Thursday, September 24, 2015

Svijeća

Miriši kiša kao jednom davno
kada me je jutro dočekalo
sa svijećom zamalo izgorenom.
Tada je nastalo stihovlje slavno,
tada mi je bilo jako stalo
da ne klonem dušom izmorenom.

A još jednom prije nije se ni imalo
za svijeće, a ni za elektriku
kada je duša život tek počela.
Tada već okno se moje injalo
i svijeća podložna mome kriku
tiho zgasla je pokraj moga čela.

Miriši kiša, svijeća mi upaljena
za sve kiše i inje života moga,
malo ognjište u naletu vjetra.
Stigla je zima iz kraja udaljena
kao rosa moga duha romantičnoga,
kao moja bogata i jedina žetva.

I tako rado je palim i promatram,
i tako često kroz nju doznajem
sve što je potrebno kao spas.
Dan je, a ja svijeću razmatram
jer je mračno i kišu spoznajem,
a svijeća je kao savršen zreo klas.

Miriši kiša, ali još neće pasti,
to je ono što sigurno znam.
Negdje pada blizu pokraj mene.
Plamen će moje svijeće još rasti
jer oganj taj nije sasvim sam,
sigurna sam zbog svake te uspomene,

mogu čak i predvidjeti što će biti:
vjetar je ovdje prilično jak,
a miris je kiše još intenzivniji;
na oknu mi kiša neće zaromoriti
makar je gore veliki sivi oblak;
plamen svijeće je sada masivniji

i zrak je ovdje prilično lak
dok moja duša treperi i slova njiše
kroz prostor širok i dobro istražen
u kojemu osjećam svjetlo i mrak.
Zbog svježine se i širi taj miris kiše,
u treperenju svijeće dobro izražen.

Već zrelo je ipak ovo tmurno svjetlo,
vrijeme je za ustajanje i odlazak u grad,
gasim privremenu plamen svijeće.
Miriši kiša, izlazim u to jutro sveto
udahnuti i osjetiti kao moj vrabac mlad
kako se miris kiše po gradu kreće.
24.09.2015. 08:11


Čempresi



Nedugo nakon našega zadnjeg susreta
opet se javljam, opet me kopkaju čempresi
i mirisi koji se šire diljem maloga svijeta
u kojemu nema razloga da ti smetaju udesi,

razne dogodovštine i tvoje vlastite zbunjole
i u kojem samo se od sebe pletivo života plete
kao nekoj staroj ženi kojoj ljudi dozvole
sjediti u sjeni šumarka i govoriti “dobar dan, cvijete,

dobro jutro, sunce i dobro ti jutro, jeseni moja”.
Lijepo je i nadasve božanstveno spoznati takav dan
da netko može uživati žrtvu i snijeg bez boja
i da mu sve izgleda čisto i plavetno kao lan,

a dani su nekad bili noći, crne, bez najmanjega spokoja.
Predivno je dočekati hrpu neke nove dječice,
a ne biti zavidan ili dati da te napada zlovolja
ili bilo što takvo, ljubomora bez prečice.

Da, ti su čempresi malo ocvali pri svome dnu,
malo su postali tamni i dosta se prorijedili
u tim svojim malim ograđenim vrtovima na tlu,
s kamenjem i kamenčićima koji kao da su problijedili

u suživotu s usamljenom postarijom damom
na kojoj se zapravo i ne vide tragovi vremena
dok joj ne pogledaš lice, obasjano nekom tamom
kao da je tek ovoga časa pomirila se slakoćom bremena

jer je valjda tek sada opet ugledala te čemprese.
Oni su ipak tako neodoljivo svijetlo-zeleni pri vrhu,
a po njima jesenji vjetar puše i malo ih trese,
tek toliko da se osjeti životnost, a zaboravi na strku.
23.09.2015.  22:44


Wednesday, September 23, 2015

Nebo mi je prijestolje


Kao što je slavnome kralju Davidu rekao Gospodin kada je David odlučio graditi Mu Hram po prvi puta, tako Bog odgovara i narodu svome, Izraelu kojega je izabrao između svih naroda svijeta i kojega je izveo iz zemlje egipatske, iz ropstva pa onda i iz babilonskog sužanjstva kada Mu sagradiše novi Hram:

Knjiga proroka Izaije, glava 66, redak 1

Ovako govori Jahve: "Nebesa su moje prijestolje, a zemlja podnožje nogama! Kakvu kuću da mi sagradite i gdje da bude mjesto mog prebivališta? 

