Pobuna ili molitva?

Kako spojiti vojne vijesti s blagdanskim religijskim osjećajem, zar ne tražimo čitavo vrijeme da nam oslobode Barabu?
Zar ne znamo da čovjek nema vlasti ni nad samim sobom, a ako i ima vlast, dobio ju je od Boga? Dobio je vlast činiti sve to što čini kao oruđe Božje. Zar se gotovo nitko ne osjeća kao neka marioneta? Ako i ima netko takav, taj pripisuje drugim ljudima da imaju vlast nad njime, ali većina misli da su ljudi zaslužili to što im se događa, bilo to dobro ili loše.
Što nam preostaje? Tugovanje? Tugujemo nad svima koji su nastradali i gledamo svoja posla, gledamo da i mi ili neki naši ne nastradaju.
Preostaje još i pobuna protiv onih koji su nam na vlasti. Zanimljivo kako je to velika hrabrost, pobuniti se protiv čovjeka. Pobuna protiv Boga nam je svakodnevna i uopće nam ne pada teško. Zar se nismo pobunili protiv Gospodina kad propuštamo mnoštvo prilika učiniti nešto razumno i humano, a da nije samo sakupljanje pomoći i tugovanje?

I tako nam pobune ne uspijevaju. Mnogi su ambiciozni pa kreću u politiku ili postaju veliki šefovi kompanija. No, čim stignu malo više na društvenoj ljestvici, kao da se drastično mijenjaju, kao da su se predomislili. Vjerojatno su zapravo zagubili kompas.
A da se revolucijom ne može postići dobro nego samo još veće zlo, to smo valjda naučili u povijesti čovječanstva.

Mnogi od nas mole za mir. Molitva ruši sve rekorde, toliko je učinkovita. Moliti se može uvijek, uz rad i odmor, u ratu i miru, danju i noću. Ako netko nema vremena za molitvu jer mora raditi, spavati ili se bori za život, svoj i tuđi, neka počne strelovitim molitvama pa će uvidjeti da za to uvijek ima dovoljno vremena.
Samo neka oni koji mole ne misle da ništa drugo ne mogu učiniti nego neprekidno moliti. Često u tim slučajevima dolazi do neuspjeha iako svaka molitva, ma kakva bila, stiže gdje je potrebno. Ako vojnik može raditi, brinuti se za tuđe živote i moliti u isto vrijeme, tada valjda i molitelji mogu barem nešto učiniti, a kad to i pokušaju, neka vide kako su u biti u svemu uspješni jer su molitelji, molitelji koji mole svojim djelima.

Neradnici

Koja to žena ne radi blagdanima?
Rano izjutra mijesi tijesto i peci kruh, probudi dječicu i uvjeri ih da se moraju umiti, a onda slijedi molitva i odijevanje za misu. Potom popeglaj muža i pošalji ga poslom ako imaš sreće da se ne mota po kući prije ručka.
Prije mise priredi sve svježe i gotovo za kuhanje, idi na tržnicu po svježe namirnice, uredi sebe i kreni na slavlje.
Poslije toga ostavi muža i djecu da popričaju još malo sa susjedima i trči doma zgotoviti objed, točno na vrijeme mora biti gotovo.
Za vrijeme ručka poslužuj kod stola, ali tako da se ne vidi da radiš nego slavi Boga svojim domaćinskim poslovima. Zatim ribaj posuđe, operi tanjure, čaše i operi podove pa sjedni s ukućanima na molitve i razgovor ako ti već nisu došli gosti: brzo posluži podgrijani ručak i dodaj nešto svježe, trči u pekaru po svježi, topli kruh, posluži goste i razgovaraj s njima u prolazu, a kasno uvečer se uredi da se ne vidi da si mrtva umorna. Osposobi svoje tijelo i pokušaj osposobiti dušu svojega muža molitvom.
Nije loše raditi ako tim pekarima, djelatnicima u robnim centrima i po nekome trgovcu darujemo malo pažnje i dvostruku plaću za te dane.
A muškarci si mogu tu parolu o neradnoj nedjelji zadjenuti u zapučak, na revere. Odvajkada je tako bilo i bit će.
‎Nedjelja Muke Gospodnje, ‎9. ‎travnja ‎2017. 19:13:18

Buddy Guy - When You See The Tears From My Eyes

Kutak za prave muškarce

Evo, čitam izvještaj u kojem se govori o problemima žene nakon abortusa i o liječenju tih žena, a niti riječi o problemima muškaraca nakon abortusa pa me zanima znate li, kao muškarac, koliko ste djece ubili?

Trk

Odlazim. Odlazim kao pjesma i stih,
sve mi prsti bride, odlazim utiskovito.
Krećem se kao da ne bih i kao da bih, 
prolazim utabano, učinkovito.

Idem. Idem kao kilava masa,
znam da tamo ničega nema
i to me ne tješi, željnu spasa.
Da li to uzdah se sprema?

