Porijeklo raspadanja

 U početku stvori Bog nebo i zemlju kako bi čovjek imao slobodu izbora i odluke za ili protiv Boga.

Tama, bezdani, vode postojaše kako bi čovjek mogao vidjeti kako je to kad ne zna za Boga, ali Duh Božji već i nad vodama je lebdio kako bi čovjek imao u sebi znak i potrebu za životom i ljubavlju.

Tada Bog stvori dobro (svjetlo) i rastavi sve u vijeke kako bi odredio suprotnosti, to jest okvire i oblike kao područje pogodno za život i razvoj čovjeka.

Početni stav čovjeka je stav povjerenja. Sve dok se čovjek ne razočara, dok ne uvidi da ga je netko iznevjerio, čovjek ne zna za oprez i sumnju, predumišljaj i provjeravanje. U početku se čovjek dao voditi Božjim uputama i bilo mu je dobro u raju, kod Boga. No, realnost jest da u suživotu sa Stvoriteljem postoji sve što čovjek može, ali i puno više. Čovjek se nikada ne može potpuno napuniti Bogom.

Jedan od velikih pokazatelja ljudskoga zdravlja je čovjekova znatiželja dok je jedna od najvećih ljudskih pogrešaka upravo ubijanje znatiželje. Znatiželja se ubija kada čovjek ne zna odgovore na svoja pitanja iako u molitvenom životu može postati zadovoljan, sretan i blažen. Znatiželja se prirodno razvija kada čovjek dobiva što preciznije odgovore. Samo jedan kratak odgovor na bilo koje pitanje može učiniti čovjeka zdravim i sretnim.

Čovjek u ponoru također može biti znatiželjan, može ga zanimati barem jedno pitanje: “Hoću li preživjeti i kako, da li ću izdržati i kada će padu doći kraj?”. Čovjek iz ponora može zvati u pomoć i to tako kako najbolje zna i umije. I tu znatiželjno i nužno razmišlja o tome kako obavijestiti druge ljude koji ga ne vide i ne čuju.

Čovjeka drugi mogu vidjeti i čuti, a da se on ipak osjeća usamljeno jer osnovne potrebe ljudske su u zajedničarenju. No, ne u onome zajedništvu gdje nitko nikome ne odgovara precizno na pitanja ili gdje nitko nema nikada nikakvo pitanje.

Ja domovinu imam...

Ne pitam Te, Kriste, Bože, ali dobro znam

da me tišti slava što ju domovina prosi

jer je slavan samo njen Ti ogoljeli kam,

jer je slavan samo vjetar što je kosi.

Ne molim Te za nju, niti za te duše

jer je milost Tvoja biti vijekom križ,

jer je uslišanje Tvoje da ih vijekom guše

neki drugi koji ne znaju Ti briž.

U tome je Tvoja slava i bogatstvo njeno

da si najmanjim se predstavio svud,

da je Duha dalo njojzi Tvoje srce ognjeno

da svi vide da svijet nije uzalud.

Ne može se biti slavan, a ne u sramoti

ili ne u boli i tjeskobi paklenoj,

ili ne na udaru pred svima u samoći

na toj grudi domovinskoj, vatrenoj.

Ne pitam Te kada smak će biti,

niti zašto si je ostavio;

samo pitam dokle ćeš te suze liti

u šatoru onom kojega si postavio.

19.07.2015. 21:10

Morska staza

Morska staza

Dalje od tebe mi nema kraja,

ni početka nema, niti puta

koji vodio bi me u blagostanje.

Tebe sresti u vrtovima raja

znači naći pojas koji pluta

nedaleko mjesta gdje mi je postanje

jer sam kao slaba lađa

što se vrti pod vjetrovitim naletima,

gledateljica sam okolnoga pakla.

Kada ponoć vlada, mjesečina mlađa,

naginjem se pod olujnim zaletima

kao da je neka stihija me smakla.

Uzalud nevera, strašno more krvavo

i sa svime nevezano kao bludnja

ili vali preveliki, nejednaki,

ili pjena što se baca mi na lice zrnavo.

Ovo more pakla, ova ponoć sudnja

posipa me solju k’o blagoslov laki.

O, da tebe nije jednom ovdje bilo,

ne bih vidjela si Spasitelja što po moru hodi.

Odakle bi pojas postojao tu, na pučini?

Da taj pojas nije more iznjedrilo,

ne bih znala da postoji nada u slobodi

u kojoj me Bog zaljubljenom učini.