Gospodin kao da odbija takav izraz ljubavi i zahvalnosti, čak i požrtvovnost svojega naroda. I kao što je Davidu dao na znanje da Mu neće moći graditi prvi Hram nego da će ga graditi netko drugi, skromni Dvidov sin Salomon, tako i svome narodu Bog odgovara:

Knjiga proroka Izaije, glava 66, redak 2

Ta sve je moja ruka načinila i sve je moje" - riječ je Jahvina. "Ali na koga svoj pogled svraćam? Na siromaha i čovjeka duha ponizna koji od moje riječi dršće. 

A siromah i duh ponizan bijaše Isus Krist, Sin Božji koji je za sebe označio da je Božji Hram sam Isus, to jest Njegovo tijelo. Kada odlučimo učiniti nešto veliko, makar i za samog Boga i zbog Njega, dovoljno je da zadrhtimo u poniznosti, svjesni da smo našli milost u Gospodina kao najmanji i najskromniji i da nas je baš zbog toga izabrao.

Prva poslanica svetoga Petra apostola, glava 1, redak 6-9

Zbog toga se radujte, makar se sada možda trebalo malo i žalostiti zbog različitih kušnja:
da prokušanost vaše vjere - dragocjenija od propadljivog zlata, koje se ipak u vatri kuša - stekne hvalu, slavu i čast o Objavljenju Isusa Krista.
Njega vi ljubite iako ga ne vidjeste; u njega, iako ga još ne gledate, vjerujete te klikćete od radosti neizrecive i proslavljene
što postigoste svrhu svoje vjere: spasenje duša. 


Tuesday, September 22, 2015

Novi Hram


Na današnji dan mjeseca Adara vratio se Božji narod definitivno iz ropstva i dovršen je Božji Hram na zemlji. Mjesec Adar je posljednji mjesec u godini, to jest po našem kalendaru danas bi to bio treći mjesec, onaj zadnji prije mjeseca Nisana kada je novi početak, u proljeće i kada se dogodilo Pashalno otajstvo, Muka, smrt i uskrsnuće Kristovo.
Dok su bili u ropstvu, ljudi su često zapomagali, a proroci sokolili narod Božjim obećanjima.
Ponovna izgradnja Hrama nakon povratka iz babilonskog zarobljeništva opisuje se na kraju Staroga zavjeta kao kruna i predokus nadolazećih ostvarenja svih Božjih obećanja narodu.
Tko je molitelj kršćanski, može vidjeti u Starom zavjetu prikaz ljudske duše, njezinih borbi, padova i uspjeha, sliku raznih stanja u koja zapada čovjek:

-izlazak iz egipatskog ropstva je rođenje naroda, to jest čovjeka i najava novoga života. Sam se Gospodion poslije predstavlja kao Onaj “koji je izveo narod iz zemlje egipatske”, to jest, iz ropstva grijeha. To je kao krštenje kada stari grešan čovjek umire, a rađa se nova duša na novi život. Od tog trenutka Božji narod kreće na put u vječni život

-izgradnja čovjeka, to jest duše ljudske u Gospodinu počinje dugogodišnjim putovanjem kroz pustinju i ulaskom u Obećanu zemlju gdje se svaki trag grijeha mora satrti u začetku. No, čovjek sam nije u stanju  riješiti se svojih grijeha i grešaka već mu oni služe da se potrudi i napreduje u samoizgradnji uz molitvu i Božju pomoć. Molitveni žiovot prikazan je u obimnom opusu molitvi u Psalmima

-naravno, čovjek je podijeljen između dobra i zla i stoga je jako ranjiv pa ga lako osvaja veliki osvajač. Božji narod mora otići u babilonsko ropstvo jer pada u grijehe iako ga je Gospodin lijepo uputio kako mora imati suživot sa svojim Bogom. No, ne nađe se niti jedan pravednik

-nakon groznih ratova, to jest borbi i iskušenja ljudske duše, a uz pomoć molitvenih zaziva Gospodinu, Božji narod kao nekim čudom doživljava ponovno oslobođenje iz opetovanog ropstva grijehu te se tako predivno oslobođen i sretan pokajnički vraća Bogu svome. Izgradnja Hrama na kraju Staroga zavjeta predstvalja znak slabašne ljudske odluke da hodi s Bogom. No, čovjek, kad je i molitelj, ipak je nemoćan bez svoga Stvoritelja i Roditelja što će postati potpuno jasno kada dođe Pomazanik Božji, Isus po bezgrešnom začeću blažene djevice Marije. On mora sam izbaviti jednom zauvijek već izgrađenu ljudsku dušu od napasti zlih djela.

