1
Jona protiv svog poslanja (razgovor Boga s ljudskom dušom)
Riječ Jahvina dođe Joni, sinu Amitajevu: 2»Ustani«, reče mu, »idi u Ninivu, grad veliki, i propovijedaj u njemu, jer se zloća njihova popela do mene.«
3A Jona ustade da pobjegne u Taršiš, daleko od Jahve. Siđe u Jafu i nađe lađu što je plovila u Taršiš. Plati vozarinu i ukrca se da otplovi s njima u Taršiš, daleko od Jahve. 4Ali Jahve podiže na moru silan vjetar i nastade nevrijeme veliko na moru te mišljahu da će se lađa razbiti. 5Uplašiše se mornari; svaki zazva svoga boga, i da bi je olakšali, stadoše iz lađe bacati tovar što bijaše u njoj. Jona pak bijaše sišao na dno lađe, legao i zaspao tvrdim snom. 6Zapovjednik lađe pristupi mu i reče: »Što spavaš kao zaklan? Ustaj i prizivlji Boga svojega! Možda će nas se sjetiti bog taj da ne poginemo.« 7Potom rekoše jedni drugima: »Hajde da bacimo ždrijeb da vidimo od koga nam dođe ovo zlo.«
Baciše ždrijeb i pade ždrijeb na Jonu. 8Oni mu onda rekoše: »Kaži nam: zbog koga nas ovo zlo snađe, kojim se poslom baviš, odakle dolaziš, iz koje si zemlje i od kojega naroda?« 9On im odgovori: »Ja sam Hebrej, i štujem Jahvu, Boga nebeskoga, koji stvori more i zemlju.«
10Ljudi se uplašiše veoma i rekoše mu: »Što si to učinio!« Jer bijahu doznali da on bježi od Jahve – sam im je to pripovjedio. 11Oni ga zapitaše: »Što da učinimo s tobom da nam se more smiri?« Jer se more sve bješnje dizalo.
12On im odgovori: »Uzmite me i bacite u more, pa će vam se more smiriti, jer znam da se zbog mene diglo na vas ovo veliko nevrijeme.«
13Ljudi uzeše veslati ne bi li se primakli kopnu, jer se more sve bješnje dizalo protiv njih. 14Tad zazvaše Jahvu i rekoše: »Ah, Jahve, ne daj da poginemo zbog života ovoga čovjeka i ne svali na nas krv nevinu, jer ti si Jahve: činiš kako ti je milo.« 15I uzevši Jonu, baciše ga u more – i more presta bjesnjeti.
16Tada velik strah Jahvin obuze ljude te prinesoše žrtvu Jahvi i učiniše zavjete.
1
Jona izbavljen (razgovor izabranih s ostalim pripadnicima čovječanstva i sveprisutnost Boga)
Jahve zapovjedi velikoj ribi da proguta Jonu. Tri dana i tri noći ostade Jona u ribljoj utrobi. 2Iz utrobe riblje stade Jona moliti Jahvu, Boga svojega. 3On reče: »Iz nevolje svoje zavapih Jahvi,
i on me usliša;
iz utrobe podzemlja zazvah,
i ti si mi čuo glas.
4Ti me baci moru u dubine,
i voda me opteče.
Sve poplave tvoje i valovi
oboriše se na me.
5Pomislih: odbačen sam
ispred očiju tvojih.
Al’ ipak oči upirem
svetom Hramu tvojem.
6Vode me do grla okružiše,
bezdan me opkoli.
Trave mi glavu omotaše,
7siđoh do korijena planina.
Nada mnom se zatvoriše zauvijek
zasuni zemljini.
Al’ ti iz jame izvadi život moj,
o Jahve, Bože moj.
8Samo što ne izdahnuh
kad se spomenuh Jahve,
i molitva se moja k tebi vinula,
prema svetom Hramu tvojemu.
9Oni koji štuju isprazna ništavila
milost svoju ostavljaju.
10A ja ću ti s pjesmom zahvalnicom
žrtvu prinijeti.
Što se zavjetovah, ispunit ću.
Spasenje je od Gospoda.«
11Tada Jahve zapovjedi ribi i ona izbljuva Jonu na obalu.
1
Obraćenje Ninive i božanski oprost (svi se boje Boga, ali Bog je milosrdan. Samo Jona je još u oholosti srca) Riječ Jahvina dođe Joni drugi put: 2»Ustani«, reče mu, »idi u Ninivu, grad veliki, propovijedaj u njemu što ću ti reći.« 3Jona ustade i ode u Ninivu, kako mu Jahve zapovjedi. Niniva bijaše grad velik do Boga – tri dana hoda. 4Jona prođe gradom dan hoda, propovijedajući: »Još četrdeset dana i Niniva će biti razorena.« 5Ninivljani povjerovaše Bogu; oglasiše post i obukoše se u kostrijet, svi od najvećega do najmanjega.
6Glas doprije do kralja ninivskoga: on ustade s prijestolja, skide plašt sa sebe, odjenu se u kostrijet i sjede u pepeo. 7Tada se po odredbi kralja i njegovih velikaša oglasi i objavi u Ninivi: »Ljudi i stoka, goveda i ovce da ne okuse ništa, ni da pasu, ni da vodu piju. 8Nego i ljudi i stoka da se pokriju kostrijeću, da glasno Boga zazivlju i da se obrati svatko sa svojega zlog puta i nepravde koju je činio. 9Tko zna, možda će se povratiti Bog, smilovati se i odustati od ljutoga svog gnjeva da ne izginemo?«
10Bog vidje što su činili: da se obratiše od svojega zlog puta. I sažali se Bog zbog nesreće kojom im bijaše zaprijetio i ne učini.
1
Prorokov gnjev i Božji odgovor (Božje milosrđe nudi spasenje svakome tko se iskreno kaje zbog svojih grijeha)
Joni bi veoma krivo i rasrdi se. 2I ovako se pomoli Jahvi: »Ah, Jahve, nisam li ja to slutio dok još u svojoj zemlji bijah? Zato sam htio prije pobjeći u Taršiš; jer znao sam da si ti Bog milostiv i milosrdan, spor na gnjev i bogat milosrđem i da se nad nesrećom brzo sažališ. 3Sada, Jahve, uzmi moj život, jer mi je bolje umrijeti nego živjeti.« 4Jahve odgovori: »Srdiš li se ti s pravom?«
5Jona iziđe iz grada i sjede s istoka gradu; načini ondje kolibu i sjede pod njom u hlad da vidi što će biti od grada. 6A Jahve Bog učini da izraste bršljan nad Jonom i pruži sjenu njegovoj glavi te da ga izliječi od zlovolje. Jona se bršljanu veoma obradova. 7Ali sutradan, u osvit zore, Bog zapovjedi crvu da podgrize bršljan, i on usahnu. 8Kad je ogranulo sunce, posla Bog vruć istočni vjetar; sunce je palilo glavu Joninu te je sasvim klonuo. Poželje umrijeti i reče: »Bolje mi je umrijeti nego živjeti.«
9Bog upita Jonu: »Srdiš li se s pravom zbog bršljana?« On odgovori: »Da, s pravom sam ljut nasmrt.« 10Jahve mu reče: »Tebi je žao bršljana oko kojega se nisi trudio, nego je u jednu noć nikao i u jednu noć usahnuo. 11A meni da ne bude žao Ninive, grada velikoga, u kojem ima više od sto i dvadeset tisuća ljudi koji ne znaju razlikovati desno i lijevo, a uz to i mnogo životinja!«