više ne želi ozbiljno na nju pozivati.

No, što zapravo znače ove tri spomenute dimenzije?

Silazak u pakao (podzemlje) ne smijemo shvatiti u doslovnom smislu, kako to ne znači neku vanjsku, prostornu dubinu kozmosa; jer ona je za ovaj događaj potpuno nebitna.

U onom temeljnom tekstu, u molitvi što je Raspeti upravlja Bogu koji Ga je napustio, nema nikakve kozmičke aluzije. Štoviše, „silazak u pakao” svraća nam pogled prema dubini ljudske egzistencije, koja seže do ponora smrti, do oblasti beskrajne samoće i uskraćene ljubavi, obuhvaćajući tako i dimenziju pakla i noseći je u sebi kao vlastitu mogućnost. Pakao, to jest ono postojanje kojim se čovjek definitivno uskraćuje drugome, nije neka kozmografska datost, već dimenzija ljudske naravi, njezin mogući bezdan. Danas nam je bolje nego ikada ranije poznato da svačija egzistencija dotiče tu dubinu. A kako je čovječanstvo u krajnjoj liniji „jedan čovjek”, ta se dubina ne tiče samo pojeinca, već pogađa sav ljudski rod, pa je on zato kao cjelina mora podnijeti. Sada možemo shvatiti i to, zašto je Krist, koji je „novi Adam”, podnio tu sveljudsku dubinu i zašto nije htio biti neka uzvišena iznimka; a s druge strane, opet, tek je sada u svoj svojoj dubini postalo moguće i posvemašnje uskraćenje.

Kristov pak uzlazak na nebo upućuje prema drugoj krajnosti ljudske egzistencije kojoj je omogućen beskrajan uspon nad samu sebe ili beskrajni pad. Kao protupol radikalnoj samoći i uskraćenoj ljubavi, ta egzistencije nosi u sebi mogućnost da dođe u dodir sa svim ostalim ljudima, i to u dodiru s božanskom ljubavlju, tako da čovještvo može u neku ruku svoje geometrijsko mjesto naći unutar same Božje biti.

Ove dvije čovjekove mogućnosti, koje se predočuju izrazima nebo i pakao, mogućnosti su na potpuno različit način.

Ponor, pad koji zovemo paklom može sebi stvoriti samo čovjek sam. To moramo još jače izraziti: pakao se zapravo sastoji u tome što čovjek ne želi ništa primati, već hoće biti sam sebi dovoljan. Pakao je izraz čovjekove zatvorenosti u samome sebi. Bit, dakle, tog ponora, te dubine sastoji se u tome što čovjek ne želi ni neće ništa primiti već bi htio biti potpuno ovisan o sebi, da bude dostatan samomu sebi. Kad takav stav postane krajnje radikalan, čovjek biva bićem koje je nedodirljivo, osamljeno i koje se uskraćuje. Pakao znači htijenje: biti sam, a to se zbiva kad se čovjek zatvara.

Nasuprot tome, bit onoga „gore”, što smo nazvali nebom, jest u tome da se ono može jedino primiti, za razliku od pakla koji čovjek sam sebi stvara. „Nebo” je po svojoj biti takva zbilja koju čovjek nije sam stvorio, niti je može stvoriti; skolastičkim jezikom rečeno, nebo kao milost jest „donum indebitum et superadditum naturae” (dar koji je naravi nadodan, a koji joj po sebi ne pripada). Nebo kao ispunjena ljubav može čovjeku uvijek biti samo darovano; a pakao jest samoća onoga koji e želi to prihvatiti, onoga koji odbija status prosjaka te se povlači u samoga sebe, oslanjajući se na vlastite snage.

