Ružica u trnju

Idem putem kultiviranim,
a prate me vjerno uličari
pa se smiju stopama mi ranim,
štemeri mi prijete stari

jer svi oni dobro znaju
da će s njima poći
mnogi koji propadaju.
Ah, da mi je iz te noći,

ali moram križ prihvatiti.
Sporo i polako, kao kakv puž,
mnogi shvate da premlatiti
nije isto što i biti dobar muž.

Po trnju se k zvijezdama ide,
ne vidi se ispred nosa
da se huligani baš ne stide,
da ne posjeduju ponosa,

da su oni doveli nas ratu
i da nema slobodne im volje
i što znači sestra bratu,
i što vrijedi kad je bolje.

Gaze cvijeće i travnjake,
ruše, slijepci od pohlepe,
bježe od ljepote svake
i za vlašću trulom hlepe.

Hoćeš pravo - neću,
a hoćeš li loše - da;
zaboravi sreću,
ne drži se reda

pa dok traje, traje.
Takav stil je kolumnista
i huškačke raje -
'budućih komunista'

jer ne vide da im bolje nego sada
ne može ni biti, nit' tko zna.
Nitko drugi ne zna što je nada,
ali ona se po malo ipak probija.
‎četvrtak, ‎4. ‎svibnja ‎2017.  16:00:11

Slavno tijelo

Nakon što je učinio čudo umnažanja kruha, Isus je govorio za sebe i tumačio Božjem narodu, starom hebrejskom, Mojsijevom narodu kako je On sam Kruh života za ljude.
Evanđelje po Ivanu, glava 6, redak 58-63
58Ovo je kruh koji je s neba sišao,
ne kao onaj koji jedoše očevi
i pomriješe.
Tko jede ovaj kruh,
živjet će uvijeke.«
59To reče Isus naučavajući u sinagogi u Kafarnaumu. 60Mnogi od njegovih učenika čuvši to rekoše: »Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?« 61A Isus znajući sam od sebe da njegovi učenici zbog toga mrmljaju, reče im: »Zar vas to sablažnjava? 62A što ako vidite Sina Čovječjega kako uzlazi onamo gdje je prije bio?«
63»Duh je onaj koji oživljuje,
tijelo ne koristi ništa.
Riječi koje sam vam govorio
duh su i život su.«

