Bog, ti i ja

Kad začujem porođajne trudove,

znam da rađa se poezija i znak

što pokreće ove udove;

sigurno će stih mi biti jak.

Ja ga čujem u toj Duši,

ja ga ćutim oko mene

kako srce moje brusi,

nadvladava sive sjene.

Ne žurim se, neka muke,

preslatka je na tom križu

gdje me napuštaju nauke,

gdje mi glasi, šapti stižu.

Ja te slušam, Dušo glasna,

ja te osjećam tu, oko srca,

a kraj mene vatra strasna

plamti bez i jednog grča.

Najbolja sam tvoja poruka

jer kroz mene sve prolazi

dok ne kapne odluka:

Bog me tvoje riječi traži.

Znam da negdje sjećanje mi sijeva,

onaj jedan jezik koji osta isti

još iz doba porođajna gnjeva

što filtrira i očisti

nakupine čudnih izražaja,

tuđih novotarija.

Dar ti moga opažaja

služi kao stara arija.

O, da, ista je memorija,

samo jedna što nas veže

kao neprobojna folija;

ona i do Boga seže.

A gle Tvorca naša, njena

koji načini nas, moja slova!

Razmakla se svaka sjena.

Dušo, riječ si Božjeg blagoslova.

10.08.2016. 05:28

Tihe duše

Kada ne znam što je bilo prvo,

samo probijem se do Oltara,

tamo gdje je Tijelo, gdje je Drvo

i gdje Život moju dušu stvara

i obnavlja za pitanja mnoga

i za snažnu odmazdu što šuti.

Šutnja razložna je srca moga,

probit će je jauk jedan kruti.

Šutnja skriva taloženu snagu

da ja mognem uzviknuti.

Povikom bih skinula tu ljagu

što će samo tiho siknuti.

Šutnja milošte mi Boga prima

da ja mognem razlučiti

gdje je taj što mene ima,

a ne prestaju ga mučiti.

No, tko žrtvu ne zna dati,

nije kadar uskrsnuća

pa makar se guja mača lati;

bit će lakša utrnuća.

Dovoljna je šutnja moja,

vrijedna svakoga je krika;

postojana kao ratna boja,

trajna moja odlika.

Zovu duše, viču na sve strane,

ali nitko šutnju ne prozove;

čekam one duše izabrane

koje imune su na otrove

da me vide istom tada

ako padnu na njih malji.

Tad ću reći s vrha grada:
“Sada evo, mene pošalji”.

No, do tada imam dane,

nema dima, niti gori.

Dok ta vika ne prestane,

ova šutnja guju mori.

09.08.2016. 16:55

Zaručnica

Tiho pjeva ona duša stara

koju pozvao si više puta

da u Tebi se odmara,

da Ti klekne rubom skuta

koje si raširio za djecu svijeta.

Mnogi sad je u nevoljama,

mnogi ište pakla kleta,

mnogo krika se prolama,

ali niti jedan nije tako zvučan

kao što je pjesma ova;

niti čovjek nije tako stručan

da ispjeva glas svatova

kojemu se sveti često raduju.

Kliči, zemljo, Bogu svome,

Stvoritelju kojem vješto ratuju

da Mu zaručnicu slome

jer je sva previše lijepa,

jer je cijela sjajno odjevena

i za zloću je preslijepa,

a na svjetlu umjerena,

ne može se ničime porediti.

Sva je malo tajnovita,

ali umije pobijediti

najboljega duha vilovita.

Nikad neću ispjevati

boli moje duše, sreću

što ne staje se izlijevati

po svatovskom cvijeću

makar nema toga runolista

kao što je djeva bajna,

zaručnica svoga Krista

kao zvijezda sjajna

što božanskim zbori glasom

kao voda bistra i umilna,

što se diči vječnim spasom

za kojim je žudnja silna.

05.08.2016. 01:02

Gospodin je Pastir moj

Nekako sad ne mislim na odlazak

makar znam da sam Ti na vratima,

makar si mi oprao moj obrazak,

dao da se oprostim sa svatima

kojima sam okrenula leđa

jer Te moram sasvim dobro čuti,

našla mjesto pokraj pređa

kojima također ne idu moji puti.

Zvao si me u svoju blizinu

gdje sam iskušala svoje vrijeme,

gdje sam s Tobom prešla veliku nizinu,

ali nisam posijala Tvoje sjeme

jer sam morala ga svojoj duši sabirati.

Velikim promjenama ovoga svijeta

čovjek samo mora svoju dušu dati,

a sve ostalo učini Tvoja ljubav sveta.

Zato sunce meni mozak prži,

zato ranjene su moje bose stope

i dah mi se jedva na srcu drži;

zato se u molitvi sve nevolje potope

da me Ti izvedeš uslišanjem,

prstom svojim da me tu dovedeš

gdje se nalazim pred zdanjem

što ga čitavog od ljubavi ispredeš

i gdje samo moja ljubav ima snagu

prihvatiti sve što od Tebe mi stiže.

