Mirna savjest

Pamtila sam sve detalje

dok se nije raspala ta slika

što je pred sobom ja držim.

Starost me je odvela u dalje

gdje mi nije važno ime lika,

niti koliko se u životu pržim.

Nije važno ništa osim stanja

što ga nosi savjest na ramenu svome,

ona ta je koja svime ravna.

Uzalud mi zlatna zdanja,

uzalud me pratiš na tom putovanju mome,

ja sam samo jedna ljuska davna.

I tako je svejedno jesam li na javi

ili sam na vrancu koji oblacima stasa,

jednako me savjest nosi.

Priziv savjesti je onaj duh moj pravi,

stvar privatna i moja, ali vrijedna spasa

jer me u trenutku radosno pokosi.

Nikakav mi zakon sad ne vrijedi

kada savjest moja djeluje i čini,

kad se ona zove svojim imenom

koje nikada u duši mi ne blijedi.

Bilo da su mlaka djela ili zločini,

ona sve bilježi mojim krimenom.

Zato mir se njezin platiti ne može,

zato ona daje izobilje roda

od kojega duša cvate.

Mirna savjest, to si Ti, moj Bože,

poput laka jedra laka broda

gdje se golubice uvijek vrate.

11.10.2019. 01:14

Bog u mojim spoznajama

Sretna sam što imam svjetla i mogu promatrati izmjenu dana i noći, svjetla i sjene.

Sretna sam kad mogu osluškivati zvukove, čuti glasove i kada vlada mir i tišina.

Sretna sam kada mi je toplo ili također kada mi vjetar osvježava lice.

Uz te sve dodire i pomoću njih doživljavam okolinu, ulazim u svoju vlastitu stvarnost i stvarnost utječe na mene.

Sretna sam kada se sjećam svjetla, zvuka i raznih dodira, prebirem uspomene koje me upućuju na to da dodirivati i spoznavati znači živjeti i susretati.

Ili još više, to znači imati Boga u svojoj blizini.

To znači razveseliti se Bogu u sebi, u svojim spoznajama.

Sjetiti se uslišanja, pamtiti znakove raspoznavanja, dobro čuvati uspomene i sjećanja na komunikaciju s Bogom koja se sastoji od ispovijedanja, novih spoznaja i prošnji, od mira, radosti i povjerenja pa to sve imati na umu, držati u sebi, to je velika moć, to su oni jako značajni susreti.

Sjećati se Boga, uvijek se sjećati spoznaja, dodira, zvukova, svjetla znači uvijek biti pripravan na druge nove spoznaje, one koje se bez iskustva ne mogu naučiti, razumjeti, upamtiti i iskoristiti, one koje ti prikazuju ovaj svijet s malo udaljenije pozicije i one koje ti komuniciraju kvalitetu istinskog života, istinske postojane tihe sreće.

To iskustvo stvarnosti bilo bi krnje bez Boga i ne bi gotovo nikada bilo korisno nikome. Živjeti u svjetlu i suzvučju, dodirnuti tako opipljivo i spoznavati neopipljivo uvijek može poslužiti za stvaralaštvo, za sreću i dostojanstvo, za dragocjene susrete, a sve to zato da se čovjek nađe na Golgoti, prezren, ismijan i odbačen; da doživi onaj nezaobilazni fenomen muke, boli i patnje i to u malo većoj mjeri nego inače i u puno većoj Milosti koja te osposobljava da spoznaješ istinitost neophodnosti patnji u životu i svijetu.

Čovjek bez tog iskustva odbačenosti ne može naučiti i upamtiti kako susreti s ljudima nikada ne vrijede tako mnogo kao susreti s Bogom, a Bog je odlučio solidarno s ljudima patiti jer ljudi su odlučili susretati jedni druge kao muhe bez glave, bez Boga. A to boli, takvi susreti bez spoznaja i bez pravoga iskustva donose neizvjesnu prazninu koja boli, a lijek joj je bol i muka Isusova, muka Boga koji je Život pravi života i duše ljudske.

Život je dug, a sjećanje tako kratko, toliko slabo da stane u neku kutiju s fotografijama, suvenirima i bilješkama koje se pregledavaju svaki dan i spoznaju u okvirima jednoga popodneva.

Zašto ponavljati nešto ako iz toga ne proizlaze nove spoznaje o životu, ljudima i svijetu?