Ma, nešto sam sigurno zaboravila,
upaljač ili ključ, novac, dokumente.
I vrijeme sam zapostavila.
Samo da ne počnu lamente.

Ne zovi me, šuti, dotrči
i uzmi obje ruke moje.
Vrti mi se, u glavi krči.
Baci sve, i platna, i boje,

baci u zrak, na pod, u vrata,
ne marim i da je udarac jači.
Znam da tu nema povrata.
Kašlji, viči, samo ne plači,

ne budi klasičan, ne budi lud,
gledaš me kao propast svijeta.
Ne plači jer više nemam kud',
jer sam rekla, kao ukleta,

rekla sam ti da će do toga doći
i sada moram se, moram udaljiti
kao tihi tat u zalazak noći.
Zar ne znaš ni osmijeh podariti?

Zaglavljena vrata, ključ na podu,
a ti valjda tamo okrećeš leđa,
ni kavalir nisi. O, poznam tu modu,
duša ti samo za sobom žeđa.

Iz mene bukti, kreću vulkani,
ruka leti i udara kvaku.
I vrata se lome, i nestaju dani,
ostavljam te i napuštam vlastitu  raku,

zahvalna Bogu, Isusu Kristu
za krivi ključ, na očigled lažni.
Sada vičeš, sam  na poprištu;
šteta i krici mi više nisu važni.
‎subota, ‎8. ‎travnja ‎2017. 22:39:56

Stairway to Heaven

Ugodna je pomisao, Isuse, da Te nitko ne želi. Postajemo bolji prijatelji, Ti i ja.
Braća i sestre me čudno gledaju, govore mi da se u Crkvi svi uzduž i poprijeko mrze i pitaju me što jedna ovakva pametna cura vidi tamo. Dugo sam ih ignorirala jer sam vidjela da su Ti mnogi vjerni, ali željela sam pokazati im Tebe, upirala prstom u Tebe i govorila: evo mene, ovdje sam, odavde dolazi moj život i moja djela, moje misli i moje riječi i stavovi. Dugo sam ih zvala ili možda nisam bila dovoljno jasna i glasna, govorila sam kako je Istina lijepa i oslobađajuća kod susreta s Tobom u Euharistiji.
A kad tamo, usred misnoga slavlja, započele neke zavisti, hladnoća pa oholost i, na kraju, doživljavala sam sve češće neskrivenu mržnju. No, Ti si bio uvijek najdominantniji i narod me ipak malo prihvaćao, po netko, tu i tamo. Češće se događalo, sjećam se, da Te primam sva izranjena i s puno boli. Tvoj pečat na mome čelu gorio je i utiskivao se sve dublje u mozak. No, znala sam da mogu očekivati i gorih muka jer to si bio stvarno Ti. A Ti si Taj koji mi daje poslanje, kakvo god bilo; Ti si Taj koji me je k sebi doveo, u Kanu, na Goru, na Kalvariju. Nisam znala da moram svakoga posebno i unaprijed upozoravati da imam gubu. Nisam niti primijetila da moje slabašno tijelo i ostarjelo, izmoždeno lice, te odbojne ruke i grimase moje, moja obuća, moja odjeća drugima izgledaju kao guba. Ispričavam vam se pred Bogom, maleni siromasi, što sam vas dovela u opasnost od zaraze. Ispričavam se svima malenima i siromasima jer ih sablažnjavam, jer ih moja naklonost prema drugim gubavcima izluđuje i stvara se ogromna nevera; oprostite mi na grubosti, mrtve može podići samo Bog.
Nije to novost, zar ne, Isuse? Dugo sam bila gubavica prije nego što si me zazvao i poslao ovim siromasima i malenima.
Sada moram poći. Ova Misija je završena.Odustajem od Kalvarije. Ona ne bi imala smisla i moj postupak mi izgleda razuman. Ovoga puta je moja odluka jasna jer konačno je sazrela.
Vidimo se, Isuse moj, na starom mjestu, u Duhu i istini. 
Na kalvariji mržnje ostaje moja prazna klupa, iza mene dolazi vjetar koji šumi jedva čujno, romori i kao da praznoj klupi tiho šapuće: "Ovdje je sve suho, nema niti vode, niti vina; niti žući, niti octa. Sve je pusto, Isusa traže i gledaju jedni u druge, pred Tobom se okreću i tumače si neke važne nauke; izgledaju kao da su omamljeni, ništa ih probuditi ne može. Zagledani su u nešto što vide kao smrt, kao politiku, kao uobičajene propovijedi i svi blaguju grijehe.", a Ti me zoveš, Isuse, opet me zoveš u nova poslanja, ostavljaš moje prazno mjesto na kojemu si me obilježio i kao da šapućeš: "Tebe sam žedan".
gordanatomljanovic2015atgmail.com

