Glava
I.
Izabrani
Božji narod, za razliku od svih ostalih naroda, nije u svojim
kraljevima gledao božanstva, kralj kod njih nije bio bog, niti je
dobivao vlast, niti je bio posrednik između božanstava i ljudi.
Taj
narod Božji, potomstvo Abrahamovo, Izakovo i Jakovljevo, imao je
oduvijek privilegiju da mu se Bog objavio i objavljivao na svoju
inicijativu te zbog toga nisu dugo uopće imali kralja, naročito ne
nekog kralja koji bi utjelovljavao Božju nazočnost usred naroda.
Čitav je narod imao zbog svoga Boga svoje posebno dostojanstvo.
Glava
II.
Tek
pred pogiblima od susjednih naroda su starješine Izabranog naroda
zaželjeli kralja i vođu koji će biti sudac i donositi pobjede.
Bog
milostivo popusti traženjima svoga naroda i daje proroku Samuelu da
pomaže Šaula za kralja što je čisto religiozna potvrda ovoj novoj
ustanovi. No, kako je Šaul pokušao vršiti religiozni obred umjesto
Samuela, Bogu njihovom se to nikako nije svidjelo.
Nakon
toga vladarska kuća postaje ustanova Božjeg naroda jer Bog osobno
izabire pobožnoga Davida za sljedećega kralja čitavom narodu i taj
karizmatski vođa prokušane hrabrosti odgaja sina Salomona da načini
Božju kuću i klanjalište, prebivalište za Boga – jeruzalemski
hram.
Kraljevstvo
se počinje politički uređivati, a religioznost se vezuje uz Hram,
uz kraljevanje Davidove loze na Jugu i uz proroke na Sjeveru.
Glava
III.
Kralj
sada podliježe zahtjevima Saveza Boga i naroda te zahtjevima Božjeg
zakona, Dekaloga dok proroci u narodu na to neprekidno podsjećaju.
Kraljevsko
pomazanje se poštuje, kralj mora u pravdi vladati nad cijelom
zemljom, a razvija se i ideal vjernog, pravednog i miroljubivog
kralja.
Glava
IV.
U
Izabrani Božji narod uvlači se idolopoklonstvo i despotizam. Oni
donose i uvjerenja da kraljevska vlast predstavlja i nosi božansku
narav.
Proroci
mnogi opominju narod, osuđuju zloupotrebu vlasti, obećavaju dolazak
nesreća i kazne. Svi proroci daju naslutiti religioznost u
perspektivi „posljednjih vremena” gdje dolazi savršeno
ostvarenje Božjeg nauma koji se očituje u pozvanju Davida.
Glava
V.
U
8. stoljeću prorok Izaija pozdravlja rođenje budućega kralja (Iz
9,1-6): zemlja će postati raj s puno radosti, mira i pravde (Iz
11,1-9). U istom smislu govore svi proroci i spominju Davidov
pravedni Izdanak (Jr 23,5 sl).
587.
godine prije Krista, a poslije izgnanstva i robovanja, Božji narod
se organizira u duhu teokracije, a dolazi pod vlast poganskih
kraljeva. Sve se više okreće „posljednjim vremenima” koja
proroci navješćuju.
Očekuje
se kraljevanje kraljevstva Božjeg kao središte eshatološkog
nadanja (Psalmi: 2,45,72,110 i prorok Zaharija 9,9sl. Koji doslovno
pet stotina godina prije Krista govori:
„Klikni
iz sveg grla, Kćeri sionska!
Viči
od radosti, Kćeri jeruzalemska!
Tvoj
kralj se evo tebi vraća:
pravičan
je i pobjedonosan,
ponizan
jaše na magarcu,
na
magaretu, mladetu magaričinu.” Zaharija prorokuje o dolasku Mesije
u Jeruzalem, o kraljevanju poniznoga kralja koji zapravo nije bio
kralj na očekivani način).
Od
velikog kralja – Mesije očekuje se da oslobodi narod od tuđinskog
ugnjetavanja.
Glava
VI.
Središnja
tema Novog zavjeta je bitno religiozna, to je kraljevstvo nebesko
čiji je ljudski graditelj Isus Krist. Tema se oslobađa političkih
prizvuka i nalazi se u cjelokupnoj objavi spasenja.
Natanael
Isusa zove kraljem (Iv 1,49), a sam Isus naziva sebe Sinom Čovječjim;
Njegovo poslanje je drugačijega reda.
Kad
počinje za Isusa poslanje Njegove Muke, On ulazi tada u Jeruzalem
kao Kralj (Lk 19,38; Iv 12,13), a potom svojima progovara o
kraljevstvu u eshatološkoj perspektivi (Lk 22,29 sl).
