"Da, Gospodine, evo me!"

Čovjek nije pao s neba.

Kada je Bog odvojio nebo od zemlje i kada je odvojio vode od voda te stvorio na zemlji kopno, nastade, po riječi Božjoj u Duhu Svetom, Zemlja naša pa čovjek, Zemljanin.

Od praha zemaljskoga i daha svojega stvori Bog čovjeka.

Poslije svoje pobune protiv Dobra i Istine, poslije svojega prvoga grijeha, čovjek postade mukotrpno vezan za zemaljsko iako mu je Bog namijenio gospodarenje u blagostanju.

Bog, svako Dobro i Istina, protumači čovjeku da se mora pomučiti oko svoje zemljoradnje i oko svoga rađanja potomstva kako bi preživio jer čovjek je zbog svojega grijeha postao običan smrtnik.

Tako je blagostanje postalo mukotrpno zalaganje. Čovjek smrtnik postade vezan za svoje grijehe, za svoju muku, za svoj trud i rad, a onda i za svoje plodove, za svoje žito od kojega se hranio i preživljavao.

No, nakon izvjesnog vremena, Bog je stvorio i zemaljsko Utjelovljenje sebe samoga kako bi poduzeo sve za izbavljenje čovjeka od grijeha i smrti. Stvorio je bezgrešnost svojoj zemaljskoj Majci i Roditeljici kako bi se u Duhu Svetome utjelovio u njezinome bezgrešnom krilu da postane živi Kruh za sve ljude, da se preda ljudima za hranu.

Kao što je čovjek proizvođač kruha svoga svagdašnjeg, tako je Bog stvoritelj Žita i čovjeka, čak i rada ljudskoga jer kad je čovjek u grijehu, Bog je taj, Duh Kristov, koji čovjeku daje poticaj i želju da se riješi grijeha svim svojim snagama i svojim radom, uz Božju pomoć.

Tako je Bog Stvoritelj svakoga stvorenja, svih ljudi; Bog je Stvoritelj roditelja Marijinih, Joakima i Ane u čijoj je ljubavi očistio Bog Djevicu Mariju od svake ljage Prvoga grijeha već kad su je začeli. Marija se rodi kao Bezgrešno Začeće ljudsko.

Kao što je ova Zemlja bila čista dok čovjek nije sagriješio protiv Boga, tako je i Majka Marija nevina za zlo, čišća od sunčeve svjetlosti, sjajnija od najsjajnije zvijezde pa ju Sin Božji, Isus Krist, okruni kad je, čistu, uze na Nebo na kraju njezina zemaljska života. Okruni je kao Kraljicu Neba.

Marijina zasluga je samo jedna, ali i presudna za ljudski rod. Ona je Bogu rekla „Da”.

I kao što se čovjek, kriv za grijehe, preporodi kada mu Bog oprosti grijehe, tako se Marija, slobodna od grijeha, preporodila Utjelovljenjem kada ju je osjenila sila Duha Svetoga da začne Spasitelja svega svijeta i svih ljudi, grešnika, osuđenih po pravdi Boga na smrt.

Marija, od onoga trenutka kada je odgovorila Bogu: „Evo službenice Gospodnje! Neka mi bude po riječi Tvojoj, Gospodine!”, preporodila se od djevojke iz naroda u Kraljicu Neba, na vječni kraljevski život, ali i na mučnu ljudsku i nadnaravnu bol. Tada Marija, jedino bezgrešno ljudsko stvorenje na svijetu, počinje svoj put na kojemu će se pokazati kao Kraljica na nebesima i kao Majka svih ljudi.

Marija je Majka Boga, ona je čisto Utjelovljenje kao što je ova Zemlja utjelovljenje Božje volje i Božje Riječi.

Po riječi Božjoj postade čovjek, postade Zemlja i postade Marija izabranica Majka, a po ljudskoj volji Marijinoj i po ljudskoj riječi Marijinoj postade Marija roditeljica Sina Božjega koji od nje uze ljudsko obličje, čovještvo, te Marija postade Majka Božje Riječi koja je Isus Krist.

Bog je rekao i stvorio, a Marija je slušala i primila.