Tek se na osnovu toga može sada kazati što se zapravo s kršćanskog stanovišta misli pod riječju nebo. Nebo se ne smije shvaćati kao neko vječno, iznadsvjetsko mjesto, ali niti jednostavno kao neka vječna metafizička oblast. Štoviše, moramo reći da stvarnosti „nebo” i „Kristov uzlazak na nebo” nerazdjeljivo idu skupa; tek na temelju toga odnosa postaje jasan i onaj kristološki, personalni, povijesno usmjereni smisao kršćanske poruke o nebu. Ili, drugim riječima: nebo nije mjesto koje bi prije Kristova uzlaska bilo nekom pozitivističkom Božjom odlukom o kazni zatvoreno, da bi jednoga dana, isto tako pozitivistički, postalo otvoreno. Naprotiv, stvarnost koju zovemo nebom nastaje u prvom redu sjedinjenjem Boga i čovjeka. Nebo treba definirati kao susret ovih dvaju bića; taj susret između Boga i čovjeka definitivno se zbio u Kristu kad je nadrastao bios, prošavši kroz smrt u novi život. Nebo je, dakle, ona budućnost čovjeka i čovječanstva koju ono ne može sebi dati, te mu biva zatvorena sve dotle dok se čovječanstvo pouzdaje samo u sebe; prvi put i iz osnove se ta budućnost otvorila u čovjeku koji je svoje egzistencijalno mjesto imao u Bogu i po kojemu je Bog ušao u čovjeka.

Stoga nebo nije nikada tek privatna sudbina pojedinca; ono je nužno i stvar „zadnjeg Adama”, konačnog čovjeka, pa prema tome nužno i stvar sveukupne budućnosti čovjeka.

Neke hermeneutičke spoznaje:

Jedna od najupadljivijih biblijskih datosti koja egzegetima i teolozima zadaje i suviše muke nekako u ovih posljednjih pola stoljeća jest takozvana skora eshatologija. To jest: prema Isusovoj poruci i poruci apostola izgleda kao da neposredno predstoji svršetak svijeta. Može se reći da je poruka o skorom svršetku bila upravo jezgra Isusova propovijedanja i Crkve koja je nastajala. Isusov lik, Njegova smrt i uskrsnuće dovode se na neki način u vezu s tim zamišljajem, a ta je veza nama potpuno neobična i nerazumljiva.... Uskrsnuće i uzlazak na nebo opisali smo kao definitivno sjedinjenje čovjeka s Bogom, kao sjedinjenje koje čovjeku pruža mogućnost trajnog bivstvovanja, Ta dva događaja pokušali smo shvatiti kao nadmoć ljubavi nasuprot smrti i tako odlučujuću „mutaciju” čovjeka i kozmosa kojom je provaljena granica biosa i stvoren jedan novi životni prostor.

Kada se sve to zbude, to je onda početak „eshatologije”, svršetka svijeta. Prijelazom granice smrti otvorena je dimenzija budućnosti čovječanstva, njegova je budućnost zapravo već započela. Nada pojedinca u besmrtnost i mogućnost čovječanstva usmjerena na vječnost se međusobno prožimaju te postaju jedno u Kristu koji je „središte” i „svršetak” povijesti.

Još jedna misao, Gospodinov uzlazak na nebo jednako je važan za razumijevanje onostranosti ljudske egzistencije kao i za razumijevanje ovostranosti, odnosno za pitanje kako se onostranost i ovostranost mogu susresti, dakle za pitanje o mogućnosti i smislu čovjekova odnosa prema Bogu... Veličina pravoga Boga koji nas može čuti jest upravo u tome što za Njega ni najmanja stvar nije premalena, a ni najveća prevelika. On je kao Logos posvudašnja riječ koja stvaralački izriče, a također i posvudašnji um pred kojim je sve otkriveno i za koji ništa nije tako sitno da bi moglo ostati isključeno.

Bog može čuti, ali da li može i uslišati? Ili, da nije prošnja na kraju krajeva pobožni trik da se čovjek psihički uzdigne i utješi je – rijetko je kada sposoban za uzvišenije oblike molitve? Ne služi li sve to samo tome da se čovjek nekako pokrene prema transcendenciji?

Ono što je vječno ostaje vječno, a što je vremenito ostaje vremenito. Nema puta koji bi to dvoje povezivao.

Današnje mišljenje uglavnom podliježe zamišljanju da je vječnost na neki način zatvorena u svoju nepromjenjivost; Bog izgleda kao sužanj svog vječnog plana koji je zamislio prije svih vjekova. Nema nikakvih odnosa između „biti” i „nastajati”. Vječnost je shvaćena posve negativno: kao bezvremenost, kao nešto drugo u odnosu na vrijeme...

