Rosa

Prijateljem nazvat ću Te ovih dana
dok još rosa srebrnkasta ne postoji
jer je neka zima vodnjikava, rana,
jer je prijateljstvo kratko, kad se zbroji

svaka kiša, svaki mraz i poneka suza
što mi kapnu kao padalina svježa.
Sjajno sunce na mom čelu, trag od uza
što su sastale se kako nastala bi mreža,

mreža sjajna, nedodirljiva i neprobojna
što mi usmjerava pogled poput lati
koje teže k svjetlu, kao ruža raznobojna
čiji odsjaj se ka tmurnom nebu zlati.

Braća smo si, sestre, rodbina i majke,
težimo za onim davnim proročanstvom,
kad su podigle se strašne, silne hajke,
da se opiremo svojim svjedočanstvom.

Mislim nešto, sada što smo, nije bitno,
da li prah sam Ti na srcu, u očima Tvojim
ili kristalna sam duša kao inje sitno;
kako bilo ovog časa, ja pred Tobom stojim

samo zato da o tome prijateljstvu velim
da sam Te primijetila u odanosti, miru
što ga svakodnevno s Tobom dijelim,
makar činilo se da se gužvam u okviru

ove mreže bajne, ove predanosti revne
kojom kružiš oko mojih zamrznutih lati.
U nutrini mojoj, ispod kože ruševne,
nije srcu bilo puno potrebno da shvati.

Ti o tome više riječi možeš prozboriti,
ali moje uho ledeni je sada izvor pusti
pa sam sva u strahu nekom govoriti;
možda samo čekam da se rosa spusti. ‎
subota, ‎13. ‎siječnja ‎2018. 19:19:33

Čudo ljudskog praha

Toliko si me puta spasio od pakla
kad već vrata su se teška širila nada mnom!
Samo milosrđem Tvojim uvijek sam izmakla,
Ti si stao iza mene, Ti si bio sa mnom.

Teško je kad čovjek shvati trulež svog imanja,
da je grešnik nepopravljiv, omeđen u tijelu;
da to izvire iz duše, mučna su spoznanja,
i da ima poriv, i da nema radost cijelu.

Bože dragi, Bože mili, daj mi da promucam
veličanstva Tvoga beskrajnu ljepotu,
da Te držim čvrsto i kada od pritisaka pucam,
kada činim s truda uzaludna najgoru grehotu,

ovo stanje ljudsko ne da se posvetiti.
Samo čuda Tvoja, Tvoj čudesni mač
napasti što teži uvijek se prokletiti
skida glavu, srž i htijenja kao pusti drač.

Sanjam Tvoje uskrsnuće, sveto kraljevstvo i dom,
čeznem svu dobrotu Tvoju što me žudi,
vapi duh moj, duša, tijelo da Te pratim snagom svom;
Ti u neraspadljivome ostaj, pokraj mene uvijek budi.
‎subota, ‎13. ‎siječnja ‎2018. 07:14:34

Spas za posljednjih vremena

"Sve se to, kao pralik, događalo njima, a napisano je za upozorenje nama, koje su zapala posljednja vremena."
1 Kor 10,11 

Bog je, prije dolaska Gospodina našega, Isusa Krista, učio narod i govorio narodu preko svojih izabranika-proroka, nadahnjujući ih Duhom Božjim Svetim.
Naziv proroka pripisuje se i samom Abrahamu, Ocu naše vjere koji je krčio put svima ostalima pa je ostao veliki uzor odanosti i požrtvovnosti grešnika koji je uzvjerovao Bogu. U Svetom pismu predstavnik Proroka je Sveti Ilija kao što je Mojsije predstavnik Zakona, zakonodavac po Božjoj Objavi. Četiri velika proroka i dvanaest 'malih' upozoravalo je narod na grijehe, proricalo događaje koji su se zbili kao posljedice grešnosti naroda i vladara, ali su i govorili o dolasku Mesije-Spasitelja ljudi i čitavoga svijeta, Otkupitelja svih naših dugova prema Gospodinu koji nas je u ljubavi svojoj začeo dok se mi toj ljubavi opiremo. 

"Još prije no što je izazvao čovjekov gest (opiranja Bogu), grijeh je iskvario čovjekov duh; a kako čovjeka zahvaća u samom njegovom odnosu s Bogom komu je čovjek slika, to je nemoguće zamisliti temeljitije izopačenje, niti se ima čemu čuditi što grijeh ima tako teške posljedice (kao što su neredi, ratovi i smrt)", opisuje se u Rječniku biblijske teologije (str. 283) Istočni grijeh, grijeh Adama i Eve po kojemu je smrt ušla u svijet. Taj grijeh je poriv čovjeka da uzme samoga sebe za mjerilo i strastvena želja ljudi da budu sami gospodarima svoje sudbine i raspolažu sobom kako im se prohtije; neće ovisiti od Onoga tko ih je stvorio i žude umjesto Boga odlučivati o dobru i zlu.
Misterij grijeha nadilazi ljudski svijet. Među čovjeka i Boga, kao posljedica razmnožavnja prvoga grijeha, stupio je netko treći:

"A đavlovom je zavišću došla smrt u svijet
i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju. (Mudr 2,24)".

I okolnosti Isusove smrti plod su čovjekova Grijeha: Judina izdaja, apostolsko povlačenje, Pilatov kukavičluk, mržnja židovskih vlasti, okrutnost krvnika i onkraj te vidljive drame, naši vlastiti grijesi za čije okajanje i umire Sin Božji.
Kristovom pobjedom nad Grijehom, kršćanin je opravdan po vjeri i krštenju (Gal 3,26sl; usp. Rim 3,21sl; 6,2sl), posvema je raskinuo s grijehom (Rim 6,10sl); umrijevši grijehu, on je s Kristom umrlim i uskrslim postao novo biće (6,5), novi stvor (2 Kor 5,17); on više nije u tijelu, u svojoj puti i putenosti već u Duhu (Rim 7,5; 8,9) iako pada opet u vlast grijeha (6,12) ako odbije živjeti po Duhu (8,4).



Naši vlastiti grijesi su oholost i pohlepa, razne požude u našoj želji da budemo bogovi. To je bezboštvo, duhovni stav suprotan pobožnosti i sadržava prijezir, neprijateljstvo i prkos.
Oholost je smiješna u čovjeka koji je prah i pepeo:

"Što se toliko oholi prah i pepeo –
kad već za života ima crvljiva crijeva? (Sir 10,9)".