Prihvatila je u najsjajnijem smislu Boga: svojom čistoćom, ali i svojom vjerom koju je običnom čovjeku i grešniku teško u životu održati, nemoguće.

Marijino djelo je posluh i prihvaćanje, njezino primanje Boga je najmoćnije ljudsko djelo na svijetu.

Pomoću Marije, Kraljice i njezine snažne i sjajne vjere i poniznosti kojom je primila Božju Riječ, Isus se mogao utjeloviti u njenom krilu po Duhu Svetom.

To je bilo Božje uzemljenje, snažan silazak Boga s nebesa na Zemlju i u zemlju, s nevjerojatnim naponom božanske ljubavi i snage kojom je promijenio sve, čitav svijet, kopno i more, vremenski tijek i čovjeka, sve ljude.

Križ Kristov na Zemlji postao je najveći i najmoćniji znak, simbol i dokaz Boga, Njegove vječnosti, dobrote, ljepote i svekolike istine. Božja živa Riječ, zemaljski i uskrsli Isus, najljepši je dokaz da je Istina jedna za sve,

da je Pravednost i Pravda ista za sve jer ona je Jedini pravi Bog i Božanstvo.

Križ Kristov na Zemlji je Djevica Marija, Bezgrešno Začeće kao uzor svim ljudima,

Kristova Crkva kao put svim vjernicima i ljudima dobre volje.

Križ Kristov sa ove Zemlja proteže se čitavim svemirom kao Kristovo Preobraženje koje On donosi svijetu.

Krist ne mijenja zakonitosti, ne mijenja pravila, ne mijenja logiku, ne mijenja jezikoslovlje;

Krist ne poriče ništa stvoreno već nadograđuje sve što jednom postade po Gospodinu.

Isus Krist mijenja ljudsko srce, to jest zemaljsko rezoniranje čovjeka koji i tada, kada sve zna, ne nalazi uvijek pravi smisao i raspored svojih spoznaja. Čovjeku su sve spoznaje na dohvat ruke, ali Krist je taj koji mu daje nadahnuće da sve poreda i posloži onako kako je pravilno, a to znači kako vrijedi za sve ljude, za sva mjesta i za sva vremena.

Krist mijenja naša dvostruka mjerila, On donosi mjerilo nad svim mjerilima: ljubav i milosrđe. A ljubav i milosrđe jesu alati za rukovanje svim spoznajama i tajnama svijeta.

Zato je Blažena Djevica Marija i mogla u Duhu Svetome odgovoriti samome Bogu, koji ju je stvorio, onaj svoj „Da, Gospodine, evo me!”.

Bog je u Mariju imao neograničeno povjerenje i vjerovao je i nadao se da će Marija, slobodna od svake ljage grijeha, sigurno odgovoriti na Njegovu prošnju na najidealniji mogući način. 06.03.2020. 12:38

Red, rad i disciplina

Ništa nije tako ugodno, a kratko

kao kada, dogodi se, propada sve loše;

ništa nije tako gorljivo i slatko

kao kad se pjeva, kad se pjesme troše,

kad se piše nenadani stih.

Duša krene, iako je bezvoljna i umorna

dok ne zazove taj glas je tih

usred teška dana, naporna i sumorna.

Iz iskustva već se dobro zna

da će zapjevati sve apstraktno,

da izgubit će se u tom stihu sva

i da hoće zaplesati višetaktno.

Tada događa se odmor, snaga;

duh je čio, liječi rane jače

od kojih ne ostaje ni traga.

Duša pjeva, muči se i plače

zbog nesavršenstva svoje kobi.

Sve bi moralo joj izići perfektno,

ali rima, ah, ta rima je zarobi!

Ništa nije kao nadahnuće joj efektno,

ništa nije točno, ni po planu

nego sve se valja s brda - s dola.

Mada nosi molitvu na dlanu,

osjeća da sve je izišlo na pola.

Poslije ne sjeća se ničeg više,

jadna duša, usred nereda, papira

il' na zaslonu joj svijetlom piše

da je načinila pjesmu reda, pjesmu mira.

05.03.2020. 18:15

Mir iznad svakog razuma

Veliki Kralju srca moga, premalenoga da bi u njega stao Ti, previše skučenoga da bi u njega prodrla Tvoja ljubav, Ti si rekao da mogu bilo što zatražiti Boga Oca u Tvoje ime.

