KLARINA PJESMA br. 11

Jutrom mi se javi prvi ptičji pjev,

odmah nakon prvih gradskih zvona,

to je takav dan u ljetno doba naše Matere.

Tada, kad mi duša upija Evanđeoski hvalospjev,

na moj prag pristiže Klara, djeva ona

što je pratila si dragog da svetost ubere.

I on nju je ostavio na svom putu izvan sela,

prema šumama i stijenama, i prema divljini,

još u davne dane kad su crkvice, zarasle dračem,

čuvale sve siromahe i sve zvijeri bez odijela.

Klara sazna da su sva ta bića siromasi Franjini;

tamo pristigla je, odrezala kose odbačenim mačem,

a sve njega prateći po glasu unutarnjem srca svoga.

Oboje su napustili svoje roditelje i poveli mnoge

koji slušali su riječi čiste od prastarih svetih spisa

u kojima pronašli su glase pravog ljubavnika Krista, Boga.

Priprosta je Klara obula si vjerom svoje bose noge

pa je hodila bez rana trnjem, putevima krasopisa

kojega je prihvatio narod, i Crkva, i selo i svijet.

Ženo, imaj povjerenja, unutarnjim glasom sve ti znaš.

Poslije Franjo umre od ljubavi u svetim ranama

i svi siromasi krenuli su za njim dalje mrijet.

Ženo, slušaj sebe, slušaj srce mjesto da ga prosipaš

pa ćeš čuti glase Ljubavnika na divljim granama.

Sveta Klara dolazi mi na današnji spomen kobni

one strašne bitke što je časkom vodilo je srce moje burno:

rekoše mi tada glasi da ja moram muški vjerovati.

Niti jedan treptaj srca u životu nije probni,

ništa nije vježba, sve je uzbuna za djelovanje žurno.

Tada Bog mi dade svoje srce i svu ljubav sljedovati.

11.08.2015. 07:07

Kći bubnjara

Zašto je, tata, tvoja svirka dogovorena  

za ona vremena kad se sjećamo slavnih dana

kada smo se kobno susreli u ovom gradu

i kada sam, kao klinka, zastala oborena

jer si me odveo do spomenika velikoga Bana,

a majka me prepustila tebi, tako mladu?

Još mi je rekla da ide za svojim poslovima,

“Čuvaj tatu”, dala mi je novo zaduženje,

a ti si me pitao koje li ću popiti piće;

na srcu od helija napisao si velikim slovima

da sam ti do neba visoko osvježenje

pa me fotkao kao krhko i sretno biće.

Sjeti se, tata, na taj dan smo čavrljali

o notama, pjesmi i nekim “kantama”,

gledali izloge Yamahe s klavijaturama

i znam da nismo ništa zabrljali.

Kada se konačno vratila naša mama,

znali smo cijenu našim kratkim urama.

Zašto je tvoja oporuka obećanje budućega

sada kad sam te u nebeski grad ispratila;

zašto si mi ostavio samo taj jedan podatak?

Hoće li biti svirka u tvom gradu bez snijega?

Čuvam te, tata, i sve sam ti note zahvatila,

a po njima mi gitara tiho svira povratak.

Znam samo jedno, a to je onaj D-dur

i ono malo Mozarta na starome sintiću.

Imam bas i vokale što se ore pred mikrofonom,

pojačala i zvučnike, i tvoj dobar lemur.

Bubnjeve tvoje sigurno stići ću

na vrijeme zadano mi oporukom onom.

09.08.2015. 07:50

Ništa novo, ništa drugo

U tom svjetlu što ga meni prostre

dodaje se plod na plod

i ti meni svaku suzu otre

koja pratila je odlazeći brod.

Što si dalje, što te dulje nema,

to se veća zraka širi

koja mene za život oprema

i sa smrću mene miri.

Sjećaš li se onih vrata

koja željela sam otvoriti?

Sad me prostor njihov hvata

koji ne da se rasporiti;

sad već virim gore u nebesa,

učim kako ljubav svime vlada,

prelazi i preko lijesa,

kreće se duž podzemnoga grada,

zauzima tvrđave i topi led.

Ljubavlju si mene porodio

za taj drugi, novi slijed

jer si moje srce pohodio

nadzemaljskom snagom.

Velika je moć u povjerenju

kojime si vodio me pragom

i po hrapavome stijenju.

Ljubav jedina je sudbina

koja nas na zemlji određuje;

ljubav jedina je poputbina

koja čak i smrt pobjeđuje.

Ljubav jedino je što nam duša prosi

kada dođemo na ovaj svijet;

ljubav jedino je što nam duša nosi

kada odemo na samrtnički let.

08.08.2015. 07:32

>

Vitezovi od ilovače

Uvijek ćeš ostati moj vitez

iako ja imam ljubav svoju jedinu.

Vidim da se slatko smiješ,

a svaki osmijeh čini bolan rez.

I meni od boli zvijezde sinu.

Kad zašutiš ili kad se kriješ,

to je samo stoga što se dobro zabavljaš.

Već odavno ponio si moju maramu,

već odavno igraš se skrivača,

ali sada barem znam da se ne postavljaš

ispred mene  da me vidiš kao damu

nego sad sam samo ilovača;

sad smo isti, konačno i definitivno

jer potvrđuje se ona tvoja prava narav:

liječio si sve od zla;

čak i kad si djelovao kivno,

gutao si onaj okus bljutav i sav garav

što sam ga naslutila.

