Fotopis: Lourdes IV

‎Gluha nedjelja, ‎2. ‎travnja ‎2017. 11:21:34
Ovaj Fotopis je započeo prije godinu dana i još uvijek traje. Nije kronološki, a dojmovi su prejaki i jedan je ljepši od drugoga. U iščekivanju Paruzije s velikim zadovoljstvom bilježim i pokušavam sačuvati "suvenire".

Također s velikim strahopoštovanjem posvećujem  svoj rad i zadovoljstvo bratu M.M. i svima prisutnima.
Ovaj dio zabavlja se danom 28., mjeseca rujna, godine Gospodnje 2016., bolje rečeno jednim dijelom toga dana.

Dolazak u centar ide prvo preko rijeke

PA ZALUTALA 

Gotovo da bih rekla, Djevice naša, da je svako začeće  i svako rođenje djeteta bezgrešno, a onda dobiva teret Istočnoga grijeha. Upravo mi je proletio jedan naslov: jesu li ovi pro-abortus aktivisti uopće svjesni što pričaju, jesu li promislili? Naravno da ništa ne misle, gdje bi oni sada bili, bi li njih bilo i tako redom.
Dolazak u centar:

Što je zapravo ljaga Istočnoga grijeha? Smrt ljudska, naravno, a onda i grijesi koji se natovaruju jedan za drugim. Danas je čitanje o Lazaru i kako je Bog naš i Čovjek naš, Isus proplakao kad je vidio našu nevjeru i tada je, pred grobom Lazarovim, iz Njega nagrnula naredba: "Odvalite kamen!" kojom je odlučno prekinuo suze i opću depresiju. E, tako je meni bilo kad sam poljubila zid Pećine u Lourdesu. Tada rekoh tebi, Bogorodice, molitvu, a došla sam samo da ti za sve zahvalim pa sam se pomolila za one marljive i vjerne djelatnice i djelatnike oko sebe.



Dolazak na PEĆINE 

Slijedi prva fotka poslije 'ponovnog rođenja'

i lijepi pogled odozgo na pripreme za slavlje i procesija,

Kad sam uzela dah, naravno nakon što su me brzo ubacile u mrzlu vodu od koje sam se sledila i još brže me izvukle, potpuno suhu jer je debeli ručnik nalik Lazarovim samrtnim povojima bio čvrsto omotan oko mene te se nije stigao niti namočiti, pomislih kako će mi tako brzo proći i stvarno ponovno rođenje kod uskrsnuća zajedno s tobom, bezgrešna Majko naša. E, i to je zaista bezgrešno rođenje, život s tobom po Isusu Kristu, Gospodinu i molitvama tvojim, Marijo, blagoslovljeno naše i moje Začeće bez grijeha.

a istoga trena s druge strane









To se ne događa predodređenima nerođenima, oni su u rangu anđela i mučenika, a to je najviši rang u raju. Nisam čitala Dantea i niti neću da mi to ne poremeti kontemplativne navike.
Prva fotka nakon Pećina (morala sam puno toga izbrisati jer nisam imala mjesta na mobitelu):

I još malo prema gore

i dolazak vjernika.

Sve mi je nekako to zbrda-zdola :-)

... i posebna "straža":

povratak

KRUNA HODOČAŠĆA ŽIVOTA

Eto, to je malo uspomena i puno sjećanja na Lourdes te osvježavanja pamćenja
u Zagrebu,
‎nedjelja, ‎2. ‎travnja ‎2017. 14:30:46

Put osame

Idealna osoba za mene je kralj David.
On je živio u vjeri u Boga, ali živio je svoj život. Zašto ga Gospodin odredi za kralja? Zašto moj život postade nalik izlasku Davidovom iz njegova lijepa privatnog života u društvo, to se ne pitam često jer nalazim u svakom pojedinom čovjeku i sebe i osobe Biblijske. No, David mi je trenutno najbolja slika za promatranje mojih određenosti i mojega dosadašnjega života. Želim naglasiti kako je u mojem životu glavna osoba netko drugi i kako ja ne vladam svojim izlascima u društvo. Ipak i dalje živim svoj život.
To je vjerojatno zbog predodređenosti od Boga. Čovjek otkriva da je poslanje njegovo upravo taj njegov sasvim privatan život i upravo onakav kakav jest njemu samome. Kada taj privatan život postane društveni život, to nije onaj društveni život kakvog ga je čovjek vidio prije nego što je tamo krenuo dok je još živio svoj mali privatan život bez pomazanja, bez krštenja, bez poziva Gospodnjeg i bez poziva u društvo.
Najvažnije je da čovjek nastavi živjeti svoj privatan život nakon ulaska u društvo, bez obzira što se s njim u društvu događa. Ponekad ljudi promaše potpuno svoje poslanje i poziv jer ih društvo navede na drugačiji, ali ne vlastiti život. David je uspio ostati točno ono što je bio oduvijek iako su mu se događale nove i velike okolnosti, a društvo je u njemu vidjelo nekoga sasvim drugačijega i očekivalo od Davida da se ponaša tako i da postane takav radi društva jer je to neki viši čovjekov cilj. Ujedno je David potvrdio svoje društveno poslanje upravo svojom upornošću u svom privatnom životu, upornošću živjeti onako kako mu je govorio Bog oduvijek. To je činio i Abraham koji je protiv svake društvene odredbe postupio isključivo onako kako mu je govorio Bog. Mojsije je s Bogom čak i dogovarao što će reći i činiti u društvenom životu jer je znao da će društvo od njega imati svoja očekivanja. Bog je strpljivo tumačio Mojsiju sve što je Mojsije morao činiti za to društvo i za takvo ispunjenje društvenih težnji kakvo će odgovarati Gospodinu pa je Mojsije također poslušao ono što mu Bog govori i popuštao je društvu jer je Bog u razgovoru to odobrio.
David je vrlo jasna i jednostavna slika kako čovjek mora odgovarati na Božji poziv koji dolazi nakon što čovjek već ima neki svoj privatan život kojega Bog poželi za odgoj naroda i kroz kojega će se proslaviti po svemu svijetu. I Pavao tumači kako moramo ostati u onome u čemu nas je zatekao Božji poziv. Ne moramo čak ni mijenjati svoje ime. Pravo naše ime znamo onda kad nas zazove Bog, po tome što vidimo da nas je pozvao Gospodin, znamo da je taj poziv naše ime. Bog nam otkriva naše ime i ono nije uopće onakvo kakvo društvo upotrebljava kada nas doziva. Jedno te isto ime izgovara Gospodin drugačije nego društvo. Ono što društvo vidi u nekoj osobi nije ono što vidi Bog i što zna o sebi ta osoba sama. Čovjek je za sebe samoga najkompetentniji i on svojom voljom pristaje na Boga, to je važno jer zato nam je toliko i naglašen Marijin potvrdni odgovor anđelovu naviještenju. Jako je važno da čovjek živi u dogovoru s Bogom i da s Njime sklopi savez, nešto čvrsto i pouzdano kao potvrdu upravo činjenice da je Bog rekao svoje, ali i da je čovjek rekao svoje te je to potvrda da čovjekom Bog ni u kom slučaju ne manipulira iako ga određuje i poziva. To je dinamika Božjega života: Bog predodređuje Davida kao da će David biti pastir koji će postati kralj i postavlja ga u pastirski život. O Davidu ovisi hoće li biti zadovoljan svojim životom. David je bio sretan pa je čak i slavio često Gospodina, naročito svojim pjevanjem je častio Boga kao kralj, kao svećenik, kao što možda i vjerojatno čine anđeli. David se je prepustio bez predumišljaja ljepotama jednostavnoga i čistoga pastirskoga života pa je Bog mogao nastaviti sa svojim planom o Davidovom pomazanju i učiniti ga kraljem. Naravno da je Bog učinio čistim Davidovo srce, ali je David bio taj koji je to poželio i zamolio.
 Upravo u svojoj intimi i privatnosti čovjek sluti Boga ili Ga čuje pa pristaje na Njegov poziv.
Bitna je razlika koja je jasno vidljiva između Božje i čovjekove volje, čovjek pada u grijeh protiv volje Boga, Bog nikada ne predodređuje za grijeh. Bog je predodredio svakog čovjeka i kada čovjek već dođe na taj stupanj da svjesno vrši volju Božju, znači da je odgovorio na Božji poziv. To znači da će toga čovjeka Bog sigurno i opravdati i sačuvati od grijeha. Čovjek je i sam već u takvom vjerskom životu da raspoznaje dobro grijeh i kloni ga se sve uspješnije.
Kada David pogriješi, Bog se prisjeti kako je puno ubijao i pridoda to općem dojmu pa odredi da mu David neće graditi hram. Da je David samo bio izvrstan kralj i dobar vojskovođa, već bi vjerojatno započeo on gradnju hrama, ali se je podložio oholosti jer je ipak u jednom trenutku poživio malo društveni život svim srcem umjesto da živi samo svoj privatni život, to jest da bude onakav kakav je bio kad ga je zatekao Božji poziv. Postao je ohol prema Gospodinu i počinio još daljnje grijehe u svojoj oholosti. Ukrao jedinu susjedovu ženu,  isplanirao smrt, ukrao sebi ljubavnicu koja je bila tuđa žena. Iako je Bog to oprostio i David je ispaštao zbog grijeha, to je u općem dojmu kod Davida bilo značajno za Božju odluku o gradnji hrama. Također je Mojsije postao nestrpljiv u svojoj oholosti kad je dvaput udario o stijenu iz koje je potekla voda narodu pa je bilo podobno da ne uđe u Obećanu zemlju.
Postoji i nasljeđe predodređenosti, kada se spašava jedan čovjek, spašava se i njegova obitelj jer se ljubav Božja i milosrđe proširuje iz čovjeka na okolinu. Tako sin Davidov, Salomon postaje graditelj hrama i tako također čitav narod Božji bez Mojsija ipak ulazi u Obećanu zemlju. Ljudi jedni druge spašavaju čak i tada kad pogriješe, ali svoj privatni život moraju uvijek živjeti.
Kako čovjek može biti pastir i kraljevati živeći svoj pastirski život? U svojem pastirskom životu David je molitelj i klanjalac Bogu. Po tome i jest pastir. I po tome, naravno, što zna organizirati ujedinjenje društva. David se čitav svoj život bori, bori se s lavom, bori se protiv neprijatelja, bori se protiv grijeha. Tek kada doživljava društveni uspjeh i slavu, zahvaljuje na tome Gospodinu i postaje svjestan kako njegov privatni život daje rezultata bez njegove namjere. Davidova je namjera u borbi spasavanje naroda i služenje Bogu, on razgovara neprekidno s Gospodinom i ne misli na slavu društvenu za koju zaista nema namjere.

Meni je ostati u mojem privatnom životu. Moj privatni život je pisanje i čitanje, kontemplacija i učenje. Dugo vremena je meni grijeh branio ulaz na vrata vjerskoga pozvanog života. Zbog vesela društvena života bi me društvo osudilo i ne bi mi nikada dalo slavu ili tako nešto. Moram slavu Božju tražiti u sebi jer sam predodređena u bolesti i pozvana pa ću biti vjerojatno i opravdana, a moje će grijehe Bog zaboraviti. Možda čak mogu početi graditi hram ili ući malo u Obećanu zemlju, moram samo osluhnuti slutnju i glas Boga pa krenuti u krajeve koje mi pokazuje Gospodin. Zbog toga se rješavam vesela društvena života. Samo zbog sebe idem na misna slavlja, samo da čujem Riječ u sakramentima. Oni postoje radi mene.