Ali ja uvijek mislim: tako mora biti. Tako, kako jest, najbolje je za moje spasenje. I ako štogod zatražim, nisam previše sigurna da znam što molim.

Duh Tvoj Sveti u mome srcu traži smilovanje Tvoje i pratnju u svakodnevici. Želim biti pokraj Tebe uvijek, da si Ti uz mene neprekidno, a ne samo tada kada Te zazovem.

Pošalji Duha svoga u moje praznine, u moje prazne hodove, to sam Te zamolila odavno, prije mnogo godina. Molila sam da i u mojim grijesima Tvoj Duh uz mene ustraje na svakome dobru.

Jer Duh Tvoj ne ovisi o mojoj volji, neće On otići ako Ga ja zaboravim, a neće me niti poštedjeti pouke.

Slavim Te jer činiš velika djela, jer si me otkupio od smrti i patio zbog mene, bio razapet i umro na križu. No, kada Te zazovem, prizivam snagu i moć Tvoju da razori skučenost i zatvorenost moga grubog srca.

I kada Te prepoznam, mogu Te samo slaviti i hvaliti i to se događa u vremenima mojega duhovnog siromaštva. Što sam ja veći nevjernik, to me više iznenađuješ svojom milostivošću, milošću i milosrđem.

Ponekad očekujem tako malo. I nisam sigurna hoću li Te zamoliti izbavljenje. Sigurna sam da Ti želim zahvaliti za sve što mi daješ jer grubosti života rastapaju led na mom srcu i rastvaraju kemiju koja ga drži čvrsto zatvorenim.

Osmijeh nestaje iz moga srca, umorno je i potišteno. Kaže se ponekad: star čovjek se naživio. Kao da se želi reći da ovaj život u svijetu donosi sve veća opterećenja, čovjek uprti terete na sebe i neprekidno polaže nove terete na svoje srce. I tako ide kroz život i sve se više umara i kvari.

Samo onaj čovjek se naživio kojega si Ti obratio, kojemu je Tvoja ljubav ugrijala i otopila srce. On stari sa spoznajom da mu je život imao jedan cilj, Tebe, Kriste, i da taj život zato ima smisla. A Ti i preuzimaš terete s takvog čovjeka. On postaje vedriji, lakši.

Život može biti izuzetno grub.

I uvijek postoji mogućnost da postane još grublji ili da grubost života postane veoma dugotrajna.

Život ljudski kao da nosi neku kvotu, neku količinu grubosti koja se mora do kraja isprazniti ili ispuniti i ostvariti prije nego što čovjek ode Bogu na istinu. Mora se ostvariti do posljednjeg daha.

Tada dolaziš Ti, tješiš i podižeš čovjeka. Ako ga boli duša, Ti ga liječiš. Ako je u grijehu, Ti ga izbavljaš. No, grubosti dalje nailaze. A Ti čovjeka napustiti nećeš, svog čovjeka. Tvoje jedino i najveće blago.

Nismo ravnodušni kad netko umre.

U životu prikupljamo uvrede, poniženja, stresove, a nekome se dogodi i velika tuga koja ne prestaje i tada Te čovjek doziva šapatom jer velika tuga muklo i snažno boli. Ona prikuplja dodatne razloge i uzroke za muku i bol. Ona umara srce i oslabljuje ga. Ona guši dušu. Ona ranjava tijelo, mišiće, kosti, krvotok.

Ali tuga u svojoj dubini nosi mekoću, postoji ljepota u srcu koje tuguje.

Mnoga djeca su napuštena.

Oni žive i rastu, sazrijevaju s tugom u srcu koja također raste i sazrijeva. Život im je teži kada odrastu i tuga se već udomaći u njima. Tuga nije grijeh, na primjer: grijeh neopraštanja. Čovjek oprosti svima sve, a tuga se malo ublaži, tek toliko da se može s nekim poletom ići kroz život. Grubosti ovoga života ne zaobilaze takve tužne ljude. Neki postanu svjesni da im životni problemi ne predstavljaju veliki teret, rješavaju probleme i idu dalje; ali postaju duboko svjesni svoje tuge koja se nastanila u njihovom srcu još tada kada toga uopće nisu bili svjesni.

