Savršenstvo

Oslobodi me od krvi prolivene,

o, Bože, Bože, Spasitelju moj,

skini s mene rane zadobivene,

odagnaj od mene ovaj nespokoj.

Jao meni ako Ti ne kažem,

jao meni ako ne požalim,

jer Ti me uzvisi svojim pažem,

što se Križem već ne hvalim.

Kako da izliječim mnoštvo rana

sada, kada si me doveo u Dom

i kad već su one rane prošlih dana

i kada si pokrpao moj sveopći slom?

Zar da osvrćem se, retardiram,

u prošlosti drevnoj tražim greške?

Ta, ja znam da po Tvome sviram,

samo zato sada dijelim naokolo smiješke.

Zar sam učiteljica? Okrunjena žena

koja barjaktari po naredbi Grijeha,

zar da Grijehom budem osuđena

porad svoga mladalačkog smijeha

i sve svoje sreće zbog najgore kobi?

Slavit ću Te, Gospodaru njive moje

što je tetošim i šibam da se zdrobi,

da bi dala, raspuknuta, sjeme Tvoje.

I taj Grijeh se topi, nemoćan, na očigled

od sve Tvoje glazbe sa desetak žica,

ispred strasti moje tinjajuće kao led,

kao žaba koja uči od nebeskih ptica.

Ima li što drugo ili savršenije,

reći ćeš mi pa ću prozboriti,

razvezati niti zamršenije;

i anđelima tada će zazvoniti.

Tako mi svega, plesat ću pred Tobom,

rastaviti nebo na bezbrojne dare

pa nek uhvati ih onaj što se gradi Grobom.

Neka pukne ovaj raj zemaljske pare.

Znam da sluškinja sam beskorisna,

ali Ti me pojiš neprekidnom nadom

da mi mrtva djela neće biti spasopisna

nego naša šetnja Nebeskim Gradom.

26.01.2017.  09:46

Jeste li znali?

https://gordanatomljanovic.blogspot.hr/2015/01/pavao-u-ateni.html 😊

https://gordanatomljanovic.blogspot.hr/2015/01/pavao-kao-progonitelj-i-vjernik.html 😊

https://gordanatomljanovic.blogspot.hr/2015/01/sto-pogani-nisu-naucili-od-svetoga-pavla.html 😊

https://gordanatomljanovic.blogspot.hr/2015/01/pavao-pred-svetim-petrom.html 😊

https://gordanatomljanovic.blogspot.hr/2015/01/pavao-i-njegov-krscanski-poziv.html 😊

https://gordanatomljanovic.blogspot.hr/2015/01/hvalospjev-ljubavi-svetoga-pavla.html 😊

https://gordanatomljanovic.blogspot.hr/2015/01/pavlova-izvorna-krscanska-duhovnost.html 😊

za sladokusce 👍

Marijino cvijeće

Sedam zlatnih krugova i mirisnih vjenčića

cvate vječnim kapima ove Svete Krvi

dok se anđeoske fanfare i trube

posramljeno sklanjaju ispod bijelih kamenčića,

dok se staro tkanje kao suho zlato mrvi,

dok se račvaju sve strune, tanane i grube.

A ja gledam samo, nagledat se ne mogu;

a ja sve osluškujem da već još proniknem

gdje su krajnje granice nepregledne cvatnje,

gdje je započelo sjeme u Dobrome Bogu

da se već zarana divim, predokusu tome kliknem

dok još imam samo mlade bisere patnje

jer za svaku odluku čestitka postoji

i za svaku sveč odora određena,

svaki cvijet pod suncem nosi nagradu i svrhu.

Ovaj Cvijet se Višnjemu baš svidje te ga odmah za sebe odvoji

jer je zdušnost mu i predanost sva neomeđena;

takvu odanost je anđelima čast posaditi na samom vrhu.

25.01.2017. 06:00

Istina nije sama

Dani su moji, Bože, u Tebi

kao sjaj što sve je bliži

što je više svega što ja ne bih

i što teže borba za mnom klizi.

Dani su moji raspleteni

više nego mreža, jače i od sijena,

a noćima mi dolaze hereni

što bi rado ponudit se kao stijena.