Marijin privatan život je bio isključivo moliteljski, ona je prepoznala odmah anđela i njegovvu poruku od Boga jer je bila savršena moliteljica. Marija nije imala  problema s iskušenjima i borbama protiv grijeha, ona čak nije niti pomislila da će morati možda leći s mužem kao što bi društvo očekivalo koje očekuje uvijek i smrt, između ostaloga. U Marijinom privatnom životu nije bilo niti pomisli na takvu pogansku i tjelesnu vrst začinjanja potomstva ili življenja na neki način ispunjavanja onoga što bi društvo očekivalo od bilo koje druge žene, ili pomisli na to da se mora pripremati za starost i smrt. Marija se u Josipa nije zaljubila zato što je bio društveno podoban nego najvjerojatnije zato što je živio molitveno i samo za Boga.
 Ona čak, kao i Abraham, ispitkuje anđela, odnosno Boga  jer je sigurna da njezin Gospodin od nje ne očekuje ono što bi očekivalo društvo, ona je pripravna reći Bogu da odbija leći s Josipom, ali također je uvjerena da Bog to od nje niti ne očekuje, ali, za svaki slučaj, kao da je smetena i zbunjena anđelovim riječima, ona zapravo pita što mora učiniti sa svoje strane da bi začela Isusa i kako se mora dalje ponašati jer jako dobro zna da joj to nitko drugi u narodu neće moći protumačiti, savjetovati ili pojasniti; mogli bismo reći da Marija nije uopće svjesna bilo kakvoga društvena života, njezin susret s anđelom je njezina privatna svakodnevica. Mariji je Bog jedina obitelj, narod se pojavljuje samo kao Božija želja i izobilje Božje. Dati tom narodu svoj doprinos u izobilju koje želi i čini Bog, sudjelovati s Gospodinom u stvaralaštvu, ispunjavati očekivanja toga naroda, odnosno pripomoći u ispunjavanju očekivanja možda je Mariji bila samo jedna od mnogih zajedničkih igara s Gospodinom, najsvetija i najveličanstvenija zabava, glavni posao i zadaća u njezinom privatnom životu i pozivu, stvaralaštvo i spasenje protiv slabosti, odnosno grijeha. Marija nužno gleda na društvo više Božjim očima, gleda na narod kao na dijete i plod Boga, Mariji nikada, niti u jednom času društvo ne predstavlja autoritet nego samo prenositelja Božjega zakona i uputstava, zapovijedi i pouka. Njezin privatan život je općenje s Bogom u molitvi neprekidnoj i ona kao da je iznad društva, nikako netko tko bi se morao povoditi za društvom. Isto se događa i Abrahamu, i Mojsiju, i Davidu, ali Marija nema osnovni ljudski problem, borbu protiv grijeha i iskušenja. Njoj iskušenja nisu problem, ona čak ne pada u iskušenje niti tada kada joj Bog poručuje da će biti majka društvu kao stopostotna pripadnica toga istoga društva pa bi se moglo reći da Bog određuje Mariji neka uđe u društvo i neka postane više svjetovna, ali ne, to niti u jednom trenutku ne postoji kao mogućnost u Marijinom srcu. Marija je moliteljica, ali je realna. Molitveni sveti život daje viši stupanj realnosti nego grešan društveni život. Marija je toliko realna i zapravo je jako prisebna pred anđelom kao da stoji pred iskušenjem, kao običan grešan čovjek koji je uvijek pripravan ispitati svoju savjest, Marija kao da misli pred anđelom nešto slično kao “ ne misliš valjda da bih morala ući u društveni život i zaboraviti svoj privatni moliteljski poziv i predodređenje pa se prikloniti mužu i spoznati muža, ne misliš valjda reći da legnem s Josipom, znam da mogu biti majka Mesije i na svetiji način”. Tada pita anđela da joj se izjasni i da joj kaže kako će to biti ona majka Boga. Također izjašnjavanje od Boga traže i Mojsije i Abraham. Nitko od njih u obrani svojega privatnog života i svoje vlastite ljudske volje ne griješi, i Abraham, i Mojsije, i Marija ostaju do kraja ponizni pred Bogom, ali Ga ne slušaju slijepo i bez upotrebe vlastitoga zdravog razuma. Štoviše, što je više čovjek pred Bogom svjestan sebe i svoje vlastite ljudske volje, ali i svojega vlastitoga privatnoga života, to će mu jasnije Bog razbistriti svoju volju i pozvati čovjeka da Ga nastavi slijediti na isti način na koji je uopće i pristigao u okolnosti da se dogovara s Bogom. Jedino tako može doći do saveza između Boga i čovjeka, ako postoji Božija volja i što više izražena ljudska volja i obično ljudsko samopouzdanje koje društvo čovjeku inače nikada ne daje jer društvo od čovjeka uvijek želi da se čovjek prilagođava i mijenja shodno društvenom grešnom životu. Pojedinac molitelj je uvijek svetiji od društva i skup takvih pojedinaca koji su molitelji zapravo realno predstavljaju Božji narod.
Društvo općenito, dakle, nije Božji narod. U društvu postoji klanjanje lažnim bogovima dok u Božjem narodu postoji samo neprekidno sklapanje i potvrđivanje saveza s Bogom, vječno pitanje i vječni potvrdni odgovor.
Postavlja se pitanje da li je vjera privatna stvar. Naravno da nije samo privatna stvar vjerovati Gospodinu. No, da bi se pristiglo u zajednički narodni vjerski život potrebno je prije svega postati individualac. Samo je Marija u svojoj individualnosti mogla postati začetnica, odnosno suzačetnica naroda Božijega odmah i bez suvišnih koraka u životu jer je bila sasvim čista. Grešnom čovjeku molitelju potrebno je puno vremena u odgoju vjerskom i borbi protiv iskušenja da bi postao dovoljno pripravan za savez s Bogom i tek tada čovjek postaje svet, odnosno dovoljno svet pa djeluje na društvo i stvara i doprinosi stvaranju vjernoga Božijeg naroda.  Puno je širi pojam društva nego pojam vjerničkoga puka. Unutar društva postoji manjina koja jest Božji narod kojemu je poslanje oplemeniti svoju okolinu, odnosno posvećivati društvo mu je osnovni privatni život i poziv i poslanje. Točno je da društvo nije dužno poštivati vjerske savjete pojedinaca i da društvo mora imati svoj grešni mentalitet za uvijek, odnosno do Paruzije. No, za vjernika koji ima izražen molitveni život normalno jest da djeluje i postaje začetnik svetoga života pojedincima u društvu.
Marija nije savjetovala čitavo društvo, niti se je nametala nego suprotno: ona je ulazila u molitveni privatni život, ona se sklanjala od društva, ali je jedino na taj način i postala posvetiteljicom čitavoga svijeta. Ona nam je primjer i uzor. Točno jest da moramo na kraju postići savršenstvo zajedničarenja, ali jedini put u zajedničarenje je kristaliziranje vlastite individualnosti, a to se može izvesti jedino u molitvenom načinu života i jedino uz pomoć i volju Božiju koju bi bilo poželjno svojom voljom ispitati i to se u društvu ne može izvesti nego samo u privatnom moliteljskom životu. Tako ispada točno da je stajalište društva koje drži da je vjera privatna stvar to i istina jer društvo jednostavno nije svjesno, jer je previše grešno, posvete Božije preko vjerničkoga života. Društvo nije svjesno da upravo taj privatni vjerski život, odnosno vjera kao privatna stvar, čini od društva samoga obraćenike. Društvo, štoviše, ne mora čak niti toliko živjeti intenzivno molitvenim životom, ali Bog može bilo kada omekšati srca društva po zagovoru vjernika koji su uznapredovali u privatnom moliteljskom životu i sklapanju saveza s Gospodinom.
Normalno jest i realno da je moja vjeroispovijest moja privatna stvar, ali me društvo spontano odbacuje kao punopravnog člana društva jer ne želim sudjelovati u štovanju lažnih bogova. To nije nikakva opasnost za vjeroispovijest zajedničkoga vjerskoga života, koliko god mene društvo odbacivalo jer mi time čini uslugu, odnosno šalje me u izolaciju i osamu. Nisu svi koji su predodređeni također i pozvani te sigurno neće biti svi ljudi opravdani. Gospodin želi i predodređuje sve ljude, ali je jasno da će na kraju svijeta nekoga uzeti k sebi, a nekoga ostaviti. To nikako ne znači da se svi ljudi neće spasiti nego vjerojatno znači da postoji sveta hijerarhija u vječnosti i dinamika vječnoga života u gledanju lica Gospodinova.
Da li je okupljanje vjernika u opasnosti? Najvjerojatnije nije generalno, ali postoje veliki progoni vjernika pojedinaca. Veliki progoni vjerskoga naroda ne postoje toliko drastično u povijesti nego progoni pojedinaca i to je upravo stoga što društvo nema razvijene pojedince individualce pa nije u stanju zbog te svoje grešne strukture progoniti Božji narod koji je realniji i postojaniji od društva u cjelini te tako ne može najvjerojatnije doći do smrti Božjega naroda, odnosno njegova zajedničarenja. Točno jest da su pojedinci progonjeni i odlijepljeni od sakramenata, ali to su uglavnom mučenici poradi Krista, a to je  jedan od vrhunskih sakramenata makar ne nalikuje svetom životu u svojem realitetu i u svojoj realnosti. Strah svete sakramentalne zajednice da će društvo ugroziti vjernike nije uopće opravdan, ali to ne znači nikako da se vjernik mora povući u zapećak i ne sudjelovati u društvenom životu ako ga je Bog u društvo poslao. Samo jedna je Bogorodica i Bezgrešna. Kada je strah rastjerao apostole Isusove, Marija ih je okupila na molitvu i zato nam je Međugorje neophodno potrebno i legalno. Gospa Međugorska je ovdje da nas okupi usred velikih turbulencija društva koje zbog svojega štovanja lažnih bogova odbacuje sve sakramentalno. No, ima puno pojedinaca koji nisu molitelji, ali kvalitetnije žive u Gospodinu nego licemjerni molitelji.
Dolazimo do toga slavnoga pitanja o licemjerju. Strašno je za Isusa izgovarati prazne i uzaludne riječi, a još je valjda strašnije uzimati Njegovo ime i u Njegovo ime štovati lažne bogove. Postoji velika nerealnost u molitvenom transu koja nikako ne naliči onom realnom Marijinom pitanju: “A kako će to biti kad ja muža ne poznam?”.  Te riječi Marijine dokazuju da je molitva nije bacila ni u kakav bijeg od realnosti nego da je Marija u svojoj molitvenoj realnosti prihvatila anđela, ali svjesna potpuno da je i sotona strašno realan i da vjera i molitva mora biti isto tako, odnosno više i jače realna od iskušenja. Marija zna da je i Abraham bio realan, a nije uopće prije toga bio molitelj Jednoga Boga. Mojsije također nije bio u svojemu narodu nego je naišao na gorući grm daleko od društva i u prirodnom okolišu. Sveti Pavao je u svojem žarkom štovanju Gospodina, ali realnom, iskrenom i individualno jako razvijen realno doživio usred društva susret s Gospodinom koji je jači od svake realnosti i realniji te Mu nije problem intervenirati  direktno, ako želi. Stoga bih rekla da nikada ne možemo znati koliko je, primjerice, komunista ili socijalista ili marxista u svojem privatnom životu vjerno i molitveno. Očigledno je da jedan iskreni uzdah prema Gospodinu može više značiti nego zaneseno ponavljanje desetica bez učinka nekoga vidljivoga i momentalnoga.
Također je činjenica da u mojem obraćenju meni nije toliko sakramentalni život pomogao nego tek kasnije. Pomogli su mi ljudi iz društva o kojima ne znam uopće kakav im je molitveni život, a najviše me je doveo u sakramentalni život Gospodin sam i to vrlo realno i bez moje molitvene želje.
Ne tvrdim da molitva sama po sebi ne djeluje, ma kakva bila i da ne bi moliti trebali ljudi koji uporno mole, ali sigurna sam da bi im bilo uspješnije osluhnuti što mole jer uvijek nam u sakramentalnom životu postoji opasnost od licemjerja. Mora čovjek molitelj uvijek biti pripravan upitati da li poznaje svojega Gospodina na sve moguće načine i molitelj mora slušati sebe, a tek onda uzeti savjete jako realno.
Kako ćemo biti začetnici vjerskoga života kad Začetnika ne poznajemo?
Sada mislim konkretno na vjernike laike koji puno mole i one koji se klone sakramentalnoga života, to jest žive samo za velike blagdane sakramentalni život. Nije svetost za društvo, svetost je za Božji narod koji postoji u društvu kada god Gospodin to želi, bez obzira gdje se pojedini vjernik molitelj nalazi.

