Susret anđela

Svakog dana jutrom anđeli mi dolaze
pod ovu strehu i na ovaj krov.
Golublja im padajuća tijela prolaze
u obrušavanju na svaki zov,

ali anđeli tad vrapce zovu, sjenicu i kosa
kako uspjeli bi sunce podići još više,
dalje od vidika što ga zaklanja ta streha kosa.
I ti anđeli tek potom stižu ponajtiše.

Sad tek vidim da su bića ta oduvijek tu,
samo tada kad se budim ih primijećujem.
Oni čuvaju mi stihove da ne pođu mi po zlu,
strofe kroz koje se za njih ja osvješćujem.

Znaju sve, znaju kad se ova streha gradila,
sjećaju se ljudi koji visili su zidovima
pa su saznali i kada se pomladila
dok su bojali te zide sve po bridovima.

Sjećaju se slatki ti anđelčići
kad su pjevale se uspavanke,
kad su budili se noću razni Palčići
i kada su Zvončice ometale sanke.

Oni kao da baš ovdje pripadaju,
ne da glumili bi anđele-čuvare;
neće za mnom da ne nastradaju
strehe, vrapci, buba-mare.

Bića ta bi bila kao bića-molitelji
za svakoga tko pristigne amo;
oni sigurno su blagoslivljatelji
svim stanarima, prolazniku samo. 

Zamisli kad pokupe se na vrh zgrade,
svi čuvari naši i čuvari ova zdanja:
tko bi znao što li tada rade,
dolaze li k njima ona naša stanja

mirnoga usnivanja, buđenja nam rana
jer ti osobni čuvari uvijek znaju
kada su vremena naša, i za vrijeme dana,
dok zgradari samo poruke im daju.

I sad, evo, dok zalazi žarki planet,
prosijava zrak i cilja negdje dolje,
anđeli mi padaju na pamet:
kakve će li opet nježne biti volje?
‎petak, ‎26. ‎svibnja ‎2017.  18:23:04

Uzlasci Svjetla

Noćni vjetar, noćne ljetne kapi
donose u moju sobu razne kreposti
kao da se život okrunio čašću
samo zato jer i novo ljeto hlapi
svom toplinom koja prodire u kosti,
svom mekoćom, i prilazi Tvome Uzašašću,

zbog svježine i od zračne mirisnosti.
U svem tomu nalazim i Tvoju riječ
koja izlazi iz moga srca budna,
sve po sjećanju i asocijativnosti;
ovo ljeto dođe rano kao dojenačka mliječ,
ova noć ostade već zarana trudna

znakovitim mirom i još težom tihošću.
Neprimjetno tapkanje svih anđela na tlu
i to što čekam prvi odsjaj svjetla
ne znači da nisam obdarena milošću
samo zato što sam tako svježa još u snu
i ne znači još da nosim glase pijetla

već je više važno spomenuti molitvenu uru.
Ovih dana molim se zahvalnošću
jer za drugo nemam potrebe
i jer dugo već ne želim onu pjesmu šturu
koja me je znala naći žalnošću;
ovih svjetla ranih pronalazim Tebe.
‎četvrtak, ‎25. ‎svibnja ‎2017.  04:40:29

Sretna što te znam

Gledam tvoje nebo kao da je olovno
i sviđa mi se sivo-modra boja
i vedrina poslije dažda.
Ne prodaješ ono što je polovno
i to nije roba bilo koja,
daruje se sada i za vazda.

Dijelim s tobom taj lebdeći zrak
kao da ja imam jaka udjela
tamo negdje, već od prije.
Divan li je ovaj ljetni sumrak,
u to sve sam i od sebe unijela
dok mi hladan lahor brije

po sljepoočicama, umornim od nečega.
Nije da te želim uznemiriti
već opuštam sve mišiće
kojima je dosta šetnje, dosta svega
što bi moglo lako ih raspiriti
kao neka obaveza ili jako piće

ili, još i bolje, kao stara ljubav prva.
Ona dobra je za pokretanje
isto kao i za malo sna,
ona kao da je sva od meka drva
koje sad izgara kao sjećanje
što mi uvijek svježe snage da.

Gledam tvoje tornjeve od srča,
streme u vis kao neka pobjeda
i sretna sam što te znam
dok se duše lome sve od grča;
nikakva ne smeta tebi objeda,
nikakav ti nije ravan plam.
‎srijeda, ‎24. ‎svibnja ‎2017.  20:34:12

