Moj sokole

Sedamnaest smrtnih grijeha
počinila sam, moj sokole,
svijeća se ugasila.
Nikakva me sveta streha,
niti moje kole
nikad ne bi spasila.

Nisam više vična letu,
udari me munja
paklenoga zloga;
udari mi Ahilovu petu
iza gustog žbunja
gnijezda moga.

Krila mi se polomiše,
moj sokole, tvrda
kao stijena,
zamalo se odlomiše
jer on vreba iza brda
kao hijena.

Moj sokole, nosi pismo gore
da sam na paklenim mukama 
ovdje dolje
i da oko mene ljudi gore,
da je plač i škrgut zubima,
pusto polje.

Sedam puta po sedamnaest
brojim grijehe naokole;
sedam puta po sedamnaest
života imam, moj sokole.
Korizma 2012.

Dostojanstvo

"Nego, kako je pisano: Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube (1 Kor 2,9)."

Poštovanja imam za sve prošle dane,
za sve bližnje duše i za rođenu mi krv,
i za suzu koja ponekad na obraz kane,
i za srce što ga izjeda od sumnje crv.

Poštovanje uvijek nosila sam za sva djela
koja čovjek čini, i za dobra, i za zla;
svakim činom predstavlja se duša cijela,
svaka duša svojim djelima si život tka.

Poštovanja imam za sve druge, različite
kao i za one što mi u mnogome sliče,
i za one što su namjere im dobro skrite,
i za onoga što nepotrebno se ističe

jer se sama po sebi ta čast razumije
koju ljudi nose Bogu još od prapočetka
pa sve dok ne pokrije ih grobno humlje,
čak i poslije tog zemaljskoga svršetka.

Ništa drugo duša moja nema i ne nosi
koja slijedi Boga svoga kada god Ga čuje,
ništa drugo, samo kraljevstvo Mu prosi
i to isto poštovanje od Boga dočekuje.
‎11. ‎siječnja ‎2019. 05:38:12

Pohod Boga živoga

U religioznosti Izabranoga naroda oganj ima vrijednost znaka preko kojega se treba vinuti do Boga. Uz ognjene pojave Gospodara nad vojskama dolaze ljudima i suprotna znamenja: dah, voda, vjetar, ali Gospodin Bog se preobražava i u svjetlost.
Za mnoge religiozne skupine to su znakovi prirode kojima upravlja ili bi morao upravljati neki posebno religiozan čovjek, ali za čitav jedan narod u pustinji oganj je izraz Božje slave i svetosti koja je istovremeno privlačna i strašna.
Nije uzalud i nije bez reda kada se Bog udružuje s čovjekom Abrahamom, od kojega će poteći sav Božji narod, upravo svojom slavom i svetošću i upravo svime onime što čovjeku izaziva strahopoštovanje, a to su po ljudsku prirodne sile. No, tim silama je Gospodar samo Bog Stvoritelj tih sila.

"Kad je sunce zašlo i pao gust mrak, pojavi se zadimljen žeravnjak i goruća zublja te prođu između onih dijelova. 18Toga je dana Gospodin sklopio savez s Abramom (Post 15,17sl.)."

"Anđeo mu se Gospodnji ukaže u rasplamtjeloj vatri iz jednog grma. On se zagleda: grm sav u plamenu, a ipak ne izgara. 3»Hajde da priđem«, reče Mojsije, »i promotrim ovaj čudni prizor: zašto grm ne sagorijeva.« 4Kad je Gospodin vidio kako prilazi da razmotri, iz grma ga Bog zovne: »Mojsije! Mojsije!« »Evo me!« – javi se. 5»Ne prilazi ovamo!« – reče. »Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo. 6Ja sam«, nastavi, »Bog tvoga oca; Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev.« Mojsije zakloni lice: bojao se u Boga gledati. (Izl 3,2-6)."

Kad se Bog očituje kao uništavajuća vatra, On to ne čini zato da uništi sve na svom putu, On poziva one ljude koje čisti.