Tijelo je znak za dušu; duša je sadržaj tijela, a sadržaj i znak čovjeka je duh njegov. Kad nam je Isus rekao da tijelo ne vrijedi i ne znači ništa nego da je Duh onaj koji oživljava, On je to vrlo proročanski rekao nama; da, nama više nego tadašnjem židovskom narodu, rekao je nama Europljanima i Zapadu, a Židovi su to slabo razumijeli kao što i mi slabo razumijemo stari Mojsijev narod i njegov način poimanja svijeta i čovjeka.
Dobro je poznato da i njima i nama duša znači tijelo, a tijelo znači dušu, stari židovski narod je tako oduvijek razmišljao dok nisu pristigli Rimljani u Isusovu Galileju i šire. Rimska okupacija je donijela antičku kulturu na hebrejsko tlo, a antička kultura, kultura Grka i Rimljana i njihova filozofija nas odvodi u naš poznati stil razmišljanja već gotovo tri tisuće godina, a to je razmišljanje o tome kako 'se čovjek sastoji od duše i tijela' i kako je duša jedno, a tijelo je nešto sasvim različito od duše. 
Kad nam se rodi dijete, čuvamo njegovo tijelo, a za dušu se uopće ne sjetimo pobrinuti jer nismo nešto jako svjesni da naši emotivni ispadi prema djetetu, maženje i paženje djetetova tijela i njegova rasporeda sati zapravo ne hrani toliko duševni život koliko je to tjelesno u nama i u djetetu. Duševni život se drastično poboljšava kod djeteta kada mu pripovijedamo. Dijete prvo odgovara na pojavu tijela i poznaje lica roditelja, a ako mu govorimo, tada nas doživljava i duševno ili, bolje reći, duhovno. To mu je jako važna hrana. Možete dijete maziti i previjati, nositi u krilu po čitave dane, ali ako mu se ne obratite  riječima ili pjesmom i ako šutite, ništa to djetetu ne vrijedi. Postoji naravno jak tjelesni kontakt majke i djeteta nakon njegova rođenja, ali ne više kao tada kada je dijete živjelo pod srcem majke jer postoji tendencija odvajanja majke i djeteta dok je dijete još jako mlado biće. To odvajanje se događa vrlo brzo i opasno je dopustiti naprasno odvajanje majke od djeteta u nekim određenim danima i mjesecima djetetova razvoja, na primjer kada je dijete bolesno toliko da mora otići u bolnicu ili kada prerano daju dijete u jaslice, mali vrtić.
To odvajanje se može odvijati uredno i spontano samo ako roditelji pripovijedaju djetetu, to jest ako s njim razgovaraju i verbalno komuniciraju ili barem bliskim kontaktom očima i pogledima. To sve mi znamo i činimo, a onda odemo prijateljima na kavu i počinjemo filozofirati o tome kako je duša čovječja besmrtna jer znamo da od čovjeka ostaju materijalni posmrtni ostatci kao da bismo mogli znati sigurno da tijelo čovječje nije besmrtno. Tumačimo sebi da je čovjek besmrtan, a onda si to pojašnjavamo tako što 'dijelimo' čovjeka na dušu koja je besmrtna i na tijelo koje vidimo da je ostalo beživotno.
Čitava se takozvana zapadna i moderna kultura i civilizacija, odnosno indoeuropsko područje nekako temelji na takvom razmišljanju.
Stari hebrejski narod nije tako razmišljao i zato su se još više zgražali nad Isusovim riječima. Za njih je čovjek kompletno biće i ne može odvojiti tijelo od sebe pa ga dati za jelo, a da mu ne stradava život, da mu ne strada sama njegova srž, i duša, i bit ljudska.
Da je Isus narodu rekao da će Ga taj isti narod ubiti i da će On nakon tri dana uskrsnuti pa da će Ga taj isti narod slaviti, lako je moguće da se nitko ne bi zgražao, ali Mu također ne bi vjerovali da je On, pravi čovjek Isus također i Sin Božji. 
Sjećam se kako na početku Staroga zavjeta možemo pronaći da je Noa nakon općega Potopa imao djecu, a biblijski pisac spominje tri Noina sina:

Knjiga Postanka, glava 9, redak 18-19
18
3. OD POTOPA DO ABRAHAMA
Noa i njegovi sinovi
Sinovi Noini, koji su iz korablje izišli, bijahu: Šem, Ham i Jafet. Ham je praotac Kanaanaca. 19To su trojica Noinih sinova i od njih se sav svijet razgranao.

Da, prema Bibliji i biblijskoj misli, Noin sin Šem je, između ostaloga, praotac Semita, to jest hebrejskoga i aramejskoga naroda dok su Hamovi potomci prastanovnici Afrike, a Jafetovi smo potomci svi mi koji preostajemo na globusu, indoevropski narodi i misao koja se razgranala uglavnom po Europi i na Zapadu, uglavnom šire od Arapskog poluotoka, uključujući Mezopotamiju iz koje je krenuo praotac naše vjere Abraham, i šire od afričkoga kontinenta (sve čega se trenutno prisjećam o azijskom kontinentu jesu mongolski ratovi u to vrijeme ili malo kasnije pa neka mi oproste filozofi Istoka što ih ne ubrajam u religiozne podatke).

Također se prisjećam iz Evanđelja da su se Isusu i Svetoj obitelji došli pokloniti mudraci sa svih strana tadašnjega svijeta, tri kralja:
Evanđelje po Mateju, glava 2, 1-2. 9-11
1
Poklon mudraca
Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskome u dane Heroda kralja, gle, mudraci se s Istoka pojaviše u Jeruzalemu 2raspitujući se: »Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti.«
9Oni saslušavši kralja, pođoše. I gle, zvijezda kojoj vidješe izlazak iđaše pred njima sve dok ne stiže i zaustavi se povrh mjesta gdje bijaše dijete. 10Kad ugledaše zvijezdu, obradovaše se radošću veoma velikom. 11Uđu u kuću, ugledaju dijete s Marijom, majkom njegovom, padnu ničice i poklone mu se. Otvore zatim svoje blago i prinesu mu darove: zlato, tamjan i smirnu. 