A kamo ja sada moram ići? Kad već imam blizu sakramente, ne mogu ih ne upotrijebiti, sakramentalni život postoji u okvirima mojega privatnoga, ali i društvenog života. Ako ne brinem za društvo jer se želim odvojiti od iskušenja štovanja lažnih bogova i želim biti bliže Gospodinu, što će uvijek biti pozitivno i za društvo, tada imam velike mogućnosti primiti sakramente intimnije, odnosno razvijati svoj privatni život i, naravno, individualnost, a da pri tome ne gubim sposobnost za realnost. Budući da sam i prije, nedavno, tako živjela, vidim da mi je to puno bolje jer kada sam krenula pojedincima savjetovati, morala sam prihvatiti njihovo štovanje lažnih bogova i sagriješila veselim društvenim životom, a da nisam vidjela jesam li štogod približila se Gospodinu ili pomogla bližnjemu. Sigurno je da mi društveno iskustvo može donijeti koristi, ali i sigurnost da je bolji privatan život. Gospodin je blizu i u društvu jednako kao i u privatnom životu, ali moja molitvena svijest je u društvu preslaba. Gospodin sigurno želi moje izdizanje iz društva prema individualnosti jer želi svojega odabranog vjernika pozvati i opravdati. Ja ne vidim u ovom času dobro svoj poziv i moram se usredotočiti hitno na ono što mi Gospodin govori. Moram Ga jasnije čuti, moram Ga poznavati kao što Ga poznajem kada pišem i kontempliram u osami.
  
Kako je Marija mogla u svojoj samotnosti doći do Gospodina; kako je Abraham, kako je Mojsije, kako je David i kako je Sveti Pavao? Oni su na određeni način bili u pustinji i pustoši, dakle, bili su sigurno izvan društva. To nije neka lijepa konstatacija za sakramentalnu zajednicu jer zvuči kao savjet da se ne žive sakramenti. Naravno, od kada se Isus utjelovio, On nas je i spasio i to upravo u sakramentima. Naglašeno je u sakramentalnom životu da se čovjek ne mora vezati ni za koga, ali da ipak ima osobe koje su neophodne da bi mu komunicirale sakramentalni život. Tako nekako slično dolazimo u stanje kada nas sila Duha Svetoga osjenjuje i čovjek tada začinje Isusa u sebi. Moramo dati ime Gospodinu, to jest zazvati Ga da bi bio Bog s nama. Tako sam čovjek u sebi pronalazi Onoga koji mu govori i onda kada čovjek ne očekuje, a naročito u sakramentalnom životu, odnosno u molitvi i zazivu. Nije potrebno prisiljavati se na molitvu nego željeti da Gospodin dođe, a ta želja nužno budi i preispitivanje vlastite otvorenosti za Boga. Ako se je čovjek ispovijedio i pričestio, ne mora odmah ponovo iskati još sakramentalnoga života, a da nije u sebi doživio pričest i poslije onoga časa kada je Gospodin došao jer to bi značilo da nam nije potreban uopće svjestan razvoj, odnosno razgovor s Bogom sada, kad smo Ga primili. Normalnije jest da Ga pokušamo osluhnuti, a ne čeznuti za ponovnim pričešćivanjem. Moramo blagovati Riječ, moramo nužno koristiti ono najrealnije što imamo, a to je Sveto pismo i govor Isusov. To je siguran nastavak pričešćivanja, razmatranje onoga što je rekao Gospodin na toj pričesti. Često zaboravimo što smo čitali, ali to nije tragedija jer poznajemo Evanđelja, poznajemo Bibliju pa možemo po sjećanju pronaći ono što smo najjače upamtili ili ono jedino čega se sjetimo nakon pričesti i blagoslova. Kada je usklađeno čovjekovo očekivanje Božijega odgovora na neko čovjekovo pitanje s onim što je čuo u sakramentalnom životu i usvojio nakon pričesti, tada čovjek realno i sa sigurnošću može reći da je razgovor s Bogom za čovjeka bio koristan, uspješan i učinkovit. Zbog toga je dobro ostati sam i izvan društva neko vrijeme pa tek onda ponovo pomisliti na sakramente. Sakrament koji je čovjek živio mora trajati onoliko vremena koliko je zapovijedio Gospodin i što čovjek uspije primiti i promotriti u okviru toga vremena i u tom roku, to može biti ono najvažnije jer ako krenemo pročitati iz Svetoga pisma čitanje koje je bilo u pričesti i to nakon pričesti, a ne prije toga vremena, ne unaprijed, tada nam je zaista potrebno neko vrijeme koje mora proteći u osami i razmatranju riječi koju smo čuli, nije dobro toliko slušati riječ iz Pisma, a zaboraviti ili ne pokušati razmotriti barem ono što smo upamtili. Nije uvijek dobro otići svetim osobama i još slušati njihovu riječ od Boga nego je bolje otići u osamu i izravno čitati riječ koja je bila pročitana te se usredotočiti na ono što samo nama osobno i nikome drugome ta riječ znači. Dobro je proučiti sveta vremena iz Starog zavjeta koji otkriva detalje po uputama iz Evanđelja i Poslanica. Jako je dobro nakon Evanđelja osvrnuti se na istu temu u našem srcu koja je sigurno razrađena podrobnije u Starom zavjetu, još od onda kada je Gospodar nad vojskama dao nadahnutome Mojsiju smjernice u obliku Dekaloga. Ne može čovjek molitelj otići po još milosti Božije u obliku sakramenata ako se ne potrudi iščitavati Bibliju jer je to opasno i prenagljeno blagovanje Riječi bez normalnoga razmatranja te i tih riječi u svakodnevici. Naravno da u nekim izuzetnim okolnostima ne mora sve ići tako i tim redom, ali uglavnom je čovjek sam taj koji si stvori, uz Božju pomoć, okolnosti molitvene svakodnevice. Čovjek to mora učiniti ako je molitelj koji je realan. Jako je važno naći vezu u svom srcu, tijesnu vezu između pročitanih tekstova jednoga dana i stvarnosti moliteljeve, a ne hoditi naokolo i stalno pitati i pitati ljude, a nikada ne udubiti se u Pisma potpuno usamljeno i iskreno onako kako je iskren čovjek u najbanalnijem času svojega života u privatnosti. Ako čovjek odvaja prostor koji je svet od prostora i radnji koje nisu svete, to je dobar pokazatelj da blaguje Gospodina uzalud, odnosno na svoju osudu.
 Otići u samotnost znači neko vrijeme razmatrati i u isto vrijeme obavljati najnužnije radnje i poslove koje oduzimaju vrijeme za sebe. To su poslovi pripravljanja hrane i uređivanja sebe i okoline. Čovjek u pustinji može postiti, ali se mora pripraviti za usredotočeno razmatranje pa mu je u svakodnevici potrebno izdvojiti vrijeme razmatranja koje je kraće od vremena kada ne razmatra, ali pamti što je spoznao i o tome svjesno promišlja dok obavlja ostale poslove sve dok ne dođe vrijeme za sakramentalno okupljanje. To bi značilo da otprilike sakrament Euharistije obično traje sedam dana. To bi morala biti načelna ideala za molitelja. Ako je molitelj uznapredovao u svetosti života, on može otići potpuno iz društva, ali je činjenica da se nikada ne zna u kojoj mjeri je molitelj svet pa je najoptimalnije poštovati svetih sedam dana i općenito vjerski kalendar.
Važno je otkriti svoje želje i mogućnosti, odnosno imati jasnu svoju volju i u roku od sedam dana prihvatiti volju Boga i reći iskreno: “Evo sluge Tvojega, neka mi bude po riječi Tvojoj, Gospodine” i tada čovjek dolazi otvoren opet u sakramentalno osvježenje. Ako prođe u takvoj svakodnevici godina dana, čovjek može reći da je realan molitelj. To je vidljivo ako za isti blagdan spoznaje nakon godinu dana uvijek mnogo toga novoga, a ne ponavlja jedan te isti grijeh punom snagom. Neko normalno vrijeme se također može postaviti, ali ono je jako široko, u kojemu čovjek nakon Potvrde odlazi na zaručnički tečaj ili u samostan, a najčešće živi i radi u društvu do prvih znakova starenja, odnosno do starosti i životne mudrosti. Dakle, u razdoblju od nekoliko desetaka godina čovjek mora postajati svetiji što više može, ali i realniji što znači da mora iskušati i društvo i društveni život koji ne mora biti dulji od Isusovih svetih tri godine djelovanja u društvu, odnosno mora biti čovjek u razvoju nekih tridesetak godina od Krštenja.
Budući da je od godina Potvrde do godina Isusova javnoga djelovanja razmak od dvadesetak godina, to se može uzeti kao najvažniji i najintenzivniji period u kojemu čovjek može postati realan molitelj, ali u tom čovjekovom razdoblju, od petnaeste do trideset i pete godine života obično ljudi ili odlaze potpuno u samostan ili potpuno u društvo te su rijetki koji žive optimalno. Zato je važno onoga časa kada je čovjek u Potvrdi obavijestiti čovjeka o toj statistici. Važno je znati da čovjeku mora proteći dvadesetak godina od onoga trenutka kada čuje riječ: “Sveti budite kao što je Gospodin svet” pa do realnoga stanja u kojemu čovjek postaje svet. Tih dvadeset godina se može u Gospodinu zbiti u jednom času, a može nikada ili gotovo nikada ne ispuniti se, to su dvije krajnosti. Čovjek mora također znati da svetost njegova napreduje u isto vrijeme dok se susreće s iskušenjima i grijehom pa stoga nije svet potpuno, ali nije mu svetost niti u kojem slučaju daleka ili nedostupna.

