Isuse,
Ti si se rasprostro po svijetu.
Svojim
si apostolima očistio stope zemaljske da bi bile svete jer vodio si
ih na hod po Nebu. Od toga časa više nisu bili zemljani već
nebesnici.
Mi,
koji smo još na zemlji stopama svojim, a glavom kažemo da smo u
nebesima, dižemo glave, krivimo vratove, podižemo noseve kako bismo
bolje vidjeli to Nebo u kojemu stoje naše glave i ruke, ali uzalud.
I prigibamo koljena, i prostiremo se čitavi po zemlji, a rukama si
pomažemo da lakše puzimo, a pogledi su nam upereni prema dolje,
prema zemlji. Uzalud jer mi Nebo ne sagledavamo, ne razumijemo ga. I
tvrdimo da vjerujemo.
Mi
smo narod koji je discipliniran, koji se zna natjecati, boriti; narod
smo koji sluša vođe, koji navija za vođe i idole svoje, ali tuđe
nećemo, niti svoje nikome ne damo. Tu ima i pozitivnih misli, ali
jedna nije: mi se zovemo Tvojima. Ne ljubimo neprijatelja, tučemo se
s njime, pobjeđujemo ili gubimo, a poslije pobjede tvrdimo da smo
zaslužni za ono što nam vođe učiniše, idoli, lažni bogovi.
Govorimo
o demokraciji kao da je to neki bog iako nismo za demokraciju jer mi
smo narod koji slavi svoje vođe, ma koliko se često vođe
mijenjale. Mi čak imamo i slobodne izbore, ali oni ne pokazuju ono
što pojedinačno mislimo i govorimo, o čemu se izražavamo i
izjašnjavamo drugačije. Mi smo robovi kolektivizma, disciplinirani
narod koji načini nešto u životu i poslije toga sjedne u naslonjač
i ostatak života očekuje priznanja.
Mi
smo lijeni razmišljati. Odakle smo, kamo idemo, to smo sigurni da
znamo ako se uopće sjetimo takvih pitanja. Mi samo očekujemo slavu
zbog one jedne stvari koju smo jednom učinili u životu, takvi smo
mi.
Mi
ne mijenjamo svijet, ali ne mijenjamo ni sebe. Mi se samo jako dobro
svemu prilagođavamo, a i to je samo zato što nas Ti držiš, Bože
moj.
Reći
će netko da je to dokaz da smo svi vjernici poput kolektiva koji je
zaboravio kada su ga osnovali i tko ga je osnovao.
A
i svejedno nam je, samo neka nam zahvale i neka nas slave. Oni gore,
na vlasti, neka dublje promišljaju. I još tvrdimo da nam nije
potreban nitko na vlasti, osim nas samih, u kolektivu, u demokraciji,
vladavini naroda.
Kamo
bismo mi stigli da sami vladamo?
U
raspad.
Jug
bi se priklonio moru.
Sjever
bi tupio da je dio jednoga većega kolektiva.
Istok
bi pobjegao iz domovine.
Zapad
ne bi razmišljao ni o čemu.
Demokracija?
Ne, opći nered. Ne mora se čak nitko niti pribojavati anarhije.
Treba strahovati zbog duhovne i mentalne lijenosti.
I
uvijek su nam svi drugi krivi.
I
uvijek su oni drugi loši.
Mi
protiv njih nećemo učiniti ništa.
Ali
mi niti za njih nećemo učiniti ništa, da se obrate kad vide nas,
velike vjernike jednoga Boga.
Nevjeran
smo narod Tebi, Gospodine.
Mi
čak ne znamo da vjera nisu samo riječi, naročito ne kritične
riječi koje samo osuđuju druge već da je vjera intenzivan život u
Nebu i da se to po našim djelima uvijek vidi, po našim dobrim i
plodnim djelima. Ne po jednom činu nego po mnogim djelima.
Naš
Bog Otac neprekidno radi, a Njegovi vjernici također.
No,
mi učinimo jedno veliko dobro djelo i sjednemo za ostatak života u
naslonjač, gubimo vrijeme, dragocjeno vrijeme za promišljanje, za
dobra djela. I još mnogi tvrde da imaju svoj narod i svoju domovinu.
I da su vrijedni svake slave zbog toga. Jesu, ali poslije više ne
čine ništa, traže veće plaće i mirovine. Demokracija.
I
kažemo da smo narod katolika. Kolektivno.
Kao
da nema pravoslavaca, protestanata, LGBTQ – ovaca, novovalnih
religija, budista, reikija i slično. Ne, mi smo svi katolici.
Kolektivni.
Istim
tonom pripovijedamo o virusu kao i o ratu i kao i o vjeroispovijesti
našoj. S istim mislima, površnim mislima koje samo gledaju je li
neki novinar napisao nekakav novi podatak kako bismo imali o čemu
razmijeniti mišljenja.
Operi
naše stope zemaljske, Isuse Kriste.
Pošalji
nas u Nebo kad smo toliko slavni i hrabri, uspješni pobjednici.
U
Nebu ćemo se isticati po, čemu ono, ah da, po svetosti. Zaista, bit
ćemo ponizni, to znamo. Bit ćemo disciplinirani, spoznat ćemo što
je bilo prije, a što je sada. Spoznat ćemo da se svijet vrti u
krug. Vidjet ćemo kako veliki pomažu jedni drugima dok za malene
nema ni hrane, ni maski, ni televizije. Vidjet ćemo ratove koji ne
prestaju. Uznemiri nas, izbavi nas iz naših naslonjača i daruj nam
svoj mir, Kriste, mir koji dolazi nakon dobro učinjenih djela od
kojih je svakako i promišljanje na prvome mjestu.
Podari
nam Mudrost i zdrav razum koji su najvažniji i prvi darovi Duha
Svetoga. Daj da Te vidimo kako spašavaš svoj narod i kako ideš
pred nama u stupu od oblaka danju i kao veliki oganj u noćima našim.
Nemoj
dopustiti da nam opet netko pobije prvorođence. Budi nam Sin i
premaži naše dovratnike ili naslonjače Krvlju svojom. Neka nas
gane Tvoja duša koja toliko ljubi svakoga od nas, pojedinačno.
Pozovi naše duhove, jednoga po jednoga, na promišljanje i čitanje.
Oslobodi nas interneta i pokaži nam svoj Križ pred kojim si
apostolima pokazao put u Nebo.
Tijelo
Isusovo, na Oltaru posvećeno, raspori naša srca da se duhovno
ujedinimo s Tobom jer jedino u Tebi možemo opstati i pojedinačno i
zajedno sa svim katolicima ovoga pročišćenoga svijeta.
Posveti
naše riječi i misli, naša srca i duše, naše mozgove i umove da
progledamo.
Daj
da Te vidimo u Muci Tvojoj ovih dana koja će nas okrijepiti za Nebo.
Svaku
našu ranu sakrij među svete Rane svoje.
Vodo
i Krvi Isusova koje potekoste iz srca Njegova kao izvor milosrđa za
sve nas, smiluj se nama i cijelome svijetu. 09.04.2020. 18:08