A vječnost nije nešto prastaro, nešto što je bilo prije vremena; ona je posve drugo, nešto što se prema vremenu koje teče odnosi kao njegovo DANAS kao njegova zbiljska današnjost; a opet, za sebe, ona nije zatvorena u neko prije i poslije, već je ona, štoviše, moć sadašnjosti u svako vrijeme. Vječnost ne stoji nekako uz vrijeme, bez odnosa prema njemu; naprotiv, ona je stvaralačka moć svega vremena, moć koja vrijeme što otječe obuhvaća u svojoj jedinstvenoj sadašnjosti omogućujući mu tako postojanje. Ona nije bezvremenost već mogućnost kojoj je svojstvo da vlada svakim vremenom. Kao ono danas koje je istovremeno svim vremenima, vječnost može djelovati unutar svakog vremena.

Utjelovljenje Boga u Isus Kristu, čime su se vječni Bog i vremeniti čovjek sjedinili u jednoj jedinoj osobi, nije ništa drugo do vrhunska konkretizacija Božje vlasti nad vremenom.

U činjenici Isusove ljudske egzistencije Bog je zahvatio u vrijeme i poprimio u sebe njegova obilježja. Božja moć nad vremenom stoji u neku ruku na tjelesan način pred nama u liku Isusa Krista.

Krist je zaista, kako kaže Ivanovo Evanđelje, „vrata” između Boga i čovjeka (Iv 10,9), „posrednik” između njih (1 Tim 2,5), u kojemu vječni Bog ima svoje vrijeme.

Mi se Isusu možemo obratiti kao vremenitom biću, ali u Njemu dotičemo i vječnoga Boga jer Isus s nama dijeli vrijeme, a s Ocem dijeli vječnost.

Vječni Otac u Sinu ima puninu vremena i vremenitosti.

Isusovo stajanje u vremenu jest antropološka činjenica koja suštinski određuje ljudsko biće. Isus ima vremena i strpljivo čeka da se ispuni Božja volja.

Bog nije sužanj svoje vječnosti: u Isusu on posjeduje vrijeme – za nas.

Zato je Isus uistinu „Prijestolje milosti” kojemu možemo u svako vrijeme pristupiti s pouzdanjem (Heb 4,16).

Joseph Ratzinger, iz predavanja „Uvod u kršćanstvo”, 1967/8 godine.

Poglavlje koje govori o Isusovom uzašašću na nebo i o Njegovom uzvišenju o desnu Boga Oca svemogućega, str. 286. Izdano u Zagrebu, 1993. g. u izdanju Kršćanske sadašnjosti. 21.04.2020. 05:37

Anđeli ljubavi

Prestat ću skladati

note od pjene,

zlatne poput životna spasa.

Moram se nadati

da naći će mene

anđeli moji umilna glasa,

snažnoga sluha,

velika znanja

i nježnih ruku.

Pratit će Duha

što Mu se klanja

tko traži luku

treperava daha,

zamrznutih suza,

prepunih soli

zbog izvjesna straha

od čvrstih uza

koji ga boli.

I ne samo s toga

ljubavna poslanja

koje obuzima

već samo za Boga

u kojeg uranja.

I pravo ima.

Živjet za Njega

punim plućima,

najvećom snagom;

a, iznad svega,

daje Ga pucima

desnicom blagom.

Znaju se anđeli naši,

znaju ga anđeli moji,

takvoga svata sveta

koji te uvijek spasi

jer se ne boji

ovoga svijeta.

Bog mu je Pastir

i najveći Znak

koji ga zove

da donosi mir

što nema ga svak'

za anđele ove.

Prestat ću s notama

jednoga dana

kad anđeo moj,

što vlada kotama

ovoga stana,

zaustavi boj

na zemljici mlakoj

što se potresa

u stanu svakom,

u duši svakoj

radi nebesa

anđelu lakom

jer on me štiti,

a ima ih više

u Duhu tom.

I neću se kriti

od ljubavne kiše

u Bogu mom.

21.04.2020. 02:47

Ne plači, Isuse

Gledat ću Ti ruke probodene,

Tvoje rane tražit' da se skrijem,

i Tvoj uzdrhtali vapaj da Te blažim.

Vladaj samo i ne slušaj izgubljene

kako viču da se Vino već ne pije.

Prati mene jer Te s pukom Tvojim tražim.

Gledat ću Te, kopljem probodena,

kako milosrđe daješ, milost preveliku

od koje se stvara novi svijet.

I kad poklanjam se, makar odijeljena,

nađi me u svijetu i u stadu neveliku.

