„Slatkog su se vina ponapili”, rekoše mnogi promatrači koji su sa strane gledali Crkvu Božju, Božji saziv molitelja i vjernika, kad je na njih sišao Duh Sveti što Ga s nebesa pošalje Isus uzašli sa svojim Ocem.
Izgledaju li kršćani i katolici zaista tako opijeni? Da, mnogi bi se i danas tako izrazili. Rekli bi da su vjernici u nekom tvrdoglavom transu u kojemu su zaostali u srednjem vijeku, da nisu niti razumni, niti realni, da su na izvjestan način zaostali u nekoj ljušturi sa svojim vjerskim uvjerenjima, da tumače čitavom svijetu Boga i svetost, a sami su grešnici i da glume čistoću života, razne kreposti i žrtve kao što je celibat, a da ne znaju protumačiti niti jedno pitanje koje im se postavi o vjeri. Baš kao da su opijeni slatkim vinom.
Svijet nađe puno razloga ismijavati kršćane, ali ih i progoni i mrzi.
Kršćani su, svi zajedno, velika smetnja svijetu.
Ne klanjaju se ničemu, samo Bogu svome kojega svijet nije upoznao. Za Boga tvrde da su u vezi s njime, mada ih ima koji su normalni i pametni, ali kakve koristi od njih kad žive kao opijeni, ponašaju se kao da su nešto drugo, nešto posebno.
Što je za svijet najgore, drže se svoje vjeroispovijesti na svakom koraku. Ako ne mogu protumačiti zašto su tako tvrdoglavi, tada jednostavno pobjegnu iz svijeta.
Kršćani ne dopuštaju mogućnost postojanja teorije evolucije, ne dopuštaju rodnu ideologiju, ne dopuštaju da se dira u brak, ne dopuštaju da se dira u obitelj, u domovinu, u sve što oni misle da je pravedno, ispravno i jedino dobro.
Zašto su tako tvrdoglavi? Zašto se ne prilagode suvremenom svijetu i zašto ne prestanu s tim svojim propovijedanjem svetoga i poniznoga života, zašto izigravaju čistunce, pita se čitav svijet. Pojedincima nije jasno kako netko takav može preživjeti dulje od tjedan dana, netko tako neprilagođen i netko tko se drži svojih zaostalih uvjerenja. I kako im uspijeva da se toliko uporno namnože?
Očigledno, svijet je često u zabludi kada sudi kršćanima, Katoličkoj Crkvi posebice. Moglo bi se reći da su na svoj način zavidni kršćanima, ali ne prihvaćaju njihova tumačenja života, Boga i svijeta.
Zašto bi inače napadali na Katoličku Crkvu svom snagom zbog nečega što je u čitavom svijetu prihvaćeno, a za što kršćani tvrde i tumače da nije dobro, da nije ispravno, da nije pravedno. Svijet govori za kršćane da su licemjerni i gori od nevjernika, agnostika i ateista, da su gori od bilo koje religije.
Zavidni su.
Zavidni su što kršćani žive čiste savjesti, odbijaju svaku pomisao da su krivi za nešto kao što je Neronov požar onomad u Rimu, kao što je progon politike i novih ideologija, kao što je dizanje glasa protiv totalitarizama, lažnih humanitaraca, lažnih proroka i raznih pojava u društvu.
Kršćani žive u svome vjerskom okruženju, oni su omeđeni nevidljivom aureolom izvjesne sreće i mira.
Rođeni su od Duha Božjega, Duha onoga istoga Krista kojega je stari svijet razapeo na križ, onoga istoga Boga s kojim su u ljubavnom odnosu. Taj Duh Sveti je Branitelj i Voditelj svih kršćana. Za Njega Isus kaže Nikodemu da rađa od vode sasvim nove ljude, vjernike i molitelje jednoga Boga, da rađa novi svijet, novo nebo i novu zemlju. 17.04.2023. 03:09
Sam Gospodin Isus opisuje tajnovitost blaženstva tih novih ljudi, rođenih odozgor, od vode i Duha:
„Vjetar puše gdje hoće;čuješ mu šum,a ne znaš odakle dolazi i kamo ide.Tako je sa svakim koji je rođen od Duha. (Iv 3,8).”