Sad mi se nešto piše u stihu,
baš mi se pjeva, a riječi su šture;
bolje bi bilo za noć ovu tihu
da pustim joj biti otkucajima ure.
Snovi su moji kao pelin i med
pa me razbudiše molekule svježine;
stara mi bol prostrujala kao bed
i više ne sanjam, a bol mi ne gine.
Proljeće nestaje, vrućina već stiže,
sparne su zrake izdanka ljeta
i lakše je disati kad noć me ne grize,
a ova je noć posebno sveta.
Neka, neka i boli povreda tijela
pa nema se vremena patiti dušom;
nek se došulja ta zora mi vrela,
skratit ću dane malenom lučom
što svijetli mi ovim noćima usnulim,
produžit ću noći blage i svježe.
Danju je odmor, siesta, ne žurim
i ptičice moje u hladovinu bježe.
Uskoro dolazi dan od svetosti,
brzo će nedjelja osvanuti nova;
ljubit ću relikvije i žive kosti,
slavit ću radost Blagdana ova.
Sveti će Ante zarudjeti kao cvijet
što otvara latice svima na udivljenje.
I slavim Ga ja, i slavi Ga čitav svijet,
Boga u čovjeku i Božje oduševljenje.
nedjelja, 10. lipnja 2018. 03:35:42
