Eva od zmije naivno prihvaća plod zabranjenoga stabla u rajskome vrtu. Nije svjesna što čini, ali je slobodna. Iz Eve se rađa ljudski rod koji polako postaje sve više i više svjestan svojih čina. Ta svijest o svojim vlastitim pogreškama čini čovjeka na neki način sve manje i manje slobodnim. Jednom kad je pogriješio, nema dobro mišljenje o sebi. Osim toga, poslije je sve lakše i lakše pogriješiti jer čovjek, htio to ili ne, gubi prava mjerila dobra ili zla. Od postanka svijeta do danas bilo je potrebno puno vremena i puno pogrešaka da bi čovjek postao svjestan kako je teško podnašati sve što označava kao zlo. Čovjek je zarobljen tom spoznajom. Nije slobodan kao što su to bili prvi rajski ljudi, ali je sve više i više svjestan kao što to Adam i Eva nisu bili.
Djevica Marija također nije bila svjesna da je puna Božje milosti, ali to je bilo prije samo dvije tisuće godina. Bila je svjesna pripadnica naroda po kojemu se Bogu svidjelo prići svim ljudima, čitavom čovječanstvu, općenito ljudskom rodu kojega je stvorio u ljubavi. Toga je bio svjestan svatko u tom narodu; ljudi su bili svjesni koliko su pogriješili, a znalo se i pamtilo kako je Bog oslobodio taj narod iz ropstva. Marija nije željela biti pripadnica istoga naroda kao grešnica. Ona je odlučila voljeti svoj narod iz skrovitosti u kojoj je bila Bogu najbliskija, a grijehu najudaljenija i ipak ostade pripadnica svojega naroda, svoje kulture i odgoja.
U tome narodu nije bilo niti jednoga čovjeka bez grijeha. Bilo bi nemoguće Isusu se roditi iz toga grijeha. Bilo je nekih pojedinaca koje Bog uze odmah na nebo, ali to nije pomoglo čitavom ljudskom rodu.
Marija je Boga vjerno i predano ljubila, a Bog je uze za sebe, odabere je napuniti izobiljem milosti. Pred tolikom ljubavlju i odanošću, sred tolike predanosti Bog je mogao poslati anđela Gabrijela Mariji s prošnjom i pitanjem o njezinoj volji da postane majkom Spasitelja i Otkupitelja svijeta. Samo što Marija nije mogla zamisliti i znati kako će joj biti i kakve je divote pripremio Gospodin za čovječanstvo. Narod je vapio za Božjim poslanikom, Mesijom i Marija Ga je također očekivala, ali, naravno, nitko nije mogao znati u detalje tko će biti taj Kralj kraljeva i kako će ostvariti blagostanje narodu. Narod je pamtio svoje pogreške, znali su ljudi za svoje grijehe i nisu bili slobodni zbog tih činjenica. U takvim teškim okolnostima nitko nije bio sposoban zamisliti kako je to kad je čovjek i svet, bez grijeha i slobodan u isti čas. To je znala Djevica Marija, kako je to biti osoba bez grijeha i slobodna, ali je također znala da narodu to ne može pokazati. Narod i uz najbolju volju nije mogao vidjeti blagodati rajskih nebesa zbog toga što je bio zarobljen debelim rešetkama svojih grijeha. Moglo ga je spasiti samo čudo.
Isus spašava narod tako da ga oslobađa tih rešetaka zarobljeništva u svijesti o svojoj vlastitoj grešnosti, ali da bi Spasitelj mogao djelovati, potrebno je čovjeku željeti se osloboditi.
Problem želje za oslobođenjem vidi se uvijek u ljudskom rodu, u bilo koje doba: vidi se u starim predajama i tekstovima, vidi se u današnjim sukobima, a vidi se i u strahovima današnjice koji nisu ništa puno drugačiji od strahova nekada, a najveći je strah od još većega zla. To je grešan strah, to je strah zarobljenih duša koje vide samo rešetke i ne vide nebo, ni sunca, ni mjeseca. Često čovjek veli da je dobro, samo da ne bude još gore. To je logika ljudska: “ako je sve gore i gore, vjerojatno će biti još većih zala na svijetu; ako sam zarobljen, može me spasiti samo onaj koji me je zarobio, a to sam ja sam i nemoćan ili je to epidemija zla u svijetu, to jest kao i ja, i drugi su zarobljeni pa se pomoć i snaga nemaju odakle očekivati te je zato bolje bilo kakvim sredstvima i načinom pokušati doći do slobode, primjerice ako svi pristaju na neke uvjete pod kojima se mogu osloboditi, onda je to i za mene slamka spasa”. Ta ljudska logika je logika čovjeka koji je svjestan svojih pogrešaka i ima loše mišljenje o sebi.