Revolucija

Malo dijete gura se uvijek u prvi plan, a i okolina ga svjesno ili manje svjesno u tome potiče. Svi držimo da je mladome stvorenju potrebna sva potpora pa često ne vidimo kako to mlado stvorenje i te kako zna jako glasno plakati i uznemiravati okolinu dok se ne otkrije što mu je potrebno. Malo dijete to ne uči već se s time rađa, ali okolina ga u svome poticanju počinje polako navikavati na to da je ono u prvom planu, čak sve do onoga trenutka dok ne dođe neko drugo i još manje stvorenje ili do onoga trenutka kada to mlado stvorenje ne sazrije, odnosno dok ne ostari.
Čovječanstvo drži normalnim da su mladi ljudi radikalni, a također drži normalnim da mladima treba pomagati i - evo ti revolucionara. Nije u redu negativno kritizirati revoluciju samu po sebi jer ona je otpor koji je određeni niz godina bio nekako pasivan pa se razvio. Normalno je pružati otpor svakom nametanju. Normalno je također željeti graditi i nadograđivati ono što valja.
Problemi nastaju kad je nametanje preteško pa otpor postaje prejak.
Problemi nastaju kad se mladim stvorenjima ne priznaje sposobnost izgradnje već od najranije dobi, kad se mladim stvorenjima ne pruža mogućnost znatiželje i propitkivanje svega i svačega. Otpor će nastati samo kao odgovor na nametanje kao što je nametanje pravila umjesto ponude malo ljubavi i pažnje jer da imamo malo ljubavi i pažnje, odmah bismo primijetili već kod mladih stvorenja kako su zapravo čvrsto sazdani.
Bog nam je svoju ljubav diskretno ponudio. Nema razloga da se mi svi činimo pametnijima od Boga. Ako smo odrasli i zreli, jasno nam je sve to, ali kada glumimo neke važne osobe pred drugima, moramo se suočavati s revolucionarnostima.
Gospodin Isus nam nije dao prvo zakon nego tek kasnije, kad smo shvatili da smo željni ljubavi i pažnje; Bog nam je dao da to sami uvidimo i svojevoljno i dragovoljno potražimo u životu to što smo otkrili da nam je neophodno. Praotac naše vjere, Abraham, kreće u nepoznate predjele kada traži malo ljubavi i pažnje, ali njegov otpor svakom nametanju nije revolucionaran nego težnja njegova za ljubavlju i pažnjom dovodi do istinske revolucije, nadogradnje i napretka i razvoja.
Čovjek se kaje tek kada uvidi da je nesavršen. 
Ako je 'savršen' ili brzoplet, čovjek nikada neće shvatiti što mu je zaista potrebno te neće potražiti točno to već može samo hrliti grlom u jagode dok se ne opeče. Svatko tko se osvijestio o tome dobro zna da je pažnja prema mladima zapravo i veliko povjerenje i strpljenje koje pušta mlada stvorenja da se opeku, ali uvijek im na vrijeme preda lekciju o oprezu.

Krimen je uvijek ispred pravila, pravila nastaju kao odmazda i prevencija od kriminala. Tko se nije naučio opeći u životu, taj i nije zreo pa ne može tutorizirati nikome, a naročito ne mladim stvorenjima u punoj snazi.
Tko ocrnjuje svaku revoluciju, nije drugo niti zaslužio nego da ga svrgnu. ‎srijeda, ‎24. ‎svibnja ‎2017. 04:47:11

Sretan kraj

Smiješno kako mislimo svi pobjeći
od svog načina života ili rada.
Dajemo od sebe što će proteći
kako bismo znali sutra mjesto sada.

I kada se skrasimo lovorikama,
tada prošlost nam zaživi jače,
istim stilom živimo i navikama,
isti pozivi nas vrebaju i kvače.

Ne možeš baš sve poduzeti
da bi stigao do svoga cilja
jer na cilju će te opet uzeti
isti način rada ili milja.

Samo onaj dobro zna
koji živi posljednje si dane
da je stigao do dna
i da sve mu češće sreća svane.
‎utorak, ‎23. ‎svibnja ‎2017.  15:27:35

Sjetva lišća

Osjećam se od pjesništva,
osjećam se kao list na vjetru
koji kao da bi van,
tamo gdje je zaklon dvorišta.
Lišće ima svoju sjetvu
kao što je ima cvjetak ran.

Kad po lišću hodam
kao da po mojoj duši gaze
ptice lake što im lišće prhti.
Kad se prignem, kad se šušnjem odam,
ptice smjerno mi prilaze,
duša moja zatreperi, drhti.

I bez lišća, i bez ptica
gdje bi moja hrabrost bila,
što bi tada duši bilo zgodno?
Možda ne bih bila kukavica,
možda duši šuštila bi svila
čiji šušanj ne dolazi plodno.

Možda ne bih niti znala 
za sve tajne parkova i šuma,
sve što pričaju i šalju dalje;
možda ne bi niti zvijezda stala,
možda ne bih stigla do tog druma
koji vodi uvijek nekamo na priobalje,

prema oceanima pod kišama i snjegovima.
Kada lišće zatreperi,
vjetar nosi mirise do mene
u kojima čitav svijet postoji,
i pod zemljom, i na lednim bregovima,
i tamo gdje moja stopa na tom lišću stoji.
‎utorak, ‎23. ‎svibnja ‎2017.  02:01:36

Ljeto 2017.

Djevojka pjeva, naravno i neizbježno
svakoj važnoj pjesmi ili slici.
Dodirni me, ljeto, dodirni me nježno
jer te ovih dana dočekujem u nevjerici.

Podigla sam bradu iznad lišća,
čelo zabacila nazad sve što više
kako bi od mene bila samo zvijezda čišća,
kako bi od mene bile samo travke tiše.

Znaš li što je sreća, istinska i duboka
i što mi znače godine u strašnim uzama?
Poslije svega, ona stiže kao zvijezda s istoka,
uspinje se s anđelima, vilama i muzama.

Topla je i svijetli kao nuklearka,
lahori je miluju, a rosa je pere;
ljulja se polako kao jezerska barka,
tiho puti, sva se sastoji od vjere.

Lipanj dolazi, lipe će i nama procvjetati,
svima koji Boga ljubav zovemo.
Sada će se život starački prošetati,
kao grozd na trsu sada slatko vremo.

Najbolje su žetve stare kao dobro vino
kad već ruke same lete, a stope ne jure.
Zemlja plodi, oceani griju krilo njezino,
izvori u visima prskavom svježinom cure.

Sad je čas da vrijeme stane,
da se opet nauživam sitna pijeska.
Morska pjena odnijela je moje dane,
a u zjenici se tvojoj sjajno sunce ljeska.
‎petak, ‎19. ‎svibnja ‎2017.  18:34:05