I oćuti kada palim tamjan svet

samo da Te molim, da Te i utješim

za sve ono što kroz mene će Ti doći

kada kroz me budeš malo tužan.

Znam da Ti mi daješ da se sveg odriješim

i ja praštam jer mi daješ takve moći,

mada čovjek može biti okrutan i ružan.

Nitko neće više nikad biti mlak

kad se jednog dana pojaviš u slavi,

kad pokažeš svoje Vene, svoje Tijelo.

Sad odagnaj tugu što je nosi ovaj mrak,

neka svatko prst u Tvoje rane stavi,

neka se pokori, Kriste, pučje cijelo

Tvome Imenu i Krasu što ga daješ

da nam bude život vječan i beskrajni

pa da možemo se kajati i pokloniti

Tebi, koji zbog nas nikad se ne kaješ

jer Ti dao si nam svima Grad presjajni

u koji se svaka duša teži skloniti.

20.04.2020. 07:57

Mogranj

Možda ove noći

već mi život kreće,

neugasla tinja

slabe moći.

Neke druge svijeće

istinska su svetinja,

ali oganj je oganj,

ma gdje da gori,

da l' u srcu mome

ili kao mogranj

koji daleko se ori,

zreo času svome.

Tisuće je sjemenki

sljepljeno u jedan plod;

kao voskom živim povezane,

mjesta ne daju ni sjenki;

zajedno su sveti rod,

kao mačem razrezane

kad ih Bog na večeru pozove.

Zašto ne i moj plamičak?

Zašto ne bi bio negdje tu,

u toj vatri što se burno odazove

kao kakva grančica il' čičak,

da ukrasi prebogatu svetinju?

Daleko je drveće i daleko grmlje,

gdje će meni naći popudbine

ako ne u cvijetu rumenome?

Čak i ako usamljena stignem ispod humlje,

znat ću da sam prišla, Božji Sine,

Marijinu stablu od života, dragi Dome.

19.04.2020. 17:15

Na izvoru vjere

Poslanje Duha Svetoga na mnoštvo ljudi, koje se zbilo u Prvoj Crkvi, jednako se događa i prilikom krštenja u toj istoj Kristovoj, Katoličkoj Crkvi kojoj su sakramenti kostur čitavoga tijela Kristova gdje su vjernici udovi toga tijela, a Krist je Glava.

Kada god se netko krsti vodom, krsti se u Duhu i dobiva pomazanje Duha koji priprema krštenika za život u vjeri u Boga Oca, i Sina, i Duha Svetoga.

Sakramenti su vidljivi znakovi nevidljive Milosti, veliko i duboko otajstvo susreta Boga i čovjeka.

U sakramentu krštenja Bog oprašta, zaboravlja i poništava Istočni grijeh, grijeh koji putuje čovječanstvom i širi se još od Adama i Eve, a posljedica toga grijeha je smrt. Radi se o smrti čovjeka u duši i tijelu kada se odvaja neraspadljivost ljudska od onoga što ostaje kao raspadljivo i posmrtni ostatak, ali radi se i o opraštanju grijeha koje je omogućeno u životu nakon krštenja jer, osim Istočnoga grijeha koji se nasljeđuje, čovjek nosi i svoje osobne i pojedinačne grijehe.

U krštenju se dobiva klica vjere, sije se sjeme, sitno kao zrno gorušice koje uzraste kao veliko stablo vjere koju je potrebno njegovati od samoga početka pa do kraja zemaljskoga života. Vjerom zadobivamo Isusovo kraljevstvo nebesko, postajemo dionici sa svima svetima u vjeri, dionici svetoga života, dobivamo udio s Isusom, kako u miru, tako i u neredima; kako u životu, tako i u mrtvljenju pa sve do časa smrti kada se nadamo uskrsnuću. Dobivamo Krista raspetoga koji umire s nama i koji je uskrsnuo od mrtvih da i mi uskrsnemo s Njime. Zato kažemo da nas je krst oprao, da su naši grijesi poništeni kada se ispovijedamo za oproštenje od grijeha jer tada se čistimo i peremo savjest, centar svake duše, Božji glas koji prebiva u svakom čovjeku i koji nam govori da izbjegavamo zlo i činimo dobro.