Svi kraljevi svijeta pokloniše se Kralju, čitav svijet dobiva poslanje uputiti se malo u tajanstvenu Isusovu misao, tajanstvenu za Narod Božji Isusova vremena i tajanstvenu jako za nas koji smo također Narod Božji Isusova vremena. Svaki je vjernik dužan neke osnovne podatke znati o svome Kralju, kad je zavladao, kako Ga moramo oslovljavati, što želi i kako razmišlja.
Bibijski teološki rječnik pojašnjava: 'Za razliku od vrlo raširenog poimanja, tijelo nije puka nakupina mesa i kostiju kojom čovjek raspolaže za svoga zemaljskog života, čega biva smrću lišen, a što najzad opet uzima na dan uskrsnuća. Tijelu pripada mnogo veće dostojanstvo; Pavao ga je istaknuo u svojoj teologiji. Tijelo sjedinjuje udove koji ga tvore, ali ne samo to: tijelo izražava također osobu u njenim glavnim stanjima: prirodnom i grešnom stanju, u posvećenju Kristu, životu u slavi.'
Govor Svetoga Pavla apostola o tijelu predstavlja to naše, odnosno 'grčko značenje riječi' koje se bitno razlikuje od hebrejskog značenja riječi u velikom sebedarju Boga i u jeinstvu različitosti preobilja Božjega stvaranja. 

Prva poslanica Svetoga Pavla apostola Korinćanima, glava 12, redak 14-27
14Ta ni tijelo nije jedan ud, nego mnogi. 15Rekne li noga: »Nisam ruka, nisam od tijela«, zar zbog toga nije od tijela? 16I rekne li uho: »Nisam oko, nisam od tijela«, zar zbog toga nije od tijela? 17Kad bi sve tijelo bilo oko, gdje bi bio sluh? Kad bi sve bilo sluh, gdje bi bio njuh? 18A ovako, Bog je rasporedio udove, svaki od njih u tijelu, kako je htio. 19Kad bi svi bili jedan ud, gdje bi bilo tijelo? 20A ovako, mnogi udovi – jedno tijelo! 21Ne može oko reći ruci: »Ne trebam te«, ili pak glava nogama: »Ne trebam vas.« 22Naprotiv, mnogo su potrebniji udovi tijela koji izgledaju slabiji. 23A udove koje smatramo nečasnijima, okružujemo većom čašću. I s nepristojnima se pristojnije postupa, 24a pristojni toga ne trebaju. Nego, Bog je tako sastavio tijelo da je posljednjem udu dao izobilniju čast 25da ne bude razdora u tijelu, nego da se udovi jednako brinu jedni za druge. 26I ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi; ako li se slavi jedan ud, raduju se zajedno svi udovi.
27A vi ste tijelo Kristovo i, pojedinačno, udovi.

Bog nam valjda zato i dade različite spolove, muški i ženski spol, da bismo se naučili prihvaćati drugoga koji nam se čini kao stranac iako je čovjek kao i mi; Bog nam dade različite geografske položaje i mentalitete da bismo se naučili prihvaćati međusobno, ali ne niti umanjivati ono što je naše već naučiti i druge da prihvate nas kao što moramo i mi naučiti prihvatiti druge.

Sveti Pavao razlikuje značenje grešnoga ljudskoga tijela od slavnoga uskrsloga tijela, a za to slavno uskrsnulo tijelo nikako, nikada ne možemo reći da je isto što i 'besmrtna ljudska duša'. Razlika je u besmrtnoj ljudskoj duši jedino ta da je ona besmrtna jednim sasvim malim dijelom i samo zato jer nas je Bog stvorio pa ne možemo ne biti besmrtni, ali baš zbog toga jer nas Bog naš i Kralj rađa po križu Isusovom, mi nismo nikada više samo neke besmrtne dušice već smo ljudi i partneri Božji, predodređeni za uskrsnuće u slavnom tijelu.