Ilija je prorok ispunjen revnošću kao ognjem:
"I usta prorok Ilija kao oganj, riječ mu plamtjela kao buktinja (Sir 48,1)."
On na Sinaju traži i čeka , moli Božju prisutnost. Nakon vihora i potresa ugleda oganj, ali Gospodin ne bijaše u tom ognju već nešto suprotno tu znamenuje Gospodarev prolazak: lagan i blagi lahor (1 Kr 19,12). Tako, kad Ilija bude uzet u nebo ognjenim kolima (2 Kr 2,11), taj će oganj biti samo jedno znamenje među drugima da izrazi pohod Boga živoga.

Izaiji seraf čisti žeravom usne (Iz 6).
U Ezekielovom viđenju oluja se i oganj udružuju s dugom koja sja u oblacima (Ez 1).
U Danijelovoj apokalipsi oganj je sastavni dio okvira u kojemu se očituje Božja prisutnost (Dn 7,10), ali naročitu ulogu dobiva u opisu suda (Dn 7,11).

Oganj je objava Boga živoga i zahtjev čistoće pred Bogom svetim.
Izabrani narod je kroz čitavu svoju povijest nailazio na takvu teofaniju, ali ne zamjenjuje Boga s prirodnim počelom već "ognjem što proždire" (Pnz 4,24; 6,15). 
Oganj znamenuje Božju nepopustljivost prema grijehu; on proždire sve na što naiđe kao i Bog u odnosu prema otvrdnulom grešniku. Drukčije je s Božjim izabranicima, ali na svaki način mora preobraziti svakoga tko mu se približi.


Božji oganj silazi među ljude u liku proroka, ali obično zato da osveti Božju svetost u svome narodu i to čisteći ili kažnjavajući.
Proroci pisci rado navješćuju i opisuju Božju srdžbu kao oganj kojime Bog kažnjava bezbožnike (Am 1,4-2,5); spepeljuje grešne narode; raspaljuje požar u šumi Božjega naroda tako da i sam grijeh postaje ognjem (Iz 9,17sl; usp. Jr 15,14; 17,4.27). Ipak oganj i čisti kao kod proroka Amosa, Izaije i Jeremije.
Oganj prokušava izabranike, postaje znamenjem revnosti koja nad svime trijumfira (Pj 8,6 sl).

Dan Gospodnji je kao oganj ljevačev (Mal 3,2) što žari poput peći (Mal 3,19) i proždire cijelu zemlju (Sef 1,18; 3,8) počevši od Jeruzalema (Ez 10,2; Iz 29,6).
Čini se, pak, da taj oganj pali iznutra, ali dok su bezbožnici predani svojoj nutarnjoj vatri, oni koji su spaseni od vatre, opkoljeni su ognjenim zidom - Gospodinom (Iz 4,4sl; Zah 2,9). Nakon što su očišćeni, Jakov i Božji narod i sam postaje vatrom (Ob 18) kao da su dionici Božjeg života.

Isusa Krstitelj najavljuje kao vijača koji plijevu baca u vatru (Mt 3,12) i krštava ognjem (Mt 3,11 sl.):
»Ja vas, istina, krstim vodom na obraćenje, ali onaj koji za mnom dolazi jači je od mene. Ja nisam dostojan obuće mu nositi. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. 12U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.«

Isus i sam govori o ognju paklenom u koji će biti bačen nekorisni kukolj, kao i mladice: to će biti oganj neugasivi (Mk 9,43 sl), prava užarena peć.
Otkrivenje zna za oba aspekta vatre: aspekt teofanija i aspekt suda. Sin Čovječji pojavljuje se s očima koje sjaje kao oganj te dominira čitavim prizorom (Otk 1,14; 19,12): S jedne strane, evo teofanije: stakleno more pomiješano s vatrom (15,2), a s druge strane, evo kazne: ognjeno i sumporno jezero za đavla (20,10), a to znači drugu smrt (20,14sl).

Isus je otvorio novo doba. On nije bio oruđe osvetničkog ognja, a ipak je na svoj način ispunio Krstiteljev navještaj. On je obznanio riječju "Došao sam baciti oganj na zemlju, pa kako bih želio da se već zapalio! Moram primiti krst...(Lk 12,49 sl.).
Crkva odsad živi od ognja koji je zapalio svijet zahvaljujući Kristovoj žrtvi. Ta vatra gori u srcima Isusovih učenika; ona je sišla na učenike, sabrane na dan Duhova (Dj 2,3). Taj je oganj teofanijska vatra koja dopunjuje krštenje ognjem i Duhom (Dj 1,5); 

"I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. 4Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti. (Dj 2,3-4)"


"4I dok je (Isus) jednom s njima blagovao, zapovjedi im da ne napuštaju Jeruzalema, nego neka čekaju Obećanje Očevo »koje čuste od mene: 5Ivan je krstio vodom, a vi ćete naskoro nakon ovih dana biti kršteni Duhom Svetim« (Dj 1,4-5)".