Činjenica da je Bog odlučio uzljubiti Djevicu Mariju jer je ona željela biti sveta i pratiti Božju riječ po kojoj je naučila što se ne smije ako želiš biti slobodan od grijeha, dovodi do potvrde onog zaključka da je Bog napunio Mariju izobiljem milosti kojoj nije bio nikakav problem poništiti možebitan prvi, istočni grijeh Adama i Eve te je tako i zbog toga učinio Mariju Bezgrešnim začećem, to jest svetom i rođenom bez ikakve ljudske pogreške.
Tako kao što je i Marija Božje stvorenje koje je poželjelo onu slamku spasa, svi ljudi su joj nalik. Tako kao što je Djevica Marija bila uporna u slušanju Božjih zapovijedi, svaka ljudska osoba može naknadno zadobiti izobilje milosti. To je čudo Božje, to nije ljudska vremenita i svjetovna grešna logika, to su misli Boga samoga, to su putevi Božji i spas za čovječanstvo: biti svjestan, ali i poželjeti oslobođenje.
Biti svjestan znači biti ljudski realan i priznati da je svijet u općem ratu i da nema toga koji nije zarobljen u strahu te da jedino neki čudesni zahvat izvan ovoga svijeta može to promijeniti. Tko je danas, na dan otvaranja Božjih vrata milosrđa, svjestan zaista da su to vrata samoga neba, vrata bez rešetaka grijeha, vrata kroz koja se običnim prohodom može ići da bi se ugledalo sunce ili mjesec i na taj način da bi se mogla vidjeti Božja logika po kojoj Bog toliko ljubi svakog čovjeka da je sam na sebe navalio svaki, baš svaki grijeh, svaki pogrešan korak i svaku očajnu pomisao ljudsku, to jest uzeo je grijehe svijeta i ponudio svakom čovjeku lagano breme svoje logike pravednosti.
Tko je, dakle, toliko uporan danas da, usprkos pogreškama, prizna sebi da živi u paklu i tko je uporan u tom paklu slijediti tamo neke Božje zapovijedi? Tko ima još taj jedan atom snage?
To može biti samo duša koja otvori svoja vrata širom i bez straha da će upasti kroz njih terorist ili ovrha.
To može samo onaj koji se sjeća da je Bog oslobodio puno puta mnoge ljude.
To može samo onaj čovjek koji nije još potpuno slijep od svoje grešne logike, onaj tko prizna da je poštenje neophodno i da je biti pravedan puno važnije nego živjeti u ovome paklu i da nikako ne može i nikada cilj opravdati sredstva.
U tome se i sastoji zapovijed ljubavi koju nam je tako lijepo i milostivo obznanio Isus kad su ga pitali što mora učiniti čovjek koji je poslušan Bogu i čuva onih deset najvažnijih zapovijedi. Čuvali su deset zapovijedi Boga koji ih je jednom davno već oslobodio iz ropstva. Ipak su u svojim grijesima tražili neku jednostavniju uputu, neku hitniju pomoć te upitali koja je zapravo zapovijed najvažnija, koja je zapovijed ona koja spašava čovjeka kad mu je najgore i kad je potpuno zarobljen. Isus im odgovara na pitanje o toj zapovijedi. Sva predaja, zakoni i povijest ljudska ovisi samo o tome da čovjek smogne snage poželjeti spas: ljubi Gospodina, ali svom svojom snagom pa makar ti to bilo zadnje, onaj posljednji atom svijesti. No, kada Isus odgovori na pitanje i kada Ga više nitko ništa nije želio upitati, On se milosrdno nakloni tome jednom jedinom gorućem pitanju iz pakla, pitanju mnoštva zarobljenih grešnika i, kad Ga više nitko nije pitao, Isus preuzima inicijativu i dodaje:
“To je najveća i prva zapovijed. Druga je toj jednaka: ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. O tim dvjema zapovijedima ovisi sve... ( Mt 22, 34-40 )”.
Dakle, samo jedan mali pomak u volji i svijesti, jedno svakodnevno pitanje, slamka spasa nalazi se u onome posljednjem atomu snage kojime se već opraštamo od svake nade i ugledamo vrata do Boga – to znači ljubiti Boga svom snagom. I tada će Isus preuzeti inicijativu. Dat će čovjeku izobilje milosti i čovjek će vidjeti drugog čovjeka u ljubavi i pravednosti. I neće više biti zarobljeništva grijeha te će svatko u takvim okolnostima postati i svjestan, ali i slobodan.