Bog želi svojega čovjeka kojega je stvorio učiniti svojim prijateljem, svojim rođenim djetetom i sinom. Tako razmišlja naš Kralj.

Vidjela sam nedavno prelijepu, visoku i privlačnu ženu koja me je značajno pogledala kada smo nešto kratko razmijenile dvje, tri riječi i u tom značajnom pogledu ja sam pročitala samo jedno: spolnu želju. Ta žena je zapravo bio mlad i zgodan muškarac koji se za mene na kratko, ali prilično duboko zainteresirao iz nekog razloga koji bi mogao biti obična ljudska znatiželja o tome kako ću reagirati, ali također može značiti želju da na mene ostavi specifičan dojam i tako provjeri jesam li ja potencijalna kandidatkinja za spolne odnose jer želja je bila tipično muška. Spolni prirodni poriv dao nam je naš Kralj i po njemu se razaznajemo i prepoznajemo. Spoznaja da me možda poželio mladić koji se odijeva i ponaša skoro kao žena dovela me do spoznaje da je taj mladić možda malo previše uobražen zbog svoje ljepote pa mi je splasnula dobra volja za komunikaciju s tom osobom. Jednostavno ne volim lažne profile jer već sam dovoljno zbunjena razlikama u mišljenjima pa mi nije potrebna još i osoba koja svjesno povećava razlike.
Koji je zaključak iz toga susreta? Možeš biti vjernik i ne moraš, možeš biti muško i ne moraš, ali kad mi žena ponudi spolne odnose, to je čista dosada i želja za senzacijama, za razliku od muškarca koji mi ponudi isto. Ako me već želiš, ne pretvaraj se da si žena jer i ja sam žena pa te lako raspoznajem; ako me želiš, priznaj da si znatiželjan ili imaš neki interes i budi muško, a također ostani muško kada te obavijestim da nisam zainteresirana za prijetvorne prevarante. Kralj ti je dao ono što ti je dao, a meni je također dao nešto drugo i naša je vjera sušta poslušnost koja se ogleda upravo u tome koliko smo autentični, koliko smo zaista ono što nam je Kralj odredio i s čime ćemo uskrsnuti na slavno tijelo u Kristu. Ako tvrdiš da si rođen kao žena, poričeš sam sebe i Božje stvaralaštvo i Kraljevo stvaralačko izobilje, a to je grijeh. Ne kažem da ne smiješ pristupiti blagovanju Tijela Gospodinova, ali uzeti slavno Tijelo, a svoje vlastito tijelo maskirati, to je hula i svetogrđe koje ja ne želim opravdavati i zbog toga odbijam spolne odnose i bliske kontakte. Ne kažem da nemam grešnih misli prema svim muškarcima i ženama, ali ako se to i dogodi, vrlo brzo poslije toga se osjećam jednostavno - jadno. Ne želim odobravati takav način života koji me čini jadnom jer me Tijelo Kristovo, slavno i uskrsnulo, hrani drugim mislima i drugačijim dostojanstvom. Činjenica je da slavno uskrsnulo tijelo ljudi dobivaju po Muci i Žrtvi Kristovoj, po krvi Njegovoj prolivenoj za otkup naših grijeha pa ako si rođen kao osoba koja ima krize što ih želi prenijeti na druge ljude umjesto da ih u sebi rješava, moraš znati da ti je Kralj dao da se boriš protiv svojih kriznih stanja i do krvi ako treba te da se boriš za svoje osobno dostojanstvo i dostojanstvo svakog svojeg dijela, svake svoje riječi. Dostojanstvo se dobiva kada te Isus ljubi tako da to sigurno znaš i doživljavaš, a u tom slučaju nećeš Njegovo tijelo i udove, Katoličku Crkvu prisiljavati da se povinuje tvojim grešnim mislima i krizama nego ćeš se valjda podložiti svome Kralju i reći Mu: 'Evo me, neka mi bude po riječi Tvojoj, Gospodine'.

Inače si lud jer misliš da te ne razumijem zato što si drugačiji. Možda te ne poznajem i ne razumijem, ali spolnu želju u svakom slučaju mogu razlikovati od svega drugoga.