Oholost rađa taštinu, traži počasti, izaziva ljubomoru, stvara od ljudi drznike, bahate bogataše, ohole licemjere koji ne ljube prijekore (Izr 15,12); ona postoji kao oholost pogana i tlačitelja, raznih vladara gdje postaje politička i kolektivna oholost. U oholosti bezbožnika što su redovno tlačitelji siromaha postoji prezir prema Bogu i Njegovoj pravednosti i mudrosti (Dufour, str. 45; 772). Ima bezbožnika koji uspijevaju kao da nema Božje kazne, ali njima predstoji ili obraćenje ili kazna iza smrti:

Prorok Ezekiel o obraćenju:

"Odgovori im: ‘Života mi moga’ – riječ je Jahve Gospoda – ‘nije meni do smrti bezbožnikove, nego da se odvrati od zloga puta svojega i da živi! Obratite se, dakle, obratite od zloga puta svojega! Zašto da umrete, dome Izraelov?’ (Ez 33,11)".

"Onaj koji zgriješi, taj će i umrijeti. Sin neće snositi grijeha očeva, ni otac grijeha sinovljega. Na pravedniku će biti pravda njegova, a na bezbožniku bezbožnost njegova (Ez 18,20)".

"Reknem li bezbožniku: ‘Bezbožniče, umrijet ćeš!’ – a ti ne progovoriš i ne opomeneš bezbožnika da se vrati od svojega zloga puta, bezbožnik će umrijeti zbog svojega grijeha, ali krv njegovu tražit ću iz tvoje ruke. 9Ali ako bezbožnika opomeneš da se vrati od svojega zloga puta, a on se ne vrati sa svojega puta: on će umrijeti zbog svojega grijeha, a ti si spasio život svoj (Ez 33,8-9)".

"Ako se pravednik odvrati od svoje pravednosti i stane činiti nepravdu, on će stoga umrijeti. 19A ako se bezbožnik odvrati od svoje bezbožnosti i stane raditi po zakonu i pravdi, on će zbog toga živjeti. 20A vi velite: ‘Jahvin put nije pravedan!’ Svakome ću od vas suditi prema putovima njegovim, dome Izraelov! (Ez 33,18-20)".

Knjiga Mudrosti o kazni iza smrti:

 "A bezbožnici će zbog svojih misli biti primjereno kažnjeni
jer su prezreli pravednike i otpali od Gospodina. Teško onima koji preziru mudrost i stegu!
Isprazna je nada njihova, napori uzaludni
i poslovi bez probitka.
12Žene su im bezumne, djeca opaka
i proklet njihov rod! (Mudr 3,10sl)".


"3A mnogobrojno potomstvo bezbožnika nije ni za što;
izdanci se nečisti duboko ne korijene i nemaju čvrsta temelja.
4Jer ako se načas i razgranaju,
slabo ukorijenjeni, na vjetru se zaljuljaju,
iščupa ih sila vihora,
5i grane što tek su izbile polomi
i plod im je beskoristan,
nezreo za jelo 
i nije ni za što.
6Jer djeca rođena iz nezakonita spavanja
svjedoče na sudu o zlu roditelja (Mudr 4,3-6)".


"7Bazali smo stazama propasti
i prohodili bespuća pustinje,
ali puta Gospodnjega nismo spoznali.
8Što nam je koristila oholost?
Što nam je vrijedilo bogatstvo i hvastanje?
9Sve je prošlo kao sjena
i kao kratkotrajan glas.
10I kao lađa koja siječe uzburkano more
i traga joj nema kuda prođe
niti brazde hrptici njezinoj u valovima;
11ili kao ptica što zrakom proleti
i ne ostavi traga prolazu svojem:
šiba lagani uzduh udarcima svojih pera
i rasijeca ga uza snažan fijuk
i prodire zamasima svojih krila,
a poslije nema više nikakva traga njezinu letu;
12ili kao strijela odapeta na svoj cilj:
probijeni se zrak odmah sklapa
i ne raspoznaje se staza njezina –
13tako i mi: jedva što smo na svijet došli,
a već nestadosmo,
ni traga kreposti pokazati ne mogosmo:
u zloći se svojoj sasvim istrošismo (Mudr 5,7-14)".


Pravo bezboštvo je neznanje i lijenost, kod farizeja nepoznavanje Zakona:

"45Dođoše dakle stražari glavarima svećeničkim i farizejima, a ovi im rekoše: »Zašto ga ne dovedoste?« 46Stražari odgovore: »Nikada nitko nije ovako govorio.« 47Nato će im farizeji: »Zar ste se i vi dali zavesti? 48Je li itko od glavara ili farizeja povjerovao u njega? 49Ali ta svjetina koja ne pozna Zakona – to je prokleto!« 50Kaže im Nikodem – onaj koji ono prije dođe k Isusu, a bijaše jedan od njih: 51»Zar naš Zakon sudi čovjeku ako ga prije ne sasluša i ne dozna što čini?« 52Odgovoriše mu: »Da nisi i ti iz Galileje? Istraži pa ćeš vidjeti da iz Galileje ne ustaje prorok.« 53I otiđoše svaki svojoj kući. (Iv 7,45-53)".

Isus nam, u savim drugačijem stavu od proroka, objelodanjuje da nitko od nas nije pobožan i pravednik već grešnici smo kojima On pruža ruku spasenja:

"Nisam došao zvati pravedne, nego grešnike na obraćenje (Lk 5,32)".



Ali Sveti Pavao ima mnogo riječi upozorenja:

"A ovo znaj: u posljednjim danima nastat će teška vremena."
2 Tim 3,1

"Jer ako prije ne dođe onaj otpad i ne otkrije se Čovjek bezakonja, Sin propasti, 4Protivnik, onaj koji uzdiže sebe protiv svega što se zove Bog ili svetinja, dotle da i u Božji hram zasjedne gradeći se Bogom... 5Ne sjećate li se, to sam vam govorio dok sam još bio među vama? 6I sada znate što ga zadržava da bi se pojavio tek u svoje vrijeme. 7Doista, otajstvo bezakonja već je na djelu, samo ima tko da ga sada zadržava dok ne bude uklonjen. 8Tada će se otkriti Bezakonik. Njega će Gospodin Isus pogubiti dahom ustâ i uništiti pojavkom dolaska svoga – 9njega koji djelovanjem Sotoninim dolazi sa svom silom, lažnim znamenjima i čudesima 10i sa svim nepravednim zavaravanjem onih koji propadaju poradi toga što ne prihvatiše ljubavi prema istini da bi se spasili. 11I zato im Bog šalje djelovanje zavodničko da povjeruju laži 12te budu osuđeni svi koji nisu povjerovali istini, nego su se odlučili za nepravednost."
2 Sol 3b-12

"Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne. 13Nije vas zahvatila druga kušnja osim ljudske. Ta vjeran je Bog: neće pustiti da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i ishod da možete izdržati."
1 Kor 10, 12-13

Po Svetom Pavlu ideal istinskih slugu Evanđelja su ljudi koji nemaju ničega, a posjeduju sve: "...kao žalosni, a uvijek radosni; kao siromašni, a mnoge obogaćujemo; kao oni koji ništa nemaju, a sve posjeduju (2 Kor 6,10)" dok:
"Bezbožnik se pohlepom hvali,
lakomac psuje i Gospodina prezire (Ps 10,3)".