Oganj sada znamenuje Duha. Premda nije rečeno da je taj Duh Ljubav sama, izvještaj o Duhovima pokazuje kako je Njegova zadaća preobraziti one koji imaju pronijeti kroz sve narode jedan i isti govor: govor Duha.

Vjerni postajemo kad smo "vatrom zasoljeni (Mk 9,49sl.)", solju suda i solju Duha (Dufour, str. 765//).

"Tko je blizu mene, blizu je vatre; tko je od mene daleko, daleko je od kraljevstva nebeskoga", riječ je Isusova koju Mu pripisuje Origen, vjernik Božji. ‎10. ‎siječnja ‎2019. 13:33:02

Sveti zvuci

Uspavanku svetih zvuka violine,
gudala i duše koja tiho roni
sitne kaplje suza s velike visine
dok je tipka glasovira goni

strasnom nježnošću, upornošću
kakvom čezne uzeti za ruku dijete,
odvesti ga carstvu snova ornošću
za neke druge, neke nove svijete,

čujem kao iz tih poznatih daljina
što me ponekad ponesu k javi,
daleko od snova i od svih manjina;
tu se samo stvaralaštvo slavi.

Da bi rekla, kao majka, sve što sanja,
sve što želi srcem zagrijanim,
duša samo lagano se, tiho klanja;
usnama se, molitvama zatrpanim,

osmjehuje nekom duhu radosnome,
istinskom i unutarnjem u dnu noći,
utrobi odzvanja, trbuhu joj rosnome
zbog svih suza što će jednom doći.

Ja sam uvijek s Bogom, ona zbori,
koji rađa svoga Sina prvoj meni,
srcu mome svjetlo da razgori
što će zablistati vječnoj ekumeni.

Ljepši zvuci samo tada postojaše
kad sam prvi puta čula naviještenje,
isti takvi, samo s više boli naše
od koje se rodi moje ognjeno krštenje.
‎09. ‎siječnja ‎2019. 23:24:09 

Dužnost

Svijeća jedna za moj život gori,
svega ima tu, na stolu, samo život nije
što me iz dubina mračnih kori:
moja volja nekad moja bila nije.

Duša gubi sebe povremeno i na čas,
izjeda je tupost, pustoš i praznina,
mada znam da Krist je donio mi spas;
od mene se vidi samo dah, prašina.

Ima jedan dug, dužnost prevelika,
pokret volje moje, slobodne i svjesne,
u kojoj sam neznalica nevelika
poput voćke nezrele i prijesne,

poput ploda što još nije ništa
kojemu svršetak već se gleda,
a da nije dostigao okretišta
kad se kao dobar sluga preda.

Ljubiti mi treba, to je volje dug
jer bez toga nemam opravdanja,
jer bez toga vrtim se u krug
iz kojega viri život kao sanja.

Da sam svjesna svoga postojanja,
da zahvalim Bogu svome ravnopravno,
potrebno je živjeti od prostiranja
što sam počela ga još odavno

i u tome vidim samo Boga dar;
ali dar je zato da sazrijeva,
da mu se pridruži ljudski mar
i da srce ljubit' ne oklijeva.

Održati plamen svijeće, ljubavi te žar,
to je smisao mi duga životnoga vijeka,
umorne mi samotnosti koja zna za dar
Krista moga, Kralja životnoga tijeka.
‎08. ‎siječnja ‎2019. 07:32:00

Sniježni cvjetovi

Mirnom kraju gdje još uvijek bivujem
spustio se predjutarnji mraz,
prepun tame koja neće se izgubiti.
Drhtave si zimske snove očitujem
u toplini doma što donosi sraz
jer bih rado pahulje od snijega si izljubiti

mislima il' stihovima, ili poštovanjem;
bijele su i meke, tanke kao snop igala,
topljive na tlu i hladnim crijepovima
što kraj dimnjaka se griju nebu danjem.
Čak i niska svijeća što je noćas igrala
nije ravna sniježnim cvjetovima.

