Sretna što te znam

Gledam tvoje nebo kao da je olovno
i sviđa mi se sivo-modra boja
i vedrina poslije dažda.
Ne prodaješ ono što je polovno
i to nije roba bilo koja,
daruje se sada i za vazda.

Dijelim s tobom taj lebdeći zrak
kao da ja imam jaka udjela
tamo negdje, već od prije.
Divan li je ovaj ljetni sumrak,
u to sve sam i od sebe unijela
dok mi hladan lahor brije

po sljepoočicama, umornim od nečega.
Nije da te želim uznemiriti
već opuštam sve mišiće
kojima je dosta šetnje, dosta svega
što bi moglo lako ih raspiriti
kao neka obaveza ili jako piće

ili, još i bolje, kao stara ljubav prva.
Ona dobra je za pokretanje
isto kao i za malo sna,
ona kao da je sva od meka drva
koje sad izgara kao sjećanje
što mi uvijek svježe snage da.

Gledam tvoje tornjeve od srča,
streme u vis kao neka pobjeda
i sretna sam što te znam
dok se duše lome sve od grča;
nikakva ne smeta tebi objeda,
nikakav ti nije ravan plam.
‎srijeda, ‎24. ‎svibnja ‎2017.  20:34:12

Revolucija

Malo dijete gura se uvijek u prvi plan, a i okolina ga svjesno ili manje svjesno u tome potiče. Svi držimo da je mladome stvorenju potrebna sva potpora pa često ne vidimo kako to mlado stvorenje i te kako zna jako glasno plakati i uznemiravati okolinu dok se ne otkrije što mu je potrebno. Malo dijete to ne uči već se s time rađa, ali okolina ga u svome poticanju počinje polako navikavati na to da je ono u prvom planu, čak sve do onoga trenutka dok ne dođe neko drugo i još manje stvorenje ili do onoga trenutka kada to mlado stvorenje ne sazrije, odnosno dok ne ostari.
Čovječanstvo drži normalnim da su mladi ljudi radikalni, a također drži normalnim da mladima treba pomagati i - evo ti revolucionara. Nije u redu negativno kritizirati revoluciju samu po sebi jer ona je otpor koji je određeni niz godina bio nekako pasivan pa se razvio. Normalno je pružati otpor svakom nametanju. Normalno je također željeti graditi i nadograđivati ono što valja.
Problemi nastaju kad je nametanje preteško pa otpor postaje prejak.
Problemi nastaju kad se mladim stvorenjima ne priznaje sposobnost izgradnje već od najranije dobi, kad se mladim stvorenjima ne pruža mogućnost znatiželje i propitkivanje svega i svačega. Otpor će nastati samo kao odgovor na nametanje kao što je nametanje pravila umjesto ponude malo ljubavi i pažnje jer da imamo malo ljubavi i pažnje, odmah bismo primijetili već kod mladih stvorenja kako su zapravo čvrsto sazdani.
Bog nam je svoju ljubav diskretno ponudio. Nema razloga da se mi svi činimo pametnijima od Boga. Ako smo odrasli i zreli, jasno nam je sve to, ali kada glumimo neke važne osobe pred drugima, moramo se suočavati s revolucionarnostima.
Gospodin Isus nam nije dao prvo zakon nego tek kasnije, kad smo shvatili da smo željni ljubavi i pažnje; Bog nam je dao da to sami uvidimo i svojevoljno i dragovoljno potražimo u životu to što smo otkrili da nam je neophodno. Praotac naše vjere, Abraham, kreće u nepoznate predjele kada traži malo ljubavi i pažnje, ali njegov otpor svakom nametanju nije revolucionaran nego težnja njegova za ljubavlju i pažnjom dovodi do istinske revolucije, nadogradnje i napretka i razvoja.
Čovjek se kaje tek kada uvidi da je nesavršen. 
Ako je 'savršen' ili brzoplet, čovjek nikada neće shvatiti što mu je zaista potrebno te neće potražiti točno to već može samo hrliti grlom u jagode dok se ne opeče. Svatko tko se osvijestio o tome dobro zna da je pažnja prema mladima zapravo i veliko povjerenje i strpljenje koje pušta mlada stvorenja da se opeku, ali uvijek im na vrijeme preda lekciju o oprezu.

Krimen je uvijek ispred pravila, pravila nastaju kao odmazda i prevencija od kriminala. Tko se nije naučio opeći u životu, taj i nije zreo pa ne može tutorizirati nikome, a naročito ne mladim stvorenjima u punoj snazi.
Tko ocrnjuje svaku revoluciju, nije drugo niti zaslužio nego da ga svrgnu. ‎srijeda, ‎24. ‎svibnja ‎2017. 04:47:11

Sretan kraj

Smiješno kako mislimo svi pobjeći
od svog načina života ili rada.
Dajemo od sebe što će proteći
kako bismo znali sutra mjesto sada.

I kada se skrasimo lovorikama,
tada prošlost nam zaživi jače,
istim stilom živimo i navikama,
isti pozivi nas vrebaju i kvače.

Ne možeš baš sve poduzeti
da bi stigao do svoga cilja
jer na cilju će te opet uzeti
isti način rada ili milja.

Samo onaj dobro zna
koji živi posljednje si dane
da je stigao do dna
i da sve mu češće sreća svane.
‎utorak, ‎23. ‎svibnja ‎2017.  15:27:35

Sjetva lišća

Osjećam se od pjesništva,
osjećam se kao list na vjetru
koji kao da bi van,
tamo gdje je zaklon dvorišta.
Lišće ima svoju sjetvu
kao što je ima cvjetak ran.