Suprotnost pohlepi, luđačkoj požudi usmjerenoj protiv samoga Gospodina, i pustoj oholosti čovjeka jesu AGAPE gdje budući život ruši cijenu zemaljskim dobrima i otkriva svu ludost pohlepnika:

"Pashalna večera
Kada dođe čas, sjede Isus za stol i apostoli s njim. 15I reče im: »Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke. 16Jer kažem vam, neću je više blagovati dok se ona ne završi u kraljevstvu Božjem (Lk 22,14-16)".

A kraljevstvo Božje u kojemu se Isus susreće s apostolima, potpuno je nedokučivo teškim bezbožnicima u smrtnom grijehu.

"Prispodoba o gorušičinu zrnu
(Mt 13, 31–32; Mk 4, 30–32)
Govoraše dakle: »Čemu je slično kraljevstvo Božje? Čemu da ga prispodobim? 19Ono je kao kad čovjek uze gorušičino zrno i baci ga u svoj vrt. Uzraste i razvi se u stablo te mu se ptice nebeske gnijezde po granama.« (Lk 13,18-19)".

Isus po Galileji naviješta radosnu vijest o tom kraljevstvu (Mt 4,23; 9,35) i čini čudesa neviđena što znači da nam je kraljevstvo nebesko tu, među nama, a što nam pomaže da mu nazremo smisao koji se nalazi u porazu grijeha i smrti, u pobijedi Isuovoj nad knezom ovoga svijeta.

Kraljevstvo nebesko bilo je nekada Božji narod i Obećana zemlja, ali se počeo pretvarati u političke i vjerske, sasvim zemaljske institucije gdje vlada i razmnožava se grijeh. Kad nam Isus propovijeda o kraljevstvu nebeskom, On nas uvodi u otajstvenu stvarnost čiju narav možemo spoznati ako nam Gospodin to da. On ga objavljuje poniznima i malenima, a ne mudrima i umnima te svojim odabranim učenicima. Isus postepeno objavljuje misterij kraljevstva nebeskoga u prispodobama, a poslije Njegovoga uskrsnuća će ta objava biti upotpunjena:
"Njima je poslije svoje muke mnogim dokazima pokazao da je živ, četrdeset im se dana ukazivao i govorio o kraljevstvu Božjem.
 (Dj 1,3), a dovršit će je djelovanje Duha Svetoga:

"Branitelj – Duh Sveti,
koga će Otac poslati u moje ime,
poučavat će vas o svemu
i dozivati vam u pamet
sve što vam ja rekoh (Iv 14,26)".

"No kada dođe on – Duh Istine –
upućivat će vas u svu istinu;
jer neće govoriti sam od sebe,
nego će govoriti što čuje
i navješćivat će vam ono što dolazi.
14On će mene proslavljati
jer će od mojega uzimati
i navješćivati vama.
15Sve što ima Otac, moje je.
Zbog toga vam rekoh:
od mojega uzima
i – navješćivat će vama ( Iv 16,13-15)".

Kraljevstvo nebesko dolazi kad se ljudima obrati Božja riječ; ono, kao sjeme bačeno u zemlju, mora rasti (Mt 13) i to vlastitom snagom, poput zrna ili će poput kvasca uzburkati sav svijet. Kraljevstvo nebesko će se razrasti u sav svijet kao veliko stablo u kojemu se gnijezde ptice nebeske; ono će primiti u svoje krilo sve narode jer nije vezano ni uz jedan od njih pa čak ni uza židovski narod. Ono postoji ovdje na zemlji u onoj mjeri u kojoj ljudi prihvaćaju riječ Božju pa bi zato moglo biti shvaćeno kao neka nevidljiva stvarnost. U malom stadu kojemu je dano (Lk 12,32), ono dobiva svoje zemaljsko lice, lice novoga Božjega naroda, novoga Izrela, a to je Crkva utemeljena na Petru koji čak prima i ključeve toga kraljevstva nebeskoga (Mt 16,18sl). Treba uočiti da ta zemaljska struktura nije struktura nekog ljudskog kraljevstva: Isus se sklanja kad Ga žele učiniti kraljem (Iv 6,15), a dopušta da Ga zovu Mesijom tek u sasvim naročitom smislu.

To što je Kraljevstvo pozvano rasti znači da ono mora računati s vremenom. Sada je navala na kraljevstvo nebesko (Mt 11,12) jer ljudi hoće spriječiti da ono zrači uslijed evanđeoskog propovijedanja. Sada je vrijeme svjedočenja (Dj 1,8; Iv 15,27), vrijeme Crkve, a na kraju tog vremena Kraljevstvo će se dogoditi u svoj punini:

"Tako i vi kad vidite da se to zbiva, znajte: blizu je kraljevstvo Božje (Lk 21,31)";

tada će se ispuniti Pasha:

"Kada dođe čas, sjede Isus za stol i apostoli s njim. 15I reče im: »Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke. 16Jer kažem vam, neću je više blagovati dok se ona ne završi u kraljevstvu Božjem.«
17I uze čašu, zahvali i reče: »Uzmite je i razdijelite među sobom. 18Jer kažem vam, ne, neću više piti od roda trsova dok kraljevstvo Božje ne dođe (Lk 22,14-18)";

to će biti eshatološka gozba. Vjernici će ovo Kraljevstvo baštiniti (Mt 25,34) kad uskrsnu i kad se preobraze njihova tjelesa:

"A ovo, braćo, tvrdim: tijelo i krv ne mogu baštiniti kraljevstva Božjega i raspadljivost ne baštini neraspadljivosti. 51Evo otajstvo vam kazujem: svi doduše nećemo usnuti, ali svi ćemo se izmijeniti. 52Odjednom, u tren oka, na posljednju trublju – jer zatrubit će – i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi i mi ćemo se izmijeniti. 53Jer ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost (1 Kor 15,50-53)".
"5Jer dobro znajte ovo: nijedan bludnik, ili bestidnik, ili pohlepnik – taj idolopoklonik – nema baštine u kraljevstvu Kristovu i Božjemu (Ef 5,5)"; a dok se to ne dogodi, oni željno dozivaju njegov dolazak: "Dođi kraljevstvo Tvoje (Mt 6,10//)"