Prisjećam se svojih prvih nota,
kako nespretno je bilo prvo tepanje,
od kojih sam krenula kroz tminu;
nadah se bar nešto bit će meni dota
jer to bijaše mi prisiljeno kretanje
koje niti dana današnjega još ne minu.

Pogledajte djecu kako raduju se snijegu
i okreću pahuljama lica da od zime porumene;
nisu li romantična bez opreza i straha?
Nit' ne traže ognjište, niti neku njegu
već su sretna, bijele im se trepavice snene,
raduju se magli svoga ledenoga daha.

Tako i ja, sretna sam od svakog stiha
i pod stare dane igram oblacima tmurnim
da mi šalju sve to više novih pahuljica strofe;
i za dana zimska k'o da noć je tiha,
a ja svjetlo gledam, pokretima žurnim
hvatam snijeg i bilježim ga da se one ne rastope.
‎08. ‎siječnja ‎2019. 07:32:00

Milost i pravda

I eto glasa s neba: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!« Mt 3,17."

Krštavanje vodom Ivana Krstitelja može se usporediti s krštavanjem kojime su prozeliti uvodili došljake u stari izraelski Božji narod (Dufour, str. 456); Ivanovim krštavanjem ostvarivalo se priključenje potomstvu Abrahamovu... To se krštenje predlaže svekolikom židovskom narodu, a ne samo grešnicima i prozelitima. Jedinstveno je to krštenje koje se dijeli u pustinji u znak pokajanja i oproštenja grijeha. Uključuje ispovijed grijeha i napor konačnog obraćenja koji se tim obredom izražava.
Ivan Krstitelj uporno zahtijeva moralnu čistoću. On krsti vodom, pere grijehe, ali i pripravlja na Isusovo krštenje ljudi Duhom Svetim i ognjem što će biti vrhunsko očišćenje (Ps 51) kojim otpočinje novi svijet čija perspektiva se stapa s perspektivom suda, ali dar Duha kojega će poslati Isus Krist bit će nešto drugo nego sud.

"Tada dođe Isus iz Galileje na Jordan Ivanu da ga on krsti. 14Ivan ga odvraćaše: »Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?« 15Ali mu Isus odgovori: »Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!« Tada mu popusti. 16Odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode. I gle! Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj. 17I eto glasa s neba: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!« Mt 3,13-17."

Kada se Isus krstio na rijeci Jordan, preuzeo je na sebe i na svoja sveta ramena sve grijehe čitavoga čovječanstva, a to potvrđuje i glas Boga Oca koji dolazi iz neba koje se otvorilo; Ivan Krstitelj svjedoči da je nebeski Otac postao naš Otac, Otac svih ljudi u ljubljenome svome Sinu Jedinorođencu. Krstitelj čuje Božji glas koji govori da Mu je u Sinu sva milina, u Sinu koji se ukopao u čovječanstvo i preuzeo nesavršenost ljudsku što navodi na zaključak da je Isus učinio sve po volji Oca svoga.
"U Njemu mi sva milina", veli Bog Otac naš i Isusov, u Isusu koji je preuzeo dragovoljno u svojoj zemaljskoj zrelosti svoje poslanje da potpuno i definitivno postane jedan od nas, pravi čovjek. Iako je bez grijeha, natovario je na sebe grijehe, a ostao svet i bezgrešan.
I takav Isus, natovaren grijesima, a grijesi naši su mržnja, ljubomora, zavist, razdori, neredi, ratovi, "idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomor, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično ( Gal 5,20)", takav i taj Bog naš, Isus bio je sušta milina Ocu našemu. Kako je to moglo biti, zašto je Onaj koji uzima na sebe sve grijehe svijeta tako mio i lijep, i kako može biti dražestan? 
U trenutku svoga krštenja Isus donosi veliko, ogromno olakšanje i svome Ocu, ali i svima nama. Na pitanje zašto je krštenje Isusovo veliko olakšanje za Boga, Oca našega, postoji samo jedan odgovor: Bog je Pravednost i ta pravda i ta osobina pravednosti sama po sebi zahtijeva sud i kaznu za grijehe. Bog je stvorio čovjeka, ali nije stvorio grijehe koji se rađaju u srcu ljudskome u čovjekovoj slobodnoj volji. I, premda će Isus gorko patiti, olakšanje Očevo kao da je veće od Muke koja Ga čeka u Sinu, a to znači da je Bog, koji je Ljubav, toliko zaljubljen u čovjeka da ta Njegova ljubav i zaljubljenost daje sve, baš sve od sebe, od svojega božanstva i svoje božanske naravi kako ne bi morao Otac osuditi svoju ljudsku djecu na vječnu kaznu za njihove grijehe. Zbog toga daje svojega ljubljenoga jedinorođenoga Sina da ponese sve opačine ljudske sa sobom u smrt gdje će pravda biti savršeno ispunjena. U tom preplitanju Božje ljubavi i pravednosti svaki kršćanin bi morao vidjeti istinski smisao svoje vjere, inače nije ništa, ne može se spasiti od kazne jer Isus prepušta čovjeku i nadalje otvorenu i slobodnu volju da se opredijeli za život bez grijeha uz pomoć milosti Isusa Krista koji ne zahtijeva pravdu i visoku moralnu čistoću od vjernika već traži samo zrno povjerenja i dobre volje s kojom čovjek može očekivati uspjehe svojih dobronamjernih nastojanja, može očekivati i puno, puno više: pravedno uskrsnuće na vječni život u milini. ‎07. ‎siječnja ‎2019. 21:21
Riječima svojim naš Otac označava tko je i kakav je Isus bio i kako je izgledao nakon Ivanova krštenja vodom u rijeci Jordan.
Evo kako i u kojem smislu Sveto pismo ponekad označava pojam miline:

