Uzalud mi je razgovarati s preminulima. Osjećam se sjedinjenom sa svim svetima, ali mi nije potreba razgovora. No, znam da Ti si Riječ, Riječ Boga živoga i po Tebi dolazim k Ocu. A zatim slijedi sjedinjenje. Svi smo tu, u meni.
Molimo Boga i slavimo svoga Stvoritelja, Oca, Spasitelja i svi smo Ljubav i Istina i Život. U Gospodinu. Kojega gledamo licem u lice i svi smo u Njemu jedno kao što je Krist u meni jedno i kao što je Otac u Kristu jedno. Izlazim iz Boga u Duhu Svetom, izlazim od Oca i Sina koji su u meni i svi smo jedno. A svi će ulaziti i izlaziti iz toga Svetoga Grada kako ih volja. Izlazim kao Poslanje na sve ljude. Da, Ti me šalješ, Gospodine, po Sinu svome i apostolima Njegovim i učenicima. Šalješ me na obitelj i prijatelje, i na posao i na kolege na poslu. Iz mene se prelijeva poslanje na sve, na ptice, na livade i drveće, na ribe morske, na zemlju i nebo, sunce, kišu i mjesec, na živo i neživo, na smrt, našu sestricu.
Odnos moj prema mojoj smrti je, dakle, poslanje. Na smrt moju šalješ me, Oče i Roditelju moj, da je posvetim u Duhu. O, da, želim posvetiti svoju smrt i doći k Tebi. Moja smrt su također vrata. Vrata od tijela, materije i vrata od Duha, nematerijalnog. U meni postoji i materija i nematerijalno, raspadljivo i neraspadljivo.
Neraspadljiva je ljubav, posvećena. Ljubav po kojoj smo jedno, Oče. Ona je u meni, kroz tu ljubav otkrivaš mi se Ti ako moje tijelo poslušno izgori, ako je takva volja Tvoja. Ljubav je nevidljiva, a očituje se i u materijalnom. U djelima. U riječi. Tvoja Riječ, koja je u meni i koja me šalje na moju smrt, predaje zapravo moje neraspadljivo na vratima na kojima se susreće s jednošću i zajedništvom s Tobom, Bože moj. Kroz ljubav ulazim u vječni sveti život kako bih Te ugledala licem u lice. Ljubavlju u Ljubav. Riječju u Riječ.
Mogu pretpostaviti da su moja i Tvoja riječ mjesto dodira, spajanja naših simbola, simbola moga krštenja u Tebi i simbola Tvojega Roditeljstva u meni. Ja Ti kličem “Tata”, a Ti meni govoriš “Uđi, sine, u ljubav Isusa Krista, u moju milost i u zajedništvo Duha Svetoga. U Dostojanstvo, Stvaralaštvo i Zajedništvo. To se sve zajedno isprepliće.
Ljubav Boga prema čovjeku je čovjekovo dostojanstvo.
Milost Boga prema čovjeku je čovjekovao stvaralaštvo.
Zajedništvo Boga prema čovjeku je čovjekovo zajedništvo, prvo jedinstvenost i jedincatost samoga pojedinca, a zatim i zajedništvo s Bogom te braćom i sestrama.
Dostojanstvo je čovjekovo spoznaja o Božjoj ustrajnosti da čovjeka ljubi, Božja upornost, pouzdanje i velika vjera i povjerenje. Ta, zna Bog, ako je nekoga stvorio da će ga i roditi i da u tome stvorenju uvijek postaje Njegov sin makar i samo na trenutak. Da čovjek nužno ima komadić vječnosti već od onda kada ga Bog zamisli i predodredi pa stvori, pozove i opravda. Na tom komadiću dobrog materijala Bog stvara volju, savjest i svijest čovjekovu. To je struktura Bezgrešne Majke Crkve.
A ipak, naravno, čovjek pogriješi. Bog to izbriše, a čovjek je tada malo viši i veći. No, samo Bog je najveći i najmanji.
Čovjek uči biti i velik i mizeran. To je isto. Veličina se u poniznosti sakriva, a poniznost se u veličini otkriva. Zakon se sakriva u Ljubavi, a Ljubav se u Zakonu otkriva. Ne može ljubiti onaj koji nema logike, to jest istine u sebi. Iz njegove ljubavi proizlazi stvaralaštvo. Dobra djela, vječna vjernost prema nekome iako taj drugi možda ne osjeća ljubav jer je ne može spoznati, nema zakon logike u sebi, ne slijedi istinu, odnosno ne vjeruje ono što osjeća nego misli da nije realan, normalan i objektivan pa ga je i strah povjeriti se ljubavi ovoga prvoga koji ljubi, strah ga je izgubiti materijalni oslonac. Baciti čitavoga sebe u nevidljivu ljubav, u duhovno.
Što sam više duhovna, lakše ću se riješiti tereta materijalnog.
Ali ako je Tvoja volja, Oče, mogu biti i teški materijalist, ali vrlo marljiva i ljubazna osoba pa me Ti posvetiš u smrti.