Marija odlazi odmah po riječi Božijoj k svojo rodici, svetoj, ali ne bezgrešnoj ženi, odlazi u društvo nakon začeća Isusa. Marija i Elizabeta ostaju zajedno tri mjeseca što bi bio neki rok u kojemu se čovjek može već prilagoditi molitvenoj realnoj svakodnevici, odnosno može i spoznati hoće li otići potpuno ili manje potpuno u društvo ili u osamu. Ako je čovjeka Božji poziv zatekao usred intenzivna društvenoga života, ta tri mjeseca mogu biti jako turbulentna i uglavnom je važnije čovjeku koji već živi često među svetima i sakramentalnim životom u tome roku isplanirati u društvu što mu je činiti jer ako nakon tri mjeseca društvenoga i sakramentalnoga realnoga molitvenoga života čovjek još uvijek ne zna što će i kako će te ne vidi silne smetnje društvenoga života, tada je poželjno da ne hrli u svetost nego da se rješava grijeha i štovanja lažnih bogova. Tada najčešće čovjek mora krenuti ponovo od otvaranja svoje volje Bogu, Isusu koji jest Riječ Božja i nastojati osluškivati ponovo i pažljivo što mu je Gospodin rekao. Obično molitelj tek naknadno spozna ono što je čuo, to jest postane svjestan onoga što je primio i tada je na dobrom putu u sazrijevanje i širenje svoje svijesti, a to je razvoj individualnosti u Gospodinu. Jako je važno istaknuti i razbistriti svoju iskrenu volju, a ne gutati sve savjete. Sakramenti služe molitelju, a ne molitelj sakramentima. Molitelj ima svoju osobnost koju mu je dao Gospodin i ima svoj život u koji ulaze sakramenti. Također i molitelj ulazi u sakramente, ali to je dovoljno naglašeno pa se mora svratiti pozornost molitelja i na njegovu privatnost, odnosno njegov ritam je ono što ga jako usmjerava i na to molitelj mora obratiti pozornost. Puno više bi naroda bilo u sakramentalnome životu kada bi pojedinci naučili uvesti sakramentalni život u svoju privatnost. Čovjek često gleda u život sa stajališta svojega vlastitoga intimnog i privatnog razmišljanja, svoje prirodnosti i moliteljeva narav je ta koja ima najznačajnije mjesto u  životu kao što i gorući grm ima mjesto u pustinji koja je izdizanje od društva. Čovjek vjeruje svojim dojmovima više nego bilo čemu i kome drugome. Važno je da vjeruje u Jednoga Boga, ali je važno znati mu da njegova žeđ za Bogom ima u ovome svijetu i u društvu svoj izvor od kada je Isus uskrsnuo. Važno je reći da je Uskrsnuli Isus u sakramentima zato da bi olakšao moliteljev put u svetost, a ne zato da bi molitelj poštivao neke norme služeći sakramentalnom životu. To bi značilo da čovjek svoju vjeru mora iz svoje intime i u svojoj intimi nahraniti i napojiti na Svetom Pismu koje mu je najdostupnije u vjerskom sakramentalnom životu. Čovjek mora znati da je to brži i lakši put u blagostanje, a ne misliti što i kako život postavlja društvo, odnosno kako društvo normira intimu ljudsku. Čovjek u svojoj privatnosti bježi od sakramenata jer želi biti pohvaljen i uspjeti u društvu što je iluzorno. No, čovjek to ne zna i često mora ići težim putem. Ipak je još lošije i još teže živjeti sakramente bez poštivanja svoje vlastite volje i individualnosti, misliti da je netko iz društva više u pravu nego molitelj koji čezne za Gospodinom. Puno molitelja misli da njihova individualnost nije poželjna i da zajedničarenje mora biti unižavanje osobnosti. Ne mora čovjek poništavati sebe radi drugih nego se može predati drugome tek kada spozna sebe, to jest ono što je sadržaj moliteljeva predavanja nekome. Molitelj spoznaje da je u njemu zajedništvo svih svetih prije nego što spozna sebe u zajedničarenju, a to je upravo zbog unižavanja i nepoštivanja one naravne vjere u Jednoga Boga u intimi ljudskoj. Može čovjek slušati pouku, ali mora slušati sebe.
Marija progovara kao čitav narod, ona je sva sveta i idealno prihvaća Isusa. Stoga molitva njezina postaje prethodnica molitve Gospodnje koja je sažetak i uputa kao i Zapovijed ljubavi. Marijino “Veliča” je prva sažeta smjernica iz utjelovljenja Isusova u molitelju prema samosagledavanju. Moglo bi se čak reći da je Marija otišla u pohode Elizabeti i zato da molitelji dobiju tu smjernicu. Elizabetino čedo u utrobi svjedoči i potvrđuje prvo Marijino Majčinstvo Boga, a molitelj je u razdoblju neznanja što sada kada je, primjerice, primio pričest i blagoslov. Tada je dobro znati da je usamljenom čovjeku koji vjeruje u Jednoga Boga i boji Ga se pa se boji i grijeha došao prvome Gospodin. Molitelj tada spoznaje  da je njegova intima najvažnija. Molitelj tada odlazi najčešće u društvo, a ne zna da bi bilo poželjno prvo se osamiti i prebirati u svojem srcu Riječ. Prvo oduševljenje nakon susreta s Kristom brzo isparava u bilo kakvom društvu, a vjernik molitelj još neko vrijeme osjeća i spoznaje snagu pa jedva čeka ponovno susretanje s Kristom. Ako nije u samostanu, molitelj tada mora najozbiljnije poduzeti sve što je u njegovoj moći da izdrži svetu sedmicu u što većoj svetosti, onoliko koliko ju je primio i koliko je svetosti svoje svjestan. Jedino u tom slučaju učestalost sakramentalnoga okupljanja zaista ima smisla. U suprotnome, nailazi molitelju velika opasnost od licemjerja. Tu opasnost molitelj mora uočiti što prije i što bolje je izbjeći i preduhitriti grijeh jer obećaje na ispovijedi svojim riječima da će se popraviti i da neće više griješiti što je u podsvijesti molitelja jedan veliki zavjet i savez s Gospodinom koji ima preveliki značaj, a premalo se razmatra. Moliteljeva riječ je Isusu važnija nego molitelju, čovjek je Bogu važniji nego Bog čovjeku.
U molitvi Marijinoj ona prvo odaje slavu Gospodinu i ponizno se divi i kliče, a o pokajanju nema niti govora. Marija se iznenađuje i oduševljava kako je Bog ponizniji od njezine ponizne molitvene duše. Tu nema mjesta lažnome kajanju, ne može čovjek biti manji od Boga jer najmanji jest Krist. Čovjek je molitelj najsvetiji kad se iznenadi i oduševi Gospodinom i smogne prisebnosti Mu izreći hvalu i slavu. No, Bezgrešno Začeće jest samo jedno pa se običnom čovjeku dogodi da se doslovno rasplače kada otkrije Gospodina ili Njegov dolazak ili uslišanje te mu suzama svojim zapravo odaje slavu i hvalu. U intimnom životu ipak nakon misnog slavlja duša kliče u Gospodinu i duh čovjekov slavi Gospodina.
Pokajanje također nužno dolazi prije.ili kasnije kada molitelj doživi svetost Božju. Dolazi u čovjeka ona poniznost s kojom su apostoli pratili Isusa i slušali Ga, a nisu Ga baš sve razumijeli. Isus nije govorio samo apostolima nego je govorio jedamput za sva vremena i zato je svakom vjerniku u svakom vremenu potrebno iznova svojim snagama razmatrati riječi Isusove.
Neophodno je razmatrati u svojem traganju za svetošću i u borbi protiv iskušenja i promatrati Isusove kušnje u pustinji. Đavao nije znao da je Isus sav svet pa Ga je pokušao iskušati, oprobati, ali uzaludno. Bogu jedinome se klanjaj; ne iskušavaj Gospodina, Boga svoga; čovjek ne živi samo o kruhu nego i o svakoj riječi Božjoj, bile su riječi Isusove u pustinji gdje je došao promotriti svoju ljudsku intimu. Reklo bi se da Isusu nije bio problem odoljeti iskušenjima. Međutim, Isus je potpuni čovjek i ima intimu običnu kao i svatko drugi, kao i onaj najmanji. On odlazi namjerno prema iskušenjima kao pravi pripadnik naroda, kao što i neki grešan i svet molitelj odlazi, provjeriti svoje snage prije onoga najvećega iskušenja, uzimanja grijeha svega ljudstva na sebe. Isus sigurno sazrijeva kao Onaj koji će uzeti na sebe grijehe svijeta i želi znati kako je grešnome molitelju pred iskušenjima. Zanimljiva je činjenica da Isus ponavlja i ispunjava Zakon iz Starog zavjeta. On je došao sažeti i protumačiti Zakon, ispuniti ga i poučiti molitelje, odnosno dati svoj vlastiti primjer kako se molitelj može uvježbati na temeljima Svete predaje, na temeljima poznavanja starozavjetnih propisa, događaja i proroštva. Isusove riječi su riječi izvučene iz Predaje, sažete, protumačene i pojašnjene za praktičan život molitelja. Nema toga tko sebe ne nalazi u Isusu koji je otišao u pustinju i koji u sebi ne može pronaći Isusa ako i sam ode promotriti svoja iskušenja. Te tri kušnje Isusove su grijesi najčešći svakoga molitelja kojih se on mora naviknuti uvijek iz početka rješavati. Nikada nije na odmet promatrati Isusa u pustinji. Iz tih moliteljevih osnovnih grijeha proizlaze drugi grijesi, a i svaki lakši grijeh dovodi do tih kušnji iz pustinje pa molitelj u životu spozna u praksi točno to da i lake grijehe temeljito mora ispovijediti da ga ne odvedu u ove najveće grijehe koji iskušavaju Isusa i koji su nam ostavljeni zapisani. Da bismo mogli razumijevati kušnje Isusove i Njegove odgovore na kušnje, sigurno je da moramo poznavati Predaju koja počinje od Pisama Staroga zavjeta, povijesnih knjiga i psalama i proroka. To su osnove bez kojih molitelj ne može produbljivati svoj sakramentalni život.
 Očigledno jest kako Isus ponavlja Prvu zapovijed iz Dekaloga: Ja sam Gospodin, Bog tvoj, i nemaj drugih bogova osim mene. Treba se molitelj upoznavati kako u grijehe padaju svi kroz čitavi Stari zavjet. Nema toga koji protiv te zapovijedi ne griješi barem ponekad. Poželjno se je izvježbati protiv te kušnje jer ako je ona na prvom mjestu, znači da joj treba posvetiti najveću pažnju. Nije dovoljno jedamput spoznati i reći Isusu da je On nama jedini Bog pa onda otići i odmah griješiti. Protiv ovoga grijeha štovanja lažnih bogova sigurno se molitelj ima boriti i vježbati dugi niz godina. U krajnjem slučaju, štovanje lažnih bogova se nalazi i u samom štovanju jedinoga Boga, Oca i Sina i Duha Svetoga. Molitelj često zaboravlja da stoji pred Trojstvom kad razgovara s Isusom i da je Otac naš u Isusu i da je Duh Božji pred nama, a ne svete slike i kipovi, čudotvorne medaljice i riječi naših molitvenih zaziva. Mnogi dolaze do zaključka da nije poželjno bilo što reći jer je svaka riječ grijeh štovanja lažnih bogova, ali to je grešna pomisao i pogrešan zaključak.Dovoljno je da molitelj naiskrenije razgovara s Isusom o svemu i o bilo čemu, a to može samo u svojoj najdubljoj intimi i osami  svojega individualnoga, osobnoga života. Pred ljudima čovjek poštuje neke norme i nije iskren jer norme su dogovori društvenoga života. Molitelju to nije potrebno, poštivati sve te norme dok se obraća Isusu. To može samo u svojoj intimi, u iskrenosti svoje osobe koja je drugačija od one koja se prikazuje u društvu. Molitelj prvo mora vježbati općenito svoju iskrenost jer ako dolazi iz društva u osamu, molitelj nosi u sebi opasnost od licemjerja i neiskrenosti. Isus je potpuni čovjek, Isus je toliko čovjek da odlazi također u osamu tijekom svojega sazrijevanja i doživljava ljudske i obične, svakodnevne kušnje. Njemu molitelj ne mora objašnjavati kako je čovjeku, Isus to najbolje zna. Molitelj ne mora tužakati Isusu druge ljude koji su ga povrijedili i žaliti se nego zahvaljivati Gospodinu za sve što ima i za mogućnost koju ima razgovarati s Gospodinom. Koliko puta se ponavlja u Starom zavjetu ona Božija riječ: Ja ću biti tvoj Bog, a ti ćeš biti moj narod. Molitelj mora govoriti svaki put te riječi u svojem osamljenom razgovoru s Bogom, mora Mu reći kao dobar dan uvijek da je Isus njegov Bog i da je molitelj Njegovo dijete. No, i tu je grijeh blizu; ako kažemo da smo dijete Božije imamo predodžbu o nekome tko je malen i bespomoćan. No, mi nismo u društvu maleni i bespomoćni nego znamo i podviknuti i uvrijediti druge. Nema razloga da u osami pred Isusom spoznamo da smo sami s Njim u najvećoj intimi i da smo, primjerice, povrijeđeni od društva, ali i srditi na društvo i tako redom. Kada zamolimo Gospodina da nam oprosti, nismo sve rekli nego smo tek počeli razgovarati i to o sebi, razgovarati s Isusom o sebi molitelj može uvijek nakon što je zahvalio Gospodinu i zamolio Ga za oproštenje. Dobro je sjetiti se mnogih razloga i povoda da odamo slavu Bogu, a poslije toga možemo izreći svoje duhovne prošnje i želje bez puno razmišljanja jer dok ne zamolimo Gospodina nešto u ime Isusovo, neće Gospodin odmah pohrliti ispunjavati naše želje nego nam je to potrebno reći da bismo uz pomoć Isusovu spoznali sebe i  riješavali se navika zbog kojih teško griješimo protiv Prve zapovijedi.
Samo Bogu svom se klanjaj i Njemu jedinome služi; molitelj mora spoznati čemu se sve klanja i divi, što i koga sve poštuje i zašto. Klanjati se samo Bogu uopće nije jednostavna stvar i nije lako živjeti u društvu na taj način, iskušenje protiv Prve zapovijedi nalazi se na svakom koraku i to molitelj uvijek i neprekidno mora promišljati. Grijeh je to oholosti, grijeh je taj želja da budemo i sami u bilo kojim okolnostima bogovi. Otići molitelju u osamu i dopustiti samome sebi da ima svoju osobnost znači doći vrlo blizu tome grijehu oholosti. Velika je razlika između štovanja lažnih bogova i poštivanja sebe samoga i svoje volje, ali je neprimjetan grijeh koji u slučaju samopoštovanja može molitelj učiniti. Oholost i samopoštovanje jesu jako blizu na prvi pogled, ali se bitno razlikuju. Oholost čovjek mora stalno imati u vidu i biti na oprezu, oholost se rađa kada čovjek ne poznaje Isusa pa tako niti sebe samoga jer poštivati sebe znači spoznati kakva je i kolika ljubav i požrtvovnost Božija za molitelja, doživjeti kako Isus molitelja ljubi. Tek tada molitelj može voljeti sebe.