Kraljevstvo nebesko je Božja milost kojoj se ljudi moraju odazvati, inicijativa Božja prema čovjeku koji je inicijator propasti i smrti.
Duh siromaha, stav djeteta, djelatno traženje Kraljevstva i njegove pravednosti (Mt 6,33), podnošenje progonstva, žrtvovanje svega što se posjeduje, jednom riječju vršenje volje Očeve, osobito glede bratske ljubavi, je ono što se traži od onoga koji želi ući u Kraljevstvo i primiti ga u baštinu.
Svi su pozvani, ali je iz njega istjeran onaj koji nema svdbeno ruho (Mt 22,11-14). ‎četvrtak, ‎11. ‎siječnja ‎2018. 09:58:46

Najprije se traži obraćenje, novo rođenje bez kojega se ne može vidjeti kraljevstvo Božje (Iv 3,3sl)


Odgovori mu Isus:
»Zaista, zaista, kažem ti:
tko se ne rodi nanovo, odozgor,
ne može vidjeti kraljevstva Božjega!«

4Kaže mu Nikodem: »Kako se čovjek može roditi kad je star? Zar može po drugi put ući u utrobu majke svoje i roditi se?« 5Odgovori Isus:
Zaista, zaista, kažem ti:
ako se tko ne rodi iz vode i Duha,
ne može ući u kraljevstvo Božje.

6Što je od tijela rođeno, tijelo je;
i što je od Duha rođeno, duh je.

Riječ i Duh

Shvatljivo je što učitelji mudrosti potiču na valjanu uporabu riječi i osuđuju propuste.

U ljudskoj riječi biblijski svijet ne gleda samo prazan zvuk, puko sredstvo ljudskog saobraćanja: riječ je izraz osobe, dionik je njezina dinamizma, u njoj ima neka djelotvornost. Odatle njezina važnost u životu: već prema tome kakva je, riječ za onoga koji je izgovara sadrži čast i smutnju (Sir 5,13); smrt i život u njezinoj su vlasti (Izr 18,21). Ona je za prosuđivanje vrijednosti čovjeka kao probni kamen koji omogućuje da se ta vrijednost iskuša (Sir 27,4-7). 

Riječ Božja je prije svega iskustvena činjenica: Bog izravno govori nekim povlaštenim ljudima, preko njih govori svom narodu i svim ljudima. Dok govori, Bog objavljuje i dok govori, Bog djeluje. Božja riječ nije samo razumom shvatljiva poruka upućena ljudima. Ona je dinamična stvarnost, moć što neizostavno postiže učinke što ih je Bog namislio (Jš 21,45; 23,14; 1Kr 8,56). Bog je šalje kao živa glasnika (Iz 9,7; Ps 107,20); ona 'trči' (Ps 147,5); ona se kao u letu spušta k ljudima (Zah 1,6). Bog bdije nad njom da se izvrši (Jr 1,12) i ona doista uvijek ostvaruje ono što navješćuje, bilo da su posrijedi povijesna zbivanja, kozmičke stvarnosti ili pak odredište nauma o spasenju.

Krist je subzistentna Riječ 'koja je došla u tijelu (Ivanov Prolog)'; tko vjeruje u u Riječ, tko priznaje Riječ i prima je ulazi po njoj u teologalni život Božjeg djeteta (Iv 1,12); tko odbija i ne priznaje Riječ (što je već izlazila na usta starozavjetnih proroka), ostaje u tami svijeta i samim tim je osuđen (usp. 3,17 sl). Strašna je to perspektiva s kojom se svaki čovjek mora suočiti, otvoreno ako je stavljen pred evanđelje Isusa Krista, skrovito ako božanska Riječ dopre do njega samo u nesavršenim oblicima. Riječ govori svakom čovjeku, od svakog čovjeka očekuje odgovor. A vječna sudbina tog čovjeka zavisi od njegova odgovora (Xavier Leon-Dufour i suradnici: "Rječnik biblijske teologije", str. 1099-1111).




Duh uvijek teži označiti ono što je u biću bitno i neuhvatljivo, od čega ono živi i što bez njegove volje isijava iz njega, ono po čemu je to biće ponajvećma ono što jest, a čime ono ne može gospodariti (vidi: Dufour, str. 213-228).

Božanski dah od čovjekove trome puti čini djelatno biće, dušu živu (Post 2,7). Predati duh u Božje ruke (Ps 31,6=Lk 23,46) znači u isti mah ispustiti svoj posljednji dah i vratiti Bogu svoje jedino bogatstvo: samo svoje biće.

Duh se Božji ne može odvojiti od Oca i Sina; On se objavljuje s njima u Isusu Kristu, ali ima vlastiti način objavljivanja kao što ima i vlastitu osobnost. Sin nam, u svom čovještvu koje je istovjetno našemu, u isti mah objavljuje tko je On i tko je Onaj u kojega On neprestano upire svoj pogled: Otac. Ocu i Sinu možemo ocrtati obrise, ali Duh nema lica pa čak ni imena pogodnog da izazove predodžbu ljudskog lika. U svim jezicima Njegovo je ime opća imenica; nemoguće je rukom dohvatiti Duha, On uvijek djeluje preko nekoga drugoga koga obuzima i preobražava. Njegovo djelovanje polazi iznutra, a iznutra Ga i spoznajemo: "Vi Ga poznajete jer boravi s vama (Iv 14,17)". Velika znamenja Duha, voda, oganj, zrak i vjetar, pripadaju svijetu prirode i uz njih se ne vezuju neke jasne slike; ona u prvom redu dočaravaju nabujalost prisutnosti, neodoljivo širenje, uvijek u dubini. Duh ipak nije ni više, ni manje tajnovit od Oca i Sina; ali On nas silovitije podsjeća na to da nam je Bog Tajna, On nam ne da zaboraviti da je "Bog Duh (Iv 4,24)" i da je "Gospodin Duh (2 Kor 3,17)".




Duh i riječ Božja neprestano djeluju zajednički. To što Mesija može opsluživati riječ Zakona, kojega je Bog dao Mojsiju, i ostvariti pravdu, to biva zato što ima Duha; ako prorok može svjedočiti Riječ, to je zato što ga je obuzeo Duh; ako Sluga može donijeti narodima riječ spasa, to je stoga što je Duh počinuo na Njemu; ako Izrael jednog dana bude kadar u svom srcu prionuti toj riječi, bit će to samo u Duhu. Te dvije neodvojive sile ipak imaju svaka svojih posebnih crta:
Riječ prodire izvana kao što mač otvara tjelesa; Duh struji i ulazi neosjetno.
Riječ se dade čuti i spoznati; Duh ostaje nevidljiv.
Riječ je objavljenje; Duh je nutarnja preobrazba.
Riječ se podiže, uspravna i postojana; Duh ponire, širi se, preplavljuje.

