Sol

Da li me poznaješ, Isuse?
Hoćeš li reći uskoro: "Evo znanice moje"?
Poznaješ li one suze
što su hodile ispred riječi Tvoje?

Hoćeš li prvi reći
sve ono što nas veže
ili tad ja ću morati prijeći
tamo odakle mnogi bježe,

klecnuti ili ruke podići?
Možda će srce moje zašutjeti
u strahu da ćeš od mene otići,
možda ćeš ipak Ti mene htjeti.

"Znam te bolje nego što samu sebe znaš",
slutim Ti odgovor u radosti:
"Ali ti toliko mojih duša još ne poznaš
i još si dijete u duhovnoj mladosti".

Nikada Te ne mogu dovoljno spoznavati,
a ipak Te poznajem čitava, sva
i Tvoje se biće ne prestaje meni odavati
jer ponekad tako dobro poznam Te ja.

"Da li me poznaješ u ljudima svim
i koliko ovih duša još želiš znati?",
upoznati šalješ me ljudima tim
koji me traže da riječ bi mi dati.

Ne, nikada neću te ljude ja sresti
sve dok ne primiš me za svoj Stol,
dok ne presudiš Ti s nama jesti;
do tada sam samo bljutava sol.
‎četvrtak, ‎24. ‎kolovoza ‎2017. 15:32:17

Vrata

"Ja sam vrata.
Kroza me tko uđe, spasit će se:
i ulazit će i izlaziti
i pašu nalaziti.(Iv 10,9)"

Zovem te i zvat ću uvijek tvoje ruke,
dozivati u srce svoje one milosrdne oči
čiji blag se pogled spušta iz visina,
sve do mojih sakrivenih misli radi Muke
koju promatram u želji da se ona tu suoči
s našom zajedničkom ljubavi za Božjeg Sina.

To je ono što nas ponajviše veže, spaja,
to je najviše što mogu svjesno živjeti i reći
u tom svijetu koji nema anđeoske riječi,
u tom svijetu koji nema ni duhovnih zagrljaja.
I znam da će melem djelovati, možda peći
kad se vratim svijetu mada nikad me ne spriječi

dugo ostati u takvim kontemplacijama,
molitvenom stanju kojeg nosi vjersko iskustvo.
Molitve zahvalnosti same se od sebe nižu, 
obiluju istinitim implikacijama
kakve ne može mi otkriti ni jedno drugo društvo
jer mi nema na tom svijetu nitko dušu bližu

što je posvećena Bogu, samo Njemu, sve do spoznaja
što pak više nisu ničim ograničene,
beskrajne su kao tvoja skromna riječ i šapat.
Uvijek, kad se nađem s tobom sred božanskih odaja,
vidim da su svetim dušama ostraničene
gdje ne prestaju se dlanovi međusobno sklapat'.

U toj svetoj građevini gdje te uvijek nalazim,
nikad ne znam je li vrijeme živih ili umirućih,
nikad ne znam, a nije me ni puno briga.
Sve to lakše s ovog svijeta Bogu našem zalazim,
što je svijet banalniji od tvojih misli vrućih
koje su proizišle iz naših zajedničkih svetih knjiga.
‎srijeda, ‎23. ‎kolovoza ‎2017. 19:49:01

Mirni građani

U ratu i ratovima ne piše se mirno,
ne stvara se poezija loša, izmišljena
koja kao da i nije niti stvarna, niti aktualna.
Pjesnik tada mora znati umilno i silno
reći da je domovina iscrpljena, ispijena
i pjevati pjesmu što je sanjalačka, a realna.

Onaj koji nije navikao u svom pjevu
otvorenih očiju i ušiju sanjati
nego bježati u svoje nevolje umišljene,
neće ratu dati primjedbu ni desnu, ni lijevu,
neće znati Bogu svom se klanjati,
prihvatiti svoju dužnost, spomenuti uništene.

Gdje su sada snovi moji, moja patnja tiha,
tako nevažna za svjetsko opstojanje,
kad je brat u nevolji mi usred moga doma?
Što mi vrijede traženja mi duše ili stiha 
kad je tako ugroženo ljudsko postojanje
od vihora ratnih i vatrenoga pogroma?

