Što mi značiš, Međugorje?

Mi smo u negativi. Bilo bi čudno, nakon sto godina progona, 'pranja mozgova', tlačenja, masovnih strijeljanja, robija i ubojstava, da smo zdravi i normalni, zar ne?
I po tome što to ne vidimo i ne priznajemo, već smo u negativi. I pozitivno i negativno gledamo na negativan način: ili smo previše u zanosu, ili smo suviše kruti.
Mi ne vidimo dobro.
Glavni razlog i poruka Božja u Međugorju nikome nije znana. Kao da se puno toga svilo oko neke crne rupe. E, ta rupa, to je nama taj takozvani 'međugorski fenomen'.
No, ne želim se uključivati u duge rasprave, više vjerujem nego što ne vjerujem da za mene Gospa Međugorska ima bar jednu poruku, a ta je da je ovaj narod u negativi i da gleda kroz koprenu koja bi se uskoro mogla razastrijeti, ali i ne mora to biti uskoro. Potrebno je strpljenje.

Može li grupa grešnika činiti pozitivne stvari? Može, uz poklon Bogu i blagoslov Božji.
Može li narod biti čitav grešan? Ne može. No, ipak, može se reći da narod, koji sam sebe priznaje izmučenim narodom, ne vidi dobro.
‎ponedjeljak, ‎28. ‎kolovoza ‎2017. 13:48:37

Mala svjetla

Tvojega se imena sjećam,
moja je radost u služenju tvome
silama Duha, Boga nad svime.
I kožom, i dušom svojom te osjećam
jer misli nam nisu zaludne, trome,
one su naše potajno ime.

Ti si mi svjetlo života i puteva,
čak i kad padnem u ponore tame;
tek tada znam zašto te pratim,
tvoje poglede i riječ ti što pjeva,
zašto se uzdižem nad klisure same
i kako se lako od zala povratim.

Drži te Svjetlo čitava svijeta
koje i mene ka tebi vodi,
i blago je, nježno i tiho.
I ne pružam otpor, i ništa ne smeta
već prilično meko je, i srcu godi;
čuvaš me ti, mojega Boga sliko.

Ti si mi odraz od Svjetla u duši
što mi je načini Otac koji me rodi,
zbog toga te vidim i prepoznajem.
To Svjetlo sve zablude osuši i sruši,
pruža mi odluke u svakoj slobodi
i tada za prostore vječnosti doznajem.

Tko god ide za Njim na svaki način,
bilo kako mu prilike puste,
taj više ne luta i ne očajava.
Taj hod je presveti i predobar čin
koji razgoni maglu i oblake tuste
i sva mala svjetla silno očarava.
‎ponedjeljak, ‎28. ‎kolovoza ‎2017. 03:53:15

Idi kaži cijelom svijetu - ZMVB

Taj križ

Proći ću kao omraženica
u srcima toplim, srcima lijepim;
kao neka dosadna stjenica
s ušima gluhim, očima slijepim.

Proći ću jako nespretno i loše
gdje god da pođem, gdje god da stignem
jer mene ni anđeli ne tetoše,
jer ja raspoloženje nikada ne podignem.

Moja su vremena vesela bila,
moja su vremena brzo prošla
jer nikome ništa nisam krila,
niti sam bila dobrodošla.

Sve mi se čini da loše ću proći
čak i na vječnim livadama
jer ja sam uvijek voljela noći,
a često sam sasvim sama.

Nema te zasluge koju bih znala,
a da se mogu pohvaliti njome;
i nikada ništa nisam imala,
i uvijek me kritike razne slome.

Najviše mrzim kada me tješe
jer tada sam izgubljen slučaj
kojega ljudi nikad ne riješe.
Ne volim nikakav naručaj.

I uporno traže na meni bar nešto
kako bi bili sretni sa mnom,
a ja samo Boga čujem često:
'Nosi svoj križ i pođi za mnom'.
‎četvrtak, ‎24. ‎kolovoza ‎2017. 23:54:24

Sol

Da li me poznaješ, Isuse?
Hoćeš li reći uskoro: "Evo znanice moje"?
Poznaješ li one suze
što su hodile ispred riječi Tvoje?

Hoćeš li prvi reći
sve ono što nas veže
ili tad ja ću morati prijeći
tamo odakle mnogi bježe,

klecnuti ili ruke podići?
Možda će srce moje zašutjeti
u strahu da ćeš od mene otići,
možda ćeš ipak Ti mene htjeti.

"Znam te bolje nego što samu sebe znaš",
slutim Ti odgovor u radosti:
"Ali ti toliko mojih duša još ne poznaš
i još si dijete u duhovnoj mladosti".