Riječ Božja, koja je postala tjelom djelovanjem Duha, ništa ne čini bez Duha, a kruna njezina djelovanja jest darivanje Duha Svetoga (Dufour, str. 220).
‎srijeda, ‎10. ‎siječnja ‎2018. 05:36:41

Ispunilo se vrijeme

"Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!"
(Evanđelje po Marku, glava 1, redak 15)


UTJELOVLJENJE ISUSOVO

Isus nam dolazi po Djevici Mariji, silazi nam s nebesa utjelovljenjem po Duhu Svetom od Djevice Marije koju zovemo kraljicom neba i majkom Crkve. Vjera se uprisutnjuje u meni.

Marijino majčinstvo je dragovoljno, to jasno proizlazi iz prikaza navještenja (Lk1,26-38). Pred neočekivanim pozivom što joj ga anđeo navješćuje, Marija u Lukinom izvještaju brižno nastoji shvatiti Božji zov. Anđeo joj otkriva da će djevičanski začeti. Kad je do kraja prosvijetljena, Marija prihvaća; ona je službenica Gospodnja poput Abrahama, Mojsija i proroka; njezino je služenje sloboda kao i njihovo, samo još u većoj mjeri (Dufour, str. 518).

Kad je rodila Isusa, Marijina zadaća, kao i zadaća svake matere, tek počinje: ona mora Isusa odgajati. Zajedno s Josipom, koji je dionik njezinih odgovornosti, nosi dijete u Hram da ga prikaže Gospodinu, da izrazi ono predanje za koje još nije sposobna njegova ljudska svijest. U Isusovo ime Marija prima od Šimuna navještaj Isusova poslanja (Lk 2, 29-32.34 sl). Ona je za Isusa odgojiteljica, svjesna svog autoriteta (Lk 2,48), a Isus joj bio poslušan, kao i Josipu (Lk 2, 51) - vidi: Dufour, str. 518.

Mesijina majka. Već praevanđelje navješćuje da je Marija majka, Žena čije će potomstvo satrti glavu zmiji (Post 3,15). Kasnije, u izvještajima u kojima vidimo kako Bog pobjeđuje neplodnost pretvarajući je u plodnost, žene koje praocima rađaju potomstvo daleki su pralik Djevice-majke. Taj pojam djevičanstva natuknut je u proročanstvima o Emanuelu (Iz 7,14) i o Onoj koja ima roditi (Mih 5,2); svakako evanđelisti su posvjedočili da se to proročanstvo ispunilo u Isusu Kristu (Mt 1,23; Lk 1,35 sl), vidi: Dufour, str.525.

Zaruke između Boga i Njegova naroda.  Tako je Preteča nastupao kao baštinik proročke predaje o zarukama između Boga i Njegova naroda, koja je također priprema na kršćansko djevičanstvo. Proroci doista više puta nazivaju osvojeni kraj imenom djevice (Iz 23,12; 47,1; Jr 46,11), naročito Izrael (Am 5,2; Iz 37,22; Jr 14,17;  Tuž 1,15; 2.13), a to zato da bi požalili gubitak njegova teritorijalnog integriteta; ali kad narod oskvrnjuje Savez, Jeremija ga također oslovljava kao 'djevicu Izraelovu (Jr 18,13)' da ga potsjeti kakva je trebala biti njegova vjernost. Stoga se isti naslov raća u kontekstu obnove kad se između Boga i Njegova naroda opet uspostavlja odnos ljubavi i vjernosti (Jr 31,4.21) Za Izaiju (Iz 62,5) je ženidba mladog čovjeka s djevicom znamenje mesijanskih zaruka između Boga i Izraela. Gospodin je svojim isključivim zahtjevima pripremao vjerne da Mu pridrže svu svoju ljubav (Dufour, str.202).
"Kao što se mladić ženi djevicom,
tvoj će se graditelj tobom oženiti;
i kao što se ženik raduje nevjesti,
tvoj će se Bog tebi radovati." Iz 62,5


POHOĐENJE MARIJINO

Marija odmah odlazi u pohode rodici Elizabeti te se njih dvije prepoznaju po velikoj novosti, po utjelovljenju vjere u njima kao kraljevstva nebeskoga. Moja se vjera odmah očituje u skrovitosti.

U Isusu se Bog odaziva pozivima svoga naroda. Isus naglašava spasiteljsku narav tog pohođenja i njegov univerzalan aspekt. No, iako se to pohođenje nudi svakom tijelu (puti; Lk  3,6; usp. 1 Pt 2,12), njega će primiti samo čista srca koja će ga prepoznati. (Dufour, str.882).

Prije posljednjega Isusovog pohođenja, anticipiranog u 'radosnom ulasku' Isusovu na Cvjetnicu, Kristovo se djelovanje nastavlja u Crkvi apostolskim poslanjem i poslanjem Duha. I sam Gospodin uvijek nastupa u životu Crkve (Otk 3,19) koja mora bdjeti (Mt 24,42 sl; 25,1-13) i moliti sve do onog, svima nepoznatog dana, kad će se Isus drugi put pokazati onima koji Ga iščekuju da im dadne potpuno spasenje (Heb 9,28); vidi: Dufour, str. 883.


ROĐENJE ISUSOVO

Isus nam dolazi na za Njega grubi način u svijet, rođenjem u skromnosti štale i na oštroj slami jaslica, ali u velikoj vjeri i ljubavi Josipa i Marije, u velikoj počasti mudraca s istoka. Vjera u meni je krhka u odnosu na moju svjetovnu i vremenitu grubost.

"Što je rođeno od tijela, tijelo je; što je rođeno od Duha, duh je (Iv 3,6). Prirodnom čovjekovom rođenju Novi zavjet suprotstavlja nadnaravno rođenje: njegovo je počelo Riječ ili Duh Božji, a ostvaruje se po vjeri i krštenju.

