„Jer mnoge je Isus ozdravio pa su se svi koji bijahu pogođeni kakvim zlom bacali na nj da bi ga se dotaknuli (Mk 3,10).”
Zašto
naši dogovori ne uspijevaju polučiti rezultate u našim djelima?
Zašto
se ne možemo dogovoriti kako će nam svima biti dobro na ovome
svijetu?
Zašto
se uporno nastojimo dogovarati i zašto donosimo rezolucije i
konvencije koje kršimo?
Mi
kažemo da je netko iz disfunkcionalne obitelji kada počini neko
nedjelo. Kažemo da je već kao mlad čovjek imao loše uvjete za
dobar razvoj, razvoj za dobro i konstruktivno.
Vidimo
li da, pokraj dobrih i uspješnih poduhvata, čitav ovaj svijet
potječe iz disfunkcionalne obitelji?
To
je obitelj prvih ljudi, Adamova i Evina obitelj.
Zašto
krivimo često Stvoritelja našega za zla koja činimo i koja nam se
događaju?
Zašto
krivimo Boga kad ništa ne znamo? I znamo da ništa ne znamo.
Zar
ne kažemo da je glupost uporno ponavljanje istih, ali neuspjelih
pokušaja? I znamo povijest ljudske gluposti.
Nemoćni
smo, a često i nesvjesni duhovnoga svijeta u kojemu donosimo odluke
i provodimo u djela svoje namisli.
Liječimo
samo posljedice, a pravi uzroci ostaju neriješeni, uzroci bolesti,
uzroci zla i neprilika, uzroci grijeha i zločina. Patimo zbog
posljedica, a kada netko spomene uzroke i upozorava na posljedice
koje će biti katastrofalne, tada se smijemo.
Zašto
već u uzroku neslaganja ne tražimo odgovore nego kada je prekasno,
kad već patimo?
Nemoćni
smo, obuzeti Zločincem ovoga svijeta koji nam svima muti vodu,
navodi nas na grijeh i zle čine koji poremete nas i našu okolinu i
čine ovaj svijet disfunkcionalnim.
Zato
imamo Boga u svijetu, Boga koji je sišao k nama i koji nas nikada
neće napustiti, mada nam je teško pojasniti i ukazati na širu
sliku uzroka
i posljedica. Mi ne želimo biti krivci, grešnici i bolesnici, a
kada se zlo dogodi, upiremo prstom u druge, iste kao što smo mi. Čak
i ogovaramo druge da ih optužimo za naše mane i propuste, i kada se
ne događa zlo, ono zlo koje vidimo jer da vidimo kako je ogovaranje
veliki zločin, nikada ne bismo radili vražje poslove, poslove
tužitelja u parnici čitavoga čovječanstva protiv čitavoga
čovječanstva. Čovjeka protiv čovjeka.
Bog
je poslao svoj Zakon na zemlju, među ljude, poslao je proroke i dao
poslanje ljudima koje je posvetio i učinio svećenicima da se svi
koje svećenici posvećuju spašavaju po tome posvećenju u Božjem
izabranom narodu.
Bog
je poslao Isusa da se svi po njemu spasimo. Zato je Sin Božji,
Krist, dospio na križ, a iz probodenoga Isusova boka potekla je krv
spasenja i voda krštenja, rodila se Crkva. Proroci tumače što nam
je činiti, a svećenici služe u današnjoj Crkvi sakramente po
kojima dolazimo k sebi, po kojima se spašavamo. Majka Marija nas vodi do Sina. Sve se to događa u
Duhu Svetome što su ga poslali Otac i Sin na ljude i među ljude i
kojemu Tužitelj ne može nauditi u duhovnoj parnici, to je Duh
Branitelj svih koji u Gospodina Isusa vjeruju.
Potrebno
je pristupati sakramentima Crkve, živjeti sakramentalnim životom da
se Isus i Otac nastane u nama, da imamo život dobar, život plodan,
život u izobilju, kraljevski život. Da spoznamo Boga koji je od
mrtvih uskrsnuo, koji nam je spasenje
i koji poznaje nas i naše nevolje. 23.01.2025. 07:11
„Tko
čini grijeh, od đavla je
jer đavao griješi od početka.
Zato
se pojavi Sin Božji:
da razori djela đavolska.
Tko god je
rođen od Boga, ne čini grijeha
jer njegovo sjeme ostaje u
njemu;
ne može griješiti jer je rođen od Boga (1
Iv 3,8-9).”
