Uzdah

Kad su ljudi strahovali za živote,

gazio si stopama jezerske vode,

a sada se meni opet pjesma ote:

sada stope Ti po oblacima hode.

“Ne bojte se, ja sam” rekao si njima,

a ja znam da opet čuvaš moje snove.

Bliže došao si sada i meni i svima,

opet od nas strašljivaca stvaraš ljude nove;

opet uzlaziš iz pusta groba mojih grudi

da mi dođeš u nosnice kao životni dah,

da se opet moje srce za Tebe probudi

i da nestane mi onaj moj zemaljski strah

kojim sam se bacala na Tebe drvljem

jer sam grešnik bez Tebe za vijeke,

posuta sva glinom i zemaljskim mrvljem,

sastavljena kao blato neke mutne rijeke.

Bez Tebe sam ništa i ne mogu ići

prema nebu što ga vijekom gledam,

a znam dobro da na nebo neću stići

ako sva ovakva Tebi se ne predam.

Sada uzići ćeš Bogu našemu i Tvome,

kao Kralj svih pravednika sjedit ćeš mu zdesna.

Glineno mi srce što ga grijesi moji lome

bit će za Tvog Duha komora pretijesna.

Ne bojim se jako jer znam da si Ti;

čitava života slijedio si moje stope,

otkrio mi da sam ipak ista kao svi:

moje srce Tebe kao krivca prope.

Znam da uvijek ćeš me dočekati,

ali željela bih zaliti Te pokajanjem

jer se ne znam neba našeg dočepati;

daj da budem blizu uzdahu Ti najmanjem.

13.04.2016.  07:50

Gluho kišno jutro

U ovo gluho doba dana

kada jutra kišom tihom cvatu

i trešnja je razlistana,

sanjam budna u ranome satu.

Čak i ptice znaju krajem tjedna

da je odmor, i tišina, i praznik;

da je njima ta tišina vrijedna,

da sad spava i radnik i neradnik.

Nema zvuka užurbana grada,

ni tramvaji tu ne bruje

i kišica laka kao da i ne pada;

mir i radost zrakom struje.

Lijepo li je staračkome uhu

istinsku tišinu osluškivati

u tom jutru prazničnome, gluhu,

opustiti se i ne očekivati.

To je vrst tišine što ne boli,

nije ona svakodnevna nego laka;

po njoj se i tiše moli,

riječ se dobro čuje svaka.

09.04.2016.  08:20

Pustinjska barka

Bila sam sva sapeta od htijenja,

deset posto davala sam

nekom momku bez svog zavičaja

koji žeđao je moga mnijenja.

Jedan posto spavala sam,

on izvlačio je oba kraja,

ali nije stigao mi ništa reći

od svih želja, mnoštva stvari

koje svojski mi smo furali.

Rekla sam da neću prijeći

tamo gdje su njegovi ormari

jer je stranac, a mene su gurali

u moj kavez neprekidno.

Ipak mi se davao na kapaljku,

a meni su pucale rešetke

dok je bio sretan vidno

što mu nudim poglede na kazaljku

i što zbrajam naše pretke.

Plovio je naopačke oceanima

i tražio sunce da ga zgrije

kao malo srce od helija.

Brijala sam danima

da to za nas dobro nije

i da spržila sam sve do zadnjeg penija.

Još i danas želi se usidriti

na tom paklu koji mene tlači

makar se ja dobro tučem toljagama.

Kad se ja poželim uhitriti,

on još dalje me odvlači,

naopačke trčim poljanama.¸

06.04.2016. 02:58

Povratak

A što ako me odnesu vihori

u mojoj strasnoj želji

koja mi pod petama gori?

Što ako se i anđeli velji

predstave preda mnom kao spas,

a ja reknem da sam zauzeta

izvršenjem Božje volje za sve nas;

i da ne gledam u Duha speta?

Neće li me odvesti lukavstvom

onaj strašan žar za svetim djelima?

Čime da opravdam slom?

Pothvatima presmjelima?

Ta, tko sam ja da odlazim

od sigurna ognja što me štiti

da nikada u krivo ne gazim,

da ne moram znoja liti?

Onog časa kad potvrdim naklonosti

prema nekom ljudskom stvoru,

već sam iznevjerila sve sklonosti

prema čistom rajskom dvoru,

prema svima ostalima

koji meni svi su Božji.

Razne krvi moja duša prima,

i od malih, i od možjih,

i od slaba, i od smjela

koji uvijek hodi za mnom,

ali ponajviše od Emanuela

koji Bog je sa mnom.

04.04.2016.  13:11

Mjesto gdje si Ti

Ako Te konačno vidim uskrsnuloga,

nije li to kraj ove zemlje koja pati?