Nije bilo nužno do ta spasa doplivati,

već mi rajski povjetarac prekide neveru,

već mi ispružene ruke donesoše ploda.

Ne znam niti kad sam počela prebivati

pokraj tebe u tom vrtu što ga vali deru

tu, na stijeni morskoj, usred Božjeg naroda.

19.07.2015. 14:13

Radosna vijest za sotonu

Horda bolesnika kreće se prema jugu,

meni Bog ne dade da vidim kamo će stići.

Uz mene ne traže niti jednu drugu

i sa mnom žele i u pakao ići.

Svi što se lijepe za moje misli

što ih posvećujem Bogu svakim danom,

uvijek izgledaju Bogu mom suvisli,

a Bog mi ih daje već zorom ranom.

Neću se ljutiti ako me preskačeš

jer to samo znači da si zdrav i svet.

Kada ostaneš i pored mene plačeš,

srdim se na ovaj vrli, vrli svijet.

No, čemu služe moji vidici

kad moram pobjeći uvijek u osamu?

Čemu ja služim u cijeloj priči,

da li sam ikome rastjerala tamu?

Kako da Te molim, Bože, da budu jedno

svi oni što gone ljude na jug

i kako prihvatiti to stanje grešno i bijedno?

Da li zaista postoji začarani krug,

onaj u kojem se u mukama umire?

Ti želiš, Oče, da se svi ljudi spase,

a meni sotona energiju ubire

dok Tvoje zrake mi dane krase.

Samo Te molim za sve koje si mi dao

i za sve koji će se hordi priključiti.

Navijestila sam Te sotoni i on je pao...

i to me jedino ne mora nikada mučiti.

19.07.2015. 07:05

Kad o nama odlučuje Stvoritelj

Ponekad zaključimo kako naši dragi roditelji nisu za naš odgoj baš sasvim kompetentni. Uspijevamo se osamostaliti i bez njih, a još ih možemo ponečemu i podučiti. Dobivamo dojam da nisu svjesni tko smo i što smo već kao da su nas rodili nekako kao uzgred, bez plana. Sve češće čujemo i o tome kako planiranje obitelji ovisi o biološkim, kemijskim i političkim eksperimentima i zakonima.

Uglavnom, mi kao da smo nešto više i bolje nego što znaju ljudi oko nas. To je i točno jer očigledno je da uspijevamo uvijek kada imamo zaista volje, svoju jaku volju usmjeravamo na određeni cilj. Niti prijatelji, niti znanstvenici za nas same nisu kompetentni jer smo mi sami za sebe jedino kompetentni i najviše. U školama nas nitko ne uči o tome što naslućujemo i duboko u sebi osjećamo, nitko ne zna odakle dolazimo i koje su naše najveće težnje.

Osjećamo se kao bogovi. Svjesni smo svojih sakrivenih potencijala i imamo dojam da se možemo čak i prisjetiti kako i kada smo odlučili doći na ovaj svijet.

Sve te okolnosti nas navode da mislimo kako smo sami sebi gazde. Čak i osjećamo da smo na neki način sami sebe stvorili.

Svijest o tome kako smo mi, ljudi zapravo nečija stvorenja ne pada nam baš ugodno na dušu. Razmišljamo o tome vrlo rijetko i kratko jer osjećamo da to ne može biti istina. Možda neki drugi ljudi zaista jesu nečija stvorenja, ali mi, mi smo ipak nešto drugo, a vjerojatno smo i besmrtni.

U svemu tome leži smrt ljudska. Zbog ovakvoga razmišljanja ljudi čine kobne životne pogreške i ne pristaju na onaj tanani, tihi glas u savjesti kojega je tako lako ušutkati i zaboraviti. Previše je buke oko nas i u našim umišljenim glavama.

Ako Stvoritelj čovjeka poželi otvoriti naše oči i uši, spoznajemo svoju neraskidivu povezanost s Njim, a tada i dobivamo sebe, dobivamo ono što nas i kopka čitavoga našeg ljudskog vijeka, a to je moć veća od one kojoj nas je naučio ovaj svijet i ulazimo u slobodan život vječni, život u našem Stvoritelju koji nas odluči roditi kao svoga jedinoga i najdražega sina kako bismo i mi uvijek stvarali i imali neograničeno vrijeme za sve težnje, kako bismo imali istinski život u izobilju.