Bog je rodio svoj narod kad ga je izveo iz Egipta (Pnz 32,6.18 sl), a život u pustinji bio je kao neko rano djetinjstvo (Pnz 1,31; 32,10; Hoš 11,1-5) gdje narod dobiva Zakon. U Novom savezu Bog će urezati zakon u srce svakog čovjeka, u njegovu najprisniju nutrinu (Jr 31,31-34; Pnz 30,10-14). Duh je taj koji ima doći da obnovi čovjekovo srce (Ez 36,26 sl), a to će biti novo rođenje, izvor nečuvene radosti, one koja 'otvara krilo' Jeruzalemu, bogato ga obdarujući djecom (Iz 66, 7-14); vidi: Dufour, str. 1114.


PRIKAZANJE ISUSA U HRAMU

Za Mariju je prikazanje Isusa Bogu u Božjem hramu donositelj jednog teškog proročanstva: mač će joj probosti dušu. Moja vjera se očituje pred Bogom u Crkvi gdje saznajem da mi je slijediti Isusa.

Dvoznačnost znaka hrama. U doba kraljeva, mada ima tu bitnu ulogu u bogoštovlju Izraela, znak hrama ipak nije bez neke dvoznačnosti. Za ljude površna religioznog osjećaja ceremonije što se u njemu odvijaju sklone su da postanu prazne kretnje. Bog se upravo u  Hramu objavljuje Izaiji u prvom viđenju (Iz 6), ali Izaija, Jeremija i Ezekiel kao da se natječu u optužbama protiv površnosti bogoštovlja što se ondje obavlja ( (Iz 1,11-17; Jr 6,20; 7,9sl) pa čak i protiv navika idolopoklonstva što se u nj uvlače (Ez 8, 7-18). Najzad smatraju da će Bog napustiti to prebivalište koje je bio odabrao. Nepatvorenost Izraelova bogoštovlja uistinu je važnija od materijalnog znaka uz koji je Bog bio neko vrijeme vezao svoju prisutnost (Dufour, str. 308).

Zaista, slava Božja napušta kasnije svoje obesvećeno prebivalište (usp. Ez 10,4.18), ali Hram ima značajno mjesto u budućnosti. Izaija je u njemu vidio buduće religiozno središte svega čovječanstva, izmirenog u štovanju pravog Boga (Iz 2,1-4). Ezekiel je do u tančine predvidio njegovu ponovnu izgradnju u vrijeme nacionalne obnove (Ez 40-48). Kult se u tom drugom Hramu zaista i nastavlja, on je opet znak Božje prisutnosti među ljudima; k njemu se hodočasti. Kasnije će ga i Herod Veliki raskošno obnoviti. Ali važnija je od ovoga vanjskog sjaja iskrena pobožnost što uzima slobodnog maha u njegovim obredima (Dufour, str. 308/309).

Unatoč ovoj privrženosti hramu od kamena, s krajem proročkog razdoblja počinje jačati nova misaona struja. Jeremijine prijetnje protiv hrama (Jr 7) pa razorenje hrama te naročito iskustvo izgnanstva - sve je to pridonijelo uočavanju potrebe jednog duhovnijeg kulta, u skladu sa zahtjevima 'religije srca (Pnz 6,4 sl; Jdt 31,31)'. U izgnanstvu se bolje shvaća da je Bog prisutan jednako svugdje gdje kraljuje, svugdje gdje Mu se klanjaju (Ez 11,16), očituje svoju slavu (Ez 1). To je poslije i doba kad apokrifne apokalipse opisuju onaj hram u nebu koji nije napravila ljudska ruka: tamo Bog boravi i upravo će se taj hram pojaviti na kraju vremena ovdje na zemlji da bude Božje prebivalište u 'budućem svijetu (Mudr 9,8)'; Dufour, str.310.

Kao i proroci, Isus iskazuje najdublje poštovanje starom hramu. Ondje Ga Marija prikazuje (Lk2,22-39), onamo polazi kad su svečanosti kao na mjesto susreta s Ocem (Lk 2,41-50; Iv 2,14; itd.). Odobrava tamošnje bogoštovne običaje. Hram je za Isusa kuća Božja, kuća molitve, kuća Njegova Oca... u času posljednjeg Isusova daha razdire se zastor svetišta nad svetištima; to je znak da staro svetište gubi svoje sveto obilježje; prestao je vršiti ulogu znaka Božje prisutnosti. Uistinu, tu ulogu odsad vrši jedan drugi znak: samo Isusovo Tijelo. Eto, dakle, novog i konačnog hrama što nije načinjen ljudskom rukom; u njemu Riječ Božja uspostavlja svoje prebivalište među ljudima (Iv 1,14) kao nekad u šatoru Božjega naroda. Hram Isusova tijela bit će razoren i ponovo sagrađen kad Isus umire i uskrsne, to je volja Njegova Oca (Iv 10,17 sl; 17,4sl). Nakon uskrsnuća ovo će Tijelo, kao znak Božje prisutnosti ovdje na zemlji, doživjeti novo preobraženo stanje koje će Mu omogućiti da bude prisutan na svim mjestima i u svim vremenima: u svetkovanju Euharistije (Dufour, str.310/311).

NAŠAŠĆE ISUSA U HRAMU

Kad je Isus prošao dob za inicijaciju, Josip i Marija Ga nalaze u hramu kako poučava o vjeri. Moja vjera se uvijek ispočetka obnavlja na misnim slavljima.

Isus vrši volju svoga Oca. On sam govori o 'volji Onoga koji me poslao'. Ta Božja volja jest poslanje. Njome se Isus hrani (Iv 4,34) i samo nju traži (Iv 5,30) jer On čini sve što je po volji Onomu koji Ga je poslao (Iv 8,29). A ta volja jest da svima koji k Njemu dolaze daje uskrsnuće i vječni život (Iv 6,38 sl) pa ako Mu se ta volja predstavlja i u obliku 'zapovijedi (Iv 10,18)', On u njoj vidi prije svega znak da Ga 'Otac ljubi (Iv 10,17)'. Posluh Sina je zajedništvo volje s Ocem (Iv 15,10); Dufour, str.1454.

KRŠTENJE ISUSOVO

Isus se očituje javnosti svojim krštenjem u rijeci Jordan. Dobivam neizbrisiv pečat svoje vjere na krštenju i u pomazanju Duhom Svetim.

Isus, Jaganjac Božji uzima grijeh svijeta na sebe (Iv 1,29.36) i navješćuje i pripravlja Njegovo 'krštenje smrti (Lk 12,50; Mk 10,38)' pa je tako Njegov javni život uokviren dvama krštenjima. To isto želi reći i evanđelist Ivan kad izvješćuje da je iz boka probodenog Isusa potekla voda i krv (Iv 19,34 sl) i kada tvrdi da su Duh, voda i krv prisno sjedinjeni (1 Iv 5,6-8). Priznanje Očevo Isusa Sinom najavljuje posinaštvo vjernika kao udioništvo u Isusovu sinovstvu i kao učinak Duha (Gal 4,6); Dufour, str. 457.


