Izbavitelj

Prestat ću Te tražiti
gdje Te nikad ne pronalazim,
ali Ti me ipak vodi,
ne prestaj me snažiti,
čak i kada u krivo zalazim,
da me Tvoja vjernost opet rodi.

Dozovi me i pronađi
jer si Vlasnik paklenoga stana,
svuda dižeš duše, propovijedaš;
makar bila sva u čađi,
upitaj me za lozinku dana
koju zapovijedaš.

Dozovi me, Isuse, lijepo Te ištem,
dozovi me k pameti nekoj
u Mudrosti stvaralačkoj
kad vladam si oholo poprištem,
u riječi mi prijekoj,
u fazi razaralačkoj.

Iznesi me polumrtvu
iz požara opća
mišicom svojom slavnom,
polomi brtvu,
spasi me hropća
uspomenom davnom

na sve naše zajedničke dane.
Ne gledaj mi grijehe
nego vjeru svoje miljenice;
nećeš naći mane
niti ispod lijehe
moje stare vjetrenice.

Dozovi me k sebi i kada neću,
tko zna zbog čega,
ako se i najgore dogodi
jer mi vraćaš sreću,
Tvoja sam prije svega.
U srž me pogodi

i ja ću izići iz grobnice svoje
bez teških bremena,
kao kad mi se vid pojavio.
Bit ćemo isti mi dvoje
kao i onih najboljih vremena
kad si se meni objavio.
‎nedjelja, ‎22. ‎travnja ‎2018. 20:31:00

Crna nevjesta

Dio unutrašnjosti Milanske Katedrale

Teško sam Te slijedila u tami
kad su zlodusi se strašno upirali
sve zamračiti mi da me noć primami,
spletkama se snovima mi uplitali.

Teško sam Te slijedila u boli,
nevjera me sumnjama svu zbunila,
kad je rušila me dok se moli
pa me kao crnu nevjestu okrunila.

Teško sam Te slijedila vrhovima svijesti
kada nisam znala hoće li to stati,
kada nisam znala kad ćemo se sresti,
niti postoji li anđeo koji me još prati.

Teško sam Te slijedila u grijesima,
nemoćna od straha i tjeskobe,
vukla me je struja hladnim osmijesima
da me prijetvornosti sve zarobe.

Teško sam Te slijedila u beznađu,
srce nije dalo da se očaj moj premosti,
da me ruke Tvoga povjerenja nađu;
Kriste, Bože moj, oprosti mi, oprosti.
‎nedjelja, ‎22. ‎travnja ‎2018. 06:06:11

Kada sve izgubim

Prodala bih sve što imam,
ali već odavno rasprodaja ta je bila
iako još često iz duše si uzimam
još poneku ljubav što se zbila.

Još ponekad zatrepere breze
u mom udisaju koji vapi
za životom koji stvara veze
jer mi život u ljubavi hlapi.

Još ponekad želim ljudima reći
da je izobilje moje poput lave,
poput plamena na jednoj svijeći
kojima se neizmjeri slave,

da se nikad ne može izbrojiti.
I da duh i duša nose svaku put,
svako tijelo što se želi spojiti,
daleko od svijeta što je tako krut

da sve nastoji označiti, popisati.
Kad bismo si prebrojali dahe,
prestale bi odmah život udisati
naše duše nespretne i plahe.

Izobilje moje dolazi od Boga
koji stanuje u svemu što ljubim
i u stanicama tijela moga
istom kada sve izgubim,

kada lava čežnje moje sukne.
Tada dolazi do one čvrste veze
koja duši mojoj nikada ne pukne,
kojom tijelo zatreperi poput breze.
petak, 09.02.2018. 00:39

U svakoj suzi

Pristupati Tebi, kako lako,
tražiti Te, moliti i osluškivati.
Da Ti priđem jednom tako
kada prestanem Te dozivati

pitanjima žarkim kao ugalj
kad rasplamsa što u sebi drži,
molitvama koje odlaze u dalj
mjesto da mi silaze do srži.

Da ti meke skute tad dotaknem,
blage dlanove i sjajne oči,
da ti svaku kaplju maknem,
da mi stopa bliže kroči

pa da jednom sigurno ja znam
kako bi izgledao naš susret,
kako bi me ugrijao plam
od kojega dotičem Ti let.

Kako bi se tada slagale nam boje,
sve nebeski plave kao mora,
sve rumene kao što je sunce Tvoje,
zlatne poput Tvoga dvora.