Ne znam kako, ne znam zašto ponekad stagniram,

to su jedini momenti između dvje bitke

poslije kojih nekad i još bolje komandiram.

Nema veze, samo da mi note nisu plitke,

samo da u Tebi uvijek se nalazim

jer bez toga meni nema spasa, ni života nema.

Samo Tebe jedinog ja tražim;

znam da nikad ne znam što se sprema.

Nije lijepo što je lijepim se mi činilo,

a i ono dobro ispada na krivo;

samo ono sve što nas je objedinilo

ostaje za uvijek lijepo, dobro, živo.

Istina nikada ne ostaje sama,

ali vrlo često skriva je množina

svega čime napuni se tama.

Istinu, pak, Sveti Duh mi čitavu prožima.

22.01.2017.

Noćni prizori

Boljelo je do dna duše,

mislila sam da sam izgubila sve,

a još dugo grijeha ne nađoh gdje puše.

Bilo mi je bolno, bilo mi je žao, ali ne i kajanje.

Što više sam željela još poginuti,

s ostatkom neke zaboravljene religije

jer što mi vrijedi život dalje porinuti

kad sam prokleta do kosti i do moždine.

Zgarište sam ostavila,

gonjena sam bila Riječju, Pravdom

jer sam uvijek imala za svakog stvora blagoslov.

Molila sam da se slučaj moj pregleda

jer ne može biti da su navalili gardom,

a da nikad nisu rekli niti jedan protuslov.

Upitah se tristo puta,

al’ ne nađoh objašnjenja

čemu služi strogost kruta

koja gleda samo svoja htijenja.

Dugo mi je trebalo da shvatim

da to puka mržnja stoluje na Tronu.

Sebičnost i glupost dade mi da patim,

uništi sve oko sebe, sjekirom je lupala po Zvonu.

Tada se probudih,

vidjeh da je sve to bio samo san.

Noćne more, demoni i glad.

Ne bijaše ljudi grubih,

svijet je bio mjerilima opasan,

zidine mu gore, a u meni sklad.

21.01.2017.

Anđeo povjetaraca

U mojoj darovitoj zemlji povjetaraca,

neki je kruti namjernik došao napraviti reda.

Maestral je tiho povukao mnoštvo daraka,

oplijenio bure, svrstao jugo u dva razreda.

Pobožno vjetrovi moji iskazaše svako gostoprimstvo

jer to nam je polog vjere naše i naših strujanja,

ali tek potom je nekako stalo stradavati posinstvo

jer oganj je kuljao iz duplji, bilo je vrijeme bujanja.

Valjda su zato izgledale plamene oči, pune žara

kojemu nikakav povjetarac nije priskočio

pa se razvio požar u nedostatku prirodnih stražara.

Umjesto krutoga reda, plamen je okolo kročio.

Svaka je sitnica počela gorjeti, i šapat, i tišina,

a posebno se znao požar na požar raspiriti

jer plamena stihija sama si krči put do visina,

zovnu je Gospodar koji htjede u zemlju zaviriti.

Jugo se potiho stalo nakupljati u jedan mah,

a nevera navali bez ikakva ograničenja;

vjetrovi se pomiješaše, takav bio je Božji dah,

a samo maestral zadrži snagu naređenja

i progovori poslušno sve što se događati stalo

makar se bila potajno naslagala vrućina.

Proročkom snagom vjetrovlje požar spašavalo,

ali je sva izgorjela kruta disciplina.

I reče mi Bog na zgarištu zemlje povjetarca

neka odem daleko, progna me na sve strane,

kazni me ljuto za moje greške umornog starca

te ja pokleknuh duboko i odoh u nove dane.

Tada se sastavih na nekom nebeskom proplanku

jer darovi mnogi nemaju gdje nasloniti glavu.

Bog mi se smiluje, obeća mi novu zemlju tanku,

imanje i grad, riznicu nebesku, rumenu i plavu.

‘I da više nisi nikada dala se zamotati’,

prozbori anđeo sa svijetlećim strijelama:

‘Jer tvoja je greška talente zakopati,

a tvoja je zapovijed proširiti plama!’

21.07.2016.  00:36

Lourdes

Slavim Te, Oče...