ISUS U SINAGOGI

Isus dolazi 'službeno' se očitovati u sinagogu gdje propovijeda da se Pismo ispunilo. Moja vjera se definitivno utvrđuje u svojim osnovama. Postajem moliteljica i uslišanja Božja me počinju ispunjavati sve većim povjerenjem u Isusa.

"Trebalo je da se ispuni sve što je o meni pisano (Lk 24,44)"; treba da se ispune Pisma (usp. Mt 26,54). Bog ne govori u prazno (Ez 6,10) i Njegovo se Pismo 'ne može ukinuti (Iv 10,35)'. Isus je svečano posvetio vrijednost Pisma, sve do najsitnijeg pismenog znaka (Mt 5,18) i utvrđuje njegov smisao: Pismo se ne može izbrisati, ono ostaje. Postoji Duh koji oživljuje, a postoji i slovo koje  ubija (2 Kor 3,6). Krist vodi od slova k Duhu (2 Kor 3,14); upravo prepoznajući Krista kroz Izraelova Pisma crpi se iz njih vječni život (Iv 5,39); Dufour, str.857.


ISUS U PUSTINJI

Isus ponovo dolazi u naše čovještvo odlaskom u pustinju gdje odolijeva kušnjama. Moja vjera se utvrđuje iako sam podložna sumnji.

Krist je ushtio proživjeti različite etape Božjega naroda. Zato Ga, kao nekoć Hebreje, Duh Božji vodi u pustinju da ondje bude kušan (Mt 4,1-11//). Isus nadvladava kušnju i ostaje vjeran svome Ocu, odlučujući se radije za Božju riječ negoli za kruh, za pouzdanje u divno čudo, za služenje Bogu radije negoli za ma kakvu nadu u zemaljsko gospodstvo. Kušnja koja se bila završila neuspjehom u vrijeme Izlaska sada dobiva svoj smisao: Isus je prvorođeni Sin u kome se ispunjuje sudbina Izraela (Dufour, str 1048).


IZABRANJE APOSTOLA

Isus konačno bira apostole. Moja vjera traži Isusa u Crkvi, među kršćanima.

Izbor Dvanaestorice pokazuje da Isus želi ispuniti svoje djelo imajući sa sobom 'one koje odabra (Mk 3,13sl)'. Oni predstavljaju oko Njega dvanaest plemena novog naroda, naroda koji je plod Kristova izbora (Lk 6,13; Iv 6,70) što potječe iz izbora Očeva (Iv 6,37; 17,2), a nastaje djelovanjem Duha (Dj 1,2). Na početku Crkve, kao i na početku Izraela, stoji Božji izbor (Dufour, str. 372/373).


ČUDO U KANI

Marija potiče Isusa na svadbi u Kani da načini čudo pretvorbe vode u vino čime se očituje čitavom svijetu. Moja vjera postaje nalik ovisnosti o pohađanju misnih slavlja.

U Novom zavjetu 'novo vino' jest simbol mesijanskih vremena. Isus izjavljuje kako Novi savez, uspostavljen u Njegovoj osobi, jest novo vino od kojega pucaju stare mješine (Mk 2,22//). Ista misao proizlazi iz Ivanova izvještaja o čudu u Kani: svadbeno vino, to dobro vino na koje su čekali 'do sada', jest dar Kristove ljubavi, znak radosti koja je ostvarena Mesijinim dolaskom (Iv 2,10; usp. 4,23; 5,25). Izraz 'novo vino' susreće se najzad i u Mt 26,29 da se dočara eshatološka gozba što ju je Isus pripremio svojim vjernima u kraljevstvu Očevu: tada se upravo navršuju mesijanska vremena. Spominjanje vina nije tu puki simbol; na nj navodi izvještaj o ustanovi Euharistije. Prije no što bude pio novo vino u kraljevstvu Očevu, kršćanin će se za svojih dana napajati vinom koje je postalo krvlju što ju je Gospodin prolio (usp. 1 Kor 10,16). Uživanje vina nije, dakle, za kršćanina samo razlog zahvaljivanja (Kol 3,17; usp. 2,20sl) već i prigoda da se potsjeti na žrtvu koja je izvor spasenja i vječne radosti (1 Kor 11,25 sl); Dufour, str. 1417.


ISUSOVO PROPOVIJEDANJE

Isus počinje propovijedati narodu, dolaze Mu sljedbenici, ali nailazi na sve više otpora i neodobravanja. U svojoj vjeri se mijenjam i ponekad doživljavam čuđenje i sablazan okoline.
Isus nam sve očitije pokazuje svoje Bogosinovstvo čudesnim ozdravljenjima. Moja vjera postaje čvršća i ozbiljnija.

Propovijedanje je misterij po sadržaju poruke; ono je to i oblikom u kojem se ta poruka navješćuje: misterij propovijedane Riječi, misterij propovjednika koji navješćuje tu Riječ.
Ako propovijedanje ima vrijednost čina, i ako zahtijeva obraćenje, to je zato što je ono i samo čin Božji. Propovijedanje, naime, prema Pavlovu svjedočanstvu, prenosi ljude u prisutnost navješćivanog misterija. Tako se iz propovijedanja može roditi vjera (Rim 10,17). Slušalac biva stavljen pred Krista umrloga i uskrsloga, pred Krista koji je postao Gospodin povijesti, koji dijeli darove Duha onima koji primaju Riječ, a srdžbom prijeti onima koji je odbijaju (1 Sol 1,10). Propovijedanje, kao navještaj glasnika koji proglašuje i označuje početak kraljevstva Božjega (Iz 40,9), jest Božji čin koji znači početak Kristova gospodstva nad svijetom. Ne podliježe provjeravanju slušatelja već iziskuje poslušnost - vjeru (Rim 1,5), i tako sve do svršetka svijeta (Mt 24,14); Dufour, str. 1020/1021.


PREOBRAŽENJE ISUSOVO

Isus se preobražava i pred trojicom izabranih apostola objavljuje svoju božansku slavu. Moja vjera glasno viče s krovova ono što čuje u intimnosti od Boga.

Preobraženje potvrđuje priznanje kod Cezareje u Mk 8,29:
"On njih upita: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Petar prihvati i reče: »Ti si Pomazanik – Krist!« ".
Preobraženje posvećuje objavu Isusa, Sina Čovječega koji trpi i biva proslavljen, čija će smrt i uskrsnuće ispuniti Pisma. Preobraženje otkriva osobu Isusa, ljubljenoga i transcendentnog Sina koji posjeduje samu Božju slavu. Njime se Isus i Njegova riječ očituju kao novi Zakon. Ono je praostvarenje i praslika uskrsnog događaja koji će putem križa uvesti Krista u puni razmah Njegove slave i sinovskog dostojanstva. To prediskustvo Kristove slave ima za svrhu podržati učenike u času kad budu dionici misterija križa (Dufour, str. 986).