Od svih životnih grubosti, tuga je jedna od najljepših. Ona drži čovjeka čvrsto na zemlji, ali i čvrsto u Tebi, Gospodine Isuse.

Ona ne dopušta grijehe. Nema snage za nevjeru.

A Tebi je, Kralju, tada puno lakše i jednostavnije ulaziti u srce tužno, srce čovjeka koji tuguje. I dogodi se da je čovjek i tužan zbog života, i radostan zbog Tebe.

Čak i ako se razboli; i brzo postane jako siromašan zbog bolesti i nemoći; i ako ga ne shvaćaju ljudi; i ako novih razloga za tugu uvijek ima; i ako ga napuštaju; i ako ga još i progone zbog vjere; i ako ga optužuju i sude mu; i ako ga ljudi ismijavaju ili omalovažavaju zbog životnog stava koji im se čini pasivan i glup.

„Radujte se u Gospodinu uvijek!

Ponavljam: radujte se! Blagost vaša neka je znana svim ljudima.

Gospodin je blizu!

I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu!” Fil 4,4-7

Zaista, Gospodin je blizu tako nekom tužnom srcu koje nalazi svoje dubine, a u tim dubinama nalazi mirnu, sigurnu, istinsku, duboku sreću i radost.

Takav čovjek, koji nalikuje nekom napuštenom i izgubljenom djetetu, a živi i hodi s Bogom, ima dobre razloge nadati se blaženome, vječnom životu jer on zna iz iskustva da si Ti, Isuse, blizu i u toj bliskosti s Tobom, čovjek zna da si vječan, da nikada nećeš iznevjeriti. 03.03.2020. 04:29

Slabost i moć

Što je čovjek dalje od zemlje, od svoje prizemnosti i uzemljenosti, to više zaboravlja sebe jer pogled mu puca na nebeska prostranstva.

Mnogi ljudi čak i namjerno zanemaruju odavno usvojene zakonitosti o kojima svi vrlo rano u životu nešto naučimo.

Isuse, Ti i ja u ovoj nastambi; Ti i ja u beskrajnom prostoru dijaloga koji ne prestaje; Ti i ja, na zidovima, na podu, na stropu, na vratima i prozorima i u čitavom međuprostoru, u neprekidnom izmjenjivanju i razmjenjivanju riječi; Ti i ja, moj Bog i Njegova bolesnica koja ne traži izlječenje; presretna pustinjakinja i njezino društvo, prisutnost Božja.

„Razgovara sa slikama”, reći će; „Razgovara sama sa sobom, viče, srdi se, ljuti, pjeva ili samo mrmlja”.

Da, mnogi znamo kako si prolazio kroz zidove kada si uskrsnuo.

Mislimo, sad više ništa staro ne vrijedi. Sve možemo.

Ali, možemo li u pustinju kao što si Ti otišao, postiti četrdeset dana? Četrdeset dana.

To nije gladovanje uz voćne sokove.

To nije ribolov.

To nije o kruhu i vodi već bez vode, bez ribe, bez kruha, bez ičega, čak i bez ove pameti zemaljske.

Tebe odvede Duh Sveti.

Tebe pozva Otac Tvoj na nebesima u Tvome božanskom i ljudskom srcu da Te suoči s Neprijateljem, da Te iskuša. Tebe, svoga Jedinorođenca.

Smiluj se meni, Isuse!

Po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje.

Ti činiš mala i velika čuda. Popravljaš mi kvarove, pjevaš mi psalme, bacaš me u kušnje, vrtiš me u krug pa me razvedriš dubinom životnih trenutaka, bezbrojnih trenutaka mira, sreće zbog postojanja.

Je li ovo tlo po kojem koračam na zemlji ili je bliže nebu?

Je li moguće biti na zemlji i na nebu? Tjelesno jest, samo su stopala naša na tlu, a sve ostalo je u nebu, u ovom dijelu koji nazivamo atmosferom.

Znam gdje završava moja pustinja. I Ti si znao. Samo Neprijatelj nije shvatio. I uporno je navaljivao.

Pokušao je prvo ponuditi hranu. Ja živim od Tvojih riječi.

