Monday, August 3, 2015

Sakriveno zlato

Dobro je ovo jutro s Tobom i lijepo,
najljepše tmurno nebo pod kišom,
mirno kao zatišje pred buru.
To je Tvoje jutro, za grijehe slijepo,
u gradu ovome, svima skritom,
a pripravnom za svoju slavnu uru.

Gospi našoj prebogatoj ures je tišina
i taj lijeni osvanuli ljetni muk
kao zlato dobro sakriveno.
Njeni dani dolaze nam, sva milina
zbog koje se klanja Tebi ovaj puk
već u jutro rano još i sneno.

Šetala je one noći kao Kraljica Djeva,
nježnim svojim pogledom nas branila
od svake nemoći i prijetnje
pa njoj svaka žena, majka molitvu pripjeva,
hvalu Tebi, Kriste, jer ih je nahranila
zlatnim nebom ove noći ljetne.
03.08.2015. 07:24


Sunday, August 2, 2015

Knjiga ili mač

Možda nije trebalo, vjerojatno ne,
ali duša svoje traži.
Kad iskupim greške svoje sve,
već nit’ neće biti laži.

Kad bih mogla, kad bih znala
dati tako slatku riječ il’ pismo,
ona bi iz toka pala.
No, mi isto nismo.

Ja te samo oponašam
i u tvome vidim krajnost svoju;
jedva i to nekako iznašam.
Ti si prepunio sudbu moju,

ti me potičeš na istraživanje.
Ti si kipar moje neizglednosti,
ti si zahvatio istrgivanje
iz ove moje kože koja nema čednosti.

Bog će zadnju reći
dok u meni hodiš ravno.
Jednom ću i ja to prijeći:
naći Ime Njegovo preslavno.
02.08.2015. 22:08



Friday, July 31, 2015

Ikona

Odričem se trica i kučina,
držite me izgubljenom,
nestalom u bilo čemu.
Izbacit će me pučina,
izmjerit će me cijenom
neprocijenjivom u svemu.

Mrtvima se hodi na sprovode,
nestalima šalju se istraživači,
odbjegli se zaboravljaju.
Kad se opet zvijezde porode,
naći će me sretnu pobirači,
neće znati da li da se javljaju

jer ću biti ista, neugledna,
svijet me neće progutati,
ali samo zborit ću u njedra.
Sva ta prošlost neuredna
mora sad odudarati
od mog lica, srca vedra.

Biram ono više, idem dalje
prema zatvorenim zadnjim postajama
kao što to od mene očekuju.
Ne mijenjam sve silne halje,
samo sakrivam se onim utajama
kojima mi bubrezi odjekuju.

Tako ste mi rekli, svijete,
ne valjam ovakva nikome,
nema sa mnom dogovora.
Već mi utjehama prijete.
Mene nosi život, a ne ikone;
odlazim bez pogovora.
31.07.2015. 18:43



Thursday, July 30, 2015

Poruka iz oblaka

More bez mene kao samotnost,
neka dragovoljna i sva neka pusta,
ali kao sloboda bez uza.
Dim na pučini kao sramotnost.
Jednog mora svima puna usta,
ali to je more puno suza.

More suza koje izlaze iz kopna,
iz dubina tankih, kao ponornice
koje cure hladne kao led
dok ih zagrijava zemlje opna.
Nema takve svjetske pozornice
ni da teče samo mlijeko i med.

I kad prikupe se suze, već su vruće;
već su žarkom suncu priklonjene
pa sve dalje, sve to više gori.
Tako i na moru sastane se pruće
kako mamilo bi iskre ognjene.
Tada još i vjetar zaromori.

Nitko nema ovdje takve vlasti
oduzeti život ili život dati,
samo može zemlje Gospodar
kojeg anđeo na nebu časti,
koji život duši svakoj prati,
koji prati svaku poplavu i požar.

More bez mene kao užareni znak
da mi duša lako je zapaljiva,
kao poruka zadimljene pučine.
Bože dragi, čak izgorio je mrak.
Kiša ovdje lije mučaljiva,
iz oblaka crna žarka munja sine.
30.07.2015. 06:14






Wednesday, July 29, 2015

Krvna boja koprene

Kada želim pričati o sebi,
pripovijest je vazda samo traganje.
I kad više živjelo se ne bi,
opet iskala bih redanje i slaganje.