MUKA I SMRT ISUSOVA

Slijedi Isusova tjeskoba u Getsemaniju, bičevanje, trnova kruna, Golgota i smrt na križu. Muka me Kristova krijepi u mojim nevoljama.
Isus je sašao nad pakao. Svoju vjeru očitujem svakome, bez obzira je li tko nevjernik ili slično.

Evanđelja nisu Isusovi životopisi po načelima sadašnje povijesne znanosti. Njih su pisali vjernici da probude i ojačaju vjeru tako da ona sređuju sjećanja koja su bila obasjana i preobražena uskrsnom vjerom, no omogućuju da se pouzdano dosegne Isus iz Nazareta (Dufour, str.349).
Razjašnjenja o misteriju Isusa iz Nazareta ne mogu se svesti na jedinstven sustav, ali očituju jedinstveno usmjerenje: volju da se za određenu sredinu aktualizira prisutnost Isusa koji je živio i umro za nas. Pravovjernost se mjeri čvrstinom veza (Nominativ: vez) koji kršćansko tumčenje sjedinjuje s događajem Isusa: "Svaki duh koji priznaje: 'Isus Krist je došao u tijelu', od Boga je (1 Iv 4,2)". Da se izrazi i saopći prva je vjera pozajmljivala od raznolikih kultura svoga doba: tako od palestinskog judaizma, od dijaspore ili okolnoga helenizma. Prilagođujući se tako raznim civilizacijama, Crkva daje poticaj i pralik svakoj budućoj interpretaciji. Poslije Novog zavjeta, njezin hod prati hermeneutika; ona npr. dolazi do toga da govori o Isusovoj 'savjesti', o 'naravi' i osobi, a da time ne misli zauvijek fiksirati interpretaciju; ona se još i danas mora primjenjivati u različitim kulturama u kojima se izražava vjera u Isusa Krista (Dufour, str. 362/363).



SLAVNA OTAJSTVA

Isus je uskrsnuo. Postajem  zrelija kršćanka, znam kome sam povjerovala.
Isus uzlazi k Ocu. Moja vjera postaje duševnija, realna i mistična, u meni živi Krist.
Događa se poslanje Duha Svetoga na Crkvu, uznesenje Marijino na nebo i njena krunidba u nebesima. Moja vjera počinje donositi rod i djela su mi plodnija.

Prisjetimo se Otkrivenja; na stjecištu brojnih strujanja i liturgijskog života, Otkrivenje prikazuje Krista živoga, Gospodina koji vodi Crkvu i njome ravna (Otk 1-3). Nadasve prevladava lik Janjeta: Ono nosi tragove muke koju je podnijelo (Otk 5). Osigurava pobjedu nad neprijateljima Crkve (6,15; 17,14) i na kraju utvrđuje svoje zaruke s njome (19,7 sl; 21,9). Kao Gospodin ljudske povijesti, On je Prvi i Posljednji, (1,17), Početak i Svršetak (22,13), Alfa i Omega (1,8; 21,6), Amen (3,14), Pomazanik Božji, najzad Kralj kraljeva i Gospodar gospodara, komu pripada svaka čast i slava (19,19; 17,14); Dufour, str.362.


Otajstvo svjetla
Isusa redovno susrećem u slavlju Euharistije gdje me On dočekuje s radosnim vijestima.
‎utorak, ‎9. ‎siječnja ‎2018. 19:18:17

Nebeske baklje

Svakog dana, svake noći pokraj staze moje
bliješte mala svjetla nedodirljiva.
Anđeli mi kazuju, kao da ih broje,
da su te nebeske baklje vatra mi pomirljiva

za sve one nesvjesne i smiješne sate
kad sam, rasplesana, nešto slavila,
kada željela sam da se dani vrate
one djetinjaste sreće koja me preplavila

svakog puta kad bih ugledala zvijezde
ili kad bih osjećala sunčevu toplinu,
latice od cvijeća koje lahorima jezde
ili ledene kristale inja i njinu gorčinu.

Kako čeznula sam romantične zgode
da mi nešto ljepše u meni pobude,
ne znajući za duhove zlobne koji stazom hode,
zastiru mi baklje da me svjetla ne probude.

Sada, kad su prošle mnoge životne nevolje
preko mraka, preko muteži i blata
sve do umorne mi duše, ona ih prebolje
da bi zadobila svjetlo kao sjaj od zlata;

anđeli me pute sigurnijom stranom
tog života u kojem se mnoge zamke množe
pa ja hodim sve po svjetlu, dan za danom,
stignem tamo gdje se duša naći može

da mi nikad više tako nesretno ne gaca,
da se ne opeče na sve zlobne zamke i ugarke.
Sad nebeska ona vatra jarko svjetlo baca
preda me i pred jasne stope moje žarke.
‎utorak, ‎9. ‎siječnja ‎2018.  00:30:02

Iz riznice duše

Kao da sam čula poziv moga puta,
kao da me još dubine moje zovu
da potražim neko zrno duše koje luta
poput golubice koja zastaje na krovu,

pregledavajući svoje osvojene sve terene.
Dušu ne mogu si nikada iscrpiti,
uvijek tu su strašne more ili letnje snene
što ih treba istražiti ili istrpiti,

uvijek duša želi više, bolje, bistrije i jače
razgledati sebe, svoje tajne, svoju žeđ
iako nalazi još i staro, preboljeno drače
u svom sutonu koji obogatio joj sijeđ.

Tek je sada riznica se životna otvorila
s bezbrojnim rješenjima i odgovorom
kao da se duša konačno i nebu dodvorila
svojim naporima, svojom zrelom horom.

Sve što mladosti je bilo neizvedivo,
sad je tako jasno i sve tako pitko 
jer se oslobodilo u nitima svo predivo
koje nikad nije znao otpetljati nitko;

nitko drugi do li duše moje same
nije mogao ni znati što je za nju milje,
što je teško, kako izići iz svoje tame
i kako pronaći pute i dostići cilje.

Čovjek sam se rađa, umire i sam odlučuje,
dušu ne može si zaista ni prevariti
već on prati poziv što ga duša vidi, čuje;
muke svoje, radosti i milja mora sam prevaliti.
‎ponedjeljak, ‎8. ‎siječnja ‎2018. 06:29:18