"O, da si studen ili vruć (Otk 3,15)!"

Proći kao netko tko se ne usuđuje

niti naprijed, niti natrag poći

ili kao netko tko sve to osuđuje

jer nikada ne zna hoće li moći

latiti se budućnosti svoje,

a napustiti sve prošle običaje,

značilo bi rušenje osobnosti moje,

značilo bi pustiti da se pritaje

sitni demoni i zavidna bića

koja uvijek mogu iskrsnuti

iz tame moga ljudskog žića

koje nada zapravo se uskrsnuti

na sva dobra rajska i nebeska.

Popustiti strahovima ili obzirima

i gurati se ispod pijeska

nije ono što se nađe u okvirima

dozvoljenog ili preporučljivog.

Meni potrebno je više stiske,

sve uz duha skromnog i poučljivog

koji ima samo svoje vriske,

uzvike oduševljenja i spremnosti

kojima prihvaća ispred sebe sjaj

jer on tako jedino premosti

svaku prepreku za put u raj.

Sve je drugo duh presitan za potragu

što u sjeni krošnje Krista i uz Crkvu

očekuje lijepu riječ i jako blagu

makar to mu znači praznu srkvu,

uzaludno piti mu je vode žive.

Ipak blagovanje sveto svakoga spasi,

pravo čini i kroz duhe krive;

ipak treba čuti što ti vele unutarnji glasi

pa ako te Bog na istinu pozove,

morao bi znati zašto nisi više davao.

Bog ne može čekati na duhe ove,

On će reći da ih nije nikada poznavao.

21.07.2016. 04:16

Vrijeme šutnje

Možda ću ti pisati o sreći,

ali znat ćeš da se krijem

jer i za nju moram prijeći

što ne želim ili ne smijem.

Ipak znao si oduvijek

da me ona k svemu vodi,

da mi dug je njezin vijek

i da ona uvijek je u modi

i da se prečesto u očima tuđim

pretvara u žrtvu neopisivu

u svim djelima, i najluđim,

i da daje sliku jako sivu.

Ta je slika odraz tuđih strahova,

ta me slika zbuni u naletu srca,

zaustavlja me u nekoliko mahova

dok mi polet u grudima grca,

ali svaki put, na kraju dana

kada govorim ti pozdrav,

duša mi je srećom obasjana

i njen put je uvijek prav.

Zato vjeruj svemu što ti velim

jer ću sigurno iznjedriti

sve što nikada ne dijelim

i jer neću iznevjeriti

ono zbog čega sam uzljubila tebe,

to je nastalo tek tako,

i jer nisam izgubila sebe

nego ljubila sam lako.

Sreća vlada, drugo sve je igra

jer ja ne znam kako bih zahvalila

što me plastom sijena nađe ona igla

koja me je svu zapalila

za Ljubav što se Bogom zove.

Sve se bojim da mi to je križ

koji će me odvesti na bregove

gdje me nikad ne spopada griž

jer se moram predati ja Božjoj volji,

kako god me ona snašla,

jer još ne znam ja za život bolji

od ovoga koji sam odavno našla.

20.07.2016. 18:58

Bijeg

Već vidim kako me čekaš, već znam,

zraka odozgora je osvijetlila ti ruho.

Tko te nije uočio, ostao je sam;

i sam je mnogi u to doba gluho,

doba koje spušta se kao neke kugle luk,

doba koje svatko može, ako želi, imati,

doba prigušeno kao blatne rijeke huk,

doba kada ne smije se više snivati

jer je prevelika odgovornost na plećima

zbog poziva na susret i zbog smrtna časa,

i više od toga, u dozivanjima još i većima

na poslanje i na službu, zadjenutu oko pasa

kao neki mlinski kamen ili kao pojas vjenčanice

što te danonoćno steže, ugodno i čvrsto,

kao ruke dječice ili kao svjetlost zvijezde Danice

što za oči ti ne smeta, ali sjaji gusto.

Zvala si me ili ja te prva zazvah

kao lutalica oko vruće kaše,

potajno te svojom sudbom nazvah,

a ne vidjeh da me ti opaše

iako sam priznala ti svaku zaslugu.

Sad tek vidim, sada znam, bilo me je strah.

Kao da sam dlane držala na plugu

što sam dulje mogla, bar da uzmem veći dah

ili da priredim barem neku dobrodošlicu.

Sad je hitno, više nemam izgovora,

sada nosim čak i nestrpljenje na svom licu;

sad te molim nazad onaj vijenčić od lovora

što ga nisam dovršila još odavno.

Nek me čuva, nek me prati,

nek me vodi k tebi ravno

i neka me k tebi vrati.

19.07.2016. 14:49

Kiša za Isusa

Kiša, kao da su zazivi iz molitve mi došli

natrag u moj stan da me još podsjete

svih onih vremena kad su k Nebu pošli;

kao da su vratili se radi male posjete

ovim prepoviše toplim, praznim danima.

Još se sjećam kako srce nevino je bilo

kada krenulo je s molitvama ranima,

kako je po malo sve te dane već zaboravilo,

a velike su plodove ti zazivi zaslužili,

mnoga uslišanja da ja ne znam više

za što su mene anđeli zadužili;

zar da samo gledam kroz zavjese kiše?

Previše je utjecaja bilo sa svih strana

i sad me je iscrpilo sve što sam ulagala

pa me više ne uzdiže ni sva ljudska hrana

nego samo Onaj koji zna da nisam slagala,

samo Bog me drži kao pahulju na vjetru;

ne može mi više ništa tako važno biti

kao Tijelo koje niče u posebnom svjetlu,

pred kojim se život ima dogoditi

što mi ga je ostalo na raspolaganju.