Susret Ljubavi i Smisla

Budući da je moj pojam o Bogu puno manji od Boga i uvijek će biti, teško razumijevam onu tvrdnju kako je Bog sav za čovjeka, to jest, ne vidim zašto bi to moralo značiti više nego što je rečeno. Bog je sav za čovjeka, ali može i vjerojatno je i bez čovjeka. No, dobro,odlučio je čovjeku izjaviti i objaviti svoju ljubav. Malo se kao nametnuo. To je stoga što ga čovjek ponekad doziva u pomoć bez ikakvih predumišljaja, ali ljudi rijetko to priznaju sebi i Bogu.
Ljubav je više ili manje angažirana naklonost prema nekome ili nečemu. Tu sada dolazimo do stare hebrejske misli prema kojoj  ljubiti znači poznavati. Kad se rodi naklonost, rađa se želja za zbližavanjem i upoznavanjem koje mora teći polako i postepeno kao kada gradimo neku građevinu, čak neku svetu građevinu, neki hram.
Pojam agape znači dijeljenje ljubavi, to nam je Euharistija, ali neki ljudi u svijetu ponekada primijete da u slavljima ima svega, samo ne vidljive ljubavi. To je stoga što se ona toliko polako i temeljito gradi da je pridošlicama i strancima neprimjetna. No, osjeća se u raspoloženju okruženja kada uđete u crkvu na misno slavlje.
Kad smo zaljubljeni, ne mislimo na sutra. Na neki način smo ovjenčani vječnošću. I nije nas briga sve ono što nas inače zabrinjava. U ljubavi nalazimo smisao života i smrti u svijetu u kojem nam jedino i samo ljubav ima nekog smisla.
Također možemo i obrnuti redoslijed riječi u ovoj tvrdnji: sve što je smisleno, ne može bez naklonosti i dobroga poznavanja; primjerice, kada o nečemu govorimo, to mora biti povezano i smisleno kako bismo bili uspješni u općenju, a čim nešto poznajemo, to je znak da to i volimo, da onoga kojemu ili o kojemu razmišljamo i priopćavamo podatke - ljubimo.
Pojam o ljubavi je valjda najširi pojam u nama, a pojam o smislu nekako najsržniji za život. Ljubav ima smisla, a smisao i smislenost se temelji na ljubavi. I zaista, sve nam ima neki viši smisao kad smo zaljubljeni, tada smo i optimistični. Nalazimo se nekako u nekom višem stanju.
Smisao je značenje, svrha, sadržaj, korist nečega.
Logos je um, govor, riječ, kazivanje, istina, zakon svijeta, Bog, Sin Božji.
Ljubav je više ili manje angažirana naklonost prema nekome ili nečemu.

Između svega ostaloga, Bog naš i Spasitelj, Isus iz Nazareta stvara ljubeći po Duhu Svetome, Životvorcu u nama stanje vječnoga života. I čovjek i Bog žele ostvariti međusobno uzvraćanje ljubavi. U odnosu na Božju naklonost prema čovjeku čovjekova naklonost prema Bogu je kržljava. Prepuna je preduvjeta i zahtjeva od Boga. To je zato što se čovjek uspinje i nadograđuje, a nadogradnja je uvijek nešto novo i nepoznato, ono što još nismo naučili i nismo iskusili. Taj odnos ljubavi je pravo rađanje i to duhovno, temeljito i nepropadljivo.
Naravno, i Bog želi iskusiti takvo rađanje novoga, a to je upravo Njegov silazak, Njegova duhovna i tjelesna nadogradnja u obrnutom smjeru, prema unutarnjosti i malenosti, nesavršenosti i polupropadljivosti te prema površnosti ljudskih stanja. Otac nam šalje svojega Sina da ostvari prema svojem stvorenju, čovjeku isto ono što zahtijeva od čovjeka da ostvari prema Njemu, Bogu Stvoritelju svega. 
To se događa neprekidno na Euharistijskim slavljima, agape neprekidne po čitavome svijetu. Ostvaruje se intiman odnos dviju različitosti, suprotnosti koje su slične samo u jednome: i Bog i čovjek su osobe. Drugo sve, životna iskustva, sve je među njima različito kao kod ljubavnog para, kao kod Adama i Eve gdje im je zajedničko samo to da su ljudi, a spolovi, to jest sve drugo im je različito. Zato se žele vječno upoznavati, spoznavati, ljubiti. To zaista ima smisla.
Taj spoj između kraljice-Ljubavi i kralja-Smisla idealno i najsavršenije se ostvaruje između Boga i stvorenja koje je Bezgrešno Začeće. Ljubav ne poznaje predumišljaj i zadnje namjere; Smisao ne zna za raspadljive dijelove. Duh Sveti, Životvorac među njima najsavršenije je na djelu, na hvalu i slavu svoje milosti i zajedništva te zajedničarenja u kojemu su oni - jedno. ‎Zagreb, petak, ‎7. ‎travnja ‎2017. 16:10:21