Izgradnja Hrama u Jeruzalemu veliki je događaj kao, primjerice, Došašće kada svečano očekujemo rođenje Boga. Toga dana kada je dovršen Hram i svi su bili najsavršeniji jer su, sretni zbog slobode, uvidjeli veličinu Gospodinovu pa se zdušno pokajali i čitali iznova svete spise. Tada je Božji narod također prinio žrtvu od čak sedam stotina komada stoke, mlade, čile i bez mane te simboličnih dvanaest jaraca što je ništavno u usporedbi samo jednog zalogaja Tijela Kristova kad se pričešćujemo.


Zrelo doba


Svjetlo sakupljam pred zoru ranu,
ovoga puta mogu si priuštiti i svijeću
i snenu dušu, ljubavlju obasjanu.
Pored mene sitni oblaci se okreću

kao da priroda očekuje sunčev izlaz,
a sunce samo što nije,
već osjećam onaj vjetroviti izraz
koji se inače noću krije.

To je znak da sigurno dolazi sutra,
zato je pred jutro ovdje najljepše.
Poslije ovoga snenog jutra
bit će i dan kao suze najžešće.

To ti je kad su ti kosti stare,
tada više znaš o duši i prirodi.
No, vrane za to ne mare,
grakću još jače da se sunce porodi.

Već danas počinje jesen, moje doba.
Reci, zar nije slatko?
Zar nije lijepo okusiti zrelih boba
koje ne zore kratko;

zar nije ljepota u šarenilu ploda
i u lišću koje se preodijeva?
Zar nije najslađe imati roda
kada i nebo veselo sijeva?

Najslađe je u toj ljepoti
što je čovjek još mlad u životu
dok mu se duša lako kroti
jer uživa neviđenu zrelu divotu.
22.09.2015. 06:28






Monday, September 21, 2015

Sjećanje na budućnost


Iako te znam, moram te spoznati;
moram te pratiti čak i na rastanku,
moram još puno učiti od nas.
Iako odlazim, moram pred tebe stati;
pokazati i tebi onu nit pretanku
koja mi u jednom trenu ponudi spas,

koju čvrsto svojim umom obuhvatim.
Dobro je uočavam na sunčevim zrakama
i dobro me trese posred grudi.
Nije mi stalo da ti se uništena vratim,
niti da ti predam u razrezanim trakama
jedinu tamnu nit na ovoj sprudi.

Udaljenost naša povećava mi blizine
u kojima sam te oduvijek nalazila.
U tebi sam naučila izići na svjetlost
i što je ona veća, to mi jače sunce sine
na kojemu sam se nama naobrazila.
Ti me rodi u posinstvu kao svetost,

kako bih te mogla ikad zanemariti
ili na tebe ne pomisliti u samoći
kad mi Bog te dade kao jedinoga?
Što god činim, moram ti zahvaliti
jer još uvijek iz početka moram proći
svaki dan svoj put do našeg Boga

po kojemu imam tebe i posinstvo.
Kada molim za sve narode i svete,
tebi dajem pažnju posebnu i čilu.
Bez toga ne postoji jedinstvo,
a uz tebe čak i razne ptice slete
na zazive mi i molitvu milu.

Svake večeri iznova se približavam,
svakim zazivom načinim jedan bliži korak,
propadam u sebe kao da me ima svuda
pa se namjerno još više unižavam
do tvog uma koji nekako je tih i olak
i gotovo mi nikad više misao ne zavrluda.

Godine su prošle, a ja hodim istim putom,
kročim smjerno, tvrdoglavo idem
preko svake nevjerice, ona me i vodi.
Tiho dišem, molim u svom stavu krutom
kada do dna srca svoga siđem
sve dok ne stignem do tebe u slobodi.
21.09.2015.  08:19