Tada Te je pokušao namamiti da iskušavaš milosrđe Očevo, da iskušaš obećanja Boga. I govorio: „Ako si Sin Božji...” Govorio Ti je „ako” kao da načinje filozofsku raspravu koja će završiti njegovim zaključkom. Kao što i mi govorimo: „Isus je ispunio Zakon i više nam je dao od toga, dao nam je novu zapovijed: „Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas”. I ponavljamo: „Ljubi i čini što hoćeš”. Ali ne ljubimo kao Ti. I mislimo: „Sada sve možemo”. Da, sve nam „je dopušteno, ali sve nas ne izgrađuje”.

I zašto bi Ti, Isuse, odjednom palo na pamet da se baciš s litice i dokazuješ nekome da si Bog. Boga se ne može dokazati, Bog se objavljuje ljudima i ostavlja im slobodnu volju.

Ti si znao da možeš ponijeti grijehe cijeloga svijeta. I da možeš odoljeti Neprijatelju. Oduvijek si to znao. Ali Neprijatelj nije shvatio. Jer nema ljubavi. Bez ljubavi Tvoje, koje se je odrekao bez problema, bez straha, bez oklijevanja, nije mogao ništa drugo nego gledati pred sobom naivno ljudsko stvorenje koje tvrdi da je Sin Božji, da je Čovjek. Nije znao jer bi Ti se poklonio ili bi Te zaobilazio u velikom luku. Nego, čuo je priču o Mesiji iz Betlehema pa Te došao provjeriti, istražiti, ispitati, promotriti, ali ne onako hladno i stručno kao znanstvenici na zemlji već s puno velike strasti i bezumne lakomosti koja ga je potjerala da ode pridobiti najveći trofej – Sina Božjega.

Veliki Svetac je pred njim. Izgleda kao jadan, izgladnio siromah.

I započeo je svoju stranačku kampanju: „Kruha, ribe, vode, sve ću ti ja dati; i sve što možeš poželjeti, čak i ono što ti je najpotrebnije upravo sada; i snagu, i moć, i slavu, i vlast, sve, sve. Poslije ćeš mi vratiti nekom sitnicom, kad budeš imao.”

A Tebi je, Isuse, oduvijek nedostajalo samo jedno: čovjek. Čovjek koji ljubi, koji je milosrdan i pravedan, istinski zemaljski čovjek. I po čovjeka si došao. A ovaj pali anđeo bunca o nekoj ucjeni, o nekakvom dogovoru i nagodbi.

Da, to je bila njegova kušnja, velika propala kušnja Neprijatelja ljudi, pobunjenika pred Bogom. Velika propala kušnja.

„Samo Bogu svom se klanjaj i Njemu jedinome služi”, presudio si mu te je ispario.

02.03.2020. 19:11

Možeš li biti nemoćan kao Bog?

Ljubav i Zakon

Zakon nije zaista riješio ništa. Smrt je ostala smrt.

Zakon ne nagrađuje onoga tko nije počinio neki krimen, Zakon postoji da bi označio grijeh, da bi ga osudio. Radi izbjegavanja zakonske osude i kazne, ljudi lažu, varaju, nastoje potkupiti, kradu, primaju mito, ucjenjuju i slično. Zakona se ljudi boje i od zakona ljudi zaziru. Dakle, čine ipak mnoga kriminalna djela te ipak u životu umiru.

Jer smrt je došla na svijet prvim grijehom Prvoga čovjeka kojega je osudio Gospodin Bog. Zbog toga je smrt postala nasljeđe čovječanstva kojemu je prava i istinska svrha vječni život, život u Gospodinu koji Ga je stvorio.

Provedba i vladavina Zakona je toliko nespretna da osudi i Onoga tko nije nikada nikakva grijeha počinio, vječnoga Božjeg Sina koji, mada je i umro da ispuni Zakon, još uvijek vječno živi.

Tko slijedi vječnoga Sina Božjega koji je Put, Istina i Život, taj Ga ljubi, taj zna za sreću, pravdu, milosrđe, dobra djela i riječi, taj je vječan zbog milosrđa Božjega.

