Slavno naručje

Tražila sam onih dana,

željela sam da me nađu,

ma tko bio s onih strana,

ma kamo da moje misli zađu.

Partizani nisu naučili mene

da Te slavom slavim, Oče naš,

da napustim ponor gdje su sjene,

ali Ti si pozvao me da mi dušu daš.

Kršćani su šutjeli od jada,

previše je bilo političke stiske

koja strepila je od svakoga sklada,

krivo je tumačila i šapate, i vriske.

Filozofi nikad nisu izričito rekli

Tvoje riječi koje tražile su ljude,

a rijetki su od njih bili da bi klekli,

nisu znali, nisu htjeli biti lude.

Svi jogisti, književnici i poete

sanjali su svoje snove sebičnosti,

a mnogi su svoje dare svete

posvećivali u općoj etičnosti.

Svak je spominjao Tebe, Boga,

svak Te označavao i kažiprstom,

a ja vidjela sam da to nije sloga,

da se živi svak sa svojom vrstom.

Ti si nosio me kao svoje dijete,

nesvjesno blizine naručja topline,

punio mi život, sav od sjete,

da u slavi se probudim, Božji Sine.

01.08.2019. 18:52

Jedinstvo srca i uma

Pojmovi kao što su „ljubav”, „žrtva” ili „plemenitost” ne predstavljaju emotivne doživljaje u ljudskom životu iako uključuju emocije.

Ljubav bi prije svega bila smisao za odgovorno djelovanje, a može i ne mora biti popraćena emocijama.

Žrtva bi prije bila nužno zlo ili čin koji se mora poduzeti kako bi se stiglo do rezultata.

Plemenitost je više oznaka za sposobnost razlikovanja.

Konkretno za ove tri osobine potrebna je milost Boga koji je Um, Istina, Pravednost i Ljubav. I štošta drugo, ali sigurno nije sama i puka emocija. Emotivnost je neophodna kao regulator hladnome razmišljaju kao što je, na primjer, strah neophodan radi opreza, a oprez nam je potreban kako ne bismo olako nastradali i kako ne bismo previdjeli druge ljude. Tu je važna suosjećajnost kao kraljica svih emocija, kao začin koji se dodaje ljudskoj svijesti o neophodnosti poštivanja drugih radi vlastitog opstanka.

Kao što je razum uključen u emotivan život, tako su i emocije dio racionalnosti koja odlučuje o količini i kvaliteti emocija u pojedinim okolnostima. Razum je taj koji „pušta emocije”, a emocije su ono što zovemo „govorom srca”. Emocionalnost i razmišljanje su nerazdvojivi, ali pretjerana emotivnost može biti jako štetna dok pretjeranoga razmišljanja i razmatranja ne može biti u Gospodinu.

Pretjerano naglašavanje emocija je emotivizam dok je pretjerano naglašavanje razmišljanja racionalizam.

Više o tome vidi: 

https://www.vjeraidjela.com/emotivno-i-garantirano-krscanstvo/

Svjetlom uskrsnuća

Od ništavila može me spasiti,

Isuse Kriste, samo Tvoj Križ

koji mi može stvarnost ukrasiti,

svu radost života i svaku briž.

Od plutanja nemirnim oceanima

gdje nitko ništa ne zna i svi se boje

može me nositi noću i danima

samo ljubljeno kraljevstvo Tvoje.

Praznina misli i ta univerzalnost

mogu me odvesti stazama bijede

jer čovjek nije rođen za stalnost,

ljudske ideje bez Tebe ne vrijede.

U svjetlu Te uskrsnuća susrećem uvijek,

iz te perspektive život mi samo staza gorčine,

ali Ti nosiš me nemoćnu čitav moj vijek,

uzdižeš mi napore, ispravljaš krivine.

Tamo gdje nestaje bogatstvo zlata,

tamo gdje prestaje zdravlje i sreća,

tamo Ti otvaraš nebeska vrata

jer Bog se čovjeka uvijek sjeća.

01.08.2019. 04:34

Milost

Sanjam stvarnost

vlastitome biću,

sanjam na javi

i nemam stalnost,

kao jutra kad sviću,

kao kada u tugu se zavi.

Pitam se o zaslugama

za sve to,

ali ih ne znam;

beskorisnim slugama

vrijeme je svo

samo ostati sam

ili od sebe pobjeći,

svejedno

jer svaki je svoj.

Korove posjeći

u vrijeme bijedno

težak je boj.

Milosti, žar Ti slutim;

zar da Te ne primam

i sve što mi dade?

Zar da ne ćutim

to sve što sad imam,

što s neba mi pade?

Pa i da čas je gorak,

bilo bi isto.

Ili sanjam da nije.

Usporavam korak,

a nebo je čisto

kao i prije.

31.07.2019. 19:14

Isus je sada

Moral proistječe iz ljubavi. To nije zakon i propis, zakonima se samo pokušava pobliže odrediti, tehnički usmjeriti. Crkva je oduvijek moralni autoritet za sve naraštaje jer ona je zaručnica Boga koji je Ljubav, Isusa Krista i Njegovo je tijelo. Crkva ima ulogu kućnog odgajatelja, poput obiteljskog liječnika, poput privatnog učitelja koji u stvari dolazi kao dadilja koja uzgred obrazuje sve ukućane. Dadilje, to znamo, jesu stručnjaci za ljubav koja se može i ne mora verbalno prosljeđivati dok učitelji nastoje što je moguće detaljnije i pažljivije ukazati na osnove svake nauke, a naročito naglašavaju različitosti po kojima nauke prepoznajemo kako bismo se lakše i kulturnije snalazili u života pa tako i poslije ovozemaljskoga života.