Kad po lišću hodam
kao da po mojoj duši gaze
ptice lake što im lišće prhti.
Kad se prignem, kad se šušnjem odam,
ptice smjerno mi prilaze,
duša moja zatreperi, drhti.

I bez lišća, i bez ptica
gdje bi moja hrabrost bila,
što bi tada duši bilo zgodno?
Možda ne bih bila kukavica,
možda duši šuštila bi svila
čiji šušanj ne dolazi plodno.

Možda ne bih niti znala 
za sve tajne parkova i šuma,
sve što pričaju i šalju dalje;
možda ne bi niti zvijezda stala,
možda ne bih stigla do tog druma
koji vodi uvijek nekamo na priobalje,

prema oceanima pod kišama i snjegovima.
Kada lišće zatreperi,
vjetar nosi mirise do mene
u kojima čitav svijet postoji,
i pod zemljom, i na lednim bregovima,
i tamo gdje moja stopa na tom lišću stoji.
‎utorak, ‎23. ‎svibnja ‎2017.  02:01:36

Ljeto 2017.

Djevojka pjeva, naravno i neizbježno
svakoj važnoj pjesmi ili slici.
Dodirni me, ljeto, dodirni me nježno
jer te ovih dana dočekujem u nevjerici.

Podigla sam bradu iznad lišća,
čelo zabacila nazad sve što više
kako bi od mene bila samo zvijezda čišća,
kako bi od mene bile samo travke tiše.

Znaš li što je sreća, istinska i duboka
i što mi znače godine u strašnim uzama?
Poslije svega, ona stiže kao zvijezda s istoka,
uspinje se s anđelima, vilama i muzama.

Topla je i svijetli kao nuklearka,
lahori je miluju, a rosa je pere;
ljulja se polako kao jezerska barka,
tiho puti, sva se sastoji od vjere.

Lipanj dolazi, lipe će i nama procvjetati,
svima koji Boga ljubav zovemo.
Sada će se život starački prošetati,
kao grozd na trsu sada slatko vremo.

Najbolje su žetve stare kao dobro vino
kad već ruke same lete, a stope ne jure.
Zemlja plodi, oceani griju krilo njezino,
izvori u visima prskavom svježinom cure.

Sad je čas da vrijeme stane,
da se opet nauživam sitna pijeska.
Morska pjena odnijela je moje dane,
a u zjenici se tvojoj sjajno sunce ljeska.
‎petak, ‎19. ‎svibnja ‎2017.  18:34:05

Spirala stvaranja

Prozračna večernja tišina vlada,
još je malo svjetla, noć je tek pala.
Prilazi mi ona moja djevojka mlada,
govori o prošlosti kao da je znala

da će doći ovaj dan mojega iskustva
i da ću joj reći neka pjeva sama
jer smo zato obje pobjegle od društva
da bi našle sebe dok nas krije tama.

Rekla mi je da će pjevati o sreći,
ali njene ruke drhte, ona tuguje,
a i njene stope moraju još prijeći
sve te planine i dolje, to mi duguje,

pa nek tada zapjeva mi poput slavuja,
oni izgledaju sretni, a za druge ne znam.
U mome životu mnoštvo glasa buja,
izgledam i sretna, i tužna kao plam.

Koliko je samo imala za reći,
sve je riječi našla, stihove je komponirala,
znajući da nadahnuće može peći
i da može brzo proći ta spirala.

Strah ju bilo da će nadahnuće stati,
naglo kao što je i nahrupilo.
Da će imati blokade, nije mogla znati,
toliko je stvaranje u njeno srce lupilo.

Evo je kraj mene, ja joj moram priznati
da neće biti zadovoljna nikada.
Moram svome sjećanju anđele sve prizvati
koji nose meni dar, a taj dar je nada.
‎srijeda, ‎17. ‎svibnja ‎2017.  22:13:07

Prijatelju na krvavoj rijeci

Prijatelju moj, ovom svijetu tako udaljen,
na ovoj rijeci krvi izgubljen,
ne vraćaj se amo kao neki plijen,
samo se vrati k sebi jer si obljubljen.

Kako je lijepa zima i smrznuti snijeg,
hladni bjelkasti oblaci od srebra
što su nalik osmijehu, izrasli k'o stijeg
kao što izraste Eva s Adamova rebra.

Prijatelju, uvijek jedini, zaboravljeno ljeto
što se ne da nit naslutiti od premnoge krvi,
tvoje nebo sad se pretvara u vino sveto,
tvoje čemprese sad strašna zima mrvi.

Ogoljele su davno ove grane bjelogorice
i ovaj šaš kraj rijeke kao da je s istoka,
a ti si mi još i dalje nego crne ptice
koje paraju tu krv kao koplje s boka.

U daljini munje pale visove i drveće
dok se crna krila spajaju u masu;
zajedno sad kao ugljen gore, kao svijeće,
a netko je ipak načinio ravnu trasu

koja nikamo ne vodi sred krvave rijeke
od koje se nebo zarumeni poput ruže.
Nestao je ovdje čovjek, samo kapi meke,
ne dopuštaju ni rukama da se dalje pruže.

Prijatelju, već odavno ne čujem o tebi,
sve sam više sama, sve su jače moje vene; 
vrati mi se, prijatelju, vrati se barem k sebi
već da odem i ja od te rijeke, hladne i crvene.
‎srijeda, ‎17. ‎svibnja ‎2017.  14:36:28