Ne bismo se nikad zaboravili,
u tom kraljevstvu bih uvijek ostala
da se ne bi vapaji mi zaustavili.
Kad bih samo pokraj Tebe stala,

šutjela bih, sretna od blizine,
pjevala Ti zahvale na sreći i na tuzi,
vidjela bih one daleke visine;
ostala u vječnosti u svakoj suzi.
‎utorak, ‎30. ‎siječnja ‎2018. 18:17:27

Miroslav Škoro- Psalm 23 (Gospodine, Ti si pastir moj)

Srce milosrdno

Milost Srca sveta sada mene poji,
Bog i Njegov čovjek pružaju si ruke,
zajedno se smiješe, hodajući šetalištem,
vrtovima koje samo za nas On uzgoji
u svom Srcu milosrdnom, Srcu Muke
što Ga ljudsko srce moje nađe talištem.

Iskreno se pokloniti s poštovanjem
Pravedniku otvorena sveta dlana,
koji mene, tinja, tihu vatru, spasi
kada svijet je snubio me otrovanjem,
isto mi je kao u slobodi lijepa stana
prebivati s Njime dok mi riječi krasi.

Bog i čovjek u ljubavi Istina su sveta,
to je moga bića puno dostojanstvo
gdje se dijeli izobilna moć da se podijeli
Istina u ljubavi širom cijela svijeta
kako naraslo bi Srce kao prostranstvo
za sva ona bića da bi stanove si požnjeli

jer je Srce znak za ljubavne prostore,
jer su Bog i čovjek zajednička Istina,
jer sloboda Istinu u ljubavi predstavlja.
Stoga naše molitvene ruke čine mostove,
stoga srca postaju nam najveća intima,
stoga tako ispružena ruka Boga si pribavlja.
‎srijeda, ‎24. ‎siječnja ‎2018. 16:56:08

Svjetlo u tami

"i svjetlo u tami svijetli
i tama ga ne obuze (Iv 1,5)."


Borba između dobra i zla u nekoj duši nije baš isto što i ratovanje među narodima ili osuđivanje ljudi koje nazivamo kriminalcima kao da smo mi pošteni do srži i istinski sveti. Tko je dobar da može suditi? Ipak, u čovjeku se zaista njegovo zlo opire dobroti za kojom duša teži i to očigledno i u tolikoj mjeri da, poput slijepca, čovjek niti ne zna koliko je dobrih ili zlih djela počinio. I misli da je dobar. Uspoređuje se  s nečim najgorim što je doživio i misli da je dobar. Ako ga savjest muči, opravdava se, okrivljuje druge ljude i okolnosti za zla koja čini jer nemoguće je čovjeku shvatiti da je on sam počinio zlodjelo sa svom svojom odgovornošću s kojom je i pošao od pretpostavke da je on u biti dobar. Da, dobar, ali ponekad je zločinac, na to su ga natjerali i slično.
Bog naš nije stvorio zlo, nije stvorio ljudske grijehe jer inače ne bi morao čovjeka spašavati od zla i grijeha, izboriti se za svaku dušu koju je doveo u život, na svjetlo dana.
Bog se ne bori protiv nikoga. Naš Gospodin stvara, ljubi i stvara. Ljudi se pokušavaju boriti protiv Boga, uzvisiti se, natjecati se kako bi dokazali svima kako su dobri. To je upravo zato što nisu sigurni u sebi jesu li zaista dobri, a čeznu i za slavom. Ta čežnja sigurno ima duboke korijene u ljudskom biću zato jer je ono od slavnoga Boga poteklo. Mogli bismo reći da nam Gospodin dopušta i strpljivo tolerira greške, zapravo zločine jer nam želi dati puno vremena i prilika da se obratimo, pokajemo, ponizimo i vidimo slavu Božju. Naš Gospodin Bog je svet, dobar, milosrdan i stoga je preslavan, a kada Ga slave ljudi, napunjaju se milošću Njegovom. Naš Gospodin je Svjetlo, Istina sama, On je Riječ tijelom postala, tumači nam ljubljeni Isusov učenik Ivan u Prologu svog Evanđelja.

Prvi čin Boga, Stvoritelja je odvajanje svjetla od tame.
"U početku stvori Bog nebo i zemlju. 2Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i duh Božji lebdio je nad vodama.
3I reče Bog: »Neka bude svjetlost!« I bi svjetlost. (Post 1,1-3)

Gospodin nije neki ideal dobrote u nekom svijetu gdje se čovjek ljulja na nemirnim valovima mora dobra i zla.
"»Ja sam Gospodin Bog i nema drugoga;
7ja tvorim svjetlost i stvaram tamu.
Ja stvaram sreću i dovodim nesreću,
ja, Gospodin, činim sve to. (Iz 45,5-7)".

