Da li je Pasija tema za natječaj

Ne može se napisati književno djelo

koje ne bi stasalo u teškim osobnim vremenima

kada čovjek uopće ne može ni pisati.

Nitko patnju opisati ne može, ni svoju, ni tuđu.

Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome, Srce Isusovo milosrdno, smiluj mi se!

Naviještajmo Radosnu vijest koja poslije patnje ljudskog roda zaista to postaje. Zbog toga je muka Kristova, muka Boga najradosnija vijest među nama. Kako na temelju same muke kao muke napisati bilo što što ne bi izgledalo patetično?

Ljudi u muke ne vjeruju, tuđe muke gledaju, a ne vide; slušaju, a ne razumiju.

Da bi pisao o Muci, čovjek je mora kontemplirati čitav život pa ni tada još ne zna probiti patetiku i stići u samu bit Muke kao Radosne vijesti.

Čovjek za takvo pisanje i sam mora kao prvo biti na mukama. A kad je na mukama, ne zna ih opisati drugima jer kad bi to uspio, lako bismo pomogli jedni drugima i našli se svi u Gospodinu i Njegovom miru.

Pisati, dakle, o Muci izgleda apsurdno jer ako do dana današnjega ne znamo što su sve iskontemplirali duhovnici u svjetlu vjere u Muku Boga kao Radosnu vijest, uzalud nam drame i eseji, uzalud nam prazne riječi.

Muka je Gospodinova u debelim vjerskim knjižurinama, a njljepše je dočarana u samom Svetom pismu. Lakše nam je, dakle, ponovo pisati i pisati nešto što ćemo nagraditi kao da si peremo savjest. Muku treba nositi u srcu.

Opis patnje imamo u sakramentima.

Što ćete pisati, statističku pripovijetku o izbjeglicama ili možda novi Holokaust?

Jadni puče; ta, pogledajte Papu, zar vam on u svojim putovanjima govori o mukama? Ili nalazi u svetopisamskim izražajima riječi utjehe? Kome treba još muke, zar je nema i previše?

Pišite o Radosnoj vijesti, to je Pasija.

Prihvatite se vjerskih obreda pa nećete više ratovati pa jaukati zbog muka ljudi od posljedica rata.

Ratujemo i pišemo, lako je tako zavaravati savjest, ali dokle?

Muka je gledati ljude koji se trude opisati muke.

25.09.2015. 02:37

Ime koje te čeka

Ime koje te čeka

Reći ću ti zašto ne vidiš tu srž ljepote

i taj divan miris vrlo slabo osjećaš.

To je stoga što se dojam tebi ote

koji nema imena da mi ga obećaš.

Iznutra te samo preplavljuje

sjećanje na dane kad si bio dijete,

Tada znao si da vječnost kraljuje

u tebi, u tvom srcu kojem prijete.

Slušaš tihu pjesmu koju ne razumiješ,

osjetila i živci djeluju ti smirujuće;

tople grudi neke žene upamtiti umiješ,

glasovi i povici ti djeluju upitujuće

i, što manje znaš, to ti sjeta teže pada,

gotov si za neku vrstu umiranja.

Tražiš možda ženu jer se srce tvoje nada

da će ti pokazati onaj njezin tren umivanja.

I stvarati želiš, i skladati, i slikati želiš

samo zato da iz tebe nikne ono ime

koje doziva baš tebe koji strasti dijeliš

kao da bi se promijenilo što time.

I, na kraju, gledaš zvijezde i mirišeš cvijeće,

nema takve žene, nema toga proizvoda,

niti prirodnih ljepota, niti baš tolike svijeće

kojima bi znao reći kakva ti je to sloboda,

sloboda prevelike čežnje koja se ne gasi.

Krv je Boga traženje to kojime se svetiš,

Krv od ljubavi i potrebe Mu da te spasi.

On te zove dok se imena Mu ti ne sjetiš.

24.09.2015. 18:27

Svijeća

Miriši kiša kao jednom davno

kada me je jutro dočekalo

sa svijećom zamalo izgorenom.

Tada je nastalo stihovlje slavno,

tada mi je bilo jako stalo

da ne klonem dušom izmorenom.

A još jednom prije nije se ni imalo

za svijeće, a ni za elektriku

kada je duša život tek počela.

Tada već okno se moje injalo

i svijeća podložna mome kriku

tiho zgasla je pokraj moga čela.

Miriši kiša, svijeća mi upaljena

za sve kiše i inje života moga,

malo ognjište u naletu vjetra.

Stigla je zima iz kraja udaljena

kao rosa moga duha romantičnoga,

kao moja bogata i jedina žetva.

I tako rado je palim i promatram,

i tako često kroz nju doznajem

sve što je potrebno kao spas.

Dan je, a ja svijeću razmatram

jer je mračno i kišu spoznajem,

a svijeća je kao savršen zreo klas.

Miriši kiša, ali još neće pasti,

to je ono što sigurno znam.