Usmjerit ću nove molitve u oblake,

protivna ću biti njihovu polaganju

i vratiti im gore kapljice te lake,

otrt ću ih s lica i s vrhova kose,

poslati sve Bogu svome, Isusu na dar

nek me takvu, pahuljastu nose

jer ni oblak jošte nije tako star.

18.07.2016. 21:30

Posti, dušo, posti

U očima ti nazirem od luđačkog sjaja,

poznajem ga, ne pitaj od kada.

Dogodi se čovjeku da zdvaja

ako jaka propadne mu nada,

tada misli da je s njom sve propalo

što je ikad mislio i znao,

ima dojam da je vrag sve spopao,

čak i ono što je nekad osjećao.

Osnove obrazovanja, najosnovnije

što ih djeca jošte uvijek danas znaju,

postaju banalnost jer je sve masovnije

i jer danas ljudi bolju pamet imaju,

ali prirodni su zakoni još uvijek isti,

predrasude stare žive kao prije.

Samo upitno je koliko se čovjek čisti,

da li našao je sebe kao grijeh što vrije.

Ne postoji organizirani vrag,

niti centri moći, niti kakav svjetski poredak!

Samo moli Boga, samo prati trag:

tvoja ljubav i tvoj razum jedini su pravi znak

za postojanje jedne jedine realnosti:

postao si potpuno neorganiziran;

strah te terorizma i opće nestalnosti,

u grijesima si ogrezao, nisi nikad miran.

Niti jedan cilj nikada ne opravdava sredstva!

Lažima se za srećom ne može ići,

niti možeš biti gospodarem svoga svjetstva,

niti tako smiješ pred svog Boga stići.

Đavao ti nudi razna blagostanja,

sve izgleda kao da je na domak ti ruke.

Isus, Bog ti nudi naporna poslanja,

krvi, rugla, progone i muke.

Nemaš snage nikakve za odabir čina,

onog pravog puta mira iz opće panike

koja vlada još od pradavnina.

Srce ti je umorno od krikova i vike.

Samo jedan korak dijeli te od suicida,

samo jedna pomisao sad u tebi vlada:

ako nema konca, ni od smrti brida,

što će s tobom biti tada?

Poslije misliš da si nula od čovjeka

koji nema snage niti da se ubije.

Možeš tako gorjeti i do vijeka,

tvoj ti mir samo grijeh tvoj pije.

Lakše ti je tako mučiti se

nego primiti se molitve i posta.

Posti, dušo, posti, ne siti se,

to će za lijek biti sasvim dosta.

17.07.2016. 19:16

Sretnici

Sreća je za izabrane,

ali oni toga ne znaju.

Oni misle kada zora svane

da im ljudi počast daju.

Sreća je za predodređene,

ali oni svi to preziru.

Oni misle da su njima odleđene

duše svijeta u gejziru.

Svatko zaslužan je,

vele, kovač svoje sreće

i taj odmah tužan je

kad ga ona više neće.

Netko tko je shvatio da sreća je dar

i milost Boga Višnjega,

uvijek će posvetiti svoj mar.

Nećeš vidjet lijena njega

i sreća mu se sve više lijepi

za srce i za dlanove, za riječi.

Rijetki su, nažalost, nisu slijepi,

ništa ih na zemlji tad ne priječi;

što god učinili,

sreća ide za njima

jer zahvalnost nisu hinili,

a dali su je svima.

Tada im ne vrijedi reći

da je sreća slučajna i prolazna.

I ne vrijedi klanjati se sreći,

ona sama za sebe je porazna,

nego kada vidiš da te sreća prati,

samo znaš da si na dobrom putu,

isto kao kada ti se uvijek vrati,

svejedno je, uvijek imaš želju krutu

ostati u miru s Bogom što je jak.

Sreća je stalna samo jedan element,

ona je za Boga jedan znak,

i također, samo jedan snažan argument.

16.07.2016. 00:14

Porobljena žena

Voljela sam pjevati o jadima,

o rastancima, svjetlu moga napretka.

O svim usponima, padima

moglo bi se napisati dva, tri retka,

ali najslađi su plodovi od rastanaka,

tko to nije vidio, još nije sretan.

Oni su materijal svih naših nastanaka,

pročišćenje duše, uspjeh sjetan.

Znam da lijepo se je susretati,

graditi i stvarati u dvoje,

ali rijetko moguće je život dati

samo zato da se greške zbroje,

da se brzopleto sve dokrajči.

Puno ljepše veze stoje otvorene

i nedorečene kao ljubav majci

i u Bogu jedinome stvorene.

Vrh je težnji u životu svakom

biti slobodan i posvećen idealu,

pasti kao žrtva izazovu lakom,

naći u tom traganju i sreću malu,

sreću postojanja radi višeg cilja.

Zajednički život teška je iluzija,

a porobljena žena jeste ona zbilja

koja rezultat je raznih muških fuzija,

lažnih muških napora za zajedništvo.

Samo onaj koji joj slobode daje,

vrijedi kao cijelo jedno etništvo,

samo njemu prijateljstvo traje.

Još je savršenije u Bogu biti,

bilo da si žena, muško ili dijete.

Bogu ne može se nitko skriti,

nitko nema baš toliko sjete.

Ako ljubiš jedinoga Boga,

time dao si mi sve.

Tada žeđam više društva tvoga,

tada ljubim tebe najduže i najviše.

14.07.2016. 07:27