U oholosti molitelj ne poznaje Gospodina i odvojen je od Njega i to je grijeh i kušnja ponajveća. Spoznati  ljubav Kristovu prema čovjeku može molitelj najbolje ako se potrudi prečitati i pokušati se uživjeti u Starozavjetne tekstove pa ih usporediti s društvom u kojemu živi jer isti su grijesi i kušnje starih vremena kao i danas. Isusove riječi su vječne i vrijede jako puno za sva vremena i za intimu moliteljevu. Kada vidimo iz tih tekstova koliko se Gospodin trudi oko čovjeka i koliko se srdi pa zatim tješi čovjeka, koliko mu puta ponavlja da ostavlja svoj narod i da je ljubomoran pa zatim proslavlja isti taj narod i ispunjava mu svaki hir, kada vidimo koliko Bog popušta svojem narodu i kako izgleda i nemoćno zbog privrženosti svoje prema čovjeku, a zapravo vidimo kako je strašan i koliko je opasno čuti iz blizine Božji glas, tada upoznajemo Gospodina i ako nam se On daje upoznati, onda je sigurno da nas neograničeno ljubi i to je za molitelja dokaz da se nalazi u vječnosti dok razgovara s Isusom i upoznaje tko je on sam, molitelj, u odnosima s Isusom. Nakon takvih svakodnevnih razgovora s Isusom, čovjek postaje svjestan svoje osobnosti u Gospodinu, nikako drugačije jer sve drugo što molitelj misli o sebi jest otklon od Boga i grijeh oholosti. Molitelj toga mora postati svjestan, mora spoznati duboko u svojoj intimi da vrijedi najviše na svijetu onome istom svojemu Bogu Isusu kojemu se jedinome klanja i da je zato moliteljeva osobnost jako važna i ni zbog čega drugoga. Molitelj mora znati da će upoznati sebe jedino kad upozna Isusa i kada mu Isus daje upoznati Njega i molitelja samoga.
Stari zavjet predstavlja naravni i prirodni život i osobu moliteljevu, njegov put iz poganstva u svetost. Što bolje molitelj razmatra stare tekstove Biblije, to više ulazi u svoju nutrinu i upoznaje sebe, zahvaljujući Bogu jedinome. Takav je postupak najbolji lijek protiv grijeha oholosti. Ako čovjek ne spoznaje riječi Zakona kojega Isus dolazi ispuniti, ne može reći samo Bogu neka mu oprosti i misliti da nije sagriješio jer sigurno jest sagriješio i sigurno se klanja lažnim božanstvima i idealima kojima obiluje društvo i društveni život molitelja.
Ljudi se u društvu klanjaju bogatstvu, novcu, ljepoti ljudskoj koja se može u društvu načiniti i mjeriti lijepim odijelom i prevelikom pažnjom za svoj vanjski lijepi izgled, tome se društvo jako klanja. Društvo se klanja ideologijama i premnogim propisima, zakonima i normama. Društvo se lako nasrdi na sve i svakoga i često se osjeća povrijeđeno zbog svake sitnice jer griješi strašno u oholosti. Društvo se klanja servisu društva za pojedinca, sve se pojedincu nameće kao olakšavanje života, društvo se klanja sreći i lakom životu. Društvo se klanja novinama, televiziji i internetu, društvo ovisi o vijestima koje dolaze sa svih strana, društvo se klanja onome tko je u stanju davati neprekidno nove i nove banalne informacije, društvo se klanja modernim vremenima, klanja se horoskopu, svemiru, vanzemaljcima i svojim idolima političarima, estradnim zvijezdama, umjetnicima i svojim vlastitim proizvodima, stvarima i religijama koje se uvlače u sve druge religije pa se međusobno religije miješaju i nesuvislo filozofiraju o dobru i zlu, filozofiraju o životu i smrti, filozofiraju o Bogu i prizivlju vraga i mnoštvo grijeha da bi to sve uzvisivali i klanjali se svemu tome nabrojenome. To je sve grijeh u nedostatku poznavanja Isusa, Gospodina i molitelj nije imun na sve te lažne bogove i neprekidno ih susreće i griješi i mora se redovno od toga grijeha čistiti.
Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega. Postani svjestan sebe pa nećeš blebetati i nabrajati želje svoje koje čak i ti sam zaboraviš za jedan dan, a molio si Gospodina da te usliši. Isus odgovara u smislu Druge zapovijedi: Ne spominji Ime moje uzalud. Uzalud je psovka, ali nije samo to. Uzalud je izvikivati Gospodine, Gospodine jer Isus dolazi na svaki poziv i pita molitelja zašto ga je zvao, a molitelj Mu okreće leđa i zaboravlja da je izgovorio Ime Gospodnje. Što bi tada pomislio Gospodin? Zašto me zoveš, a nemaš mi ništa za reći? Ponavljamo molitvene zazive i izgovaramo u društvu Ime Gospodnje iz neke navike i nismo uopće svjesni što smo rekli. Ako je molitelj svjestan sebe, nikada mu neće bježati uzaludne riječi iz njegovih ustiju. Nikada ne zovemo nekoga, a da mu ne kažemo barem pozdrav. Zazivati Gospodina ne znači uvijek nešto dobro i spasonosno jer puno češće nam je Ime
 Gospodnje obična poštapalica. To je teško iskušavanje Boga. Poslije toga blebećemo Isusu: daj mi ovo, daj mi ono, daj, samo daj. Neprekidno govorimo Isusu da se smiluje i nama i svemu i svačemu. Isus želi čovjeka, želi ljudsku osobu i kada ljudska osoba razgovara pred Gospodinom s nekim, a to je uvijek jer Gospodin je uvijek prisutan svugdje, Isus upoznaje tko je i što je taj čovjek. Ako ista osoba postaje molitelj Krista, tada više nema blebetanja, to više ne prolazi. Molitelj koji želi postati svet, neće se posvetiti ponavljanjem Imena Gospodnjega, ali kada Ga već zove, mora što točnije znati što zapravo želi i što i kako će to reći, izgovoriti i oblikovati jer tada molitelj počinje slušati sam sebe i spoznaje da uglavnom ili samo muca ili blebeće bez veze. Ako molitelj ne poznaje sebe, ne može se niti izjasniti, ne može sebe komunicirati Isusu, iako možda u društvu izgleda jako komunikativan. Društvo upotrebljava svakojake besmislene riječi i molitelj dolazi pred Isusa također s vrlo lošim riječnikom. Nije onda niti čudo da ne zna što bi sve izmislio i zatražio od Isusa. A potrebno je samo jedno, premilosrdno kraljevstvo nebesko i premilosrdna volja Božija, ništa drugo ne treba molitelju, a sve mu se nadodaje kad traži Isusa da mu dođe u nutrinu. Samo tada kada je čovjek na rubu očaja ili kada je prezahvalan Bogu, zna što moli i ne treba puno govoriti jer spoznaje prisutnost Božiju i vidi da Gospodin sve zna što je molitelju i tada molitelj najčešće spoznaje da se sjetio nešto zamoliti što mu je Gospodin već dao. Gospodin uslišava srce intime čovjekove prije nego što čovjek oblikuje u riječi svoju molbu. Treba samo potvrditi da to želi što već dobiva, treba samo reći Ime Isusovo u onim rijetkim trenucima kada molitelj spozna da nešto posebno treba od Boga. Puno lakše je iskati nešto od sebe samoga.
Iskušavati Gospodina znači misliti kako je moliteljev Bog onaj koji ljubi molitelja i kojega molitelj poznaje pa u grijehu oholosti molitelj dolazi u okolnosti da manipulira Bogom samim. To je također vrlo česta pojava. Ljudi govore: ako Bog da ovo ili ono, onda ću ja učiniti to i to. To je stav oholosti. Ljudi često i prijete Bogom svojim drugim ljudima. Ljudi kažu kako Bog neće oprostiti. To je također grijeh. Najveća pogreška se događa kad molitelj vidi da dobiva milost Gospodnju. Nikada čovjek nije zaslužio milost  ili uslišanje. To ne ovisi o čovjeku nikada, što god čovjek učinio. Bog uslišava onda kada On to želi i samo onda, čak i tada kada popušta ljudima zbog okorjelosti srca njihova, a to je onda kada su ljudi toliko grešni da su potpuno nesvjesni Gospodina, a On ih uslišava. Poslije toga čovjek misli da može tražiti još više i da može zatražiti bilo što, misli da je jako važan i zaslužan, postavlja se pred Gospodina kao pred kutijicom koja je čarobna i ispunjava sve želje; čovjek uzima Gospodina kao sredstvo pomoću kojega će doći do nečega što je manje važno od samoga molitelja, a naročito nije važno u Gospodinu.  Bog nikada ne može biti sredstvo do nekoga drugoga cilja, samo je Posrednik do sebe samoga i, kada to Bog želi, Posrednik je čovjeku molitelju do njega samoga. Koliko god bio molitelj vrijedan Bogu, koliko god molitelj patio i ispaštao i koliko god molitelj bio zaslužan i pravedan, Gospodin je taj koji će odlučiti i dati te odlučiti što će dati čovjeku, kada i kako.
Sjeti se da svetkuješ Dan Gospodnji jer svakih sedam dana čovjek mora sebe podsjetiti na zahvalnost Bogu za sve što mu je Bog dao i mora se sjetiti uslišanja Njegovih te klicati onako kako je klikatala duša Marijina kad se u njoj našao i začeo Isus, Gospodin. Slaviti i zahvaljivati Bogu također ne znači blebetati nego blagovati Riječ, a to je ono sve što molitelj i čini u osami kada proučava Sveto pismo. Čovjek od toga jedino živi, a to što živi je život u Gospodinu i razvoj čovjekove svijesti i poznavanja samoga sebe. Zato ne živi čovjek samo o dobrima zemaljskim i o kruhu i hrani nego o Isusu, Gospodinu koji je pravi Kruh čovjekov jer čovjek je najvrijednije djelo i slava Gospodnja, ali čovjek je i samosvjestan, a da bi to dokučio mora poznavati Boga.