Negdje pada blizu pokraj mene.

Plamen će moje svijeće još rasti

jer oganj taj nije sasvim sam,

sigurna sam zbog svake te uspomene,

mogu čak i predvidjeti što će biti:

vjetar je ovdje prilično jak,

a miris je kiše još intenzivniji;

na oknu mi kiša neće zaromoriti

makar je gore veliki sivi oblak;

plamen svijeće je sada masivniji

i zrak je ovdje prilično lak

dok moja duša treperi i slova njiše

kroz prostor širok i dobro istražen

u kojemu osjećam svjetlo i mrak.

Zbog svježine se i širi taj miris kiše,

u treperenju svijeće dobro izražen.

Već zrelo je ipak ovo tmurno svjetlo,

vrijeme je za ustajanje i odlazak u grad,

gasim privremenu plamen svijeće.

Miriši kiša, izlazim u to jutro sveto

udahnuti i osjetiti kao moj vrabac mlad

kako se miris kiše po gradu kreće.

24.09.2015. 08:11

Čempresi

Nedugo nakon našega zadnjeg susreta

opet se javljam, opet me kopkaju čempresi

i mirisi koji se šire diljem maloga svijeta

u kojemu nema razloga da ti smetaju udesi,

razne dogodovštine i tvoje vlastite zbunjole

i u kojem samo se od sebe pletivo života plete

kao nekoj staroj ženi kojoj ljudi dozvole

sjediti u sjeni šumarka i govoriti “dobar dan, cvijete,

dobro jutro, sunce i dobro ti jutro, jeseni moja”.

Lijepo je i nadasve božanstveno spoznati takav dan

da netko može uživati žrtvu i snijeg bez boja

i da mu sve izgleda čisto i plavetno kao lan,

a dani su nekad bili noći, crne, bez najmanjega spokoja.

Predivno je dočekati hrpu neke nove dječice,

a ne biti zavidan ili dati da te napada zlovolja

ili bilo što takvo, ljubomora bez prečice.

Da, ti su čempresi malo ocvali pri svome dnu,

malo su postali tamni i dosta se prorijedili

u tim svojim malim ograđenim vrtovima na tlu,

s kamenjem i kamenčićima koji kao da su problijedili

u suživotu s usamljenom postarijom damom

na kojoj se zapravo i ne vide tragovi vremena

dok joj ne pogledaš lice, obasjano nekom tamom

kao da je tek ovoga časa pomirila se slakoćom bremena

jer je valjda tek sada opet ugledala te čemprese.

Oni su ipak tako neodoljivo svijetlo-zeleni pri vrhu,

a po njima jesenji vjetar puše i malo ih trese,

tek toliko da se osjeti životnost, a zaboravi na strku.

23.09.2015.  22:44

Nebo mi je prijestolje

Kao što je slavnome kralju Davidu rekao Gospodin kada je David odlučio graditi Mu Hram po prvi puta, tako Bog odgovara i narodu svome, Izraelu kojega je izabrao između svih naroda svijeta i kojega je izveo iz zemlje egipatske, iz ropstva pa onda i iz babilonskog sužanjstva kada Mu sagradiše novi Hram:

Knjiga proroka Izaije, glava 66, redak 1

1 Ovako govori Jahve: "Nebesa su moje prijestolje, a zemlja podnožje nogama! Kakvu kuću da mi sagradite i gdje da bude mjesto mog prebivališta? 

Gospodin kao da odbija takav izraz ljubavi i zahvalnosti, čak i požrtvovnost svojega naroda. I kao što je Davidu dao na znanje da Mu neće moći graditi prvi Hram nego da će ga graditi netko drugi, skromni Dvidov sin Salomon, tako i svome narodu Bog odgovara:

Knjiga proroka Izaije, glava 66, redak 2

2 Ta sve je moja ruka načinila i sve je moje" - riječ je Jahvina. "Ali na koga svoj pogled svraćam? Na siromaha i čovjeka duha ponizna koji od moje riječi dršće. 

A siromah i duh ponizan bijaše Isus Krist, Sin Božji koji je za sebe označio da je Božji Hram sam Isus, to jest Njegovo tijelo. Kada odlučimo učiniti nešto veliko, makar i za samog Boga i zbog Njega, dovoljno je da zadrhtimo u poniznosti, svjesni da smo našli milost u Gospodina kao najmanji i najskromniji i da nas je baš zbog toga izabrao.

Prva poslanica svetoga Petra apostola, glava 1, redak 6-9

6 Zbog toga se radujte, makar se sada možda trebalo malo i žalostiti zbog različitih kušnja:
7 da prokušanost vaše vjere - dragocjenija od propadljivog zlata, koje se ipak u vatri kuša - stekne hvalu, slavu i čast o Objavljenju Isusa Krista.
8 Njega vi ljubite iako ga ne vidjeste; u njega, iako ga još ne gledate, vjerujete te klikćete od radosti neizrecive i proslavljene
9 što postigoste svrhu svoje vjere: spasenje duša. 