No, ne možemo okriviti Boga za svaki naš propust i grijehe, a kad bismo i pokušali, eto nesreće. Bilo bi dobro, hvalevrijedno slaviti veličinu našega Stvoritelja.
"71Noći i dani, blagoslivljajte Gospoda:
hvalite i uzvisujte ga dovijeka! 
72Svjetlo i tmino, blagoslivljajte Gospoda:
hvalite i uzvisujte ga dovijeka! (Dn 3,71-72)"

Bog je prisutan, ali nam se ne odaje uvijek; mi ostajemo u tami gdje ništa ne vidimo, ali Gospodin kojega ne vidimo, u tami vidi nas (Dufour, str. 1336) jer On je Svjetlo neugasivo. I tko je hrabar potražiti svjetlost u tami, tko je čist i dobar da bi se usudio stati pred Stvoritelja svoga i svega stvorenoga?
"1Evo šaljem glasnika da put preda mnom pripravi. I doći će iznenada u hram svoj Gospod koga vi tražite i anđeo Saveza koga žudite. Evo ga, dolazi već – govori Gospodar nad vojskama. 2Ali tko će podnijeti dan njegova dolaska i tko će opstati kad se on pojavi?(Mal 3,1-2)".

Nije li strašno suditi druge ljude i osuđivati ih, a potom otići sam na Posljednji sud mirne savjesti?
"19A ovo je taj sud:
Svjetlost je došla na svijet,
ali ljudi su više ljubili
tamu nego svjetlost
jer djela im bijahu zla. (Iv 3,19)".

Svojevoljno odbijanje svjetlosti predstavlja neprijateljstvo, to je grijeh koji je mračan, kao i tmina (Dufour, str. 294).
Grešnik se opire svjetlosti jer od nje strahuje, boji se da se ne otkriju njegova djela i mrzi svjetlo jer čini zlo.
"20Uistinu, tko god čini zlo,
mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti
da se ne razotkriju djela njegova;
21a tko čini istinu,
dolazi k svjetlosti
nek bude bjelodano
da su djela njegova u Bogu učinjena.« (Iv 3,20-21)".
To je dobrovoljna, ljubljena zaslijepljenost, zato što sebe ne prepoznaje kao takvu:
" 41Isus im odgovori:
»Da ste slijepi,
ne biste imali grijeha.
No vi govorite: ‘Vidimo’
pa grijeh vaš ostaje.« (Iv 9,41)".
Najteži grijesi, kao što su ubojstvo i laž, mogu se razjasniti tek mržnjom; kao što tvrdi nevjernik mrzi svjetlo (Iv 3,20), tako mrze i Krista, i Boga, Njegova Oca (Iv 15,22sl).

Isus, jer je Svjetlo što Ga tama ne obuze (Iv 1,5; 8,12) i Istina bez i najmanjeg traga laži i neistine (Iv 1,14; 8,40), a nadasve je Ljubav (1 Iv 4,8), pobjeđuje grijeh. Smrt Isusa Krista čin je ljubavi od kojega se veći ne da zamisliti.
"3Veće ljubavi nitko nema od ove:
da tko život svoj položi za svoje prijatelje. (Iv 15,13 usp.Iv 13,1 gdje Isus na Posljednjoj večeri, uoči blagdana Pashe, pere noge svojim učenicima; i usp. Iv 19,28-30)".

Isus, naše Svjetlo, jest Riječ Božja.
"105NUN Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka
i svjetlo mojoj stazi. (Ps 119,105)".

Isus je stvaralačka Riječ, Svjetlost koja objavljuje i navješćuje evanđelje o Kraljevstvu i navješćuje Riječ (Dufour, str 1104).
"33
Zaključak o prispodobama
(Mt 13, 34–35)
Mnogim takvim prispodobama navješćivaše im Riječ, kako već mogahu slušati. 34Bez prispodobe im ne govoraše, a nasamo bi svojim učenicima sve razjašnjavao. (Mk 4,33-34)".

Isus govori kao Prorok nad prorocima Očeve riječi, ono što Ga je Otac naučio (Iv 8,28).
"63»Duh je onaj koji oživljuje,
tijelo ne koristi ništa.
Riječi koje sam vam govorio
duh su i život su.« (Iv 6,63).
Isusove riječi, riječi Svjetla koje prosvjetljuje sve ljude jesu duh i život.
"9Svjetlo istinsko
koje prosvjetljuje svakog čovjeka
dođe na svijet; (Iv 1,9)".

