Glasnik Isusov, Ivan Krstitelj, ide pred Bogom da Mu pripravi put i poravna stazu. Dolazi Mesija, Sudac koji razdvaja sve dobro od neplodnoga smeća i zla. Prestrašili se mnogi, zatvorili Ivana Krstitelja, a on se pita zašto ga je snašla sudbina odbačenoga koji je vikao u pustinji, a i sada viče iz tamnice: “ Jesi li Ti zaista taj Sudac i Mesija?” A Isus mu poručuje da je On taj Mesija i više od toga. A Ivanu Krstitelju odrubiše glavu zbog velika straha u savjestima svojima. Prekide se glas koji upozorava i viče, nastade tišina.
Volim tišinu. Blokirana sam zbog naglog pomanjkanja mnoštva informacija izvana i iznutra. Bujice informacija uvijek me zbunjuju i bacaju u neku tupost i bezosjećajnost. Polako i sigurno, mir dolazi.
Čovjek bez samoće samo vegetira i retardira i obična je neznalica. Dobar je Križ, dobro je siromaštvo, dobra je samoća. Tišina pjeva svoju melodioznu baladu i u svakom trenu mogu umrijeti, to dođe s godinama. Zove se ažurnost. Nemam tepih pod koji bi se moglo zavući neriješenih problematika. Sve je savršeno, ali život uvijek donosi nove izazove, tome nikad nema kraja. Moderna vremena nikad ne daju predahnuti, a ima ih u čitavoj povijesti čovječanstva. Mudri ljudi odlaze u žižu zbivanja, vješto se zamaskiraju i nitko ne primijećuje da ih nije zahvatila jurnjava modernog života. Žive svoj život, a za to su se i bez velika truda sami izborili.
Sagledavanje stvari, sagledavanje života i svega dovodi do otkrivanja svoga životnog poziva. No, ljudi smo grešni i širimo grijeh kao epidemiju.
Odgovorno je živjeti svoj život. Bog u čovjeka upiše sve što je čovjeku potrebno za to, predodredi ga i pošalje. Ako čovjek ne upotrijebi ono što mu stoji na raspolaganju, nailazi na nesreće, a savjest mu se onečišćuje. Što čini nečista savjest, ružno je gledati.
Ima tu jedna konstanta: sve to služi mojem osnovnom pozivu vjernika Božjega, Boga koji je Ljubav, pozivu upoznavanja s Bogom, pozivu traženja Istine.
Istina je topla i konkretna, olakšavajuća i poticajna, ona podmlađuje iako često boli i zaudara, ali to je ljepota Istine u odnosu na kozmetiku svega što Istina nije.
Prilagođavanje je promašaj i nije mudro. Nije neka inteligentna radnja jer stvarno inteligentna osoba jako dobro zna da se ne mora prilagođavati dok oni, koji tvrde da je sposobnost prilagođavanja prava inteligencija i da znači preživljavanje, rade račun bez krčmara. Prilagođavanje vodi u grijehe. U retardaciju i vegetiranje, u preranu i kompliciranu smrt.
Lijepo je biti sam uz romantičnu svjetlost svijeća na miru i u tišini. Kolotečina postoji, to potvrđuje tiktakanje zidne ure. Križ moj na mome zidu caruje prostorom, obuhvaća Isusovim raširenim rukama ogromno prostranstvo, gusto napunjeno duhom i otvara mi sve dubine vjere.
Bez vjere, nade i ljubavi se ne može ništa.
Ne može se imati ratio, biti pravedan i jak, i hrabar, a umjeren u svemu.
Ne može se rasplamsati Mudrost, razmatranje, savjeta od Duha nema, niti znanje se ne otkriva, niti je pobožnost u svome elementu, a čovjek se i prestraši samoće umjesto da se prestraši toga velikoga Božjeg milosrđa.
Da, Ljubavi se treba prestrašiti jer je snažna, velika, moćna, pravedna, nježna, zrela, dobra. Treba udahnuti punim kapacitetom pluća i to još nije dovoljno. Treba udahnuti srcem i bubrezima, mišićima, umom svojim i svojim vlastitim ljubavnim sposobnostima.
Filozofija ljubavne sposobnosti je sadržana u sposobnosti samoponižavanja i unižavanja. Čovjek nikada ne može biti dovoljno strastveni mazohist pred svojim Bogom. Za ljubavnu sposobnost potrebna je poniznost, siromaštvo duha, osluškivanje tišine koju donosi Križ na zidu. Osjećaj i doživljaj vlastite malenosti proizvodi ljubavna djela aktivnog predavanja sve do posljednjeg daha u Božje ruke.
A Isusove ruke su pribijene čavlima za drvo i na te probodene dlanove treba postaviti svoje duhovno srce, preuzeti rizik od probadanja i ozlijeđivanja vlastitoga duhovnog srca koje se nalazi vrlo blizu ljudske duše koja je osjetljiva na bol. Ne možeš duševne bolove samo tako podastrijeti na još veće boli, ali treba preuzeti rizik, dati svoje duhovno srce Isusu na Križu čiji dlanovi su nepomični i ukočeni, krvare i čvrsto su pribijeni. Tako se pretvaraš i preobražavaš u krvavu i probodenu Ranu Kristovu, a to je tvoj vječni, trajni, sveprisutni spas i oproštenje grijeha čim ga zatražiš od Boga.
Veliš Mu “Praštaj” i mazohistički se puštaš kao pred zvijeri, spreman na patnje i bol kada te zvijeri počnu razdirati.
I dolazi melem, pomilovanje, zaborav grijeha, oproštenje i još mnogo darova Milosrđa Božjega. To se moglo dogoditi i puno prije, bez boli i straha, onoga dana kad se rodio Isus kao Dijete prepušteno svijetu da Ga prihvati objeručke, nježno, kao svojeg vlastitog sina jedinca.
Gospodin mi je blizu. Bila sam slijepa, a sada gledam; bila sam hroma, a sada leteći hodim; bila sam gubava, a sada blistam od čistoće; bila sam gluha, a sada čujem više nego drugi; dugo sam bila mrtva, a sada ustajem; izabrala sam siromaštvo, a Gospodin mi naviješta Evanđelje, svoju Radosnu vijest. Isus je Mesija, Sudac koji me rješava smeća i zla, Sudac milosrdni kojega mi je najavio Ivan Krstitelj, glasnik iz pustinje, siromaštva, slobode, tišine i samoće. 11.12.2016. 02:03