Iako smo rođeni kao bezazlena djeca, Duh nas nanovo rađa kao vjernike koji su grešnici, ali koji su i sveti zbog toga imanja koje se dobiva najčešće na početku života. Tako je vjernik od početka dobio veliku zaštitu, a u sakramentu Potvrde i darove Duha Svetoga. Kakva je to zaštita Božja koju dobiva vjernik koji se krstio, znaju mnogi koji se tek u odrasloj dobi odlučuju za krštenje i život u Bogu i u vjeri u jedinoga pravoga Boga; brakovi ne uspijevaju bez sakramenata, djeca ne dobivaju pouku i primjer istinske vjere, čovjek često kaže da ga prati nesreća čitavoga života i još mnogo drugih nevolja jer Istočni grijeh zahvaća svakoga bez iznimke, bez obzira u što vjeruje ili ne vjeruje.

Najveći sakrament, iako su svih sedam važni i čine cjelinu vjerskoga života, jest centralni sakrament Euharistije gdje se vjernici ispovjede i pristupaju svetom zajedništvu koje slavi žrtvu Kristovu i sluša Božju riječ iz Svetoga pisma.

Slavljenje žrtve Kristove vode svećenici Njegovi. Euharistija je spomen na dan kada nas je svojom žrtvom Krist sve zajedno otkupio od naših grijeha i smrti kao posljedice naših grijeha. Ona je vrhunac kršćanskoga života, sakramentalna žrtva, čin zahvaljivanja, spomen čin u kojemu je prisutan Bog, Isus Krist u snazi svoje Riječi i svoga Duha i koju slave svi sveti i anđeli, zajedno s vjernicima. Euharistija je čin zahvaljivanja i odavanja hvale Bogu. Takva je žrtva hvale moguća po Isusu Kristu koji vjernike okuplja i pridružuje sebi.

Centar Euharistijskoga slavlja je blagovanje Kristova Tijela i Krvi koja nas je otkupila u onoj jednoj Isusovoj žrtvi na križu kada je smrću svojom uništio našu smrt.

Žrtva nije trgovina u kojoj se netko žrtvuje manje ili više da bi zadobio nešto. Žrtva se može dati samo iz ljubavi i ona je posljedica ljubavi. Takva žrtva ne traži ništa za uzvrat, štoviše, ona uvijek i neprekidno daje; konkretno Kristova žrtva jest čista Milost koja se izljeva na vjernike u sakramentima, naročito pri slavljenju Božje Riječi i blagovanju Tijela Kristova.

Sudjelovanje u Isusovoj svetoj žrtvi poistovjećuje vjernike s Njegovim Srcem i sjedinjuje nas međusobno na putu u vječnu slavu, zajedno sa svima svetima i Blaženom Djevicom Marijom. Tu se budi i cvate čežnja za vječnim životom, za vječnim slavljem, vjenčanjem i svadbenom gozbom Isusa i Zaručnice, Crkve Njegove.

„Ta tko pobjeđuje svijet

ako ne onaj tko vjeruje

da je Isus Sin Božji?

On, Isus Krist, dođe kroz vodu i krv.

Ne samo u vodi nego – u vodi i krvi.

I Duh je koji svjedoči jer Duh je istina.

Jer troje je što svjedoči:

Duh, voda i krv,

i to troje je jedno.

Ako primamo svjedočanstvo ljudi,

svjedočanstvo je Božje veće.

Jer ovo je svjedočanstvo Božje,

kojim je svjedočio za Sina svoga:

Tko vjeruje u Sina Božjega,

ima to svjedočanstvo Božje u sebi.

Tko ne vjeruje Bogu, učinio Ga je

lašcem

jer nije vjerovao u svjedočanstvo

kojim je svjedočio Bog za Sina svoga.

I ovo je svjedočanstvo:

Bog nam je dao život vječni;

i taj je život u Sinu Njegovu.

Tko ima Sina, ima život;

tko nema Sina Božjega, nema života.”

1 Iv 5, 5-12

Bože vječnog milosrđa, ti svake godine Vazmenim slavljem užižeš vjeru svoga svetog naroda. Umnoži u nama milost, da sve dublje shvaćamo što je krst koji nas je oprao; što je Duh koji nas je nanovo rodio; što je krv koja nas je otkupila. Po Gospodinu našem, Isusu Kristu, Sinu Tvome koji s Tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog po sve vijeke vjekova. Amen.