Smrt i kako je steći



Uzalud mi je razgovarati s preminulima. Osjećam se sjedinjenom sa svim svetima, ali mi nije potreba razgovora. No, znam da Ti si Riječ, Riječ Boga živoga i po Tebi dolazim k Ocu. A zatim slijedi sjedinjenje. Svi smo tu, u meni.
Molimo Boga i slavimo svoga Stvoritelja, Oca, Spasitelja i svi smo Ljubav i Istina i Život. U Gospodinu. Kojega gledamo licem u lice i svi smo u Njemu jedno kao što je Krist u meni jedno i kao što je Otac u Kristu jedno. Izlazim iz Boga u Duhu Svetom, izlazim od Oca i Sina koji su u meni i svi smo jedno. A svi će ulaziti i izlaziti iz toga Svetoga Grada kako ih volja. Izlazim kao Poslanje na sve ljude. Da, Ti me šalješ, Gospodine, po Sinu svome i apostolima Njegovim i učenicima. Šalješ me na obitelj i prijatelje, i na posao i na kolege na poslu. Iz mene se prelijeva poslanje na sve, na ptice, na livade i drveće, na ribe morske, na zemlju i nebo, sunce, kišu i mjesec, na živo i neživo, na smrt, našu sestricu.
Odnos moj prema mojoj smrti je, dakle, poslanje. Na smrt moju šalješ me, Oče i Roditelju moj, da je posvetim u Duhu. O, da, želim posvetiti svoju smrt i doći k Tebi. Moja smrt su također vrata. Vrata od tijela, materije i vrata od Duha, nematerijalnog. U meni postoji i materija i nematerijalno, raspadljivo i neraspadljivo.
Neraspadljiva je ljubav, posvećena. Ljubav po kojoj smo jedno, Oče. Ona je u meni, kroz tu ljubav otkrivaš mi se Ti ako moje tijelo poslušno izgori, ako je takva volja Tvoja. Ljubav je nevidljiva, a očituje se i u materijalnom. U djelima. U riječi. Tvoja Riječ, koja je u meni i koja me šalje na moju smrt, predaje zapravo moje neraspadljivo na vratima na kojima se susreće s jednošću i zajedništvom s Tobom, Bože moj. Kroz ljubav ulazim u vječni sveti život kako bih Te ugledala licem u lice. Ljubavlju u Ljubav. Riječju u Riječ.
Mogu pretpostaviti da su moja i Tvoja riječ mjesto dodira, spajanja naših simbola, simbola moga krštenja u Tebi i simbola Tvojega Roditeljstva u meni. Ja Ti kličem “Tata”, a Ti meni govoriš “Uđi, sine, u ljubav Isusa Krista, u moju milost i u zajedništvo Duha Svetoga. U Dostojanstvo, Stvaralaštvo i Zajedništvo. To se sve zajedno isprepliće.

Ljubav Boga prema čovjeku je čovjekovo dostojanstvo.
Milost Boga prema čovjeku je čovjekovao stvaralaštvo.
Zajedništvo Boga prema čovjeku je čovjekovo zajedništvo, prvo jedinstvenost i jedincatost samoga pojedinca, a zatim i zajedništvo s Bogom te braćom i sestrama.
Dostojanstvo je čovjekovo spoznaja o Božjoj ustrajnosti da čovjeka ljubi, Božja upornost, pouzdanje i velika vjera i povjerenje. Ta, zna Bog, ako je nekoga stvorio da će ga i roditi i da u tome stvorenju uvijek postaje Njegov sin makar i samo na trenutak. Da čovjek nužno ima komadić vječnosti već od onda kada ga Bog zamisli i predodredi pa stvori, pozove i opravda. Na tom komadiću dobrog materijala Bog stvara volju, savjest i svijest čovjekovu. To je struktura Bezgrešne Majke Crkve.
A ipak, naravno, čovjek pogriješi. Bog to izbriše, a čovjek je tada malo viši i veći. No, samo Bog je najveći i najmanji.


 Čovjek uči biti i velik i mizeran. To je isto. Veličina se u poniznosti sakriva, a poniznost se u veličini otkriva. Zakon se sakriva u Ljubavi, a Ljubav se u Zakonu otkriva. Ne može ljubiti onaj koji nema logike, to jest istine u sebi. Iz njegove ljubavi proizlazi stvaralaštvo. Dobra djela, vječna vjernost prema nekome iako taj drugi možda ne osjeća ljubav jer je ne može spoznati, nema zakon logike u sebi, ne slijedi istinu, odnosno ne vjeruje ono što osjeća nego misli da nije realan, normalan i objektivan pa ga je i strah povjeriti se ljubavi ovoga prvoga koji ljubi, strah ga je izgubiti materijalni oslonac. Baciti čitavoga sebe u nevidljivu ljubav, u duhovno.

Što sam više duhovna, lakše ću se riješiti tereta materijalnog.
Ali ako je Tvoja volja, Oče, mogu biti i teški materijalist, ali vrlo marljiva i ljubazna osoba pa me Ti posvetiš u smrti.
Ja biram duhovno jer tu nalazim svoju osobnost koja ne ovisi o načinu umiranja, barem ne toliko koliko način umiranja neke osobe ovisi o tome koliko je našao svoju osobnost.