Ja biram duhovno jer tu nalazim svoju osobnost koja ne ovisi o načinu umiranja, barem ne toliko koliko način umiranja neke osobe ovisi o tome koliko je našao svoju osobnost.
Pomogni mi da nađem svoju osobnost u kontemplacijama, Roditelju moj, to Te molim u ime Krista Isusa koji s Tobom živi i kraljuje u vijeke.
Nije sebično tražiti duhovnost, ali je sebično tražiti bolju osobnost. Ona se dobiva po Tvojoj volji. Sjedinjena s Tobom, našla sam svoju osobnost.
Ona je zanimljiva, živa je jako, sposobna za istinu, puna darova, kreativna je, ali ima grubi način izražavanja.
Pomogni mi naći lijepe riječi, sastaviti svoje spoznaje u rečenice jednostavne koje će svatko razumijeti. Po Kristu, Gospodinu našem, amen.
Dakle, kada ulazim u zajedništvo Duha Svetoga, načinim na sebi znak Križa. Izjasnim se svetima i duhovima u sebi. Iskazujem ljubav prema Ocu i Sinu i Duhu Svetom i odmah doživljavam ljubav Boga prema meni. Poslije, na izlasku doživim ljubav Boga za mene. To je Tvoja Milost, Oče. A Ljubav, Ljubav je po svuda, i u meni, Ljubav koja je Riječ, nečujna i pretvara se odmah u moju riječ molitvi, zaziva i kajanja zbog onoga malo prije ili jučer. Tebi sam zgriješila, zakonu u sebi koji sam izgradila u ljubavi da mi pomogne naučiti duhovnost.
Kajem se jer sam došla ispuniti i nadopuniti taj zakon. Kajanje nastupa jače pred Tvojom čistoćom. Tri puta Sveti Bože, vjernost u malome nagradit ćeš velikim darovima u kojima si siguran da ću Ti iskazati vjernost. Moram brinuti za lake grijehe, a ostalo se nadodaje po Tebi jer sama dalje od malih grijeha ne mogu. Čekam da svećenik izmoli od Tebe za sve nas oproštenje kako bismo mogli dostojno proslaviti ova otajstva. Proslava počinje slavljenjem našega jedinstva, naše jednosti.
I tada me podučavaš, govoriš mi i otkrivaš mi svoju divotu. Odgovaram Ti svojim nesavršenstvom, a u biti tada sam najsavršenija. Želim da to traje, a ne mogu puno primiti. Želim da i najveći grešnik primi od svega bar nešto malo jer bez ljudi nema ni mene kao što bez mene nema ničega. Sve je, dakle, moja osobnost, sve mogu shvatiti osobno, to jest subjektivno. Potres mi je znak vremena, znak za moj duševan život. Drugi ljudi su mi materijalno u Bogu. Jer Bog ga stvori. Moram biti neugledan dio zajednice, jednoglasna. Gledaš me kao da si nas prozvao, kao da sam Ti jedina i najvažnija. I jesam. Zbog mene si sišao s nebesa, utjelovio se na mom krštenju svojom smrću i uskrsnućem u kojemu sam postala. To je bilo lijepo, predivno. Ništa nije ostalo od prije, samo ljubav, istina i dosta boli.
Ljubav se razgranala, bol me naučila i podučavala u samospoznavanju što me je dovelo do poznavanja materijalnoga, izobličenoga, grešnoga, ali i svih svetih. Ovi prvi su nosili nedostatak razuma i povjerenja, to jest strah i tjeskobu, depresiju, malodušnost, zlobu i zajedljivost.
Čovjek si sam krči putove sukladno Tvojim znakovima kako bi spoznao svoju osobnost.
Učim stav upijanja kada mi se predaješ i daješ spoznavati. To je lijepo i predivno. Kratkotrajno, ali ja više ne mogu ni primiti odjednom. Propadljivo nestaje, materijalno u mome tijelu trne, a nepropadljivo doživljava neopisivo blaženstvo. Krećem se lagano kao pero, stojim na mekim oblacima od vate, sreća mi sabire pritisak, povjetarac mi mrsi kosu, umora nema, gladi nestaje, osjetila bride, ljubav me popunjava i curi iz mene na materijalno, ali i na neraspadljivo pa se to dvoje prepliće jer uvijek je ljepše neprekidno iznova doživljavati one prve dodire. Kao blagi nagovještaj. Činim predavanje. Moje djelo predavanja Božjoj ljubavi zasnovano je na jako materijalnim temeljima. No, to ne smeta, ne boli, ne opterećuje. Soma Jesu Christi nosi mene, a po tome sam valjda i ja najsavršenija što mogu biti.
Tada dolazi mir. Mir Pomazanika Spasitelja. Tek tada počinje moja igra kroz koju učim osobnost. Tijelo Kristovo, volim Te, Kriste, ukusno je kao obimna gozba.
21.09.2015. 00:08