Dao si mi da si vidim smrtcu blagu

pa me ostavio sretnu puno bliže

nego što bih stigla svojim trudom.

Molitva od ljubavi se samo stvara

i vodi me Tvojim sprudom

gdje od Tebe primam ono malo žara

što mi je nedostajalo da Ti stignem

u te sjajne dvore čiste predanosti,

da se uskim vratima Ti prignem

i napustim brige svoje neznatnosti.

Duša sama Tebe hvali, Tebe moli,

više ne daš srcu bilo što da zdvaja;

od ta mojeg pohoda ništa sad ne boli

iako sam bila već na rubu svoga kraja.

04.08.2016.  03:20

Ljudska pamet

Toliko Te trebam, Bože moj,

da u meni više mene nema.

Više nije ovo prazan stroj,

ovdje Tvoja ljubav se posprema.

Duša ova sva je noćas putovala,

kao da je zaplovila svetim stazama,

i sa svetima je drugovala,

čineć okrijepu na malim oazama

gdje je uslišanja blagovala;

nije više gledala na zamke,

nije više ni u sebi ratovala,

nije više marila za sanke

nego sva je ušla u Te

molitvom što nekako se čula

gdje nalazi prave pute

pa je pravdom odjeknula

i tu je našla pravovjerje:

nije čovjek pametan da uči

nego da potuče praznovjerje

što u pameti mu čuči;

pamet služi za priklanjanje

svemu što je Tvoga kraljevstva

i za neprekidno klanjanje

svemu što je Tvoga svetstva.

Samo jedan problem mora shvatiti,

samo činjenicu da je pamet Tvoja

što ju mora k Tebi obratiti

da nauči svetosti bez broja.

04.08.2016.  02:02

Božanski vrtovi

Čežnjom svojom dozivam Te,

a Ti me ne puštaš dalje;

svojom poputbinom sakrivam se

da me ptice ne zakralje

jer bih propala u tome lugu

bez Tvoje blizine strasne,

vrtjela bih se u krugu

gdje bih gledala u grijehe jasne,

zlobu što me k sebi vuče,

znatiželju moju vapi

dok mi zemlja stope tuče

da mi snagu iskasapi.

Ne, ne želim kraljem biti;

makar znam da Tvoja milost boli,

ja nju ištem jače odrediti

jer u milosti se samo voli.

Život ima drugu svrhu

koja mijenja njemu bit i stil,

dovodi ga k samom vrhu,

tamo gdje se dobiva azil

za zrelosti života, srca, uma.

Zbilja čini se iskustvom

kao kamen starog druma

što se čini cestom pustom,

a u stvarnosti je pravi trag do cilja.

Nema kod Tebe ni raskrižja, ni stranputica,

čak to nije ona nekadašnja zbilja

što sam određivala je pjesmom ptica

nego to je sada ravna crta

na kojoj susrećem novosti, iznenađenja.

Makar mi je pamet jako tanka, krta,

znam da visim zbilji Proviđenja.

Moje oružje su molitve i posti,

želja jaka izbjeći taj pakao

makar anđeo me Mukom gosti,

usne moje žeravom je dotakao.

Znam da moram k Tebi stići,

Ti si dio moj u zemlji živih stvora;

znam da moram smjerno prići

dok mi vjetar nudi riječi odgovora:

“Nikad ne znaš, slabi putniče,

što te čeka, kamo stremiš;

na sred puta cvijeće niče,

čak i kad se naoružaš i opremiš”.

Vrtovi su Tvoji milostive ruke

čiji mač mi samu dušu sad probada,

ali ljubav uvijek jača je od Muke

kao ljubav majke koja mojim srcem vlada.

30.07.2016. 12:01

Na klinu nevjere

Gledam kapi pota krvavoga

za sve spase na tom svijetu

i za život srca moga

što se poti kao dah u letu

srećom blagom i lahorom mekim

jer je pot me taj otkupio,

jer me Tvoje rane načiniše nekim

kom je mač prokletstava otupio;

svaka rana Tvoja dopire do srži

pa i potnja mučna protiv moga straha

koji mene dira, Tebi dušu prži,

meni život daje od udaha do udaha.

Izabrani Sine ljudski ponad mene,

jedini si Stvoriteljev dah i kretnja

koja poništava moga straha sjene

i od koje nestaje mi svaka prijetnja.

Prva rana Tvoga tijela

nevjera je bolna, strašna, preduboka

što se lomi, klizi preko Tvoga čela

kao klin u kosti, kao krvca posred oka.

Ona uzrokuje najstrašniju patnju,

teško pada kao smrtni udar,

uzima si vječni pakao za pratnju,

od nje stradava i jak, i lud, prokleti i mudar.

Kada probada Ti kožu, meso, rebra

onaj klin o kojem Ti si htio visjeti,

ja na sebi nosim klinove od srebra,

vjeru što me na Te uvijek sjeti.

Kada stojim blizu ispod toga Drva,

dok po meni lije Tvoja krv i voda živa,

znam da vjera mora uvijek biti prva,

znam da nevjera je Muci Tvojoj kriva.

29.07.2016. 17:10