Terrarium: Budućnost

Pretjerujem u sjećanjima,

u dozivanju pogubljenih dana

kad sam propadala u njima,

kad je neviđena dolazila zora rana

koja možda nije niti postojala.

Možda sam se brinula za preživljavanje

pa se nisam ni udostojala

primijetiti da me prati unižavanje.

Nemam uspomena, kao da sam u blokadi,

silom duša prazna se odmara.

Istekli su oni divlji dani mladi,

ali opet kušnja se u meni stvara

jer ja nisam više ona mirna rijeka

nego znam da vrag ne spava;

previše je ova postelja mi meka

po kojoj se uzaludno život prosipava

pa me kopka zašto duša mi ne žeđa;

zašto tako smrt mi tiho prijeti.

Siguran je prostor iza mojih leđa,

nema znaka da li mi je sada mrijeti.

Ustat ću bez vidljivoga cilja,

možda naiđem na svoju budućnost

i otkrijem da je puna milja;

možda ipak gubim onu ćutnost

od koje sam podivljala bila.

Između smrti i jutarnjega svjetla

nalazi se samo zaležana svila,

a na lice pada kosa mi od vjetra.

Još je mračno, zora se na nebu javlja,

osjećam da vjetar donosi svježinu

pa se prisjećam da dan je slavlja

dok me modro nebo zove u daljinu.

Konačno ću se pokrenuti odavde,

svijetli dan će proći mi do duše.

Uvijek ima ove Božje pravde,

čak i kad se uspomene ruše.

10.05.2014. 05:05

Hladna krv

Dosta mi je bilo pokušavanja,

želim jednom dobar uspjeh požnjeti,

želim naći pravu temu za moj stil.

I bez lažnog uvažavanja,

sve bih rime još sa sobom ponijeti,

samo da završi ovaj dril.

Reklo bi se da je sve to manje važno;

ako nemaš temu, niti opis osjećaja,

čemu služi onda neko drugo znanje?

Ovo sa mnom nikad nije bilo potražno,

ja se samo držim obećanja

da ću krenuti u istraživanje.

Jesu li hladna srca zaslužila poeziju?

Da li biti hladnokrvan znači biti izopćen?

Zar nije, ipak, važno uvijek biti svoj?

Čak i kad na mozgu netko ima leziju,

dogodi se da je ipak opunomoćen

ugurati neku pjesmu u svoj kroj.

Znaš li da i hladna duša može patiti,

baš je zato hladna jer ju boli.

Znaš li da u boli ne može se skladati?

Znaš li da se pjesma može skratiti

dok se samo jedan takav stih ne proli

od kojeg se ničem ne može ni nadati?

Pjesme ipak sukljaju, teže se priopćiti

sve te boli, patnje, traganja i čežnja,

makar bilo kako u savršenome obliku.

Niti jedan stih mi tada ne smije prenoćiti

doma, u tom srcu gdje počinje težnja

makar ima samo jednu jedinu odliku.

01.09.2015. 03:34

Ne daj mi da te zaboravim

Ako odeš, pratit će me tvoji vali,

zanosi i onaj svježi zrak, i ptice.

Pratit će me stvari koje su svirali,

tvoje šale za usne moje, smijalice.

Sjetiti se tebe bit će bolno kao puti

koje vrlo često mi smo prelazili;

svega što nam nisu dali svi zakoni kruti,

sreću sanjati koju mi smo prevarili.

Ne idi iz moga srca, samo sutra pamtim,

ne idi iz misli mojih što se mire

s naletima zaborava kojim plamtim;

ta, znaš tko nam život odabire,

a mi ipak nismo tako slabašni, zar ne?

Sjećaš li se našeg zadnjeg razgovora,

našli smo se pod okriljem noći sparne,

a o prostoru i vremenu nije bilo govora

sve dok nismo jutrom našli rastanak.

Čitava života, tako si me prvo naučio,

treba samo zaboraviti opstanak.

Vraćaj mi se jer već davno tako si odlučio.