Da, zaista, tijelo samo po sebi ne vrijedi ništa, nije korisno za čovjeka već Duh je Onaj koji oživljuje, a riječi su duh i život dok svoje grešne posmrtne ostatke ostavljamo majčici zemlji na raspadanje, a mi, ljudi, odlazimo Isusu koji ima riječi života vječnoga (Ivan 6, 68). Čovjek je u svojoj predodređenosti od Boga neraspadljiv i besmrtan, a kada prođe kroz krštenje, rađa se na euharistijski život (ako se prije toga pripremio u sakramentu ispovijedi i pomirenja s Bogom, svojim Kraljem) kako bi već zarana krenuo u svoje slavno tijelo da što manje pati i komplicira svoje sazrijevanje u partnera Božjega, kako bi što prije za ovoga zemaljskoga života stigao svome Kralju.
‎četvrtak, ‎4. ‎svibnja ‎2017.  00:19:48

Plastične barikade

Neznanje nervira. Od neznanja dolazi strah, praznovjerje, nepromišljenost, brzopletost. Neznanje je pojava koja nastaje zbog preobilja nepotrebnih informacija pa uslijed toga nužno dolazi do površnosti.
Neznalice su uglavnom bogati ljudi jer su im dostupne informacije u većem obimu nego siromasima. Siromah ne jede redovno, malaksao je, ubija ga briga za puko preživljavanje, ali taj zna sve ono, odnosno barem sve ono što svaki čovjek mora znati dok bogataš, zasipan kolačima i informacijama, zaboravlja osnove preživljavanja, zaboravlja da se mora znati brinuti za sebe jer se brine za nepotrebno, za okuse kolača, za povećanje profita i tako redom jer na neki način je došao do zaključka da to znači - preživljavanje. Da li je neki kolač prekriven čokoladom u dovoljnoj mjeri? Jer ako nije, propast će čokoladna industrija čijih se dionica dokopao i školovao svoju djecu pa mora biti lojalan čokoladnoj industriji. Djeca ga pitaju o politici, a on djecu uči da je čokoladna industrija božanstvo kojemu se moraju pokloniti i u tom slučaju će sve s njima i dalje biti u redu.
Siromah koji se dočepa čokolade, ne može je ni okusiti jer nije - kruh. Kruh kojega je njegovo tijelo željno više nego života i bogatstva. Kruh, koji se proizvodi s dodatcima čokolade i kojega mu poslužuju bogataši, nema gotovo nikakve sastojke, niti je u onom omjeru u kojem se može probavljati jer ljudi još uvijek imaju takve probavne aparate u organizmu kakvi su bili oduvijek, milenijumima. Zato čokoladna industrija nastoji proizvesti originalni kruh, ali on je deset puta skuplji, proizvodnja genetski modificirane hrane je proces kojega bogataši jedino plaćaju jer to je puno lakše nego otići na polje, sijati, čekati prirodu da učini svoje i obrađivati zemlju dok ne dođe vrijeme žetve i proizvodnje kruha. Siromah ima vremena za sve to, ali nema mjesta više na zemlji niti malo, niti za jedan vrt na koji ima pravo jer se na području toga vrta rodio. Više od toga siromahu nije potrebno i više od toga siromah ne želi i ne traži.
Bogati toga nisu svjesni, ne znaju što čine. Genetski modificirani čokoladni kolači su hrana za plastična crijeva, a ne za ljudski organizam.
Mnogi siromasi žive od Kruha koji je s neba sišao, ali i oni griješe kada žele sakupiti toga kruha za poslije, za sutra. Tada se pokušavaju osigurati kako bi im djeca mogla jesti i živjeti i zbog svoje djece se okupljaju u solidarnosti. Ruka ruku mije. No, to više nije Kruh koji je s neba sišao nego ljudski, grešan kruh.
Ima bogataša koji odluče postiti, ali post u biti nije izvediv na dulje vrijeme. Jedino prisilan post, kada nemaš niti zalogaja danima, mjesecima, godinama, od čovjeka čini istinskog siromaha koji nema snage niti hodati, a naročito nema snage jurišati na barikade.

