Ljubav je tako jednostavna

Što nam djeca rade, 

što nam djeca gledaju,

što nam djeca uče,

a što smo mi od njih naučili

impresija

 predivan film o vrijednostima koje su oduvijek postojale i za uvijek ostaju

izgubiti obitelj,

izgubiti posao,

izgubiti razum,

darovati sebe.

14.03.2017.  10:27

Moj put

Onog dana kad je otišao, ja sam znala
da mi ništa drugo nije mogao učiniti.
Od sve radosti i sreće, tada sva sam pjevala
jer moj dragi nikad nije znao hiniti

da me ljubi radi Vina prevelika i preslatka,
radi svoje posvećenosti za Milosrdna;
samo stoga što je takva Ljubav vječna i žeđ kratka,
on je mene vidio i oteo me za života budna.

Ali sada, kad sam čula da i ja bih morala otići,
sada tek je darovao sve mi dostojanstvo, 
poredio me samim sobom, povjerio da ja mogu stići
u to njegovo prostranstvo.

Ona nedavnoga časa kad se uvjerio
da sam odrasla i zrela kao najdraži mu sin,
ja se sjetih: tada me je šutke odmjerio,
davnih dana; u početku nad nama je pao klin.

Potajno sam tražila od Boga da me kuša
jer je bila prevelika vika na sva moja djela.
Našao se sličan meni koji gledajući sluša,
koji čuje baš sve ono što bi jedna mrtva duša htjela.

Sada znam, i tada sam dobro znala, o čemu se radi
među nama koji licemjerno živimo za svijet;
mi smo takvi, nama samo Nebo svoje staze gradi,
mali mravi koji iznenada uskrsavaju na let.

Sada znam jer anđeo ja zasigurno nisam bila,
sada znam da i izgažene mrave drugi domu nose
da bi izbavili svoje drage i dali im krila;
sada znam da žive svi što đavli rado ih pokose.

Moj put je dug jer moj dragi tako želi;
moj put je kratak jer je volja moja volja Boga
koji s nama svoje misli sve podijeli;
dragi me je otpustio radi puta moga.

Samo sjećanje je živo, čak i kada nema uspomena,
kad je netko star i drugima na brigu pada.
To je samo zato što smo zajedno sred Neba snena,
zato što smo jedno; jedna Ljubav, jedna nada.
12.03.2017. 19:58

Suza radosnica

Naći ću te; kao što se sreća nađe 
u svem trnju svijeta, naći ću te;
kao što se i u trnje zađe, 
čak od silne sreće, naći ću te.

"Sviđa mi se", vele, "tvoje zlatno oko
kojime primjećuješ sve moje zlato;
zanosi me tvoje gledanje duboko
koje moje žice dira kao lastavičje jato

kad se one, mlade, spremaju na jug;
kad se vraćaju tu proljećima crne vrane,
i tada te tražim sjećanjima na taj davni dug.
Ući ću u tvoje prastare i, "kažu", nove dane

da ti malo smetam i da te pozovem van,
da iziđeš od svoga života tijeka
i da se zadiviš kako nov je zajednički dan,
da ti kažem da sam našla nama lijeka";

ma, pričaju uvijek svašta, svakojake priče.
Naći ću te sasvim drugim načinima
kao što te nalazim u sebi dok se srce miče;
naći ću te rastancima ili tuđim činima

kad me odnesu do vrtova za nestajanje.
Naći ću te bolima i blagim dodirima
ove divne sutrašnjice koja nema pokajanje
već se nada još i težim potilima;

obećanjem da ću zaista te zanemariti do kraja,
svakim novim trenom sve to više;
kao što te sada nalazim bez i malo doticaja
bilo s čime što sve izvan mojega i mene diše,

ali ipak, tu se nalazim, u sveopćoj svijesti,
sasvim prisutna i još malo snena.
Danas, kad se duša slatko kao losos mrijesti,
naći ću te zaboravom istog trena.  

Nevjerica moja našla te je ove noći
zato jer ni časa nisam pomislila na te,
pjevati o tebi, niti da ću pjevat moći.
Ali evo, sada jedna mala suza radosnica za te.
11.03.2017.  03:31

keep to keep

Stijena u srcu

Imala sam Obećanja, i Prsten, i Cvijet,
nosila sam i Krunu, i Tijaru, 
stanovala vrlo blizu Anđela i Serafina;
još sam pratila Slavujima njihov prvi let,
spuštala se često niz duševnu Spiralu,
ljubila i plesala do vrha Serpentina,

poskakivala na svaku pojedinu Besjedicu.
Znala sam da nisam stvarna nego Bestežinska
i da neće biti isto mi za dugo;
nedostajalo mi je piti, čuti koja krikne prepelicu.
Na ramena, malo slaba kao travka pećinska,
željela sam ovjesiti jedrilje za jugo,

tako jedino je moglo biti pravednički.
Nikako da stignem u dubine uzrocima,
moralo je sve mi proći svojim redoslijedom,
biti opće korisno, sustavno i jako etički.
Mnogi radije su častili se urocima,
meni jedinoj i samoj sve je išlo pravim redom.

Isuse, uvijek si me preobilno nagrađivao,
predao mi sve pod stope nakon svakog uzdaha
i kad nisam ništa zasigurno osjećala;
neuhvatljivo si vodio me, nikad poređivao
ni sa kime u tom srcu beskorisna praha
i kad sve sam vrlo dobro, i previše znala. 

Već i vrapci o tom pjevaju odavno,
što je potrebno učiniti i htjeti,
što je vrijedno vjerovati kao pozitivna duša.
Tvoje učenje je tako svježe, tako slavno,
Križ je uvijek "slijedi me i prti, ili pjevaj, ili pleti",
Kalvarija baš je zato da se vidi, čuje, sluša.