Glava
VII.
Isusa
na početku Muke čeka suđenje i preslušavanje.
Svećenstvo
i zakonoznanci nemaju nekih moralnih zapreka u preslušavanju samoga
Mesije koji jest Sin Božji dok politički upravitelj vrši nad
Isusom civilni proces u kojemu Isusovo kraljevsko dostojanstvo dolazi
u pitanje. Optužuju Ga da se drži prevelikim, a onda i da Mu je
stav preponizan.
Sveti
Pavao, jednako kao i evanđelisti, predstavljaju čitateljima i
sljedbenicima paradoksalnost za ljude same Božje Objave, odnosno
pojave Isusa Krista. No, nitko Mu ne nađe manu, ni grijeh.
Ali,
predstavnici naroda Božjega uniziše dostojanstvo svojega Kralja,
dugo očekivanoga Spasitelja, čak do te mjere da uniziše i sebe
same, i svoju religioznu vlast, priznajući političku vlast
tlačitelja naroda; čak ni sama Objava Boga nije bila bitna, čak
niti Mojsijev zakon (Iv 19,12-15).
Vojnici
iz poruge Isusa zovu Kraljem potlačenog naroda (Mk 15,18). Svi smo
mi taj narod koji ismijavaše Isusov naslov jer O n je otkupio sve
nas i svakoga od nas.
Glava
VIII.
Lk
19,12-15 donosi prispodobu o kralju koji odlazi po svoje dostojanstvo
da bi se vratio s kaznama za podanike i nagradom za vjerne (Lk
19,27).
Gleda
li se Krist na križu svjetlom vjere, lako se uočava kako iz smrti i
poraza Božjega u Njegovoj prevelikoj i neizrecivoj slabosti i
milosrđu za sve ljude, izbija iz Isusa nikada nikome dokučiva snaga
Očinske ljubavi i svijetli istinsko kraljevsko dostojanstvo.
Dobri
razbojnik na križu spoznaje Isusovu pravu narav (Lk 23,42) i moli Ga
za spas. Isus mu obećava: „Još danas bit ćeš sa mnom u raju”.
Glava
IX.
Uskrsli
je Krist ušao u svoje kraljevstvo.
Njegovo
kraljevstvo se uspostavlja navješćivanjem Evanđelja ( „primit
ćete snagu... bit ćete mi svjedoci” Dj 1,8).
Krist
je Kralj pravde i Kraj svećenik (Heb 1,8; Ps 45,7; Ps 110; Heb
7,1).
Na
otajstveni način bio je već od djetinjstva novorođeni Kralj čije
kraljevstvo neće imati svršetka (Lk 1,33; Mt 2,2).
Glava
X.
Isusovo
kraljevstvo na ovome svijetu ne predstavlja nikakva ljudska monarhija
(Iv 18,36).
Kršćani
su podanici kad „ih Bog istrgne iz vlasti tame i prenese u
kraljevstvo svoga Sina u kome imaju otkupljenje (Kol 1,13).”
Glava
XI.
I
danas mnogi kraljevi i gospodstva ustaju protiv Isusove kraljevske
duhovne vlasti (Ps 2,2; Dj 4,25 sl). Tako se bacaju poganstvom na
Crkvu i njenu djecu kako se sam Babilon opija krvlju Isusovih
svjedoka (Otk 17,5 sl).
Glava
XII.
Isus
je pobjedničko Janje jer je Gospodar gospodara i Kralj kraljeva (
Otk 17,14; 19,1 sl ; usp. 1,5).
Silovito
očitovanje Isusova kraljevskog dostojanstva i Božjega kraljevanja
bit će Kristova Paruzija
(Otk
11,15; 2Tim 4,1).
Prema
Iz 11,4 i 2 Sol 2,9 Kralj -Sin Davidov uništit će Antikrista sjajem
svoga dolaska.
Prema
obećanju u Dn 7,22.27 mučenici će sudjelovati u vječnom
kraljevanju Sina Čovječjega, također prema Otk 7,4-8.15 i prema Lk
22,29 sl.
Isto
Isus obećava na Posljednjoj večeri svojim apostolima:
„Zato
ja vama dajem kraljevsku čast kao što ju je Otac moj meni dao, da
jedete i pijete za mojim stolom u mome kraljevstvu te da sjedite na
prijestoljima i sudite dvanaest Izraelovih plemena”.
Iesus
Nazarenus Rex Iudaeorum, I.N.R.I.
12.11.2019.
12:58