Ps 45,3
3Lijep si, najljepši od ljudskih sinova,
po usnama ti se milina prosula,
stoga te Bog blagoslovio dovijeka.

Izr 22,17-18
Riječi mudracâ:
Prigni uho svoje i čuj riječi moje
i upravi svoje srce mojem znanju,
18jer milina je ako ih čuvaš u nutrini svojoj,
i kad ti budu sve spremne na usnama tvojim.

Pj 7,7
7Kako si lijepa i kako si ljupka,
o najdraža, među milinama!

Sir 1,16-17
16Strah je Gospodnji punina mudrosti,
ona ih opija svojim plodovima.
17Dom im napunja milinama
i klijeti svojim urodom.

Sir 21,16
16Pripovijedanje je bezumnikovo kao teret na putu,
a milina je slušati razborita čovjeka.

Sir 26,14-15
14Dar je Gospodnji žena šutljiva,
i nema cijene duši dobro odgojenoj.
15A milina je na milinu žena stidljiva,
i nema cijene dostojne duše uzdržljive.

Iz 62,4
4Neće te više zvati Ostavljenom
ni zemlju tvoju Opustošenom,
nego će te zvati Moja milina,
a zemlju tvoju Udana,
jer ti si milje Gospodnje
i zemlja će tvoja imat’ supruga.


2 Pt 1,16-18 (kod preobraženja)
16Ta nismo vam navijestili snagu i dolazak Gospodina našega Isusa Krista slijedeći izmudrene priče, nego kao očevici njegova veličanstva. 17Od Oca je doista primio čast i slavu kad mu ono od uzvišene Slave doprije ovaj glas: Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, u njemu mi sva milina! 18Taj glas, koji s neba dopiraše, čusmo mi koji bijasmo s njime na Svetoj gori.


Pojam "mio" označava onoga koga se voli, koji je voljen; koji je ugodan oku, ljubak, dražestan. Pojam "milina" označava osjećaj ugodnosti i dragosti i uživanje te ljupkost i draž. Pojam "miljenik" označava onoga koji je nekome naročito mio i koji je nekome draži od ostalih.



Iz 42,1-4
1

Prva pjesma o Sluzi Jahvinu
Prvi dio
Evo Sluge mojega koga podupirem,
mog izabranika, miljenika duše moje.
Na njega sam svoga duha izlio
da donosi pravo narodima.
2On ne viče, on ne diže glasa,
niti se čuti može po ulicama.
3On ne lomi napuknutu trsku
niti gasi stijenj što tinja.
Vjerno on donosi pravdu,
4ne sustaje i ne malakše
dok na zemlji ne uspostavi pravo.
Otoci žude za njegovim naukom.