Zar ne bi bilo puno bolje susretati Isusa u Svetom pismu, u Njegovom rodnom Betlehemu, u Njegovom krvavom Jeruzalemu, u svome tužnom srcu i u svojim beznadežnim uspomenama, razgovarati s Njim i slušati o vječnome rajskom životu i neprocjenjivom bogatstvu kojime je Isus platio naše živote, sjećanja i susrete? 10.10.2019. 03:19

Prljavo bijele ruže

Spustila sam opet neprolazu

prljave i bijele ruže

što su stajale me kao zlato skupo.

Pustila sam kapi na obrazu

neka peku, neka žuljaju me kao uže

dok mi ovaj svijet izgleda tako tupo.

Nema šanse da načinim note

ili stihove za ovaj ili onaj svijet,

samo one što se tebi donose na dar

kada tražiš nešto bolje, moj živote,

kada čekaš na svoj laki let.

Nismo bili stvoreni mi zato da bi bili par.

Nemam vremena za određene datume

i za nepotrebne obljetnice točne

kojima se svijet bilježi

da bi pronašao svoje fatume,

da bi ponio si dane dugoročne

dok mu stvarni okus bježi.

Prljave me ruže bijele

jedine još nose ovim putima

jer sam u njih ulagala sve

pa su ostale još sasvim cijele

da ti mire u tim tvojim skutima

modro-bijele zapjenjene obale.

09.10.2019. 15:02

Jedina molba

Zašto bih pjevala nesreći srca

koje pronašlo nije sve što moli

kad to je zaboravljen povijesni stup

na kojemu visi želja i tužno grca

zbog svega onog što više ne boli

jer stara želja samo spomen je tup.

Nije to važno hoću li stići

doći do nekog uspjeha slavna,

hoću li svoje ostvariti želje.

Ja samo hoću ljubavi prići

da vjera mi bude ravnopravna

u tome žrvnju što život melje,

da sunce mi svijetli utaženja

kad Boga zovem u svoj stan

jer Krist je jedini smisao moj

koji me vodi u moru traženja,

koji mi donosi radostan san,

koji mi daruje život svoj.

06.10.2019. 06:49

Pjesma nade

Načinit ću pjesmu od zlata i svile,

pjevat ću ti pjesmu duha u tišini

jer to glasne ne bi iste note bile

poput onih što ih pjeva srce u dubini.

Načinit ću pjesmu od vune i vate

da te lakše slijede njene nježne niti,

namotat ću klupko samo za te

da bi moglo oviti se oko tvoje biti.

Ispjevat ću pjesmu za ponavljanje

kakva nikada promijenit se neće

i uvijek će svirati za pripravljanje,

i uvijek će čekati znakove sreće.

Ta će pjesma nositi sa sobom boli,

ona bit će utjeha za tužne dane

jer u pjesmi uvijek moje srce moli

Boga sveta da Mu suza kane

kako bi se u njoj ogledala

svakim stihom nota koja nosi nadu moju,

kako bi je tvoja duša pogledala

kad u Bogu traži neku ljubav svoju.

02.10.2019. 03:14

Netko tko vjeruje

Moj Bog je tu, pod prilikama kruha i vina.

Moj Bog se objavio i meni, i ljudima.

Moj Bog je Isus Krist, Gospodin i Sin Božji koji se rodio od Marije, Djevice iz Nazareta koja Ga je začela po Bogu svome, Duhu Svetome.

Moj Bog je pravi Bog i pravi Čovjek. On je Bogočovjek Isus.

Moj Bog mi govori da me ljubi i da nosim na sebi grijehe i smrt koji nisu od Njega.

Moj Bog me od tih grijeha oslobađa, otkupio me od smrti svojom mukom na križu gdje je dopustio da Ga grešni i smrtni ljudi razapnu kako bi namamio samu smrt u smrt.

Moj Bog je govorio apostolima i svim ljudima da je došao načiniti sve novo, novo nebo i novu zemlju i da je došao donijeti radosnu vijest svim ljudima o vječnom životu kojega će im darovati po svojoj muci. I rekao je da će poslije toga, poslije tri dana uskrsnuti da nikada više ne padne u smrt, niti On, moj Bog, niti bilo tko drugi tko Mu vjeruje.

Moj Bog je, sasvim nepredvidivo, uskrsnuo kao što je obećao.

Zašto se to ne čuje na jako javnim mjestima, na velikim skupovima gdje ima puno naroda i gdje televizija prenosi govorancije?

Moj Bog je uskrsnuo, a meni to nitko nije rekao. Da, nisam htjela slušati, nisam imala sluha, a i bila su tako neka teška vremena kada se nije puno u društvu propovijedalo.