Novi Hram

Na današnji dan mjeseca Adara vratio se Božji narod definitivno iz ropstva i dovršen je Božji Hram na zemlji. Mjesec Adar je posljednji mjesec u godini, to jest po našem kalendaru danas bi to bio treći mjesec, onaj zadnji prije mjeseca Nisana kada je novi početak, u proljeće i kada se dogodilo Pashalno otajstvo, Muka, smrt i uskrsnuće Kristovo.

Dok su bili u ropstvu, ljudi su često zapomagali, a proroci sokolili narod Božjim obećanjima.

Ponovna izgradnja Hrama nakon povratka iz babilonskog zarobljeništva opisuje se na kraju Staroga zavjeta kao kruna i predokus nadolazećih ostvarenja svih Božjih obećanja narodu.

Tko je molitelj kršćanski, može vidjeti u Starom zavjetu prikaz ljudske duše, njezinih borbi, padova i uspjeha, sliku raznih stanja u koja zapada čovjek:

-izlazak iz egipatskog ropstva je rođenje naroda, to jest čovjeka i najava novoga života. Sam se Gospodion poslije predstavlja kao Onaj “koji je izveo narod iz zemlje egipatske”, to jest, iz ropstva grijeha. To je kao krštenje kada stari grešan čovjek umire, a rađa se nova duša na novi život. Od tog trenutka Božji narod kreće na put u vječni život

-izgradnja čovjeka, to jest duše ljudske u Gospodinu počinje dugogodišnjim putovanjem kroz pustinju i ulaskom u Obećanu zemlju gdje se svaki trag grijeha mora satrti u začetku. No, čovjek sam nije u stanju  riješiti se svojih grijeha i grešaka već mu oni služe da se potrudi i napreduje u samoizgradnji uz molitvu i Božju pomoć. Molitveni žiovot prikazan je u obimnom opusu molitvi u Psalmima

-naravno, čovjek je podijeljen između dobra i zla i stoga je jako ranjiv pa ga lako osvaja veliki osvajač. Božji narod mora otići u babilonsko ropstvo jer pada u grijehe iako ga je Gospodin lijepo uputio kako mora imati suživot sa svojim Bogom. No, ne nađe se niti jedan pravednik

-nakon groznih ratova, to jest borbi i iskušenja ljudske duše, a uz pomoć molitvenih zaziva Gospodinu, Božji narod kao nekim čudom doživljava ponovno oslobođenje iz opetovanog ropstva grijehu te se tako predivno oslobođen i sretan pokajnički vraća Bogu svome. Izgradnja Hrama na kraju Staroga zavjeta predstvalja znak slabašne ljudske odluke da hodi s Bogom. No, čovjek, kad je i molitelj, ipak je nemoćan bez svoga Stvoritelja i Roditelja što će postati potpuno jasno kada dođe Pomazanik Božji, Isus po bezgrešnom začeću blažene djevice Marije. On mora sam izbaviti jednom zauvijek već izgrađenu ljudsku dušu od napasti zlih djela.

Izgradnja Hrama u Jeruzalemu veliki je događaj kao, primjerice, Došašće kada svečano očekujemo rođenje Boga. Toga dana kada je dovršen Hram i svi su bili najsavršeniji jer su, sretni zbog slobode, uvidjeli veličinu Gospodinovu pa se zdušno pokajali i čitali iznova svete spise. Tada je Božji narod također prinio žrtvu od čak sedam stotina komada stoke, mlade, čile i bez mane te simboličnih dvanaest jaraca što je ništavno u usporedbi samo jednog zalogaja Tijela Kristova kad se pričešćujemo.

Zrelo doba

Svjetlo sakupljam pred zoru ranu,

ovoga puta mogu si priuštiti i svijeću

i snenu dušu, ljubavlju obasjanu.

Pored mene sitni oblaci se okreću

kao da priroda očekuje sunčev izlaz,

a sunce samo što nije,

već osjećam onaj vjetroviti izraz

koji se inače noću krije.

To je znak da sigurno dolazi sutra,

zato je pred jutro ovdje najljepše.

Poslije ovoga snenog jutra

bit će i dan kao suze najžešće.

To ti je kad su ti kosti stare,

tada više znaš o duši i prirodi.

No, vrane za to ne mare,

grakću još jače da se sunce porodi.

Već danas počinje jesen, moje doba.

Reci, zar nije slatko?

Zar nije lijepo okusiti zrelih boba

koje ne zore kratko;

zar nije ljepota u šarenilu ploda

i u lišću koje se preodijeva?

Zar nije najslađe imati roda

kada i nebo veselo sijeva?

Najslađe je u toj ljepoti

što je čovjek još mlad u životu

dok mu se duša lako kroti

jer uživa neviđenu zrelu divotu.

22.09.2015. 06:28