17.07.2015. 09:04

Kako se istina rodila i preživjela

Knjiga Izlaska, glava 2, redak 1-15

¹Neki čovjek od Levijeva koljena ode i oženi se djevojkom Levijkom.²Žena zače i rodi sina. Vidjevši kako je krasan, krila ga je tri mjeseca.Kad ga nije mogla više sakrivati, nabavi košaricu od papirusove trstike, oblijepi je smolom i paklinom, u nju stavi dijete i položi ga u trstiku na obali Rijeke.⁴Njegova sestra stane podalje da vidi što će s njime biti.⁵Faraonova kći siđe k Rijeci da se kupa, dok su njezine sluškinje šetale uz obalu Rijeke. Opazi ona košaricu u trstici, pa pošalje sluškinju da je donese.⁶Otvori je i pogleda, a to u njoj dijete! Muško čedo. Plakalo je. Njoj se sažali na nj. »Bit će to hebrejsko dijete«, reče.⁷Onda njegova sestra rekne faraonovoj kćeri: »Hoćeš li da ti potražim dojilju među Hebrejkama da ti dijete doji?«⁸»Idi!« — odgovori joj faraonova kći. Tako djevojka ode i pozove djetetovu majku.⁹»Uzmi ovo dijete«, rekne joj faraonova kći, »i odgoji mi ga, a ja ću te plaćati.« Tako žena uzme dijete i othrani ga.

¹⁰Kad je dijete odraslo, ona ga odvede faraonovoj kćeri, koja ga posini. Nadjene mu ime Mojsije, »jer sam ga«, reče, »iz vode izvadila«.

Ako kažeš istinu, netko će nastradati: ili će te uništiti ili ćeš povrijediti mnoge.

Faraon odluči pobiti hebrejske prvorođence. Sakriješ li svoje novorođenče od pogibije, postupio si po istini koja ti živi u srcu. Ipak, nitko ne nastrada, niti ti koji si činio protiv zakonske odredbe, niti dijete koje je moralo pasti kao žrtva, niti je faraon bio povrijeđen jer je kći njegova postupila po istini koja u njenome srcu živi i uzela novorođenče k sebi.

Istina se ne može živjeti mlako. Uvijek postoji opasnost da ćeš povrijediti nekoga ili da će netko povrijediti tebe.

Istina se može često reći obazrivo, ali ne može se tako uvijek postupati.

Istina se živi po srcu. Srce je biblijski organ kojime se razmišlja. Često se dogodi da nitko ne nastrada ako se istina srčano priopćava. Može se u najgorem slučaju dogoditi da onoga koji priopćava istinu ljudi ne razumiju ili mu se čude, ili mu se podsmijehuju. To se događa kad se istina priopći na vrijeme, dok još nije postalo opasno priopćiti je. Kasnije, kada se sjete ljudi neke istine koju su već jednom negdje čuli, a poslije se s istinom i suočili, više nema opasnosti za priopćitelja istine već za onoga koji se suočio s istinom o kojoj je već jednom negdje nešto čuo.

Kada čovjek živi po istini, otkriva puno od Božje mudrosti, Bog ga spašava od nevolja i rastjeruje mu neprijatelja.

Čovjek koji živi po istini ima milost od Boga. Ta se milost sastoji od dara razlikovanja dobrih i zlih duhova. Taj dar pomaže tom čovjeku vidjeti istinu na vrijeme.

Dar gledanja

Sada, kad sam prizdravila,

vidim da ovako neće ići.

Ja se nisam nikome prijavila

jer me moja prošlost želi stići,

jer me često dozivaju različiti bolesnici

koji me označavaju kao svoju.

Sada želim samo k samoj sebi sići,

možda još i želim pažnju tvoju,

ali samo tako da te ne progonim.

Više nisam ni za što, nisam ista,

nikada, odavno, više suzice ne ronim,

samo Bog za mene stalno blista.

A što drugo treba jednom ljudskom biću?

Mene samo srž od srži zanima.

I kad pronalazim lijeka ranjenome ptiću,

meni samo važno je da zraka uzima.

Poslije bježim, naravno i iscrpljena

jer se lijepe, jer se vežu patološki.

A samo su me učili da budem društvena.

Zar i ja da budem prilijepak u ploški,

zar i ja da smetam sad kad moram biti sama

i to isto strogo svima preporučujem?

Dođi, kažem, dođi tamo gdje ni meni nije tama,

ali samo bolesnike ja razlučujem.

Kako može biti teško gledati Te, Bože!

Kako teško mora nekom biti iskupljenje!

Samo u samoći meni svi se dari množe,

samo u samoći vidim poziv i spasenje.

16.07.2015. 23:45