Ali za ovakvu vijest, Radosnu vijest, sva su vremena neka teška vremena kojima ne odgovara da se čuje nešto što se samo po sebi nikada ne podrazumijeva, nešto što nitko ne može izmisliti, nešto što postoji kao univerzalni dokaz i uvjerenje o postojanju Boga, istine i smisla života, uvjerenje i dokaz da postoji Bog s one strane dobra i zla jer samo Bog može donijeti Radosnu vijest o vječnom životu, jer samo Bog je uzrok vječnoga života. Tu vijest nitko nikada nije uspio izmisliti među ljudima, ona se nikada ni iz čega sama po sebi ne podrazumijeva, ona se uvijek mora iznova reći:

Isus Krist je uskrsnuo.

Znamo li veličinu te vijesti? Ne. Mi čak ne znamo da je Isus prisutan u pretvorbi pod prilikama kruha i vina, zajedno s mnoštvom anđela. Jer, da to znamo, znali bismo koliko je važno ponavljati nešto što nitko ni iz čega ne može sam zaključiti, ma koliko mi pripovijedali o ljubavi i milosrđu, o istini i pravednosti, o vjeri i poniznosti, o požrtvovnosti i slično.

Kad ljudi čuju prvi puta tu vijest, možda se malo oduševe, ali brzo je zaboravljaju, zajedno s bajkama iz djetinjstva. Mnogi se sa sjetom sjećaju dana kada su u to vjerovali, razmišljaju retrogradno i ne misle na živi život pred sobom, na uskrsloga Isusa u kojega ne vjeruju zaista. Kako će ih onda uslišavati kad ne vjeruju da je pred njima živ i da tu nema predestinacije, da je smrt drugačija za svakoga i da to ovisi o tome vjeruješ li u živoga i uskrsloga, prisutnoga Isusa?

I kakve to veze ima s ustašama, partizanima, politikom i četnicima?

I kakve to veze ima sa siromaštvom koje si ne može priuštiti više od jednog dobrog obroka tjedno i koje si ne može priuštiti rađanje mnoštva djece, kakve to veze ima s proslavama ratnih uspjeha i neuspjeha, s totalitarnim režimima; a koje to društveno-političko uređenje nije totalitarno? Demokracija? Pa, ona i jest najveći totalitarni užas. Ona je puko obećanje kojime se manipulira.

I kakve to veze ima s političkim izborima i kako će politika spasiti narod ako nitko ne zna ili ne vjeruje ili nije čuo za Isusovo uskrsnuće od mrtvih i za uskrsnuće svih koji u Isusa vjeruju?

Kad čovjek povjeruje da je Isus uskrsnuo, tada spoznaje da besmrtnosti nema, da magijanje ne vrijedi i da čaranje ne znači ništa. Tko povjeruje u Isusovo uskrsnuće, taj razumije da je smrtnik i da može umrijeti svakog časa, a to daje sasvim drugu dimenziju bilo čijem životu.

A kako će povjerovati netko tko nikada nije čuo tako jasno i glasno da je Isus uskrsnuo? Ako je čuo samo neka došaptavanja i prodike, ako je čuo svakojake političke govore i ekonomske traktate?

Zašto bi netko vjerovao da je Isus uskrsnuo, a da istovremeno ne dolazi k Njemu na Euharistijsko slavlje gdje Ga susreće živoga? Je li to zato što su sekte ili sekularizacija uzele previše maha ili možda zato što nema tko propovijedati Radosnu vijest, netko tko vjeruje da će uskrsnuti na vječni život kao što je i Bog uskrsnuo?

30.09.2019. 06:14

Hvala, Kriste

Usuđujem se nuditi zlato,

prići Ti mirisom drage smole,

nositi najdraže pred Tvoje stope.

Sad imam priliku za to,

sad mogu prinijeti grane gole

ili oblake vječne koji se tope.

Ti uvijek me zoveš i primaš,

ali je danas lakše pred Tebe stati;

kao da dajem puno više

makar mi ništa ne oduzimaš,

makar ću milošću Tvojom sjati.

Svi moji grijesi, sve se briše

kada Ti gledam u slavne bitke

koje vodiš za mene i čitav svijet,

kada Ti prilazim i obuću skidam,

kada mi nudiš vode pitke,

kad pokraj mene procvate cvijet,

kad svoje rane s Tobom vidam.

28.09.2019. 01:46