Nikada Te ne mogu dovoljno spoznavati,
a ipak Te poznajem čitava, sva
i Tvoje se biće ne prestaje meni odavati
jer ponekad tako dobro poznam Te ja.

"Da li me poznaješ u ljudima svim
i koliko ovih duša još želiš znati?",
upoznati šalješ me ljudima tim
koji me traže da riječ bi mi dati.

Ne, nikada neću te ljude ja sresti
sve dok ne primiš me za svoj Stol,
dok ne presudiš Ti s nama jesti;
do tada sam samo bljutava sol.
‎četvrtak, ‎24. ‎kolovoza ‎2017. 15:32:17

Vrata

"Ja sam vrata.
Kroza me tko uđe, spasit će se:
i ulazit će i izlaziti
i pašu nalaziti.(Iv 10,9)"

Zovem te i zvat ću uvijek tvoje ruke,
dozivati u srce svoje one milosrdne oči
čiji blag se pogled spušta iz visina,
sve do mojih sakrivenih misli radi Muke
koju promatram u želji da se ona tu suoči
s našom zajedničkom ljubavi za Božjeg Sina.

To je ono što nas ponajviše veže, spaja,
to je najviše što mogu svjesno živjeti i reći
u tom svijetu koji nema anđeoske riječi,
u tom svijetu koji nema ni duhovnih zagrljaja.
I znam da će melem djelovati, možda peći
kad se vratim svijetu mada nikad me ne spriječi

dugo ostati u takvim kontemplacijama,
molitvenom stanju kojeg nosi vjersko iskustvo.
Molitve zahvalnosti same se od sebe nižu, 
obiluju istinitim implikacijama
kakve ne može mi otkriti ni jedno drugo društvo
jer mi nema na tom svijetu nitko dušu bližu

što je posvećena Bogu, samo Njemu, sve do spoznaja
što pak više nisu ničim ograničene,
beskrajne su kao tvoja skromna riječ i šapat.
Uvijek, kad se nađem s tobom sred božanskih odaja,
vidim da su svetim dušama ostraničene
gdje ne prestaju se dlanovi međusobno sklapat'.

U toj svetoj građevini gdje te uvijek nalazim,
nikad ne znam je li vrijeme živih ili umirućih,
nikad ne znam, a nije me ni puno briga.
Sve to lakše s ovog svijeta Bogu našem zalazim,
što je svijet banalniji od tvojih misli vrućih
koje su proizišle iz naših zajedničkih svetih knjiga.
‎srijeda, ‎23. ‎kolovoza ‎2017. 19:49:01

Mirni građani

U ratu i ratovima ne piše se mirno,
ne stvara se poezija loša, izmišljena
koja kao da i nije niti stvarna, niti aktualna.
Pjesnik tada mora znati umilno i silno
reći da je domovina iscrpljena, ispijena
i pjevati pjesmu što je sanjalačka, a realna.

Onaj koji nije navikao u svom pjevu
otvorenih očiju i ušiju sanjati
nego bježati u svoje nevolje umišljene,
neće ratu dati primjedbu ni desnu, ni lijevu,
neće znati Bogu svom se klanjati,
prihvatiti svoju dužnost, spomenuti uništene.

Gdje su sada snovi moji, moja patnja tiha,
tako nevažna za svjetsko opstojanje,
kad je brat u nevolji mi usred moga doma?
Što mi vrijede traženja mi duše ili stiha 
kad je tako ugroženo ljudsko postojanje
od vihora ratnih i vatrenoga pogroma?

Opet isto molim, opet isto pitam:
gdje si, čovječe, završio i odakle potekao
dok mi pjevaš svoje erotske balade,
a ja posred nevoljnoga svijeta skitam
i tumačim da nam Bog naš nikad nije porekao
da je čovječanstvo izvor svake vrele nade

i moraš vjerovati zdušno i pravedan biti
jer si hram od anđeoske prašine,
a ne izgubljena ovca sred faune i flore?
Sada stvarno imao bi razloga i suze liti,
ali sam nad sobom, pritajeni asasine,
dok ja molim da po nama razlije se more

ili da pošalje kišu na tu ugroženu svetu goru.
Nije teško pasti općeg rata iskušenju,
činiti se slatkim građaninom-piromanom
kad je vjetar povoljan, sunce pripeklo na moru
i svi piromani svijeta podaju se služenju
lažnim bogovima Sodome, nitko se ne poji manom.

Zato pjevam samo ovu pjesmu ogorčenosti
jer za dobro ljudi nisu, žele sebi zlo.
Vatrena će, ratna stihija ubrzo proći,
ali piroman će ostati u paklu si okorjelosti
jer ne želi niti dom svoj, niti tuđe tlo
posvetiti prisustvom molitvene moći.
‎utorak, ‎22. ‎kolovoza ‎2017. 23:43:11