Misao mi kreće onim danima
kojima se nije ništa radilo,
koji činiše se poslije nepoznatim ili stranima
kao da se žarište ohladilo.

Samo gledala sam u koprenu sjajnu,
pustila je da mi bliješti kao nešto rijetko.
Ona je otkrivala mi gorku tajnu.
Željela sam da ju vidi bar još netko.

Istovremeno sam bila sretna što mi se otkriva
preveliki sjaj kojeg niti vatra nema.
To je bio sjaj mi duše što je rađala se živa,
a ja sam samo puštala da drijema.

Tek sam jučer ugledala tajni veo
koji mi pokriva dušu sasvim griješnu.
Dan je bio kišan, modar i sav zreo
dok ja sanjala sam ispovijest si smiješnu.

Koprena je čuvala me od zlih duhova,
bila sam nevinija od vlastitoga djetinjstva
koje znalo je za mnoštvo ukora,
a nit jedan ne bijaše zbog mojega posinstva

jer se za to nikad nije niti saznalo,
da sam uzela Ti krvne boje
od koje se posinstvo mi sazdalo,
da sam primila Te kao tajne svoje.
29.07.2015. 23:27



Glas iz pustinje

Što ste došli gledati u pustinju?
Čuti glasa što promuklo viče
ili čuti onu višu istinu?
Ili vam se ipak spasi spominju?
Ili drage su vam utješne priče?
Ili vaše vrijeme možda minu?

Da li željeli ste kruha slatka,
spas od gruba okupatora,
magijom si poskidati križe?
Da li korisna je ura kratka
kada uzeli ste protiv zatora
kaplju vode koja ponos diže?

Zašto lijeka tražite i jaučete,
za čime zapomažete?
Je l’ vam žao što je mrtav uskrsnuo
mjesto da je poveo vam čete
pa da protivnika smažete?
Je l’ vam žao što vas nije okrznuo

pa da mjesto vas učini jedan napor mali,
da vam boli sve odlete
pa da zaigrate, zapjevate?
Da li ikada ste sebi truda dali
da vam misli budu svete?
Da li znoj si radi tog prolijevate?

Da li znate da je Božji dah u vama
i da po tom samo duša živi?
Da li znate da je ona vama sada mrtva?
Da li znate da u tome leži drama
da vam nisu sveti ljudi krivi
samo stoga što su znali što je žrtva?

Zašto vas je sve izliječio,
zašto dao vam je preko rijeke prijeći,
zašto vam je uvijek hrane davao
i nikada vas nije spriječio?
Zar ne znate da će svima samo jedno reći:
nikada vas nisam poznavao!

Zar ti čekaš nešto drugo, nešto novo?
Da li živio si vjeran pozitivu?
A što misliš za raj si uramiti?
Zar ti sve je, sve što imaš samo ovo?
Sjećaš li se, dobio si dušu živu!
Hoćeš li se cijelu vječnost sramiti?
29.07.2015. 00:59



Tuesday, July 28, 2015

Pjesma bez pjesnika

Bez vode i bez svježa zraka
što sam ja u izobilju svijeta,
tko sam tada ako nisam cilj potražila?
Opet stoji zrak i gušim se sred mraka
ovog sparnog, sušnog ljeta;
nigdje nemam prolaza, azila.

Zagađene misli, nemam gdje ih isprati,
u tom blatu duh mi ište zaklon
kao nigdje drugdje, nikad prije.
Ni cvijeće se tako ne može ubrati
jer nije za mirise zakon,
ni za iskušenja čizma nije

nego njegovati treba ljudsku dušu,
dati svakoj predovoljno prostora
na proplanku u sjeni stabla.
I u tami tjerat mora svjetlo tmušu
da ne gazi krivo ljudska postola;
Duha treba prosipati s nebeskog kabla.

Inače sam divlja, izgubljena, smotana
kako samo ljudska duša može biti;
niti ne znam gladi, niti usniti
jer mi treba samo Duh, samo osama
u kojoj ću nesmetano piti
da ne moram gorke pokore sniti.

Inače, što mi pjesma znači,
a što hvalbenica koja nema cilja?
Da li može pjesnik bez svog nadahnuća?
Kad odavde ni poruka ne zrači,
kako ovdje može itko naći milja?
Kako vatru potpaliti bez pruća?
28.07.2015.


Popular posts