31.08.2015. 18:32

Za sve mozgove i duše

Za sve one koji noću pišu,

gledaju u tamnu stranu neba

i pod svjetlilima jedva dišu,

za sve takve jedan svemir treba.

Za sve one koji sanjaju na travi,

diraju si ruke i šapuću na uho

treba jedan perivoj, veliki i pravi;

za sve njih treba svečano ruho.

Za sve one koji traže kutak doma,

koji nose sa sobom prtljagu,

za njih potrebna je zaštita od groma

da se nađu na svom toplom pragu.

Za čuvare, oružare potrebna je kutijica

u koju će zatvoriti sve parole

i još jedna slijepa uličica

gdje će ostaviti svoje noćne more.

Za istraživače potrebna je sva sloboda

i još više odgovornosti,

a za djecu puno majki, očeva i roda

kako bi razvijali sposobnosti.

Treba jedno mirno more za sve moreplovce

kako bi doplovili na obale svijeta.

I divljina za tigrove, pašnjaci za ovce,

orlovima prostor za visine leta.

Za sve one koji traže smisao za svoje dane

i za one umorne, bolesne i potlačene

potrebna je Rana koja liječi sve ostale rane,

treba Onaj koji liječi mozgove pomračene.

31.08.2015. 04:54

Svagdašnja jadikovka

Kako je teško biti stihoklepkinjom,

kako je teško biti nemoćnom,

muški se svojim duhom trgati

pred imperativom biti pjesnikinjom,

pred inspiracijom premoćnom

s kojom mi je poziv se trkati;

gledati za svakim odlazećim srokom,

a brzo se sabrati u postojećem;

po savjetu nekom pisati na slijepo,

ali ipak pogledati malo skokom

ka obliku, imperativu ponajvećem

kako bi sve bilo još i lijepo;

stvoreno uvijek držati funkcionalnim

bez suvišnosti i s puno manjka

dok je odmah potom važna i estetika;

pomiješati znakovito s racionalnim

dok se duša još na stvaralaštvu sanjka,

a sve stoga što je najvažnija etika

pred kojom svi postajemo samo prah.

O, svjetlosti mi koja mi obasjava taj predložak,

zaskočit ću si riječ i misao svaku.

Imam kanal za asocijacije, to moj je dah.

Spustit ću se tada baš na svaki svjetla trak,

a iznjedrit ću samo pjesmicu mlaku.

30.08.2015. 07:49

Albatros

Dok nebo se zeleni, mora uzburkana

njišu se uglazbljeno svim galebima;

to je samo ritam koji rađa krila slana,

to je samo povremeni nalet plima.

Propadam kroz zračne struje

i tlakovi sa mnom propadaju,

a motori niti šume, niti bruje;

putnici se povremeno nadaju.

Uska repa, širom otvorena zamaha,

lako se visinama lelujam i oči odmaram.

Pijem srke razrijeđena svježa zraka

a po svojem rasponu od neba odudaram.

Istim ritmom kao da mi pogled prati

svaku strunu zračne mase

koju iznenada skrati i obrati

jer ja nisam putnik određene klase.

Krijem se i oblacima bijelim

jer na krilima mi crte crne kao ugljen.

Svaku zraku sunca odrazom podijelim,

zato lako bljesnem i pronađem plijen.

29.08.2015. 22:27

Popustile sparine

Ipak je ta kružnica bila vatrena

koja nije dala mira niti mravcu.

Smirila se igra živaca i paklena,

ponudila se igra na novome pravcu. 

Protiv svega toga neću se pobuniti,

tiho zborim o budućoj snazi,

ali neću se ni malo uzjoguniti

jer od mene bježe svi ti vrazi

s kojima sam borbe vodila,

s kojima sam zdušno pregovarala

da bih jedan dan života rodila,

da bih više krala nego varala.

Naokolo zveče triangli izdisanja,

jadno sad pucketaju udaraljke,

a sva je povijest bolesti ispisana;

došlo vrijeme je za oproštajke.

Bezumnici buncaju pod kružnicom,

koja sad je daleko odavde,

spalila ih dok se ja osjećam dužnicom

kao ozdravljenje, kao ruka pravde.

29.08.2015. 18:19