Važno je čovjeku razlikovati pravila društva od Božjih zapovijedi, znati da to nikada neće biti jedno te isto. Ne može molitelj očekivati ni od koga drugoga da čini i govori isto što doživljava molitelj. Bog dolazi čovjeku, a ljudi među sobom jedni drugima ne dolaze u susret, to se rijetko dogodi i u Gospodinu se dogodi. Čovjek koji nosi ponekad u sebi Krista ne može u društvu puno učiniti, ne može promovirati Bibliju. Naviještanje Radosne vijesti je poštivanje društva jer je društvo stvoreno od Boga kojemu se navjestitelj klanja i tada mora poštovati svakog čovjeka i ne može ga nadobudno odmah podučavati o tome što je dobro i što je u Gospodinu. To čak ni roditelji ne mogu činiti svojoj djeci. Molitelj u društvu može jedino služiti svome Bogu. Kada molitelja Bog pošalje u društvo, On mu daje i identitet za to društvo koji nije uvijek onaj identitet kojega ima molitelj kad je sam s Bogom i dok se klanja Bogu. Služenje može biti pretjerano pa zato molitelj mora znati imati dobar osjećaj za mjeru. Također molitelj ima puno opravdanja kada u društvo samo rijetko izlazi, a dolazi u društvo samo kad ima nešto za reći ili učiniti. Zajedničarenja u društvu nikada nema, zajedničko druženje u društvu je uglavnom na bolestan način sebično i sebeljubno ubijanje, varanje, pohlepa koju društvo drži nečim jako dobrim i puno svakojake požude, ljubomore, zavisti, srditosti i zlobe. Društvo se temelji na lažima. Društvo je pogansko u cjelini i ne može predstavljati Božji narod koji zajedničari, Božji narod je grupa molitelja koji su na putu u svetost i ta grupa se ne vidi i ne prepoznaje u društvu, prepoznaju se samo pojedinci molitelji iz Božjeg naroda. Svi su u društvu Božja djeca, ali neki su samo stvoreni od Boga, a neki se od Gospodina rađaju i mnogi su koji su u Gospodinu sveti. Bolje je povlačiti se češće iz društva nego bez mjere služiti društvu i iscrpljivati se. Tko je u društvu, a ne služi tome društvu nije Božji molitelj. 

Žena u društvu može biti moliteljica jedino u slučaju da je sasvim sama. Ako ima obitelj, ta obitelj od nje zahtijeva služenje u štovanju lažnih bogova. Ženi je stalo da joj obitelj bude sretna u društvu jer nikada ili rijetko postoji takva obitelj u kojoj su svi molitelji Kristovi i nisu licemjerni te poznaju dobro Boga pa tako i sebe same. Rijetko ima na okupu u društvu nekoliko molitelja, a još rjeđe je jedna čitava obitelj moliteljska. Muškarac svoju ženu štiti na neki način od društva, ali od nje traži da robuje njemu i društvenim lažnim bogovima. Žena može naviještati mužu Evanđelje i moliti za obitelj, ali se tada mora što više povlačiti i iz obitelji. Djecu žena jedino može učiti čitav život kako će postati svjesni sami sebe, a živjeti u društvu. Majka ne može načiniti od svojega djeteta molitelja ako Ga Bog nije odabrao i pozvao. To se često ne vidi dok dijete ne odraste. Kada dijete traži ženu ili muža molitelje, to je uzaludna potraga i vrlo spora pa nije prioritetna.Često sin prione uza svoju ženu i kći prione uza svoga muža i oni postaju jedno tijelo, ostavljaju roditelje.Ako je majka moliteljica, ona zna da li je dijete njezino odraslo kao molitelj i zna da će u slučaju velikih iskušenja naći Gospodina. Najčešće i muž i djeca štuju toliko lažne bogove da majka samo poganski robuje obitelji i izgovara samo Ime Isusovo, ali nije u stanju promatrati Božju slavu, odnosno sebe samu upoznati kao pojedinca molitelja.


Kad izgovara molitvu “Veliča duša moja Gospodina što pogleda na neznatnost službenice svoje...” molitelj najčešće pomisli na to kako se to baš njemu dogodilo da ga usliši Gospodin, da mu dođe, baš njemu, onakvome svome nespretnom i grešnom, možda iskompleksiranom i s osjećajem krivnje, s osjećajem beznađa i slično. Kada ustanovi da je “Riječ tijelom postala i prebivala među nama”, i uviđa da je Bog tu i da ga uslišava, molitelj nauči prepoznati prisutnost Boga u sebi i oko sebe. Upoznaje Isusa i saznaje kako će ga ubuduće prepoznati, po punini Njegovoga postojanja i prisutnosti i po mnogim uslišanjima i preobilju darova i želja za daljnjom molitvom, odavanjem hvale i slave Bogu. Najčešće molitelj na to misli kada traži kraljevstvo Božije, volju Božju i to je moliteljev kruh njegov svagdašnji kojega očekuje i traži i moli neprekidno od Boga.
Dovoljno je izmoliti “Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome” i “Hvalite Gospodina, svi puci, sva djela Gospodnja, blagoslivljajte Gospoda” ujutro i navečer i usred neke prigode tijekom dana. Tada može molitelj i pjevati “Tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje”. Gospodin uvijek daje kruha i hrani molitelja uvijek na vrijeme.
Najčešće molitelj mora obavljati društvene obaveze pa mu je iskušenje veće ili manje da se oslanja na lažne bogove kao što je to običaj u društvu. Molitelj se mora usredotočiti na neprekidan razgovor s Kristom i spoznaje da mu Isus, Gospodin čini djela ugodna i rješava molitelju manje i veće probleme, čak i kada se molitelj odmah pokunji i pokaje ako je pao u iskušenje, Bog odmah uklanja posljedice učinjenoga grijeha i opet spašava molitelja.
Često treba reći neka bude volja Gospodinova, premilosrdna volja Božija i molitelj spoznaje usprkos svoj svojoj individualnosti i svojim vlastitim nastojanjima, da Gospodin zna volju i želje i težnje moliteljeve te ih bolje uslišava nego što bi molitelj sam uspio sebe uslišiti, odnosno sam riješiti neki problem.
Kada je osnovni posao u društvu izvršen, poželjno je otići u osamu i ne iskati drugih događanja i susreta kako molitelj ne bi izgubio usredotočenost na najosnovnije svoje poslove pa onda na molitvu Bogu i kontemplaciju tekstova Svetoga pisma. Ako nešto mora raditi u društvu, neka molitelj radi moleći u šutnji, a ako mora govoriti, može zazvati Krista i zamoliti ga brzo za sebe da mu da riječi koje će govoriti. Poslije neka ne nastavi razgovor nego neka ušuti i radi svoj posao u molitvi.

 