Znači li to da je život njen i život Boga

jedan isti život kad se nenadano vrati?

Znači li to da su muke ovog svijeta

predodređene samo onom koji k raju hodi,

da su srca koja bježe s pakla kleta

uskraćena za taj pristup što ih oslobodi

jer koji Te u ovom našem paklu ima,

taj Te lako slijedi k vječnoj livadi

dok je onaj što se iluzija prima

ostao na muci kada nema traga nadi?

Nije li na zemlji ispit za sve nas?

Nije li to kušnja, ravna Tvojoj patnji?

Tko još može reći da ne želi spas

kada propada mu izvor zlatni,

kad stradava čak i onaj tiranin

koji se je zaklonio prevelika jada

i kad sreće ima samo skromni getanin

što se muči usred progona i glada?

Ti apsurdi! Tko ne bježi, taj se spasi

makar zna da neće vidjeti oslobođenje.

Ovaj život nije zato da se još ukrasi

već je zato da se gine, trpi, tuguje i vene.

Tamo gdje je ono najgore, tamo treba ići.

Ovaj svijet već silom u ponore pada.

Tko je sretan, mora k muci stići

da pronađe mjesto gdje si i Ti sada.

30.03.2016. 06:26

HVALOSPJEV USKRSNOJ SVIJEĆI

Nek usklikne sad nebesko mnoštvo anđela, nek uskliknu službenici Božji, i s pobjede tolikog Kralja, neka jekne trublja spasenja. Nek se raduje i zemlja, tolikim obasjana blijeskom, i rasvijetljena sjajem vječnog Kralja neka osjeti da je nestalo po čitavome svijetu mraka.  (…) Ovo su naime vazmeni blagdani, kada se onaj pravi Jaganjac kolje, čijom se krvlju posvećuju pragovi vjernika. Ovo je noć kad si nekoć naše oce, sinove Izraelove, izveo iz Egipta i kroz More Crveno po suhu proveo. Ova noć i danas Kristove vjerne po svem svijetu oslobađa od bijede grijeha i opačina svijeta, a vraća milosti i pridružuje svetima. Ovo je noć kad je Krist raskinuo okove smrti i kao pobjednik od mrtvih ustao. Jer ništa nam ne bi vrijedilo rođenje, da nismo dobili otkupljenja. O, divne li pažnje Božje prema nama. O, neshvatljive li ljubavi Očeve: da roba otkupiš, Sina si predao. O, zaista potrebna Adamova grijeha, što ga smrt Kristova uništi. O, sretne li krivice, koja je zavrijedila takvog Otkupitelja. O, zaista blažene noći, koja jedina zavrijedi znati vrijeme i čas, kad je Krist od mrtvih ustao. Ova uskrsna sveta noć ništi grijehe, pere krivice, i nevinost vraća palima, a radost tužnima. O, zaista blažena noć, u kojoj se nebesko sa zemaljskom, božansko s ljudskim povezuje. Molimo te, dakle, Gospodine, da ova svijeća, posvećena na čast tvoga imena, neoslabljena ostane, da razgoni tamu ove noći. I primljena na ugodni miris, svjetlilima nebeskim neka se pridruži. Plamen ovaj jutarnja zatekla Danica. Danica koja ne zna zalaza, a to je Krist Uskrsli, povratnik od mrtvih, koji svijetli svakom čovjeku te živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.

Rastanak

Preda mnom prolaz, velika vrata

s kupolom od kamenja drevna,

visokom dovoljno za diva.

Vidim, prolaze, i sestru, i brata,

ramena im uspravna, srca im revna,

a nekad im bijahu leđa kriva.

I moja se kičma uspraviti mora;

duh se poginje jer vrata mu uska,

u tome i jest ona slavna revnost

odlazećih kroz kapije sjajnog dvora.

S očiju spada mi nevidljiva ljuska:

sa mnom će proći i moja duševnost.

Stojim pred vratima, nadomak gradu,

duša se osvrće za nečim što ostaje,

za raznim blagom i blagodatima;

zbog njih sam izgubila godinu mladu,

zbog njih mi tuga još uvijek traje,

zbog udobnosti sporo prilazim vratima,

a netko me doziva, nešto me koči,

moja duševnost još nije zrela

i nije za odlazak stasala.

Bože moj, dušu mi još natoči

jer nisam učinila sve što sam htjela,

nisam se još ničim opasala;

čeka me izgradnja stamenog lika

da sličim i ja onom dostojanstvu

s kojime ljudi kraj mene prolaze.

Vraćam se, a u srcu mi živi slika

duša koje prilaze Tvojem prostranstvu

i sve dalje i dalje od mene odlaze.

16.03.2016.  09:22