U vječnost se ulazi onime o čemu Zakon nema pojma jer onaj tko je zakoračio u vječnost, već je odavno sav Zakon ispunio, ali čini i mnogo više, čini djela koja su mnogo humanija od onoga na što ukazuje Zakon.

Tim ulaskom u vječnost čovjek postaje svjestan svoje vrijednosti, svojega dostojanstva, svoje moći u ljubavi i zajedništvu Boga.

Ljubav je drugi, Novi Zakon, Ljubav je srž svih zakona, Ljubav je duh Zakona.

Ljubav je srce čovjeka i kompletan čovjek koji ne zna za prevaru, a koji zna za boli i patnje, trud i muku.

Tko ne krvari, taj ne ljubi.

Tko se ne preznoji, taj ne ljubi.

Tko ne tuguje gorkim suzama, taj ne ljubi.

Tko ne klone duhom, ne zna za Božju milost.

Takvome čovjeku nije problem ne podleći zakonima, a u isto vrijeme ne lagati, ne varati, ne činiti kriminalna djela. Zato takav čovjek ispunjava Zakon, ali čini i puno više: kroči u vječni život.

Zakon nastaje da osudi kriminal koji se pojavio.

Zakon traži grijehe. To je negativan oblik upravljanja jer tko traži grijehe, može se vrlo lako utopiti u njima, u smrti.

Pozitivan oblik upravljanja sastoji se od molitve Bogu i sakramenata Katoličke Crkve gdje čovjek prilazi Božjem Licu. Tamo, dok nazire Svjetlo, postaje svjestan svojega čovještva, svoje smrtnosti, svojega nesavršenstva.

Biti kao Bog jest pradavni poriv ljudski. No, kada čovjek susretne Jednoga, pravoga Boga, Božjega Sina i Bogočovjeka, i to u Duhu Svetom, tek tada vidi svoj eshaton, svoju budućnost, svoj cilj, svoj posteriori, svoj lik i djelo kakvi u biti bi morali i mogli biti: savršeni i vječni. 01.02.2020. 09:31

Tvoje pjesme

Tvoja pjesma moju dušu liječi;

naši psalmi jesu život moj.

Moje misli, tvoje riječi,

tvoje riječi, poziv moj.

U tvojim pjesmama

duša moja miruje i spava,

a Bog naš je s nama

u vedrini svoda plava.

Njegova nas vatra vuče,

od Njega se prosipaju rime,

nagurane da se k nama skuče

kao kaplje mora usred plime.

Tvoje pjesme. One sve su tu

gdje i srce moje tuče, bije;

ono čuje božansku melodiju,

ono samo u noćima bdije

kao mladi vrabac koji prhti

dok mi duša mirno čeka,

poput golubice koja drhti

dok me nosi mjesečeva rijeka.

Tvoje pjesme silaze mi s Neba,

vraćaju se kroz me kao kružni tok,

a srce ih ovo neprekidno vreba

kao vodu što je daje sveti Bok.

Tvoja pjesma moju dušu liječi;

naši psalmi jesu život moj.

Tvoje misli, moje riječi,

moje riječi, poziv tvoj.

01.03.2020. 07:11

Dan leptira

Svitanje mi šalje tihu radost,

vraća mi se život jaki,

sunce, djetinjstvo i mladost;

brige otišle su kao leptir laki.

U osvitu dana, uoči smaknuća

svih dalekih mračnih misli

kad je sunce sjelo na krovove kuća,

vrapci se hladnoći stisli

i tišina bijaše mi otvoreni šator.

Kroz njega mi zvijezda stigla,

obećala svih nevolja zator

iako se nisam još pridigla.

Mir na nebu, savršeni red,

mada velika oluja negdje hara

koja zastrla je svih oblaka slijed;

spojili se svi u jedan kao bara

iz koje će valjda moje brige pasti.

Jadan onaj tko ih uze,

tko je navikao u molitvi rasti,

milosrdan kada vidi suze.

Svijet će proslaviti dane majki,

ali one moje brige bacaju u smeće

kao da su se uspavale od bajki

što ih čitaju da stvore više sreće.

Neka svitanje donese mir i radost,

nek se svakom vrati život jaki,

sunce, djetinjstvo i mladost.

Brige neka odu kao leptir laki.

29.02.2020. 13:00