U svemu tome su bitne razlike između radnika na polju i radnika u čokoladnoj industriji. 

Budući da siromah s polja odlazi trbuhom za kruhom jer su bezazleni bogataši okupirali njegov vrt, radnik s polja postaje siromah na ulici, njegova polja su kante za smeće, razni otpadi i slično. Tako proizvodnja čokolade otima od proizvodnje kruha, tako bogataš živi na račun siromaha i siromah to zna, ali ovaj bogati to ne razumije, bogataš misli da se od siromaha otima raznim nametima i porezima, bogataš nema blagog pojma tko je zaista siromah s polja, a tko je siromah s prihodima od kojih se skidaju desetine.

Budući da bogataši ne znaju za granice i žele tuđe sve više i više, siromaha s polja se namnožilo za razliku od siromaha s prihodima koji su, uzgred, pokupili razne teorije urota od bogataša pa nekako svi govore da je zemlja prenapučena. Naravno da je prenapučena kad genetski modificirana hrana zahtijeva ogromne resurse. Siromahu s polja dovoljan je njegov vrt i za njega uvijek ima mjesta na zemlji. Osim toga bogati ratuju u svojoj pohlepi, ratuju ironično kako bi spriječili opću glad pa se pobrinu na taj način za sebe i osiguraju si dovoljno mjesta na zemlji jer siromahe zadesi prerana pogibija.
No, znamo iz prakse da se tako ne može regulirati i racionalizirati proizvodnja i potrošnja čokolade pa je bogataša sve manje, a siromaha s prihodima mora im biti sve više. Zbog toga postoje olakšice za izbjegle, a za domaće kantopoljoprivrednike nikada neće biti istinskoga kruha. Utješno je za njih da svi ostali umiru također prerano od dijabetesa, ulcusa, alkoholizma, kravljeg ludila i slično jer još nisu spoznali da nemaju plastične probavne organe.
Neznanje nervira. ‎srijeda, ‎3. ‎svibnja ‎2017.  09:02:29

Svijeće

Prolaznost mi umom caruje,
zametenost kao kad se uskovitla pijesak
pa ne vidim da li mi to magla ruje
ili opet zapala sam sva u tijesak

i baš nešto pišu da se moram odmoriti,
od nerada valjda ili od sve buke,
da bih sutra opet mogla oboriti
prepreke do svoje luke

gdje već pomalo su zauzeli veza
oni što su prije mene stigli,
svi ti moji ljubitelji breza
što su jedra strasno poput bure digli

kad se moralo putovati.
Kao da ja ne znam da me čekat neće
jer me strah se gatanjem otrovati,
jer ja ne znam kome služe svijeće

kad je svjetlo Duha uvijek tu.
Naravno, za preostale drage,
sve je, sve za njinu olaku,
čak i pjesme k'o utjehe blage,

čak i dani, grobovi i cvijeće
da bi vidjelo se doći.
Moliti Te stvarno nitko, nitko neće,
samo jedan uzdah od po neke noći.

I taj uzdah rijetki, svijeća to je
koja vodi stope naokolo,
puste stope koje samo kroke broje,
a pod njima samo zrnje golo,

rijetko gdje se nađe pitke njive,
groblja se ne sade u nizini plodnoj.
Tek ponekad padnu neki kao lude gljive
pa se poklonimo takvoj svijeći zgodnoj

jer krvari izobiljem umjesto svih nas,
rađa križevima raznobojnim.
O, kad bismo svi mi vjerovali u taj čas
barem to da svijećama se mnogobrojnim

sakrivamo Istini i svjetlu pravom,
kako bi nam cvalo sve iz naših vapaja!
Sve bi bilo drugo s našom javom,
strpljivošću sve se obilno napaja.