Senilna sam, smetena, bolesna, ne pamtim;
često moram iznova sve učiti,
liječim se u svijetu koji za me sav je prividan.
Najbolje od Tvoje medicine, Bože, plamtim,
a i ne dam sebe prepoviše mučiti;
konačni je zbir mi patnje te i sreće nekako hibridan:

kada najviše Te želim i kada Te najljepše dozivam,
tada Boga tu, kod mene, kao da i nema,
čak i ako pomno susrete planiram;
obavezno šalješ mi nevere da po njima plivam
pa već pripravna sam, smrt se sprema.
Sigurna sam samo da si život ja ne biram.

Potom gledam Te u svijetlo lice,
odjednom Te imam, nosim ispred klijetki,
suze moje proizvodiš, kao stijena slane;
rukom krijem čelo od sve silne nevjerice,
a kroz nerve kao da mi kola otrov jetki.
Toliko li Tebe, moj Gospodine, u ovo srce stane!
06.03.2017. 01:55

Katedralna svijeća

Promijenila sam dane za sate mraka,
snažno sam se stisla u taj raspored
jer sam ostarjela baka bez braka,
jer već godine mi nose svoj osobni red.

Pitam se o noćima, pitam nebo noćno
od kojega doživljavam sjajno ushićenje
svaki put kad obuzme me nadahnuće moćno
jer se tada događa mi ono slavno uhićenje:

kao zarobljena svom ljepotom, padam,
nestajem tajanstveno gore, na vidiku
svima koji slave Život za koji se nadam
da me baca kao s lanca, kao svoju sliku

da se nauživam tog prostranstva i nasitim
svom divotom pomrkloga beskraja,
da si stihovima onaj Sjaj podmitim
od kojega svijetli Katedrala moga kraja.

Ne govorim ti o ljubavnicima u svijetu
čija igra zbog te tajne svoje tijelo prati
pa se dive sami sebi kao noćnom cvijetu
samo zato jer ih ono Svjetlo na postelju vrati

makar oni možda nikada se nisu voljeli;
nekako se mire sa svim dnevnim nesrećama,
ali nisu svjesni ponoćima da su se ogoljeli
radi svoje žeđi za romantičnim Svijećama

i da pomrčine jesu one noći kada traže
u svom rasporedu vrijeme pokajanja,
vrijeme svog opuštanja kada duša im ne laže
ni o sreći, niti o bogatstvu postajanja

jer to samo ovo Svjetlo može dati
koje bliješti u beskrajnim mrklinama
i u miru debelome kada se ne pati
ni zbog čega, samo za dubinama

što se često nalaze tu, ispod tašte površine,
ispod tanke i otporne, svakodnevne kože.
Tada ova Katedrala emanira kroza tmine
plamenje od kojega se ljubavnici lože,

od kojega gore moje pritajene kosti stare
da bih jutrima pokrenula se kao mlada;
duhovne mi vatre raspirivanje podare
uskrnuća duše s tijelom koje u slobodi vlada.
04.03.2017. 00:48

Slavljenik

Prolaziš li često onom ulicom kraj Centra,
najmanjom od svih i tako strmom,
po kojoj se stari Beskućnik pentra;
svakog dana tamo sjedi, sakriven je grmom,

tada znaj da se nalaziš na svetom tlu.
To je stoga što Bog tamo daje život Siromahu.
I makar često zalaziš u Stolnu crkvu,
makar daješ kunu nekome prosjaku,

makar dobro znaš sve čemu služi,
onog Siromaha nećeš prepoznati
jer je Slavljeniku život sav od tvoga duži,
jer mu glad ne voli niti jesti dati.

Sasvim je svejedno što je od ljiljana slađi, 
sasvim je bez veze što odijelo ima
i što stope nove nosi jer je od leptira mlađi
i zato što još manje od vrabaca prima.

Svejedno ti je gdje je jer se dobro krije
neuglednim pogledom i vapajem Bogu;
ne želi pokazati da se duša njemu smije,
a ni srodne duše gledat ga ne mogu

jer u zjenama mu plamti sav njegov sjaj.
Nebesnik se prepoznaje u pogledu tome,
ali ako tražiš samo oči, izgubit ćeš, znaj,
priliku za susret u mrtvljenju svome.

Naravno, kosa mu je srebrnkasto-pepeljasta;
to je samo danas jer iz neba viju slavlja
što su namijenjena onom koj' od praha nasta
i koji se za još puno obrata pripravlja.

Slavljenik će vječni opet blagovati od Evanđelja
iako je nepismeni stvor još od rođenja
i ne čuje dobro, ne zna što je ljudska želja,
gdje bi gostiti se postom sred silna ordenja

i svih strašnih znakova za glad i nemrs.
Sit je svega, samo Kristom napunja se sveđa,
danas više nego jednom jer je nemušt,
jer mu samo se od Tijela podiže ka nebu vjeđa

pa mu suzni obrazi se peru,
pa se sav u takvoj gozbi on umiva
da pročisti jače svoju vjeru
u kojoj Gospodin Isus mu uživa,

njegov Kralj svih kraljeva od siromaštva
koji nose kostrijet pokajanja samo jedan dan.
Slavljenik se rijetko stidi svoga neimaštva
jer bez njega sretno, dugo živi kao da je vječan.

Danas slavlje događa se, kako nam i rekoše,
i na nebeskom i na ovom svetom tlu.
S nogu skidaju svi stope što ih stekoše,
klanjaju se Slavljeniku u Gorućem grmu.
01.03.2017. 02:55