P.s.
NEDJELJA, 2. OŽUJKA 2014.
Trn
TRN U TIJELU uvijek neki smeta, svaki molitelj nosi u tijelu svome trnje. Najgori trn u molitelju je sigurno pokazatelj i slika zapreka koje molitelj sam sebi tumači kao nemogućnost na putu u svetost, ljudi se oduševe, ali misle da svetost nije za njih zbog mnoštva zapreka.
Uzrok i nastanak trnja u molitelju jest u njegovome duhu i odražava se u tijelu, čovjek želi jedno, a čini ono što ne bi htio. Zbog toga mora prvo slaviti Gospodina, a trnje će kao samo od sebe nestajati. Štoviše, svojim se slabostima molitelj može hvaliti jer je najjači onda kada ima svoju slabost kao veliki zid pred očima, on tada jako dobro vidi svoju slabost i tada je zapravo najjači u molitvenom i kontemplativnom životu, a to mu se događa u duhu u kojemu slabosti nastaju i u kojemu molitelj stvara najveću slabost, a to je predrasuda da zbog svoje slabosti ima prepreku i veliku zapreku za svetiji molitveni život. Onaj koji se lupa o prsa i uspije zavapiti Bogu neka mu se Gospodin smiluje jer je grešnik, bit će opravdan.
Naravno da molitelju nije uopće toliko stalo da ga netko proglasi svetim. Dovoljna je po koja pohvala, ali iskrena i dobro usmjerena. Pohvala je ono što može čovjek sigurno dobiti brzo i često u molitvi i kada slavi i zahvaljuje Bogu pa to može biti kratak razgovor prije spavanja i kada se probudi. Tada molitelj neće po cijeli dan misliti samo o svojoj slabosti nego će početi misliti pozitivno.
Nikakvih slabosti se ne mora molitelj stidjeti jer po njima spoznaje da je prah bio i da će se u prah pretvoriti, što god učinio pa dolazi do zaključka da je krajnje vrijeme, svakoga dana u svakom trenu, odlučiti se konačno za Krista kao za jedinu pozitivnu mogućnost, a to znači krenuti na put u svetost. Čovjek može biti više ili manje svet, ne može odjednom postati drugačiji nego može samo produbljivati vrlo sabrano i polako svoj molitveni život. Kada upamti da ujutro i navečer pomisli na Boga, to mora održavati iz tjedna u tjedan. Ne mora biti rješenje odlazak u sakramentalnu zajednicu jer u društvu čovjek ima obaveza koje njegovome tijelu jednostavno ne dozvoljavaju odlazak iz kolotečine, ali zato u svojemu duhu može čovjek tako putovati.
Lijepo je zahvaliti Gospodinu za cijeli dan i zamoliti Ga da prati sva naša djela i molitve tijekom nadolazećega dana. Ako iskreno čovjek izmoli dvije kratke molitve, to je već sasvim dovoljno za početak.
Dakle, slabosti su prepreka i znak zapreke u duhu čovjeka. Ako čovjek prebrodi u sebi svoje nijekanje mogućnosti za molitveni život, spoznaje da je pozvan od Gospodina. Krist je na križu i zove. Najčešća je predrasuda u duhu čovjeka u društvu gledanje Krista kao nekoga čudaka i nemogućnost poimanja križa, odnosno dragovoljne patnje u društvu koje promovira hedonističku ideologiju, a izjašnjava se kao sljedbenik Kristov. Normalno je da se čovjek tada lažno kaje i govori da su Kristova vremena bila druga vremena ili da je preslab za križeve života svojega, odnosno za križ nasljedovanja Boga.
Molitelj se mora zaustaviti na tom prvom dojmu. Svi su oko njega kršćani i on je kršćanin. Oni koji govore da ne vjeruju su iskreniji jer su se suočili sa svojom slabošću i ne žele se kajati čitavoga života te im često kršćani izgledaju kao mazohisti i uzaludni idealisti. Kršćanin molitelj mora taj pogled na križ razmatrati prije nego što odluči slijediti Gospodina. Prvo što je ljudski učiniti jest odgovoriti Gospodinu na križu, a ne gledati neodlučno, a zatim se kajati. To jedno s drugim nema neposredne veze i to je česta pogreška. Činjenica je da je čovjek pred pitanjem na koje ne odgovara i taj čin muka i šutnje je za Gospodina strašan i pogibeljan je za molitelja.
  Molitelj može pripovijedati Kristu na križu u bilo kojem trenutku. Dvojba je u tome što čovjek nasljeduje Gospodina, ali Ga moli da mu olakša križeve u životu. Što prije mora molitelj i što izravnije Kristu odgovoriti jer Gospodin je na velikoj muci, žeđa strašno i umire; Njegov poziv je hitan i neodgodiv, oklijevanje dovodi do umrtvljenja duha. Kristu treba što jasniji odgovor, možemo reći da smo slabi, ali ne smijemo reći da za sada još nećemo odgovoriti ništa i okrenuti leđa Umirućemu pa, što je najgore, doći odmah pred Uskrsloga ili stajati pored rimskog stotnika ili otići pred Bogorodicu i kajati se. Puno je učinkovitije otići u osamu i zastati pred Kristom na križu; pogledati u sebe i pokušati odgovoriti bez molitve jer u tom trenutku nemamo koga moliti. Učitelj umire i ostajemo sami. Možemo li ići na križ, makar samo tjelesno i u društvu koje ne razapinje ljude danas? Pri toj pomisli javlja se strah od tjelesne patnje i boli i odmah se javlja pomisao na iznenadnu i nasilnu smrt. To je prvo pitanje. Ne možemo slegnuti ramenima, a ako i ostajemo zatečeni, sigurno ne možemo iskreno dalje moliti i razgovarati s Gospodinom. Ne možemo iskreno i učinkovito moliti i duhovno se razvijati ako nismo promislili tjelesnu muku i smrt. Tek poslije takva razmatranja možemo se strašiti duhovne smrti. Ne može biti strah od tjelesne smrti veći i jači od straha od duhovne smrti, odnosno smrti u grijehu. Nećemo tjelesno odmah i jako patiti kada umiremo duhovno, grijesi naši rijetko nas toliko straše i bole koliko se bojimo mučenja tijela.
Molitelj odgovara Kristu da ide za Njim u smrt, a zatim pomišlja kakva mu se smrt može dogoditi odmah i zaboravlja na onu blagoslovljenu mirnu smrt od starosti. Molitelj spoznaje da je lako u miru i kasnim godinama mirno umrijeti, sklopiti oči i zaspati, odnosno izgubiti svijest. U slučaju da nema vremena više u životu, a istina je da pred Kristom na križu čovjek nema vremena misliti na sutra ili na neke banalnosti, čovjek pomišlja da li je ostalo nešto što nije učinio u životu i što još mora učiniti, to jest pomišlja što nije rekao i koga bi želio vidjeti prije smrti. To molitelj navikne misliti stalno i biti pripravan u duhu, odnosno, ispovijediti uvijek odmah smrtne grijehe. Nakon toga dobiva mir Kristov i želi slaviti Gospodina. Neprekidno kajanje je znak da molitelj još uvijek živi u stanju oklijevanja i to se može odužiti do starosti. Sakramentalni kalendar daje molitelju svake godine mogućnost napredovati i svake godine u određeno vrijeme mu daje da sve jasnije stane pred Krista na križu, pred Krista osuđenog, bičevanog, razapetog bez haljina, pogrđivanog i žednog. Veći dio godišnjeg razdoblja u sakramentalnom kalendaru molitelj napreduje duhovno. Ako je Kristu na križu jasno i brzo odgovorio, jasnije će se i brže približiti iskrenom razgovoru s Bogom i bližnjim.
U molitvenom životu čovjek uglavnom ima vremena usredotočavati se na trnje u svojem duhu, na svoje grijehe i slabosti. Slabosti podrazumijevaju širi pojam od pojma grijeha, grijesi osnovni i smrtni su malobrojni i jasno se znaju. Slabosti su sve ono što je suprotno krepostima. Kreposti duhovne se također jasno znaju. Molitelj doživljava brzo u svojem duhovnom razvoju i primjećuje kod sebe darove Duha Svetoga, a također i povezanost sa svetima.
Naravno da će molitelj poslije pogleda na križ krenuti razmatrati koji je njegov najteži grijeh, odnosno koje su mu slabosti, ali i odmah će rješavati svoje odnose s ljudima da bi se mogao što bolje povući u osamu i molitveni život. Važno je to sve raščišćavati jer tada smo pripravni na svakoga naići kome je potrebna naša pomoć i učiniti odmah i djelotvorno ono što možemo za bližnjega.
Molitelj nailazi prvo na sakramentalnu zajednicu. Sakramentalna zajednica nije velika jamčevina da će molitelj odmah naići na svete i na druge molitelje. U uspoređivanju društva sa samim sobom molitelj se uvježbava u iskrenosti. Dobro je pri ruci uvijek imati Evanđelje i uspoređivati se s narodom i apostolima u nasljedovanju Krista. Čitanje je Evanđelja neophodno ponavljati i može biti redovno ili prigodice. Molitelj se mora dobro upoznati s naviještajem Radosne vijesti da bi mogao nakon toga otkrivati mudrost i ljepotu Starog zavjeta te promatrati i uspoređivati Predaju naroda kako bi prepoznao po nekoga tko je u njegovoj savjesti bliži svetima. Poželjno je u razmatranju društva biti iskren i otvoren svima, a još više društvo razmatrati u osami.
Najvažnije je što prije doći do stanja u kojemu čovjek molitelj može odgovoriti društvu koji je razlog njegove nade, a to znači da mora ispitivati sebe neprekidno u promatranju društva, običaja, zakona, Predaje i u sakramentalnom životu.
Teško je suočavati se i sa sakramentalnom zajednicom i s društvom u cjelini ako molitelj nije revan i iskren. U svakom slučaju je značajno promotriti svijet prije nekoga konačnoga i odlučnijega odlaska u osamu i u molitveni život koji dovodi do rješavanja od slabosti. Pri tome molitelj naviješta Krista pa nailazi na veliki trn sablazni i iščuđavanja društva nad njime. Tko nije usporedio sakramentalnu zajednicu s društvom u cjelini, ne može nikada s nekom sigurnošću sagledati sebe ili spoznati što je hitno Isusa moliti.
Iskrena molitva u osami spiječava čovjeka  od previše uzaludnoga premišljanja o svemu i svačemu što mu se nameće pa zna pomisliti kako mu je puna glava svega i svačega. Molitva dovodi do razbistrivanja uma pa molitelj može odlučiti isprazniti svoj um od misli koje se ponavljaju bez zaključka i napredovanja ili nisu uopće važne i potrebne. Imati punu glavu ne znači razmišljati i doći do nekog zaključka. Zato čovjek u razmišljanju mora promatrati svoje misli u svjetlu Evanđelja i općenito Biblije.
Molitveni život neće biti običan bijeg u sebe, zatvaranje i nerealno umišljanje ako molitelj radije savjesno i što prostodušnije razgovara s Isusom najčešće, a onda sa sobom i svima ostalima oko njega.
Molitelj može isplanirati svoj režim osame u kojemu će se svestrano razvijati i to u smjeru svetosti, odnosno u razumijevanju i osluškivanju Božije volje.  U tom planu mora biti mjesta za moliteljevo tijelo, dušu i hrane za duh. Tako neće pasti u veće slabosti, a stare slabosti će postepeno nestajati.

Prašina na našoj obući

"Zlo ne utemeljuje ljudska kraljevstva, već ih ono zaposjeda kroz zaposjedanje ljudskih srdaca te ih izokreće u njihovu suprotnost ('Isusove i naše kušnje' na portalu 'Vjera i djela')".

Znamo da nam sotona zaposjeda srca; znamo i to da je on knez ovoga svijeta; znamo i to da je svijet sav loš...ili barem uglavnom jer moramo se čuvati posvjetovnjenja naših vjerskih iskustava u Kristu, Gospodinu jer ako uđemo u naklonosti prema svijetu preduboko u taj svijet, propali smo.
No, je li zaista sve uvijek točno tako?
Od čega se zapravo sastoji taj opaki svijet? Ta, u njemu su i crkve naše, u njemu su i groblja, ali i koncerne dvorane; u njemu su naši domovi, naši najdraži, granice naše domovine - našega domaćega jezičnog područja; u njemu su prirodne ljepote i divote, u njemu je kiša blagoslovljena, na njega zrači sunce; a i u tome svemiru što ga istražujemo naše su zvijezde koje promatramo noćima; u tom svijetu smo svi mi, ljudi i povijest čovječanstva. 
Zar ne bismo smjeli s naklonošću tako misliti o svijetu?
Zar ne bismo morali uzeti u obzir mogućnost da čovjek kojega susrećemo vidi svijet na taj način da u njemu vidi dobro. A mi takve ljude zaobilazimo jer možda psuju, a tko zna koliko su dobra učinili; zaobilazimo ih jer bazde po alkoholu, a tko zna što ih je dotuklo; mi čak bježimo od znatiželjnika koji nas pitaju o Katoličkoj Crkvi, bježimo od nepristojnih ljudi i od ljudi koji nisu katolici. Po svemu i svačemu zaključujemo unaprijed da ljudi koje ne poznajemo iz viđenja, nisu naši prijatelji. A koga poznajemo, taj je dobar, taj je u redu.