Opet isto molim, opet isto pitam:
gdje si, čovječe, završio i odakle potekao
dok mi pjevaš svoje erotske balade,
a ja posred nevoljnoga svijeta skitam
i tumačim da nam Bog naš nikad nije porekao
da je čovječanstvo izvor svake vrele nade

i moraš vjerovati zdušno i pravedan biti
jer si hram od anđeoske prašine,
a ne izgubljena ovca sred faune i flore?
Sada stvarno imao bi razloga i suze liti,
ali sam nad sobom, pritajeni asasine,
dok ja molim da po nama razlije se more

ili da pošalje kišu na tu ugroženu svetu goru.
Nije teško pasti općeg rata iskušenju,
činiti se slatkim građaninom-piromanom
kad je vjetar povoljan, sunce pripeklo na moru
i svi piromani svijeta podaju se služenju
lažnim bogovima Sodome, nitko se ne poji manom.

Zato pjevam samo ovu pjesmu ogorčenosti
jer za dobro ljudi nisu, žele sebi zlo.
Vatrena će, ratna stihija ubrzo proći,
ali piroman će ostati u paklu si okorjelosti
jer ne želi niti dom svoj, niti tuđe tlo
posvetiti prisustvom molitvene moći.
‎utorak, ‎22. ‎kolovoza ‎2017. 23:43:11

Računica

Snove svoje prodala sam davno,
nikada ih nisam željela sačuvati
već mi bilo važno drugo, a snivanje ravno,
snovima se ne može računati.

Želje svoje dala sam za sitniš neki,
što je Nebo meni pružilo, to sam uzimala.
Oduvijek sam govorila samo jeki,
pravednosti nikad nisam otimala.

Energija nepravde rovala je srce moje,
ja sam znala da kroz mene teče
drugačiji život kakvoga se mnogi boje,
život prihvaćanja koje često peče.

Da će se računi poravnati, to sam znala odvajkada,
u to sigurna sam uvijek bila.
To u meni porasla je nada
i zbog toga nisam lude snove snila.

Blago duši koja već zarana trpi,
nekad više, nekad malo manje.
Kad je mlada, duša svoje ideale crpi
tamo gdje se uči, rađa i širi spoznanje.

Blago duši koja istinom se hrani,
blago duši koja iskrenošću cvate,
koja svoju pravdu nikada ne brani
jer joj pravdu anđeli izbore i pozlate.

Blago meni, ništa nisam promislila,
a i kad bih mogla, vrijedilo mi ne bi
jer u srcu nikad ne bih pomislila
da je blažen čovjek sretan samo Bogu, samo sebi.
‎utorak, ‎22. ‎kolovoza ‎2017. 04:22:02

Pomor zdrave pameti

Zarumenilo se nebo krajem dana,
vele smak je po tko zna koji put;
sve je u okviru i sve izvan plana,
na zemlju je opet sjeo pomor ljut,

pomor zdrave pameti i svijesti.
Više nije važan nauk prirode,
zli se dusi opet žele sresti,
da bi uništili, mnogi ljudi njima gode

u svojoj naivnosti i nestrpljenju.
Mnogi žele informirati pučanstvo
da je došlo vrijeme teškom trpljenju,
da će se polomiti svemirsko prostranstvo

jer kad ne bi nas sve obavijestili,
mnogi mi ne bismo ni znali da je smak,
živjeli bi, rasli, radili bi, jeli, pili
i propustili bi grozan i opasan znak.

A sada, kad znamo, ne moramo brinuti
ni o djeci, ni o redu, ni o čemu
jer i tako mjesečina će nam sunce skinuti
pa ćemo doživjeti kraj i pomor svemu;

ne moramo više ni promišljati
nego dići ruke od života teška,
ne moramo nikad više ništa pitati,
ne moramo odati od sebe smiješka,

ne moramo više biti odgovorni ljudi,
samostalni nikad nismo niti bili.
Nema spomena o Apsolutu, relativno sudi
da mi više nismo važni, da smo život snili.