Bog nam se otkriva u vjeri (Dufour, str. 1411). Tko Ga želi spoznavati, mora čuti Njegovu riječ i vidjeti Njegova djela. Boga spoznajemo u čudesima Njegova stvorenja, a motriti svijet (Job 38-41) već je isto što i vidjeti Boga. Bog se pokazuje i u povijesti u čudesima što ih je učinio za svoj narod, znakovima kakvih ljudsko oko nije vidjelo; spoznati Ga znači gledati Njegova djela i shvatiti tko je On, vidjeti Njegove podvige i povjerovati u Njega.
Znakovi što ih Isus čini morali bi privoditi k vjeri, ali savršena vjera ne iziskuje znakove dok mnogi unatoč znakovima što su učinjeni pred njihovim očima, ne mogu ni povjerovati (Iv 12,37) pa čak niti vidjeti.
"39Stoga i ne mogahu vjerovati, jer Izaija dalje kaže:
40Zaslijepi im oči,
stvrdnu srca;
da očima ne vide,
srcem ne razumiju
te se ne obrate
pa ih ozdravim. (Iv 12,39-40)". 
Svjetlost svijeta (Iv 8,12; 9,5) za njih postaje tamom, a jasno viđenje zasljepljenjem.
"39Tada Isus reče: »Radi suda dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!« 40Čuli to neki od farizeja koji su bili s njime pa ga upitaju: »Zar smo i mi slijepi?« 41Isus im odgovori:
»Da ste slijepi,
ne biste imali grijeha.
No vi govorite: ‘Vidimo’
pa grijeh vaš ostaje.« (Iv 9,39-41)".

Da oslijepimo mi, koji dobro vidimo da smo dobri i kao takvi dobro vidimo tuđe zločine. Točno prepoznajemo zločin kada se dogodi i upiremo u druge, sudimo i ne priznajemo većega suda od našeg; ta, vidjeli smo zločin na svoje oči. Umjesto da svjedočimo za Svjetlo, mi smo svjedoci grijeha i zločina. Rado hodimo po sudovima, i još izmišljamo udruge, vijeća, komisije, agencije za kontrolu drugih agencija i raznih institucija. A to je već nalik onome grijehu koji se nikada oprostiti ne može.
"10»I tko god rekne riječ na Sina Čovječjega, oprostit će mu se. Ali tko pohuli protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti.« (Lk 12,10)".


Ivan Krstitelj živio je da bi došao u svoj narod svjedočiti za Svjetlo.
"7On dođe kao svjedok
da posvjedoči za Svjetlo
da svi vjeruju po njemu. (Iv 1,7)".
Zemaljski otac Ivana Krstitelja, Zaharija, zanijemio je od nevjere kada je čuo da će dobiti sina jer se prestrašio anđela Gospodnjeg i njegovih riječi kojima mu je oduševljeno prorekao sve o tome rođenju  (Lk 1,5-25), ali je to inače bio bogobojazan čovjek pa mu se, kad mu je Elizabeta rodila sina, vratio dar govora te je počeo hvaliti Boga (Lk 1) i blagoslivljati Njega i Njegova djela. Tada je i proročanskim darom blagoslivljao svoga sina, spominjući spasenje svih naroda iz tame.
"76A ti, dijete, prorok ćeš se Svevišnjega zvati
jer ćeš ići pred Gospodinom
da mu pripraviš putove,
77da pružiš spoznaju spasenja narodu njegovu
po otpuštenju grijeha njihovih,
78darom premilosrdnog srca Boga našega
po kojem će nas pohoditi
Mlado sunce s visine
79da obasja one što sjede u tmini
i sjeni smrtnoj,
da upravi noge naše na put mira.« (Lk 1,76-79).

Želimo li vidjeti Božja uslišanja, imati svjetla na svome putu, moramo se suočiti sa samima sobom u iskrenosti, jednostavnosti i poniznosti, priznati si svoje nesavršenosti, one svjesne i namjerne, i pogledati drugim očima oko sebe. Mnogi su veliki ljudi zaljubljenici Božji, a da nisu vidjeli puno svijeta i mnogo toga.
"25
Šimunovo proroštvo
Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. 26Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. 27Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, 28primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče:
29»Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru,
po riječi svojoj, u miru!
30Ta vidješe oči moje
spasenje tvoje,
31koje si pripravio
pred licem svih naroda:
32svjetlost na prosvjetljenje naroda,
slavu puka svoga izraelskoga.« (Lk 2,25-32)".

Još je više onih koji nisu neke veličine, niti su svjesni svojih vrijednosti pred Bogom i ljudima; te duše strpljivo i u velikom povjerenju mole Boga iz dana u dan, a ne vidješe čuda nikakva
‎(utorak, ‎23. ‎siječnja ‎2018. 18:49:46).
"12A onima koji ga primiše
podade moć
da postanu djeca Božja:
onima koji vjeruju u njegovo ime,
13koji su rođeni
ne od krvi,
ni od volje tjelesne,
ni od volje muževlje,
nego – od Boga.
14I Riječ tijelom postade
i nastani se među nama
i vidjesmo slavu njegovu
– slavu koju ima kao Jedinorođenac
od Oca – pun milosti i istine. (Iv 1,12-14)".