Svakoj svijeći potrebna je neka zamjena,
svaki kamen se prevrne, svako cvijeće vene.
Sve to uzalud je kada pamet je zatamnjena
jer ne gorim ja nego Duh to gori mjesto mene.
‎utorak, ‎2. ‎svibnja ‎2017.  21:54:05

Dobar jutar

Sad, kad sjetili se stranački ljudi
da im vrijeme fali jer se valjda otvorila
moguća prilika, ne budimo ludi,
čak je stara partija to govorila,

izbori će opet biti, budimo se hitno,
malo čas ćemo produljiti,
podmetnuti frku neku, nije bitno,
sebi glave putrom nauljiti;

ma, zar veliš, nemoj pričat'
da u vodu pala je koncepcija,
mislili smo svi će skvičat
jer će tući nas percepcija

da se više ništa ovdje ne može,
a sad, gle, mogućnosti zablistale.
Informacije se množe
kao trešnje, kao grane razlistale.

Nismo spremni, narode i puče,
nismo se pripravili za ovo,
a sada nas teška stiska vuče
jer mi ne poznamo ništa novo.

Budi se istok i zapad,
budi se sjever i jug,
koraci kreću u napad;
naprijed, uz druga je drug,

ali tko se mača laća,
psihološka rata, info.com-a, 
jadna li mu plaća,
zaspao je doma.

Opet moram dići kredu
da im platim spavanje
i da opet bude sve u redu,
da nastave svoje knjavanje

dok se meni niti probava ne buni,
više ne znam kad je glad;
sad se daje potpis svakoj kuni
da nam živi, živi rad.

Slobodno izglasuj sve ih skupa
jer glas vrijedi za svu trojicu,
svaki potpis - nova rupa,
a ja gladujem za dvojicu.

Kupuju si rokove
i vrbuju mlade,
proizvode šokove
jer ništa ne rade,

ništa vrijedit neće.
U ovome ratu vijesti lete
kao psihologija sreće
koja neradnike sve pomete.
‎utorak, ‎2. ‎svibnja ‎2017.  04:44:42

Bijela mrlja

Sjaju sjaja nema, život prepun jada,
ponor koji sav se urušava.
Ni ta zemlja nije više mlada,
niti ona već ne pokušava,

nema daha, čas je krajnji njoj već dugo
pa je samo vuče nešto na brzinu,
pa je sve dotuče i tad, što bi drugo,
dah je smrti kao hladan tuš ošinu,

pa sve grabi, a kamenje se kotrlja,
stijena sva je već izlizana.
Ponor kraja nema, nebo kao bijela mrlja,
a i ruka-pomoćnica nije znana.

Tko preživi, nema snage sve to reći,
misli događa se samo rijetko, povremeno,
al' kad šuti, još je teže ponor prijeći,
pada zemlja kao rijeka razvedena,

zatrpava onog što se iza skrio
ne bi li lukavstvom svoje promaknuo
pa tad drage volje umro da bi klij'o;
kada vidi da se nije pomaknuo

i da stope klize, još mu gore.
Bože blagi, gdje si pronašao mene,
pustit ću se i povući more,
ne daj nikad više takve opomene.

Dok te ljudska ruka ne izvadi,
odgovara njemu unutarnji glas,
neće proći svjetski jadi,
neće nitko vidjet spas.
‎ponedjeljak, ‎1. ‎svibnja ‎2017.  10:15:28 

Prohujala duša

Uskoro vas više neću znati,
neću znati vaše ruke, misli,
niti ću vas prepoznati
jer su moji uzdasi se stisli

svi u jedan uzdah kratki,
posljednji u nizu uzdaha
od kojih su neki bili slatki
i nevrijedni zlatnog praha

što me sada svu prekriva
poput pozdrava za pokojnike
iako sam, mislim, jošte živa
i još spadam među pokornike.

Uskoro će biti, velim
iako još vrapci šute,
a ja sad već srce dijelim
kao raskrsnice, pute.

Sada pripravlja se ovo tijelo,
ova duša, svemu svikla,
odjenuti ruho bijelo
kao da je tek ponikla

iz svih razuzdanih povjetaraca
što peludi sve raznose i snube
kao da bi rado ćutili od žmaraca
i kao da rado poput ljudi ljube.

Neka jedan vjetar laki
pruhuji kraj mene,
nek mi prođe vrabac svaki,
nek odnese uspomene

ravno na moj kosi krov
sa kojega spada mjesec grubi
i nek ptice čuju zov
ova vjetra što još uvijek ljubi.
01.05.2017.  02:34