Svijet, to smo mi, ljudi. Svijet je Božje stvorenje kao što su i ljudi Božja stvorenja. Morali bismo dobro znati i jako pažljivo gledati i slušati ljude u svijetu. Ako ne hode na misna slavlja, ne znači da su lašci, prevaranti, pokvarenjaci, izgubljene duše.
Želimo izbjeći Pakao? Kako mi znamo milosrđe Boga našega ako se priljubimo uz oltare kad ne znamo da je čitav svijet oltar Božji i da je naš Isus u svima i ne samo da je Isus u ljudima nego možda su i oni svi u Njemu makar su neljubazni, neuredni, zločinci.
I oni, koji nam odbojno izgledaju, imaju poslanje. I njih zove Bog. Moraju "odraditi" svoj život isto kao i mi svi.
Otkad znam za sebe, vidim da gotovo svi ljudi nose na sebi bar neki psihički poremećaj i da imaju svoje "dušobolje". Ja ih, to jest nas sve zapravo nazivam gubavcima. Gubavci su ljudi koji se moraju udaljiti od poštenog svijeta, vikati iz daleka da se sklonimo i upozoravati nas da ih u širokom krugu zaobiđemo da i mi ne bismo dobili gubu, tešku smrtonosnu bolest koja je jako zarazna. No, ima puno svetaca, imamo svetoga Franju Asiškoga, sjećamo se i onih iz Staroga zavjeta, ljudi koji su gubavcima prilazili s ljubavlju i pažnjom i nosili im hrane, razgovarali s njima te spoznali, prilazeći im sve bliže i bliže, da nisu svi jednaki, to jest nisu jednako loši i grešni nego svi su se ogubavili dok su zajedno prijateljevali; guba, dakle, počinje od jednoga bolesnika, a taj je sotona, to je onaj vrag u dnu našega srca koji nam podilazi ili nam ne da mira. On je taj gubavac od kojega se bježi odmah i glavom bez obzira; on je taj koji nam pripovijeda da smo dobri, krasni, najbolji, sveti sinovi i kraljevi, knezovi ovoga svijeta. Nije svijet loš, loša je guba. A toliko lošega imamo na sebi, nosimo prašinu na obući, a ipak se te prašine ne stidimo. Guba je kao prašina: ako smo marljivi i pedantni katolici, znamo da ćemo je redovno čistiti i da će nestati s naše obuće. Tako i guba nestane bez vidljive intervencije okoline. 
Nisu ni siromasi loši, lijeni i razvratni, loše je siromaštvo koje svi nosimo na leđima.
Niti post ne pada loše, loša je naša glad koju mislimo da moramo utažiti da bismo živjeli, a živjeti moramo da bismo pozavršavali svoje jako važne poslove.
Nisu ni prosti, neuki ljudi loši, loše je neznanje, loše su oči koje gledaju s visine na neuka, loše je srce koje se čini pametnijim i loš je onaj pametan kojemu velika pamet služi za loša djela.

Ako izbjegavamo gubavce, kako će se oni izliječiti bez naše pažnje i ljubavi? Zaraza će se polako, ali sigurno širiti i odjednom ćemo se naći usamljeni dok će oko nas biti skupine gubavaca na sve strane. To će se dogoditi zato što se bojimo da ćemo završiti u Paklu. To je zato što neprekidno "šaljemo" neke osobe u Pakao, na muke paklene jer nam nisu utješni i ne izgledaju sveto. To je sve zato jer više vjerujemo da je Pakao neizbježan i vječan i da je svuda oko nas nego što vjerujemo da ćemo uskrsnuti i da nam je Gospodin sušto Milosrđe koje želi da se svi ljudi spase - to je volja Boga našega. Spasiti sve ljude, to ti je zadaća, spasiti barem jednoga, ali ako mu daš kruha, nisi ga stigao upoznati i nemaš pojma što mu je potrebno. Morali bismo zajednički okružiti te gubavce po svijetu, prići im, ljubiti ih i guba će ispariti.

Kada se kaže i preporučuje da ne ljubimo svijet, misli se na svijet naše pameti i našega srca, naše srži, našega svjetovnog duha koji gleda sve bez ljubavi Isusove.
Tako, za zaključak, ne bih rekla da smijemo nositi mir u srcu već religiozni nemir i nemir savjesti kada god susretnemo nekoga.
Svi smo slike Boga živoga i svi smo grešnici. 02.04.2017. 01:51
Pakao je prazan. Čak ni sotona tamo nije nego ide po svijetu i traži, traži nove žrtve kako bi osnivao na njihovim dušama kneževstva svoja. Jednako tako kao što se nalazi u kraljevstvima ovoga svijeta, nalazi se i u nama, nalazi se u svakom čovjeku ma gdje bio. 

Španjolska gitara

Španjolska gitara,
slike atova u pokretu
i sunčane zrake što prže;
prava je, pravcata omara,
krećem sad u zemlju svetu
dok me zlatni lanci meko drže.

Teško ću se odvojiti
od svih slatkih dužnosti;
teško će, teško prestati to.
Nemam razloga ni jednog dvojiti,
to je priljubljenost puna nužnosti,
moja vjera kraljevstvo je nebesko.

U toj zemlji sva teškoća
lakše dolazi i traje, traje
kao slatka žrtva, sladak mir.
Kad i ovo krhko tijelo onemoća,
duh se budi i plodove daje
jer mu stas moj samo malen je okvir.

Španjolska gitara,
konji lijepi, sunce krasno,
slika je to sva primamljiva:
kad im griva nebo para
sliče mi na moje sunce kasno
od kojega koža mi potamnjiva.

Ništa u tom nema bezazleno,
glazba tiha mami
da se duša još opušta,
da se sva u snove nesmotreno
kao veća noć u tami
lako kao pero spušta.

Zato duh i duša mole,
mole svoju Majku tamo gore
kamo propinju se atovi;
oči vide im bez grive gole
da i zemlja duša je bez kore;
konji postaju tad novi svatovi.

Odlaze ka oblacima,
to je s neba prašina i zov,
znam to dobro, vidim živo:
španjolska gitara nota ima
koje šalju pod nebeski krov
dušu da ne luta krivo.
01.04.2017.  18:28

Most Wanted

The more I live, the more they seek me and I am so boring for everybody, I got no "reads" or "likes", but have something I don't know. When I meet somebody they think I am secure person, but nobody really listen to me so one thing I know for sure: secure women, rich women who need a comfort - they are really wanted!

But unfortunately, I am not depressive, I am not rich with money so never anything from me. Zagreb, 01.04.2017. 14:22

Proslavljenje tijela Kristova

Isus se već od svog ulaska u svijet spremao žrtvovati, Bog Otac Mu je "pripremio tijelo" (Poslanica Hebrejima 10,5), a najzad nas je Isus "prinosom svoga tijela jednom zauvijek posvetio (Heb 10,10)".

Misterij se nije završio s tjelesnom Isusovom smrću: on se dovršio Njegovim uskrsnućem. U izvještajima o ukazanjima evanđelisti naglašavaju da je tijelo Krista uskrsloga i te kako stvarno:

Evanđelje po Luki, glava 24, redak 39-43
39Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam! Opipajte me i vidite jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam.«
40Rekavši to, pokaza im ruke i noge. 41I dok oni od radosti još nisu vjerovali, nego se čudom čudili, on im reče: »Imate li ovdje što za jelo?« 42Oni mu pruže komad pečene ribe. 43On uzme i pred njima pojede.

Evanđelje po Ivanu, glava 20, redak 26-29
26I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir vama!«
27Zatim će Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.« 28Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« 29Reče mu Isus:
»Budući da si me vidio, povjerovao si.
Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!«.

I ne samo da je tijelo Isusa uskrsloga stvarno nego više nije podložno istim uvjetima života kao prije Muke:

Evanđelje po Ivanu, glava 20, redak 19-20
19
Ukazanje učenicima
(Mt 28, 16–20; Mk 16, 14–18; Lk 24, 36–49)
I uvečer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« 20To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina.


To više nije "tijelo zemaljsko (psihičko)", to je "slavno tijelo", "duhovno tijelo":

Prva Poslanica svetoga Pavla apostola Korinćanima, glava 15, redak 39-49
39Nije svako tijelo isto tijelo; drugo je tijelo čovječje, drugo tijelo stoke, drugo tijelo ptičje, a drugo riblje. 40Ima tjelesa nebeskih i tjelesa zemaljskih, ali drugi je sjaj nebeskih, a drugi zemaljskih. 41Drugi je sjaj sunca, drugi sjaj mjeseca i drugi sjaj zvijezda; jer zvijezda se od zvijezde razlikuje u sjaju. 42Tako i uskrsnuće mrtvih: sije se u raspadljivosti, uskršava u neraspadljivosti; 43sije se u sramoti, uskršava u slavi; sije se u slabosti, uskršava u snazi; 44sije se tijelo naravno, uskršava tijelo duhovno.
Ako ima tijelo naravno, ima i duhovno. 45Tako je i pisano: Prvi čovjek, Adam, postade živa duša, posljednji Adam – duh životvorni. 46Ali ne bî najprije duhovno, nego naravno pa onda duhovno. 47Prvi je čovjek od zemlje, zemljan; drugi čovjek – s neba. 48Kakav je zemljani takvi su i zemljani, a kakav je nebeski takvi su i nebeski. 49I kao što smo nosili sliku zemljanoga, nosit ćemo i sliku nebeskoga.

Poslanica svetoga Pavla apostola Filipljanima, glava3, redak 20-21
 20Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: 21snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu.


Time se bjelodano očituje sveti smisao Isusova tijela u novoj Božjoj ekonomiji spasenja čovjeka što je otpočela utjelovljenje, rođenjem i krštenjem na Jordanu: nakon što je uništeno i nakon tri dana opet sagrađeno, to je tijelo zamijenilo stari hram kao znak Božje prisutnosti među ljudima:

Evanđelje po Ivanu, glava 2, redak 18-22
18Nato se umiješaju Židovi i upitaju ga: »Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti?« 19Odgovori im Isus: »Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.« 20Rekoše mu nato Židovi: »Četrdeset i šest godina gradio se ovaj Hram, a ti da ćeš ga u tri dana podići?« 21No on je govorio o hramu svoga tijela. 22Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći te povjerovaše Pismu i besjedi koju Isus reče.



Euharistijsko iskustvo Crkve koje ostaje spomen-činom i sjećanjem Kristove smrti je obred u svjetlu uskrsnuća kojim je Kristovo tijelo postalo "životvorni duh"; ono je usmjereno u posljednje trenutke i poslije jer najavljuje povratak Gospodinov i poziva nas da ga očekujemo:

Prva Poslanica svetoga Pavla apostola Korinćanima, glava 11, redak 24-26
24zahvalivši razlomi i reče: »Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen.« 25Tako i čašu po večeri govoreći: »Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen.« 26Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe. 

Također i 1 Kor, 15,45-46
 45Tako je i pisano: Prvi čovjek, Adam, postade živa duša, posljednji Adam – duh životvorni. 46Ali ne bî najprije duhovno, nego naravno pa onda duhovno.

Prema tomu, Crkva tim obredom doživljava iskustvo posebne naravi:
"zajedništvo Tijela Kristova" omogućuje joj da ponovo proživljava sve bitne vidove misterija spasenja (Dufour 1349). 31.03.2017. 16:48