... što si ovo otkrio malenima

Special

Oliver

Tutti Frutti

Drago Diklić

Potraži me u predgrađu

Plima beskrajnih obala

Možda sam ti nekad bila i previše slatka,

simpatična i draga, nedovoljno uštogljena.

Svaki pogled na me lijep i riječca glatka,

dobra volja tvoja možda bila je utopljena

od neke dragosti i miline za moju poučjivost.

Uvijek tako sve u redu počinje i površno,

brzopleti planovi za dobrodošlu mučljivost

sve dok vrag se ne opusti i zanese zdušno.

Rekla sam ti, nisam ona, ljubavi je ime Bog;

to je Onaj koji vlada svime pa i nama,

znala sam da upravlja me sve do doma tvog

i da ravna narodima, vlada našim državama.

O svome ja životu ne znam odlučivati,

samo Bog je vlastan život uzeti i dati;

što me se ne tiče, ne moram sakrivati,

što je stvarno moje, samo Bog će znati.

Iz mene je često zborila gorčina,

ona se ne javlja iz čistoga mira

nego trpi, šuti, nailazi kao plima

i beskrajne obale u tišini dira.

Pitanje je samo dobrog ili boljeg sluha

kada neka duša prilazi i prati

mjesečinu, zvijezde ili doba gluha

prije nego što se k sebi vrati.

Uvijek potrebno je poginuti, pasti,

gurati se ili glasnije podviknuti

da se mogne nastaviti rasti,

da se mogne Bogu kliknuti.

I kakva bi to bila bez ljubavi iskrenost,

o tom izbjegavam čak i pomisliti.

Čemu naglašavati, ponavljati most

kao da je samo pjena što se kiti,

kao da svih riječi imamo premalo.

Pusti dječju maštu jer ne stiže daleko

već se vraća tamo gdje joj se je dalo,

vraća se po novo, drugačije mlijeko.

A za formu, za oblikovanje Bog se stara:

ako nije nešto poznato od prije,

sigurno ti ne treba ni reforma od žara

jer te žarom srca Bog tvoj bije.

16.01.2017. 22:47

Legengrad

Gluhima sam govorila ‘dobro jutro’,

najveća im bijeda vlastito preziranje

prema stazi koju već i Bog je utro,

prepreka im olako vezivanje

za sve sjajno pokraj puta,

za sve ono što navikoše odavno:

roditeljska stega mu je ljuta,

brat mu nije ništa slavno;

djevojka odgojena da šuti

i da porodom se bavi sasvim sama,

sinovi obvikli biti kruti,

a za djecu postojala samo mama

i to majka koja neprekidno služi,

još od mlijeka i od nježnih ruku

pa sve krivo što bi htjeli muži;

djeca postajala utjeha za muku,

a ne obaveza i zadatak životni,

posuđeni stvor na određeno vrijeme;

vez taj ‘mora’ biti doživotni,

vlasništvo što mora dati isto sjeme.

Žena nosi sve, a traži još sigurnost

tamo gdje je ugroza započela i traje.

Dijete odmah saznaje za tmurnost,

kažnjeno za sve što iskreno daje;

ne sluša ga nitko, vele ‘šuti, laži’

ako želiš muku svu prebroditi;

sve što čuješ nikome ne kaži

pa ćemo ti novo dijete roditi.

Gluhima sam govorila što sam znala,

od početka uvijek ostajaše nijemi

sve do dana onih kad sam život brala.

Tada vidjeh da i druga duša strahu stremi

i da nije razvila u sebi one riječi

po kojim se istina prepoznaje.

Vjerovati nešto uvijek život priječi

kad se okom samo trulež spoznaje.

Pitali me mnogi samo jedno:

“Odakle bi ti to mogla znati,

tko si ti što izgledaš mi bijedno,

zar ne čuješ da mi duša pati,

kako ti ovakva sve to znaš?

Kaznit će te sile tame

jer se stalno samo igraš,

stradat ćeš od sebe same”.

Pobjegoh od strašnih prijetnji,

od mene još vidiš samo sjenu

iako sam našla povjetarac ljetni;

nosim ga na dlanu kao oka zjenu.

15.01.2017.  05:17