Pomogni mi da nađem svoju osobnost u kontemplacijama, Roditelju moj, to Te molim u ime Krista Isusa koji s Tobom živi i kraljuje u vijeke.
Nije sebično tražiti duhovnost, ali je sebično tražiti bolju osobnost. Ona se dobiva po Tvojoj volji. Sjedinjena s Tobom, našla sam svoju osobnost.
Ona je zanimljiva, živa je jako, sposobna za istinu, puna darova, kreativna je, ali ima grubi način izražavanja.
Pomogni mi naći lijepe riječi, sastaviti svoje spoznaje u rečenice jednostavne koje će svatko razumijeti. Po Kristu, Gospodinu našem, amen.

Dakle, kada ulazim u zajedništvo Duha Svetoga, načinim na sebi znak Križa. Izjasnim se  svetima i duhovima u sebi. Iskazujem ljubav prema Ocu i Sinu i Duhu Svetom i odmah doživljavam ljubav Boga prema meni. Poslije, na izlasku doživim ljubav Boga za mene. To je Tvoja Milost, Oče. A Ljubav, Ljubav je po svuda, i u meni, Ljubav koja je Riječ, nečujna i pretvara se odmah u moju riječ molitvi, zaziva i kajanja zbog onoga malo prije ili jučer. Tebi sam zgriješila, zakonu u sebi koji sam izgradila u ljubavi da mi pomogne naučiti duhovnost.
Kajem se jer sam došla ispuniti i nadopuniti taj zakon. Kajanje nastupa jače pred Tvojom čistoćom. Tri puta Sveti Bože, vjernost u malome nagradit ćeš velikim darovima u kojima si siguran da ću Ti iskazati vjernost. Moram brinuti za lake grijehe, a ostalo se nadodaje po Tebi jer sama dalje od malih grijeha ne mogu. Čekam da svećenik izmoli od Tebe za sve nas oproštenje kako bismo mogli dostojno proslaviti ova otajstva. Proslava počinje slavljenjem našega jedinstva, naše jednosti.
I tada me podučavaš, govoriš mi i otkrivaš mi svoju divotu. Odgovaram Ti svojim nesavršenstvom, a u biti tada sam najsavršenija. Želim da to traje, a ne mogu puno primiti. Želim da i najveći grešnik primi od svega bar nešto malo jer bez ljudi nema ni mene kao što bez mene nema ničega. Sve je, dakle, moja osobnost, sve mogu shvatiti osobno, to jest subjektivno. Potres mi je znak vremena, znak za moj duševan život. Drugi ljudi su mi materijalno u Bogu. Jer Bog ga stvori. Moram biti neugledan dio zajednice, jednoglasna. Gledaš me kao da si nas prozvao, kao da sam Ti jedina i najvažnija. I jesam. Zbog mene si sišao s nebesa, utjelovio se na mom krštenju svojom smrću i uskrsnućem u kojemu sam postala. To je bilo lijepo, predivno. Ništa nije ostalo od prije, samo ljubav, istina i dosta boli.
Ljubav se razgranala, bol me naučila i podučavala u samospoznavanju što me je dovelo do poznavanja materijalnoga, izobličenoga, grešnoga, ali i svih svetih. Ovi prvi su nosili nedostatak razuma i povjerenja, to jest strah i tjeskobu, depresiju, malodušnost, zlobu i zajedljivost.
Čovjek si sam krči putove sukladno Tvojim znakovima kako bi spoznao svoju osobnost.

Učim stav upijanja kada mi se predaješ i daješ spoznavati. To je lijepo i predivno. Kratkotrajno, ali ja više ne mogu ni primiti odjednom. Propadljivo nestaje, materijalno u mome tijelu trne, a nepropadljivo doživljava neopisivo blaženstvo. Krećem se lagano kao pero, stojim na mekim oblacima od vate, sreća mi sabire pritisak, povjetarac mi mrsi kosu, umora nema, gladi nestaje, osjetila bride, ljubav me popunjava i curi iz mene na materijalno, ali i na neraspadljivo pa se to dvoje prepliće jer uvijek je ljepše neprekidno iznova doživljavati one prve dodire. Kao blagi nagovještaj. Činim predavanje. Moje djelo predavanja Božjoj ljubavi zasnovano je na jako materijalnim temeljima. No, to ne smeta, ne boli, ne opterećuje. Soma Jesu Christi nosi mene, a po tome sam valjda i ja najsavršenija što mogu biti.

Tada dolazi mir. Mir Pomazanika Spasitelja. Tek tada počinje moja igra kroz koju učim osobnost. Tijelo Kristovo, volim Te, Kriste, ukusno je kao obimna gozba.
21.09.2015. 00:08




Popular posts