Kada gost postane gazda

U Bogu hodim, ima tome dugo,

i mnoge nalazim blizu pored sebe.

Ne znam zašto moram biti nešto drugo,

zašto ne odgovaram na tvoje zahtjeve

kad sve činim kako te razumijem

jer mi razumijevanje je dao Bog.

Ukazati na red ti ja ne umijem,

samo znaj, ne vrtim se oko Dvora tvog

nego ti si taj koji meni je u gostima.

Ako netko treba otići odavde,

to ne bi bila lađa s mojim ostima

već ti si taj koji kroji pravde.

U Bogu hodim, evo cijela horda na tom svijetu

dok se ti zamaraš s nekoliko zareza i—Zakonom.

Gdje ti je oduševljenje za spasiti ukletu,

gdje ti je žrtvenički duh što juri za izgubljenom onom?

Van iz moje crkve! Zbog tebe se ne usudim ni do vode,

vode žive koju lutajući tražim naokolo.

Van! I ponesi svoje bičeve i jaram, Zakon što ga rode

takvi kao ti pa zaigrajte na pustoši svoje kolo.

Što ćeš bez odijela? Što ćeš tada kada nema zapisnika?

Koju riječ bi tad uputio samom sebi usred mnoštva?

Kako našao bi svoga prijatelja, onog isposnika,

kada nema uputstava za borbu protiv mnogoboštva?

Gledaj ovu Sodomu i Gomoru od koje se vješto skrivaš!

Svaki jedan od tebe je malo više svet, ali nosi obilježja razna.

Postali su sveti samo zato što su vjerni Onome kojega zakivaš

kao mrtvu stvar koja služi samo tebi usred Dvora prazna.

Svetac po narudžbi

Dugo sam preispitivala svoju divlju, oscilirajuću narav i ponašanje. Kod mene nema stalnosti raspoloženja iako sam stalno u stavu poniznosti pred Božjom voljom, a možda baš i zato.

Moram slušati.

Moram doći svaki dan u određeno vrijeme.

Moram činiti uvijek iste radnje i pokrete koji nisu dio obreda.

Ne smijem pjevati.

Moram sjediti u redu.

Moram se strašno kontrolirati, toliko da gubim razlog dolaska.

Sve se to naziva svetim pa ja valjda nisam sveta.

Ja želim skakati po prirodi, trčati od oltara do oltara, glasno vikati, obraćati se ljudima oko sebe... Sve to nije primjereno.

Primjereno je biti star, nemoćan, prestrašen i miran kao bubica.

Svi koji to nisu ometaju molitvu vjernika.

Iako nas je 90 posto, radije ne dolazimo u te obijeljene grobove.

Jedino što me drži to su ljudi, neki ljudi, neke službe u sakramentima. Daj ti meni obavi sakramente, a o mome ponašanju odlučuje volja Božja protiv koje ne možeš pametovati jer  to nisu tvoja posla. Nisi ti ovdje da stvaraš red nego da poštuješ svoj vlastiti red i zavjet kao što i mi svi poštujemo svoje zavjete i red, a poštujemo i tebe. No, to ti ne daje nikakvo pravo da se nadimaš. Brini svoju brigu: navještaj i ne moraš uvijek svjedočiti, bitno je da naviještaš i obavljaš sakramente. Nije sakrament vikanje na djecu, upozoravanje vjernika na pravilno odijevanje, pravilno ponašanje i pravilnu svetost.  Kada to činiš, pokazuješ nedostatak osnovnog ljudskog poštovanja, a daleko si od toga da jednostavno sve te ljude—ljubiš i prihvaćaš ih takve kakvi jesu.

U tvojoj crkvi mora biti reda, ha? Sve mora biti savršeno. Znači da smo mi samo jadnici ako je to tvoja crkva. Ili da odemo? A kamo?

Sva je sreća da Isus čeka i dolazi svakome koji Ga ljubi i vjeruje u Njega, daje mu se blagovati i nosi ga u život vječni.

Evanđelje po Mateju, glava 10

²⁸»Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.«

Kada umre anđeo

Neka ti je lako to tvoje široko more,

neka ti je laka izrovana zemlja ova,

neka anđeli ti molitve i pjesme zbore,

neka te probudi danas Ljubav nova.

Sad je uvijek vrijeme tvojeg slavlja,

opet rokaj, puno novih si života dao;

i ovaj ti se jedan stari život javlja

kojega si javno zvao i tajno krao.

Ne znaju životi nebrojeni da su tvoji

jer im nikad nisi tražio ni malo,

nisi bio onaj što slobodu gasi ili kroji.

Puno te života sudilo i popljuvalo.

Slobodi tvojoj samo ne čude se nebesnici;

i u ratu, i u miru; i u gladi i u izobilju.

Inače bi klanjali ti se i ratnici i pjesnici,

ali ti si samo voljan bio ići uvijek istom cilju,

to je gledanje u bijedu, pobratimstvo smrti

što te nikad nije ostavljala ni na kratko.

Još uvijek si na nogama, pripravan se otrgnuti,

svirati na nebu svoje slavlje slatko.

Srijeda, 05. kolovoza 2015.

02-03.08.2015. +