Sakriveno zlato

Dobro je ovo jutro s Tobom i lijepo,

najljepše tmurno nebo pod kišom,

mirno kao zatišje pred buru.

To je Tvoje jutro, za grijehe slijepo,

u gradu ovome, svima skritom,

a pripravnom za svoju slavnu uru.

Gospi našoj prebogatoj ures je tišina

i taj lijeni osvanuli ljetni muk

kao zlato dobro sakriveno.

Njeni dani dolaze nam, sva milina

zbog koje se klanja Tebi ovaj puk

već u jutro rano još i sneno.

Šetala je one noći kao Kraljica Djeva,

nježnim svojim pogledom nas branila

od svake nemoći i prijetnje

pa njoj svaka žena, majka molitvu pripjeva,

hvalu Tebi, Kriste, jer ih je nahranila

zlatnim nebom ove noći ljetne.

03.08.2015. 07:24

Knjiga ili mač

Možda nije trebalo, vjerojatno ne,

ali duša svoje traži.

Kad iskupim greške svoje sve,

već nit’ neće biti laži.

Kad bih mogla, kad bih znala

dati tako slatku riječ il’ pismo,

ona bi iz toka pala.

No, mi isto nismo.

Ja te samo oponašam

i u tvome vidim krajnost svoju;

jedva i to nekako iznašam.

Ti si prepunio sudbu moju,

ti me potičeš na istraživanje.

Ti si kipar moje neizglednosti,

ti si zahvatio istrgivanje

iz ove moje kože koja nema čednosti.

Bog će zadnju reći

dok u meni hodiš ravno.

Jednom ću i ja to prijeći:

naći Ime Njegovo preslavno.

02.08.2015. 22:08

Ikona

Odričem se trica i kučina,

držite me izgubljenom,

nestalom u bilo čemu.

Izbacit će me pučina,

izmjerit će me cijenom

neprocijenjivom u svemu.

Mrtvima se hodi na sprovode,

nestalima šalju se istraživači,

odbjegli se zaboravljaju.

Kad se opet zvijezde porode,

naći će me sretnu pobirači,

neće znati da li da se javljaju

jer ću biti ista, neugledna,

svijet me neće progutati,

ali samo zborit ću u njedra.

Sva ta prošlost neuredna

mora sad odudarati

od mog lica, srca vedra.

Biram ono više, idem dalje

prema zatvorenim zadnjim postajama

kao što to od mene očekuju.

Ne mijenjam sve silne halje,

samo sakrivam se onim utajama

kojima mi bubrezi odjekuju.

Tako ste mi rekli, svijete,

ne valjam ovakva nikome,

nema sa mnom dogovora.

Već mi utjehama prijete.

Mene nosi život, a ne ikone;

odlazim bez pogovora.

31.07.2015. 18:43

Poruka iz oblaka

More bez mene kao samotnost,

neka dragovoljna i sva neka pusta,

ali kao sloboda bez uza.

Dim na pučini kao sramotnost.

Jednog mora svima puna usta,

ali to je more puno suza.

More suza koje izlaze iz kopna,

iz dubina tankih, kao ponornice

koje cure hladne kao led

dok ih zagrijava zemlje opna.

Nema takve svjetske pozornice

ni da teče samo mlijeko i med.

I kad prikupe se suze, već su vruće;

već su žarkom suncu priklonjene

pa sve dalje, sve to više gori.

Tako i na moru sastane se pruće

kako mamilo bi iskre ognjene.

Tada još i vjetar zaromori.

Nitko nema ovdje takve vlasti

oduzeti život ili život dati,

samo može zemlje Gospodar

kojeg anđeo na nebu časti,

koji život duši svakoj prati,

koji prati svaku poplavu i požar.

More bez mene kao užareni znak

da mi duša lako je zapaljiva,

kao poruka zadimljene pučine.

Bože dragi, čak izgorio je mrak.

Kiša ovdje lije mučaljiva,

iz oblaka crna žarka munja sine.

30.07.2015. 06:14

Krvna boja koprene

Kada želim pričati o sebi,

pripovijest je vazda samo traganje.

I kad više živjelo se ne bi,

opet iskala bih redanje i slaganje.

