Lubanja

Nemam riječi, misli sve su jedna;
nemam daha na ovoj žarčini,
nemam ništa osim glasa žedna,
uzavrela krv mi svaki jad začini.

Drvo moje krivi se poda mnom,
pjesma moja zamrla mi uhu
kao da su puci pali sa mnom
u tom danu, u tom času gluhu.

Krajem oka gledam Ti u natpis
što uzraste iznad slavne krune,
sav je rumen svetom krvi kao jaspis,
podno njega sve je trulo i sve trune.

"Lubanja" se zove ono Tvoje brdo
što je valjda nalik Tvojoj svetoj slici,
a to svaki čovjek jest i pučje tvrdo
koje ne zna što je muk i što su Tvoji krici.

U tišini Tvoj se čuje uzdah, ogorčenje;
u tome se muku krije mudrost Uskrsnuća
što se plodi grobu, rađa kao uzvišenje
dok još cvili duša Tvoja umiruća

koja mora otići do samoga dna,
dublje neg' što čovjek može potonuti
i još dalje, gdje je smrtca nezgodna.
Duša Tvoja mora čitava oronuti,

plakati i srditi se, i sva onemoćati.
Pokraj Tebe razbojnik i čovjek sanja
da će kraljevstvo ga Tvoje omotati
u koje ga šalješ s brda zvanog "Lubanja".

Da l' sam Tvoja zamisao, Tvoje riječi sjeme;
jesam li Ti vrijedna svega toga?
Da l' sam oruđe Ti dok mi ide vrijeme,
da l' sam službenica plana Tvoga

ili možda već sam davno odbačena
po svoj Tvojoj volji što me predodredi?
Sada muči Tvoja duša potlačena,
a ja znam da svaka mi sekunda vrijedi.
‎subota, ‎8. ‎srpnja ‎2017. 18:03:47