Kvaliteta je života baš u tome
da se svakog časa čovjek sjeti dostojanstva,
da je prvi, da je iznad kome
što ju proizvodi pomrčina tog prostranstva

jer je priroda zbog ljudskih duša,
a ne čovjek radi nje.
Mnogi sada s lažnim bogovima kuša
što je pravi smak i bezumlje.
‎ponedjeljak, ‎21. ‎kolovoza ‎2017. 20:45:14

Duše pokajnice

I nema na tom polju bolje ravni
sve od one koja  do nebesa stiže 
gdje su puk i vođe ravnopravni,

gdje se kleca, klanja, puzi, gmiže

da bi dostiglo se opravdanje
svih tih strogih savjesti koje sebi sude;
duše dođu, traže poravnanje
nevolja i grijeha svojih što ih kude,

ali u tom stavu samo jedna veza ima:
ako gledaš Svevišnjega, vidiš si nesavršenstvo,
inače ti uzaludno glava k podu klima,
iskupljenje neće doći, a niti blaženstvo,

iskupljenje ne dolazi zakonima, nagodbama.
Ma koliko puzala, iznova će duša griješiti
jer ne vidi Krista, Ljubav što upravlja sudbama,
teško će si duša svu nevolju riješiti.

Tek u vrelom susretu svih poleta i težnji,
duša se okreće radi svoje dobrobiti,
da još više, bolje stigne u zagrljaj nježni,
a ne da bi nedjela si svojih kriti.

Ima dana kada učini se duša pokajnicom
samo zato da bi zadobila sva bogatstva,
a ne stoga što je čula Boga potajicom,
vidjela Mu sveto srce usred svoga jastva;

ima dana čestih kad se želimo dokopati
brze sreće na lak način, naopako,
a ne svojih njiva srediti i okopati
jer u Bogu samo življenje je lako,

tada nikad više grijeh se isti ne ponavlja
već je duša zrelija za svu visinu;
čovjek se promijeni, a Bog zaboravlja
jer On dušu vodi u svoju blizinu.

Žalosno je da tek patnja
tjera dušu da pred Bogom klecne.
Blago duši u vremena zlatnja
kad ju savjest zbog sitnice pecne.
‎ponedjeljak, ‎21. ‎kolovoza ‎2017. 01:26:54

Milosrđe rodilo je mene

Nemam vremena upitati
odakle na ovom svijetu patnja,
samo neka prestane se uplitati
u moj život vražja pratnja,

samo nek' je prestalo mi ono
od čega sam podivljati htjela.
Srce nije umirati sklono,
samo nek je svanula mi zora bijela.

Da Ti vidim milosrđe, moj mili Spasu,
da Ti dobrobiti sve okusim,
da se divim nježnosti u Tvome glasu
i da vrijednost dobroga iskusim,

zato pustio si meni nevolje i trnje.
Jasno kao dan, sada vidim bolje
nego kad sam prebirala zrnje,
pitala se postoji li pakleno polje.

Samo nek' si prekinuo kušnje
da oćutim lahore na obrazima,
nek je bilo doba teško, doba sušnje
da ogledam se u rosnim odrazima.

Sada znam i zašto umiremo, prasi,
da se poklonimo rajskim dvorovima;
da Ti kličemo "Hosana; spasi!"
i pridružimo se anđeoskim korovima,

i da život slavimo što nam ga Ti daruješ,
jer je čovjek Tebi vrijedniji od svega;
da u našim srcima Ti, Milosrđe caruješ
jer je ime Tvoje ljubav, a ne stega;

da se slava Tvoja u nama pokaže
svaki put kad udahnemo žiće,
da Te uvijek duše naše traže
kao svoga bitka stvoriteljsko Biće.

Milosrđe rodilo je mene,
Milosrđe moj je zavičaj.
Oca moga milosrdne zjene
prate ovu dušu izravno u raj.
‎nedjelja, ‎20. ‎kolovoza ‎2017. 01:21:04