Misao mi kreće onim danima

kojima se nije ništa radilo,

koji činiše se poslije nepoznatim ili stranima

kao da se žarište ohladilo.

Samo gledala sam u koprenu sjajnu,

pustila je da mi bliješti kao nešto rijetko.

Ona je otkrivala mi gorku tajnu.

Željela sam da ju vidi bar još netko.

Istovremeno sam bila sretna što mi se otkriva

preveliki sjaj kojeg niti vatra nema.

To je bio sjaj mi duše što je rađala se živa,

a ja sam samo puštala da drijema.

Tek sam jučer ugledala tajni veo

koji mi pokriva dušu sasvim griješnu.

Dan je bio kišan, modar i sav zreo

dok ja sanjala sam ispovijest si smiješnu.

Koprena je čuvala me od zlih duhova,

bila sam nevinija od vlastitoga djetinjstva

koje znalo je za mnoštvo ukora,

a nit jedan ne bijaše zbog mojega posinstva

jer se za to nikad nije niti saznalo,

da sam uzela Ti krvne boje

od koje se posinstvo mi sazdalo,

da sam primila Te kao tajne svoje.

29.07.2015. 23:27

Glas iz pustinje

Što ste došli gledati u pustinju?

Čuti glasa što promuklo viče

ili čuti onu višu istinu?

Ili vam se ipak spasi spominju?

Ili drage su vam utješne priče?

Ili vaše vrijeme možda minu?

Da li željeli ste kruha slatka,

spas od gruba okupatora,

magijom si poskidati križe?

Da li korisna je ura kratka

kada uzeli ste protiv zatora

kaplju vode koja ponos diže?

Zašto lijeka tražite i jaučete,

za čime zapomažete?

Je l’ vam žao što je mrtav uskrsnuo

mjesto da je poveo vam čete

pa da protivnika smažete?

Je l’ vam žao što vas nije okrznuo

pa da mjesto vas učini jedan napor mali,

da vam boli sve odlete

pa da zaigrate, zapjevate?

Da li ikada ste sebi truda dali

da vam misli budu svete?

Da li znoj si radi tog prolijevate?

Da li znate da je Božji dah u vama

i da po tom samo duša živi?

Da li znate da je ona vama sada mrtva?

Da li znate da u tome leži drama

da vam nisu sveti ljudi krivi

samo stoga što su znali što je žrtva?

Zašto vas je sve izliječio,

zašto dao vam je preko rijeke prijeći,

zašto vam je uvijek hrane davao

i nikada vas nije spriječio?

Zar ne znate da će svima samo jedno reći:

nikada vas nisam poznavao!

Zar ti čekaš nešto drugo, nešto novo?

Da li živio si vjeran pozitivu?

A što misliš za raj si uramiti?

Zar ti sve je, sve što imaš samo ovo?

Sjećaš li se, dobio si dušu živu!

Hoćeš li se cijelu vječnost sramiti?

29.07.2015. 00:59

Pjesma bez pjesnika

Bez vode i bez svježa zraka

što sam ja u izobilju svijeta,

tko sam tada ako nisam cilj potražila?

Opet stoji zrak i gušim se sred mraka

ovog sparnog, sušnog ljeta;

nigdje nemam prolaza, azila.

Zagađene misli, nemam gdje ih isprati,

u tom blatu duh mi ište zaklon

kao nigdje drugdje, nikad prije.

Ni cvijeće se tako ne može ubrati

jer nije za mirise zakon,

ni za iskušenja čizma nije

nego njegovati treba ljudsku dušu,

dati svakoj predovoljno prostora

na proplanku u sjeni stabla.

I u tami tjerat mora svjetlo tmušu

da ne gazi krivo ljudska postola;

Duha treba prosipati s nebeskog kabla.

Inače sam divlja, izgubljena, smotana

kako samo ljudska duša može biti;

niti ne znam gladi, niti usniti

jer mi treba samo Duh, samo osama

u kojoj ću nesmetano piti

da ne moram gorke pokore sniti.

Inače, što mi pjesma znači,

a što hvalbenica koja nema cilja?

Da li može pjesnik bez svog nadahnuća?

Kad odavde ni poruka ne zrači,

kako ovdje može itko naći milja?

Kako vatru potpaliti bez pruća?

28.07.2015.