Čovjek ne postaje katolik zato što je ovoga ili onoga identiteta ili iz ove ili one kulture. Vjernik postaje Kristov učenik i molitelj isključivo tada kad ga sam Bog pozove u svoju ljubav jer Ljubav je taj Bog.

Do današnjih dana crkvenjaci su bili obrazovani zaljubljenici u Boga.

Bilo bi savršeno kada bi tako ostalo i dalje.

Tko nije zaljubljenik Isusov, taj može često upotrijebiti presveto ime Isusovo u smislu ideologije, nauke i slično te se naziva kršćaninom i katolikom po navici. Zbog te zablude patilo je tijelo Kristovo, ali Isus je svejedno i dalje ostao vjerna dadilja ljudskog roda koja jedina zna protumačiti verbalno, idejno, filozofski sama sebe.

No, ne može se dubokoumna filozofija prodavati prostom širem puku kojega kršćanstvo zavodi jednako kao što ga zavode i razne ideologije pa ljudi postaju kompilirani vjernici. Inače raznolike nekršćanske i nekatoličke ideje ne bi nikada postale suparničke Isusu Kristu kao što to danas i uvijek mnogi žele prikazati, to jest govore da je ovo ili ono neprijatelj katolika. Ne, nisu druga učenja neprijatelji već je stado Isusovo malobrojno.

Svi će se spasiti, ali malobrojni žive božansku ljubav. U tome je jedna od najvećih tragedija jer kada se spasim, unatoč mnogim grijesima i krivinama, tek tada bi mi moglo pozliti ako pogledam kako sam upropastila svoj život. Isus nije samo zato da nas na kraju života spasi već je On u nama život.

Mi nismo život, mi smo samo učenici koji vjeruju sve i svašta, koji su nestalni, koji slobodno mogu i filozofirati, a mogu i biti vojni piloti ako žele; smiju se krstiti i reći da su katolici i kršćani, ali prije svega moraju naučiti što je to prezent, što je to sada i što je današnjica u vlastitoj duši za koju malo tko može reći da je poznaje.

Danas je duša.

Danas je život.

Sada je život.

Sada je Isus.

Isus je sada svake duše, ma gdje bila, a spasenje je hitno.

30.07.2019. 13:41

Tanki obrisi svitanja

Sada opet čekam svitanje dana

kao da mu želim da polako stigne;

prelijepa je bistra noć

makar oblačna je sa svih strana

da se nebo bliže k meni prigne

kao da mi time daje moć.

Uskoro će drske vrane zagraktati

da se vidi, da se čuje tko nad krovovima vlada,

da se mladi vrabac osokoli niskom letu,

da nauči postelju si izgrtati

kako ne bi zgodilo se da nastrada

kad izleti brzim krilima po svijetu.

Pritajena svjetla velegrada

doprinose svoj težini snažne tame,

obrisi se horizonta jedva daju nazirati.

Neće tako rano sunce do zapada

s ove strane gdje se odvijaju drame,

gdje svi oblaci će svom težinom svjetlo zatirati.

Čekam taj trenutak kada obzorje se budi

i kad ona tanka bijela crta raste

kako bi proširilo se svitanje na mene.

Želim biti pripravna kad novi dan zarudi

da mi stihovi te tamne oblake počaste,

da osvanem zajedno sa suncem iz te noćne sjene.

30.07.2019. 04:42

Poslušaj, Gospode

Klijetke su se raspustile,

rumene su kapi potekle kroz vene

da bi dirnule se usnama korala

što su svaku brigu napustile

i tu tamu što je hrlila kroz pritvorene zjene

što se diviše romantici opala

koju naziraše u dnu sveta dvora

gdje je trpjelo se razočarane klijentele,

gdje je slavilo se pjesmicama puka,

gdje se ispraćalo grijehe u mrklini kora,

kamo spustiše se plodovi te rose zrele

i gdje stolovaše Isusova Muka

zapovijedima i riječju sveopćega zdravlja

za te duše ukoliko poneka je bila živa.

Tko Te ne bi ljubio, moj Bože,

usred mise privilegirana slavlja,

koja duša ne bi osjećala da je kriva

samo zato što se sve okolnosti ne slože?

Kada sve na svoje mjesto sjedne,

tad bi umirati vrlo lako,

poput anđela što rastaje se grijehom,

koji bi cjelivati korale medne

kako nikad više ne bi plak'o,

kako živio bi za Tebe i s osmijehom.

Grešni ljudi ne primijete

da se kamen pretvara u ruže

i da uskrsavaš iz konvencija,

da iz groba teku suze svete

poput bisera za djevičansko uže

i da pred njima je sama Ekselencija.

Kada otvori se školjka čvrsta,

nježan biser ne stigne se skriti,

a već grabe njega zločinačke ruke.

Samo onaj što se rodio iz krsta

nevinošću snažnom od božanskih niti

stane pa se divi plodovima Muke,

zvucima iz vrha katedrale

gdje je krajnja kota uzlaženja

svakog srca raspjevana

što osjeća tajne luči laterale,

što prihvaća ponizno sva utaženja

kad je magla sumnji rastjerana.

29.07.2019. 22:02